srijeda, 29. rujna 2010.

ESC

Je li vam se, kojim slučajem, dogodilo da vozite jako, jako brzo i da zbog toga, na vaše veliko iznenađenje, upadnete u škakljivu situaciju, možda čak i kanal kraj ceste? Meni, bome, je. Jeste li tada, onako na rubu plača, poželjeli da niste tu? Ja, bome, jesam.

Suvozačko sjedalo njegovog Golfa GTI nije, iz nekog razloga, prihvaćalo kopču sigurnosnog pojasa.
„Nije ni važno.“ pomislio sam.
Nekoliko trenutaka kasnije, kako bi to rekla Milka Babović, prekrasna je srebrna karoserija radila veličanstveni trostruki aksl na potpuno suhom asfaltu višestrukih zavoja, prelazeći u solidno izvedenog ritbergera nad baršunastom travom suhog, potočnog korita. Pod tirkiznim slavonskim nebom, uz karakterističan zvuk lomljenja kojeg je odmah potom naslijedila potpuna tišina, srebrna se karoserija graciozno zaustavila. Prekrivena metaliziranim lakom i nježnozelenom travom, podarila je svojim putnicima priliku da iziđu… Negdje u svemu ovome, poželio sam – nestati.

Štrajherova crna honda, crna jakna i crna kaciga stopile su se u veliku crnu mrlju koja je plesala pred mojim očima. Upustio sam se u gotovo savršeno sinkroniziran ples s tom brzom, mračnom figurom. Gotovo neprimjetno, crna figura koju sam tako revno pratio, počela se udaljavati. Puštao sam gas. Štrajher je polako odmicao, a ja sam bio na rubu ludila. Loše popravljena cesta, s bezbroj tankih, duguljastih, glatkih trakica neke crne mase, pretvorila je moj lijepi Monster u zastrašujuće čudovište. Odjednom sam imao osjećaj da sjedim na pobješnjelom pavijanu koji je, umjesto vitamina, uzeo ecstasy …i hoda po žeravici. Da ne ostane samo na vijuganju, motocikl se polako kretao i prema vanjskom rubu zavoja, prema ogradi. Kasnije me Štrajher pitao jesu li mi smetale te skliske trakice. Rekao sam da jesu. On mi je odvratio da ih je i on osjetio, ali da ih je morao „staviti na ignore“. Ja sam, s druge strane, usred svega toga poželio – nestati.

Honda Civic Type R vrištala je Grobničkom stazom. Vozio sam kao u nekom bunilu. Uska kaciga i sjedalo, ogromna količina buke, nekoliko dana s premalo sna i asfaltno prostranstvo koje se rasteglo pred mojim skromnim vozačkim sposobnostima preopteretili su mi osjetila. Na raspolaganju sam imao tri kruga. Moj je zadatak bio svojim umijećem zadiviti kontrolora na suvozačkom mjestu. Naravno, nisam ga zadivio. U jednom od krugova, u jednom od zavoja, trkaći se automobil usmjerio prema vanjskom dijelu zavoja, na travu. U djeliću sekunde, pred očima mi se pojavilo bezbroj katastrofičnih slika razbijenog trkaćeg auta, mene kako u nevjerici sjedim u tom razbijenom autu, kontrolora kako biranim psovkama opisuje moju vožnju. U sljedećem djeliću sekunde, trkaći je automobil nastavio poslušno grabiti Grobničkim asfaltom i vrištati svojim suludim motorom. Vidjevši da sam se usrao od straha, kontrolor je, između bilježenja minusa, odmjerenim pokretom lijeve ruke gurnuo volan i vratio automobil na ispravnu putanju. Vratio je Hondu Civic Type R s puta uništenja, a mene iz mrtvih. U tome trenutku, kontrolor je vjerojatno htio da je u birtiji umjesto da bilježi minuse nekom nesretniku. Ja, u tome trenutku, želio sam – nestati.

Svježe pečena vozačka još se dimila iz stražnjeg džepa mojih starih, izlizanih hlača, dok sam pričao priču.
„…i kolona ispred mene, a murija mi je sve bliže. Izletim ja u suprotnu traku, a kako sam bio ispred brda, nisam skužio da mi s druge strane dolazi Opel Frontera. I PAF! Frontalka! …ali stisnuo sam „iskejp“ i ponovio utrku.“
U društvu koje me slušalo dok smo prije škole razmjenjivali sinoćnja iskustva igranja prvog dijela Need for Speed serije (Da, toliko sam već ostario!), bio je i jedan prijatelj koji je problijedio. Nije, jadan, stigao na početak priče i mislio je da prepričavam stvaran događaj. Nije čak ni čuo dio kad sam, da izbjegnem sudar, pritiskom na tipku Esc („iskejp“) jednostavno nestao.

