Motor u guzici

Koljena su mi užarena. Dotičem ih neprestano svakih pet minuta, prekrijem ih dlanovima i uživam u toplini kojom zrače. Sigurno će boljet večeras.

Cijeli sam dan proveo na motoru. Moj stari, crveni Ducati premalen je za moja 192 ili 3 centimetra i toga se sjetim svaki put kad na njemu prijeđem stotinjak kilometara. Srećom, inženjer koji je projektirao rezervoar goriva, pravilno je predvidio da vozač tog prelijepog stroja može izdržati točno jedan sat vožnje, stoga je količina goriva koja stane u rezervoar dovoljna za točno jedan sat rada. Iako sam jedanput uspio sa samo jednim punjenjem goriva prijeći udaljenost koju u uobičajenim okolnostima prijeđem s tri ili čak četiri punjenja, sa sigurnošću mogu tvrditi da je jedan rezervoar dovoljan za jedan sat vožnje. A tad,tog nesretnog maratonskog dana, vozio sam prijatelja na leđima. Pošto sam ga prilikom jednog prijelaza željezničke pruge, koja se od Bihaća do Kostajnice neprestano križa s cestom uz rijeku Unu, skoro lansirao preko sebe nakon što je tvrdi zadnji kraj Ducatija poskočio i mom prijatelju na trenutak dao imunitet od zakona gravitacije, odlučio sam ne voziti motor onako kako su to predivno zamislili njegovi tvorci, nego voziti u skladu s ostatkom ljudskog roda na toj preuskoj i predivnoj cesti. Iznenadio sam se zbog postignute potrošnje od tri litre na sto kilometara, i zatim to nikada više ponovio. Bilo je to – protuprirodno.

Moj stari Ducati dolazi iz vremena kad je Tvornica proizvodila modele koji su, prema njihovom mišljenju, trebali kupcima. Zbog toga moj stari Ducati nema pokazivač količine goriva, niti automatski čok. Nema ni funkcionalno prednje svjetlo, niti uglađen rad motora. Tad su mislili – koji će im to klinac! Danas, Ducati sluša želje kupaca, sluša što mu šapće tržište i danas proizvodi motocikle koji imaju sve uređajčiće, ali, čini se, zbog mjesta kojeg su zauzeli svi ti zgodni uređajčići, nema više dovoljno mjesta za „ducati“. On i ja, moj stari, crveni Ducati i njegov još stariji, blijedi gazda, uživamo u tim jednosatnim vožnjama, uživamo sve dok meni koljena kažu da bi sad željela malo biti ispravljena, a Ducatijevo ulje da bi htjelo biti malo hladnije. Taj bi se odnos mogao opisati kao – sasvim  u redu.

Jutros sam se probudio poprilično rano, u pet i četrdeset. Nakon što sam se noć prije gotovo svečano pripremao za vožnju, spremivši opremu, terensku bilježnicu za tekstove, dodatnu vestu u slučaju da se zamrači sunce i temperatura iznenadno padne, sunčane naočale, kapu, časopis s člankom kojeg sam želio predati jednom dobrom čovjeku koji mi je taj članak pomogao istražiti, novac, dokumente i mobitel, probudio sam se i pričekao maminu kavu. Ducati je čekao pripremljen u garaži, s velikom torbom pričvršćenom na rezervoar. Trebao je još samo malo sredstva za podmazivanje na lancu kako bi sve bilo savršeno. Taj sam posao ostavio za neposredno prije kretanja, dok se ulje u motoru zagrijava. Prva se brzina svaki put uključi uz izražen trzaj motocikla i snažan, mehanički zvuk.

