Iz tatinog krila

Ponekad je, najčešće kod birtijaških prepirki, potrebno pričati gluposti. Potrebno ih je pričati kako bi se pobijedilo u raspravama, svađama, preseravanjima i sličnim manifestacijama gdje su laganje i neprovjereni podaci glavno oružje. Iako trenutno ne sudjelujem ni u jednom događaju te kategorije, moram izvaliti jednu takvu, neprovjerljivu, nemjerljivu, sasvim nestručnu izjavu: Fangio je najbolji vozač ikada!

Priča o najboljem vozaču svih vremena lajtmotiv je, vjerojatno, svačijeg života. Krajem prošlog stoljeća, vješti su kršitelji ograničenja brzine seoskih cesta i gradskih ulica vozili „kao Lauda“. Lauda, taj vatrostalni Austrijanac, natjecao se, poput Fangia, u Formuli 1 i bio je, poput Fangia, svjetski prvak. Na mjestu „Voziš kao …“ junaka, smijenio ga je Michael Schumacher, beskrupulozni Nijemac. Poput Laude, vozio je Formulu 1 i, poput Laude, bio je svjetski prvak. Zašto je, onda, baš pokojni Argentinac Fangio najbolji vozač svih vremena? Što je to što ga čini boljim od Laude i Schumachera?

Razvoj u auto i moto industriji, koliko se god činio spor, napreduje zapravo vrlo velikim koracima. Čini mi se, sve brže i brže. Automobili i motocikli postaju sve brži, sposobniji i – pametniji. Postaju toliko pametni da su čak odlučili upravljanje sobom rezervirati samo za sebe: brojne elektronske stvarčice brinu se kako bi motocikl ili automobil ispravno skretao, ubrzavao i kočio. Uostalom, i s pravom to čine. Napredak u stvaranju novih vozila prebrz je za napredak kojim se stvaraju novi vozači. Razlika je tolika da se današnja vozila i ne proizvode bez elektronskih pomagala. ABS je postao obavezan na svakom novom automobilu, a postat će obaveznim dijelom i svakog novog motocikla. No, on je ionako stari poznanik. Pomaže pri kočenju već nekoliko desetljeća, uspješno spašavajući vozače malo teže desne noge. Također, uskoro će se ABS-u, u klubu obavezno ugrađenih zelenih tiskanih pločica, pridružiti i drugi stari igrači s teritorija „elektronske sigurnosti“ poput kontrole stabilnosti i kontrole proklizavanja. Vožnja će automobila i motocikala postati stvarno laka. Sve lakša i lakša, zapravo, zahvaljujući novim elektronskim pomagačima.

A novu generaciju elektronskih pomagala više i ne možemo nazivati pomagalima. Nisu to više naši mali pobočnici koji nam priskaču u pomoć kad napravimo krivi potez, poput pomoćnika Borisa Jeljcina koji bi priskakali kad bi ovaj otvorio koju bocu previše toga dana. Nisu to uređaji koji bi otpuštali kočnicu svaki put kad bi naša sve neosjetljivija noga prejako nagazila na kočnicu, ili koji bi otpuštali gas svaki put kad bi ista ta noga učinila nemilosrdno nagazila papučicu gasa. Uređaji nove generacije više ne pomažu, nego preuzimaju kontrolu: kočit će kad prepoznaju opasnost, izbjegavat će prepreke, korigirat će brzinu vožnje, čak će i voziti sami. Pitanje je dana, vrlo vjerojatno, kad će u registracijskim knjižicama vozila biti naveden samo broj sjedala za putnike. Vozač neće trebati sjedalo, on će biti ugrađen u tvornici.

Najčudnija je, s druge strane, ugradnja takvih pomagala u motocikle! Motocikli su većinom istinski vozački strojevi, do srži iskreni, i svako maskiranje te iskrenosti zapravo čini motocikle sve manje motociklima. Ugradnjom pomagala za kočenje, ubrzavanje, proklizavanje ili bilo čega drugog maskira tu iskrenost i pretvara svakog vozača motocikla u – lašca. Svaki put kad vozač motocikla onečišćenog „kontrolama“ prepriča kako je odvozio, nesvjesno će lagati. Svoju brzinu više neće dugovati samo svojoj vještini. Svoju brzinu postići će u suradnji s uređajima koji su neprimjetno ispravljali njegove pogreške i time utjecali na krajnji ishod. Vozač više nije bio jedini zapovjednik, bio je samo član tima koji je odradio upravljanje. Prosječni je kupac današnjih sportskih motocikala nesposoban sam kontrolirati ono što je kupio.

Pomoć pri kretanju s mjesta i kontrola dizanja prednjeg kotača zadnji su „modni“ krikovi s područja motociklističke ađutantske elektronike. Kawasaki i Aprilia prvi su uveli ove novotarije. Kontrola dizanja prednjeg kotača? Pa, ako već žele pomoći u tom pogledu, bio bih sretan da ugrade pomoć za dizanje prednjeg kotača, jer stvarno sam loš u tome. U slučaju da ne želim ostvariti erekciju prednjeg kotača, bit ću pažljiviji na gasu.

Zašto je Fangio najbolji vozač svih vremena? Vozio je „najčišći“ auto. Nije vozio iz „tatinog krila“ različitih pomagala i bio zadužen samo za okretanje volana. Vozio je – jedino on.