Pripadam jednoj od generacija virtualnih trkača. Ponekad, u stvarnom životu, poželim da imam u blizini neku Esc tipku i jednostavnim pokretom jednog prsta riješim problem - nestajanjem.
Poželim stisnuti Esc.

srijeda, 22. rujna 2010.

TIMEOUT

Ide vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok. Izgleda da je i gospon Šenoa imao problema s registracijom svojeg motora.

Odjavit ću motor! – zvučalo je poprilično radikalno. No, zapravo nemam izbora. Stanje* u koje sam dospio rezultat je nesretnih događanja u našoj maloj turobnoj državi. Smanjenje plaće umjesto povećanja, razni porezi i porezići iscrpljuju me poput nekog nastranog parazita u mojem probavnom sustavu. Potrebnog novca nemam. Odjavit ću motor!

Krajem 2008. godine, odlučio sam kupiti motocikl. Krajem 2009. godine odlučio sam početi pisati o životu svježeg vlasnika motocikla i sretnim i nesretnim pizdarijama koje se meni, svježem vlasniku motocikla, događaju. Sredinom 2010. odlučio sam pisati i o automobilima i cijeloj kulturi koja je oko ta dva predmeta nastala. Nažalost, krajem 2010. godine, prisiljen sam napraviti stanku u motociklističkoj vozačkoj karijeri. Pisat ću nastaviti. Za olovku i malenu bilježnicu ipak ne treba puno love.

Uživam u auto i moto kulturi, ali na svoj način, naravno. Iako se ponekad ne slažem s nekim filozofijama ili čak nešto i potajno prezirem, naučio sam da se ništa, baš kao i kontrola proklizavanja u Ferrariju Mladena Grdovića, ne smije potpuno isključiti. Svaki oblik izražavanja u svijetu koji miriši na ulje, gorivo i gumu ima svoju vrijednost i zbog toga ga moramo i poštivati. Kako vrijeme protječe, postajem sve uključeniji i sve zadivljeniji tim kotrljajućim pogledom na svijet. Hoće li mi zbog toga nedostajati vožnja motorom ovim „neregistriranim“ vremenima?

Nažalost, imam samo jedno tijelo. Tijelo Apolonovog izvanbračnog sina**, doduše, ali svejedno samo jedno. Zbog tog hendikepa ne mogu voziti više od jednog vozila u isto vrijeme. Osim motocikla, posjedujem i dva automobila, a jednog od njih sam čak i prestao voziti. Također, posjedujem i bicikle koje također treba ponekad provozati. Na posljetku, čovjekove su noge, barem tako Darwin kaže, uz upravljanje kvačilom, kočnicom i gasom, stvorene i za hodanje. Možda vam čudno zvuči što jedan tako veliki zaljubljenik u vožnju voli hodati, no meni je to velika zabava. Čak mi je planinarenje, jedan vid hodanja, bio presudan čimbenik pri odabiru novog auta. Neobično je to, ljubav prema vožnji iskazivati – nevožnjom.

Nema, u stvari, ništa neobično u iskazivanju ljubavi na neobičan način. Muževi iskazuju ljubav ženama premlaćujući i ubijajući ih, hrvatine iskazuju ljubav domovini pljačkajući je, a navijači iskazuju ljubav klubovima paleći im stadione. Iako nisam tako napredan kao spomenuti stupovi našeg društva, mislim da bih i ja mogao iskazati ljubav na neočekivan način. Mogao bih ljubav prema vožnji iskazati – pisanjem. Mogu pokazati koliko volim automobile i fotografiranjem. Mogu iskazati svoju zadivljenost na bezbroj načina. Ipak, voziti je stvarno veličanstven osjećaj. Nikakav surogat ne može pružiti iste doživljaje. Pa ipak, kako bi to rekao Konfucije, ne mogu jesti sarmu cijelo vrijeme. Jednako kao što se red piva reže jednom žestom, i ja režem red vožnje – nečim drugim.

Napisao sam žalopojku o kratkom prestanku vožnje motocikla, a stalno govorim kako mi nije žao. Iako motocikl svake godine spremim u garažu na nekoliko mjeseci, ovaj put osjećaj je težak zbog papirologije kojom je sve popraćeno. Zbog jako nazadnog zakona, ne mogu registrirati svoj motor samo za onaj period u kojem ga stvarno vozim. Vjerujem kako nisam jedini nesretnik u Hrvatskoj kojeg je slična situacija prisilila učiniti ovaj isti, nemili potez. Razmislim li malo, za cijenu registracije svojeg motocikla mogu kupiti staru Jawu 350 TS, upravo onu koju već dugo želim. Mogu je kupiti i počet se baviti također onim što već dugo želim. Mogu se baviti dirt trackom. Gdje? Nije važno, snaći ću se već.