Vožnja motociklom cestom kroz šumu iznimno je zanimljivo iskustvo. Mrlje tamnog asfalta obojanog tamom sjene i sjajno-sivi dijelovi asfalta osunčanog jutarnjim suncem, igraju igru Toplo-hladno. No, ja u toj igri ništa ne tražim. Samo se smrzavam na tamnoj strani ceste i zatim opuštam u ugodi topline onih sivih komadića ceste. Takvo nasilje nad toplinskim receptorima potpuno me zaokuplja i nasilno čupa iz motorističke meditacije koja nastupa zbog zajedničkog djelovanja vibracija motora, pulsiranja ovjesa i poštivanja ritma kojeg zadaje cesta. Jedino što radim je traženje odgovora na pitanje: „A kad će sunce?“

A sunce je ubrzo i došlo i dopratilo me do Zagreba. U međuvremenu me zlatnožuta žaruljica upozorila da vozim neprestano već cijeli sat i da je vrijeme zaustavit se, protegnut noge i napunit rezervoar. Drago mi je što ljudi još uvijek vole lijepa vozila. Postoji velika opasnost da čovjek ubrzo počne vozila shvaćati kao nešto uobičajeno i stoga mi je drago da još uvijek postoji interes za takve strojeve. Uživam u odgovaranju na pitanja o maksimalnoj brzini, starosti, održavanju i rado odgovaram. Ljudi koji rade na benzinskim postajama trebali bi taj entuzijazam širiti, pa i pod prijetnjom otkaza. Skupio sam koljena još jednom i otišao.

Jesu li Hrvati stoka?

Da se Hrvati dijele na stoku sitnog i na stoku krupnog zuba, naučili smo još u devedesetima. Znači li to, dakle, da Hrvate, sve na hrpi, jednostavno zovemo – stoka?

Tih devedesetih, a to vam je bilo još u prošlom tisućljeću, bio sam blagoslovljen pohađanjem srednje škole. Gimnazija je to bila, i to matematička, da se pohvalim. Zato danas ovako lijepo pišem i lijepo znam gramatiku i pravopis. Baš poput svakog gimnazijalca. No, nastavimo dalje. Pošto je škola bila udaljena devet kilometara od roditeljskog gnijezda, do tog mjesta gdje sam naučio pušiti u veceu, popiti cijelo pivo i što je to retoričko pitanje, vozio me autobus. I to ne onaj žuti lijepi, starinski autobus iz američkih filmova, nego običan hrvatski autobus. Da, stvarno postoji nešto što se zove hrvatski autobus! Ne, ne misli se na autobuse proizvedene u TAZ-u ili gdjeveć. Osim hrvatskog autobusa, postoje još i hrvatski vlak, hrvatski tramvaj, hrvatsko sve javno. Pojasnimo malo te nazive.

Još uvijek u tim devedesetima, u drugom tisućljeću nakon Isusa*, Hrvati su za prijevoz svoje mladunčadi koristili stare TAM autobuse s otkinutim zvijezdama petokrakama iz znaka na prednjoj rešetki. Ne znam kako je Tomislav Karamarko stigao obići toliko autobusa, ali sigurno mu je trebalo nekoliko mjeseci. TAM je, vidite, proizveo podosta autobusa. Uglavnom, ti su autobusi bili loši, ofucani, neudobni, uvijek nakrenuti na jednu stranu, i još sve loše što se može o autobusu reći. Proizvodili su ih u Sloveniji. Ovo zadnje je dobra stvar. Zato je u odvojenoj rečenici. U to sam vrijeme mislio da nas Slovenci mrze, jer su nam dali tako loše autobuse, a sebi su, pritom, vjerojatno ostavili samo najbolje autobuse, one koji nisu nakrivljeni i u kojima preko ljeta nema stršljena, smrdljivih martina i podtlaka koji usisava ispušne plinove u putnički prostor. No prevario sam se. Slovenci nas mrze, ali nam nisu dali loše autobuse. Za to su se pobrinuli…