Draga državo, hvala ti na nenormalnom zakonu. Hvala ti što si me primorala da odem u ilegalu i dala mi priliku da ostvarim jednu od svojih malenih želja. Hvala ti, također, što si me oslobodila besciljnih lutanja po cestama od nevješto pokrpanog asfalta, što si mi s duše skinula tisuće nevinih života kukaca koji bi skončali na viziru moje šarene kacige ili na kožnoj jakni pod jednim od mojih pazuha. Siguran sam da su ti zahvalni …ružno je izdahnut pod nečijim pazuhom.

Uskraćivanje jednog zadovoljstva vidim kao priliku za ostvarivanje nekog drugog, možda čak i većeg zadovoljstva. Čini mi se da je onaj renesansni homo universalis nestao u današnjem svijetu, da su ga zamijenili strogo specijalizirani homoi***. Mislim da je vrijeme da naučim nešto novo.

* Slovo T u ovoj je riječi zamjenjivo slovom R
** Šalim se, naravno. Nemam pojma kako izgleda Apolonov izvanbračni sin.
*** Hihihihihi, napisao sam HOMO.

srijeda, 15. rujna 2010.

DRANG NACH OSTEN

OK, znam da je ovo njemački izraz, a u tekstu ću pisati o Talijanima, ali jednostavno ne znam niti jedan ekspanzionistički izraz na talijanskome. Okrivite za to naš školski sustav.

Ako talijanska vojska zauzme nečiju zemlju, sa sigurnošću možete računati na nekoliko stvari. Prva je da sigurno nije bilo nekog oružanog otpora okupaciji. Druga stvar na koju sa sigurnošću možete računati je da će okupacija trajati vrlo kratko, zbog kapitulacije Italije. Treća je stvar, nama najvažnija, da će stanovništvo zemlje nakon odlaska okupatora ostati zaluđeno auto i moto sportom. Vjerojatno je najbolji primjer za to Hrvatska. Pogledamo li čime se u slobodno vrijeme bavi stanovništvo kontinentalne Hrvatske, a čime stanovništvo primorskih krajeva, vrlo lako možemo dokučiti koji su bili pod okupacijom hrabre talijanske vojske. Ovo „hrabre“ nije sarkastično! I vi bi ste se tako ponašali da u ograđenom kampu ostave vas 300 same u mraku Hercegovine! Normalno da ćete pucati okolo cijelu noć. Dakle, lako je zaključiti u kojem su dijelu Hrvatske mačke bile na jelovnicima.

Već dugo želim posjetiti utrku u Buzetu. Svake godine pogledam kratko i nemaštovito izvješće na televiziji, kažem sam sebi da sljedeće godine sigurno idem – i onda opet ponavljam taj ritual sljedeće godine. Zašto baš Buzet? U kratkom izvješću koje bude prikazano na televiziji vidim ljude kako luduju u automobilskom raju, mnoštvo vozača koji svladavaju stazu, eldorado trkaćih i cestovnih automobila. Želim tamo vidjeti i sebe, eto zašto.

Živim u okruženju gdje automobilizam vrijedi vrlo malo. Nekolicina ljudi koja dijeli moju strast vjerojatno je isto uključena u društvo onih koji ne mare za brzinu, benzin i gedore. Prokleti Talijani! Nisu li mogli okupirati i komadić Slavonije? Sva događanja odvijaju se stotinama kilometara od mene. Naravno, postoji jedan događaj u mojoj blizini, ali nije mi previše zanimljiv. Riječ je o Streetraceu u Osijeku. Ljudi iz mojeg mjesta natječu se u tom sportu i čini mi se da uz sebe uvijek povedu još po nekoga. Možda je vrijeme da se počnem više družiti… mislim da nije. Način života kojim živim ne dopušta mi često posjećivanje takvih događaja. Vikendi su mi postali dragocjena roba, tako da potrošiti jedan cijeli vikend za odlazak na neku utrku jednostavno nije mogućnost. Priču o trkačkim događajima u mome kraju obično započinjem s „Bilo je prije…“

Pretpostavljam da je moj kraj oduvijek bio pomalo siromašan. Moto sport je uvijek bio skuplji oblik zabave pa stoga i razumijem zašto uvijek puno više zaljubljenika u automobile gleda utrke umjesto da ih vozi. No, ono što me čudi je da su automobili i motocikli danas dostupniji nego ikada, a omjer gledatelja i trkača uvijek ostaje isti. Možda svi imaju isti problem. Možda svi imaju manjak vremena.