Nisu Srbi. U devedesetim godinama, tamo na koncu drugog tisućljeća, ako brojite vrijeme julijanskim kalendarom, ili u neko totalno drugačije vrijeme ako brojite vrijeme na drugačiji način, autobusno je poduzeće promijenilo, osim onog saobraćajnog dijela imena u prometno, i svoj vozni park. Došli su nam novi autobusi iz Njemačke. Došao je jedan MAN s automatskim mjenjačem(!), čupavim, kariranim sjedalima, klupama umjesto odvojenih sjedala i njemačkim reklamnim naljepnicama načičkanima po cijeloj unutrašnjosti. Došlo je i nekoliko Mercedesa**, također s niskim klupama umjesto odvojenih sjedala što su TAM-ovi imali, fejk kožom posvuda, s još više reklamnih naljepnica na njemačkom jeziku i gumbićima na kojima je pisalo STOP. Osim, naravno, što to nisu bili novi autobusi. Bili su to rabljeni primjerci uvezeni iz Faterlanda, ali u tako očuvanom stanju da je to zbunjivalo moj naivni mozak, skriven iza duge, masne kose i tri satnije bubuljica. Dizajn je govorio –staro, no očuvanost je govorila – novo.

Vozili smo se tako, mi mladunčad hrvatska, jedan mjesec u tim lijepim „novim“ autobusima. Onda je fejk koža razrezana u tanke rezance poput onih na prosječnom Kawasakiju VN 900, karirana su čupava sjedala postala smeđa i skorena od plamena upaljača, na tipke sa znakom STOP zalijepljene su žvake. U takvim smo se autobusima vozili sljedeće četiri godine. Poput svinja koje se pokenjaju na pod čistog svinjca i onda uvaljani u to provedu ostatak dana, i mi Hrvati izdržali smo samo jedan mjesec, prije nego smo si preuredili te suhoparne, njemačke autobuse našem ukusu. U jednom svom romanu, Damir Karakaš opisuje vožnju hrvatskim vlakom. Opis je započeo sa – Unutra smrdi.

Jesu li Hrvati stoka? Paaaaa…

*Zašto se kod nas u narodu ne koristi ime Isus? Zašto je to uobičajeno u španjolskim sapunicama, a kod nas nije? Ako u Meksiku kažeš nekom da si upoznao Isusa na utakmici, pitaju te za koga navija. Ako u Hrvatskoj kažeš da si upoznao Isusa, pitaju te kakvo je vrijeme u Međugorju.

**Čita se: Marcedes.

Sedam godina u Porscheu 924

Nešto poput sedam godina u Tibetu, samo bez Tibeta i s Porscheom

Zanemarimo li činjenicu da je Porsche 924 totalno sranje, Porsche 924 odličan je automobil. U ovih sedam godina otkako sam ga, 2005. godine, kupio… u ovih deset godina otkako sam ga kupio, većinu je vremena proveo u garaži. Kupio sam ga od dječaka koji se Deve-dua-četvorke htio pod svaku cijenu riješiti jer je, zanemarimo li činjenicu da je Porsche 924 odličan automobil, Porsche 924 totalno sranje. Cijena za koju je želio da ga riješim muka bila je 2500 eura. Dobio je 2100. I izvadio je radio.

Porsche 924 ima naviku iznenadnog zaustavljanja. Poput Hrvata iz državne službe u pola tri petkom popodne, jednostavno kaže: „Ma jeb'o ovo!“ i prestane raditi. Nije mu uopće važno je li to na cesti pri brzini od 100 km/h, u gradu usred prometnog krkljanca ili vikendom u garaži – vražja stvar samo odjednom odbije raditi. Kad bih ga mogao upitati u čemu je problem, mislim da bi odgovor bio: „Znaš ti dobro u čemu je problem!“ Ali, ja stvarno ne znam u čemu je problem.

Dvije godine Porsche 924 iz 1984. godine bio je moj jedini prijevoz. Ako nije radio, ja nisam išao. To znači da često nikud nisam išao. Zbog problema s pregrijavanjem, morao sam satima sjediti uz rub ceste s podignutim poklopcem motora (to je na prednjem dijelu auta) i čekati da prestane krčkanje rashladne tekućine. Zbog problema s kvačilom, morao sam satima voziti u drugom stupnju prijenosa. No to ni nije bio posebno velik problem, jer kad imaš dobar auto, što Porsche 924 uistinu je, jednom kad zanemarimo činjenicu da je totalno sranje, onda auto moraš sporo voziti, kako bi ga svi stigli vidjeti. Nije li grozno kad automobil koji vam se sviđa samo prozuji pokraj vas i jedino što vam za uspomenu ostavi je mutna, crvena mrlja? Naravno da je. Zato sam se ja posebno pobrinuo da nikada ne riješim problem s kvačilom i tako priuštim gledalištu prizor dostojan gledanja i pamćenja. Uostalom, u drugom stupnju, pri određenoj brzini kretanja događala se neka čudna rezonanca, koja je stvarala tako dobar zvuk, tako dobre vibracije da je cijela unutrašnjost kabine vibrirala – više nego uobičajeno.

Ali nije ni sve tako crno. Primjerice, unutrašnjost – smeđa je. Tamnosmeđa plastika, svijetlosmeđi skaj, svijetlosmeđi tepisi i vjerojatno najluđa tkanina sjedala koja je ikada ugrađena u automobil zapravo su jako lijepa kombinacija. Unatoč tome što je cijela unutrašnjost potrošenija od plaće hrvatskog radnika pred kraj mjeseca, to nije neudobno mjesto za život. Toliko je cijeli taj sustav instrumenata, polugica, spužve i plastike dobro ugođen, da mi je predstavljao jednak užitak upravljati tim Porscheovim automobilom iz prošlog tisućljeća, kao i najnovijim Boxsterom, Caymanom  ili Deve-jedajsicom. Nisko sjedalo koje jedva čeka da neka neoprezna guzica pogrešno ocijeni niskost i nespretno tresne u njega, osjećaj stavljanja vojne vreće s prtljagom u maleni prtljažnik u rano jutro i zatim odlazak na vožnju, pogled na prednje blatobrane i cestu kroz vjetrobran… sve je tu. Bilo je prije sedamdeset godina, bilo je prije trideset godina i sad je – naravno, i bit će. Jer to je Porsche.
…zanemarimo li činjenicu da je Audi.

Ljubavno pismo Fiat Puntu

Lako je voljet Lamborghini Miuru, lako je voljet Laraki Fulguru. Jer njih svi vole, pa onda nije ni teško, priklonit se rulji, kad rulja radi nešto. No za voljet' nešto, što se inače ne voli, za to treba truda, za to treba istinski biti luda.

Koliki ste automobilski entuzijast? Veliki? Mali? Supersize? Za ponijet? Ako ne znate, otkrijte odgovorom na ovo pitanje: Koji vam je najdraži automobil na svijetu?

Oni koji odgovore na pitanje nekim superautomobilom, možda su entuzijasti. Oni koji odgovore na pitanje protupitanjem: „Kakve ovo veze ima s Borisom Novkovićem?“ – na krivom ste blogu. Oni koji odgovore na pitanje nekim svakodnevnim automobilom – ti su vrlo, vrlo, vrlo vjerojatno automobilski entuzijasti. Riječima svakog djeteta – a zašto?

Vrlo jednostavno! Superautomobile koji su dizajnirani toliko dobro i toliko lijepo i o kojima se toliko priča kako su dobro dizajnirani da to svi znaju, njih je vrlo lako staviti u kategoriju najdražih automobila. No voljeti takav automobil ne mora samo automobilski entuzijast. Lijep se superautomobil sviđa i bakama koje vole lijepe stvari, i kiparima koji u životu nisu sjeli za volan automobila, i sponzorušama koje se vole voziti u lijepim automobilima, i policajcima koji vole lijepiti kazne na lijepe automobile – svima. Ako je nešto lijepo, vjerojatno će se svidjeti svima. Osim Rusima. Za njih bi to trebalo još malo pozlatiti, poplatinati i poswarovskikristaliti.