Nedavno sam pričao s jednim starijim gospodinom. Gospodin zna da vozim motor, pa je započeo razgovor o spidveju koji se trebao prenositi na televiziji. Iznenadio sam se poput Madame Edith kad vidi svog Renea u zagrljaju konobarice.

Otkud on zna za spidvej? – proletjelo mi je kroz glavu.

Ooooo, pa gledao sam ja to u Osijeku na starom stadionu. – reče gospodin.

Volim ti ja njih gledati. – nastavi on.

Spidvej, danas gotovo zaboravljen sport kod mlađih ljudi, ipak živi u sjećanjima. Još uvijek nije gotova njegova priča. Novi, veliki stadion, sagrađen u Donjem Kraljevcu (ne znam gdje je to) doveo je Speedway Grand Prix u Hrvatsku. Velik je to događaj za našu malu, kopnenu auto-moto zajednicu. Nažalost, nisam uspio otići ove godine pogledati utrku, ali sljedeće godine sigurno hoću. Čini mi se da upravo imam déjà vu.

Od svoje male učiteljske plaće ne uspijevam u potpunosti plaćati svoju ljubav prema automobilizmu. Bavljenje utrkama za sad će biti ograničeno isključivo na kuckanje impresija po plastičnoj tipkovnici mojeg prastarog kompjutera. To je najbolje što trenutno mogu. Mislim da ću zbog toga zauvijek biti zavidan Talijanima. Kod njih nije sramota živjeti s mamom cijeli život. Zamislite samo koliko novaca od stanarine uštedite. Ipak, najveći sam šok doživio gledajući davno snimljen Castrolov reklamni film s utrke Targa Florio. Ravnatelj škole lokalni je vozački as. Polaže velike nade u pobjedu te godine, a kako bi pobijedio velike ekipe Porschea, Forda i mnoštva malih, danas davno propalih engleskih proizvođača, priuštio si je tvornički pripremljen Ferrarijev prototip. Ostao sam zapanjen. Na brzinu sam izračunao da bih trebao živjeti kod mame, brat-bratu, osamsto trideset godina kako bih na stanarini uštedio za takav trkaći stroj. Suludo.

Promislim li malo, dolazim do zaključka da možda i nije bitno pobijediti nekoga kako bih se utrkivao. Osim protiv štoperice, zahvaljujući ekonomskoj krizi, shvatio sam da se mogu utkivati i protiv potrošnje goriva. Također, mogu se utrkivati i protiv potrošnje guma i potrošnje kočnica. Nestašica novca naučila me novim vidovima utrkivanja. Svaki dan vozim nekakvu utrku, pustim li maštu na dovoljno dugačak lanac.

Živite li u Slavoniji, pomirite se s time da nemate sreće. Talijani nas nikada neće okupirati, preko zime ćete ostati zatrpani snijegom, preko proljeća blatom, preko ljeta prašinom, a preko jeseni peludi ambrozije. Zauvijek ćete se truckati na traktorima, polako obrađujući plodnu zemlju, a Amerikanci nas nikada neće asfaltirati kako bi opet išli bombardirati Njemačku. S druge strane, oni u primorju nastavit će u svim godišnjim dobima uživati u bezbroj natjecanja, susreta, izložbi automobila i motora, a novce će također nastavit zarađivati ležanjem na plaži. Život je stvarno grozan.

Ernest Hemingway jednom je rekao kako su borbe s bikovima, planinarenje i auto utrkivanje jedina tri sporta. Sve ostalo su samo igre. Mislim da bi me ubio da sazna da sam skinuo dosadašnji rekord na relaciji Požega – Zagreb za - pola litre.

…a sve zbog Talijana.

srijeda, 8. rujna 2010.

VREMENSKI BANDITI

Jednom davno, svaku sam noć šetao mračnim ulicama mojeg sela, s kanticom svježe pomuzenog mlijeka, kroz blato do koljena. Zapravo, velikog je blata bilo tek na nekim mjestima, jer je sve ulice mojeg malog sela odavno prekrio sivi asfalt. Večeras, dvadesetak godina kasnije, ne idem po mlijeko. Ne zato jer je mrak mračniji ili blato veće ili zato što pada kiša, nego zato jer baka od koje sam nosio mlijeko više nema kravu. Mraka također više nema jer razbija ga ulična rasvjeta, a blato će uskoro zamijeniti asfaltirani nogostupi. Kiša će, vjerujem, i dalje smjeti padati.

Moje je selo prije dvadesetak godina izgledalo bitno drugačije nego što izgleda danas. Puno se toga dogodilo i izmijenilo. Na slikama od prije stotinjak godina, selo je skoro neprepoznatljivo.

Često zamišljam kako je bilo živjeti u to davno vrijeme. U tim svojim misaonim putovanjima, lebdim poput duha širokim zemljanim ulicama, kraj niskih, starih kućica, promatrajući sav taj prošli svijet. No, nisam se ograničio samo na svoje malo mjesto. Na ovaj način putujem gotovo svim mjestima koja mi se u nekom trenutku pričine zanimljivima. Proputovao sam tako veliki broj zagrebačkih ulica, malih slavonskih sela, osamljenih cestica i tko zna još koječega. Pitanja koja sam si usput postavljao bila su uvijek ista: „Kako je ovo izgledalo prije asfalta?“ „Kakve li sve neznane priče krije ovo mjesto, ovaj kraj?“ „Zašto zamišljam sve u crno-bijelom?“ „Jesam li ovakav jer su mi roditelji koristili LSD na faksu?“ „Jesu li meni davali LSD?“ „Jesam li već stigao na odredište?“ „A sad?“ „A sad?“

Sve stare stvari imaju neku priču iza sebe. Jednako kao i stara mjesta ili stari predmeti, svoje priče imaju i automobili. Sjesti u automobil star četvrt stoljeća može biti sasvim nevažan događaj i većinom to i jest. No, sjesti u automobil star četvrt stoljeća može biti i nešto jako posebno. Može biti poput Proustovog gutljaja čaja i može nas u trenutku provesti svim tim godinama koje je taj limeni lik marljivo skupljao u svojoj prometnoj dozvoli. Bitan je, mislim, jedino naš pristup.

Ne znam točno koji sam po redu vlasnik svojem starom porscheu. Znam jedino da sam zadnji u dugome nizu. Njegov izgled govori o teškom životu kojim je živio. Malene pukotine u unutrašnjosti ili ostaci prastarih naljepnica nerijetko me potpuno zaokupe razmišljanjem o njihovom nastanku. Želim li to promijeniti? - Ne! Ne želim pokušati od starog auta, prepunog ožiljaka, činiti novi. Glupo je ubrizgavati botox u tu prelijepu pocinčanu karoseriju. Nevješto zamaskiran trag sudara na prednjem desnom blatobranu i desno svjetlo koje nikada nije dobro namješteno u svojem ležištu prije su mi jako smetali, ali danas na to gledam kao na simpatičan detalj, kao ožiljak na desnoj obrvi Dylana McKaya. Pa ipak, nešto ću u njegovoj povijesti ipak promijeniti. Potrošeni volan i ručica mjenjača ostavljaju ružne i prljave tragove na rukama vozača i trebalo bi ih promijeniti. Također, sjedala, nakon tko zna kakvih gadosti koje su pretrpjela, čeznu za novom tkaninom. Zapravo, tko zna kakve je sve gadosti pretrpjela i ručica mjenjača… bljak. Kako god bilo, njegovu ću priču, nadam se sretnu, nastavit pričati ja.

Nekad naše starce držimo jako blizu sebi, pazimo ih i ne dopuštamo im da se osjećaju ostavljenima. Nekad naše starce otpremimo, u vrhunskom stanju, na polagano i nevidljivo propadanje na neko daleko mjesto. Nekada naše starce jednostavno ostavimo da propadaju u samoći. Stari bicikl pronađen u sjeniku nakon nebrojeno mnogo godina, sigurno bi štošta ispričao, samo kad bi mogao. Volkswagenov kombi, ostavljen davno prije na livadi, također ima svoju priču. Nažalost, ne može je ispričati. No, uz svaki stari kombi, motocikl ili bicikl, dolazi i jedan jednako stari vlasnik. Oni mogu pričati svoje priče i često to jarko žele. Stari su ljudi prava vrela priča o vremenima s crno-bijelih slika, o vremenima kad stakla na kombiju s livade nisu bila razbijena. Stare fotografije i stara vozila pričaju svoje priče tek u našoj mašti. Živi ljudi pričaju žive priče i kuhaju pravu kavu. Znam da ste nedavno provjerili količinu ulja u motoru vašeg limenog starca i tlak u njegovim gumama, ali kad ste popili zadnju kavu s vašom bakom?

…ili rakiju s didom?

četvrtak, 2. rujna 2010.

Dragi čitatelji!

...a znam da vas ima nekoliko redovitih :)
Ovaj tjedan, nažalost, nema priče. Od sljedeće srijede nastavljamo po rasporedu :D