Fiat Punto zamijenio je Fiat Uno. Nikada nisam čuo da je netko plakao zbog toga. Ali ja ću plakati za Puntom. Jednom kada Punto nestane, kad ostane svega nekoliko tih simpatičnih limenih kutijica obloženih tvrdom, sivom plastikom, bit ću jako tužan. Moja mama ima Punta prve generacije i vjerojatno je petnaesti vlasnik po redu. Mislim da je to najbolji auto na svijetu. Za moju mamu, naravno. No, operirate li se od mrene uzrokovane jeftinoćom i masovnošću tog automobila(Punto prve generacije u Hrvatskoj je rašireniji od korupcije), vidjet ćete jedan jako lijep i jako dobro dizajniran automobil. Evo zašto:

Punto je malen! Malen poput socijalne osjetljivosti hrvatskog tajkuna. To vam je jako malo. No, unatoč tim minijaturnim dimenzijama, Punto iznutra daje dojam veličine i prozračnosti. Jednom kad se uvalite u tanka sjedala i zatvorite za sobom tanka vrata, okružit će vas mnoštvo zraka i svjetlosti. To vam je jako dobro. Naravno, osim ako ne uđete po noći. Izvana, također ako ne gledate po noći, vidjet ćete prednji dio auta s lijepim starinskim svjetlima koja datiraju još iz prošlog tisućljeća i najljepše izdanje legendarnog Fiatovog plavog znaka s četiri paralelograma. Straga su ogromna svjetla koja potpuno oblažu c-stup. Sve to spaja jedna neprekinuta, ravna linija koja kruži oko karoserije. Uživam gledati ga i otkrivati male tajne njegova izgleda. Hrđu i ne toliko.

Jednako kao i ljepota ljudi, ljepota se automobila ne može izmjeriti. Jednako kao i u poštivanju ljudi, lako je ne poštivati auto. Jednako kao i voljeti ljude, voljeti automobil pokraj sebe, bez obzira koliko neugledan ili nepopularan on bio, može samo pravi entuzijast. Jednako kao i u svemu, takvi su entuzijasti rijetki.

Baš poput kurve na kojoj je cijelo susjedstvo polagalo početnički tečaj, Fiat Punto ostat će u lijepom sjećanju - iako je mnogima prenio sifil… tetanus. 

Berlin

Zakon brojeva

Postoje li zaista tučnjave na nogometnim stadionima? Tuku li se navijači Ferrarija protiv navijača Dacije? Zašto na sjevernoj tribini Spa Francorchampsa nikad nije zapaljena niti jedna baklja? Je li istina da neki nogometni navijači imaju dosjee s nasilnim zločinima?

U vrijeme kad je Palma, gradonačelnik Jagodine, još bio mali, Konfucije je izrekao jednu vrlo zanimljivu stvar – Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Dakle, čak i prije nego je izmišljen, nogomet je zauzimao važno mjesto u srcima ljudi. Zašto je to tako? Zašto je nogomet, kao razonoda, toliko popularan, a automobilizam, s druge strane, puno manje? Možda je to zato jer je automobilizam plemićka razonoda? Ne!

Navike teško umiru. Navike poput hranjenja ili spavanja, koje čovjek stekne u ranoj mladosti, većini ljudi ostaju cijeli život. Jednako tako nogomet, navika koju većina stekne također u ranoj mladosti, ostaje cijeli život. A razlog je vrlo jednostavan: djeca se vole poistovjećivati s odraslima. Poistovjetiti se s nogometašem vrlo je jednostavno. Sve što je potrebno majica su kratkih rukava, kratke hlače, čarape i patike. To je to. Mladi građanin svijeta, opremljen ovim rekvizitima koji su zapravo prerasli u narodnu nošnju današnjeg čovjeka, spreman je za svakodnevno uzvikivanje „MANDŽUKIIIIIIIIIĆ!!!“ ili „MESIIIIIIII!!!“ ili  „KOJI-GOD-VEĆ-NEZAMISLIVO-JAKO-PLAĆENI-LIK-SA-ZAŠILJENOM-FRIZUROM-I-MNOŠTVOM-BESMISLENIH-TETOVAŽAAAAAAAAA!!!“ Dok trče, nakon zabijenog gola, klinci viču imena svojih intelektualnih vršnjaka koje vide samo na teve ekranima. Sve je to vrlo jednostavno djetetu za ostvariti. Narodna je nošnja već dostupna, pozornica za izvođenje nalazi se svuda gdje postoji nekoliko kvadratnih metara ravne površine našeg planeta, a ono najvažnije – društveno prihvaćanje, dobivaju od gotovo svih u svojem okruženju. Voljeti nogomet zaista je jednostavno.

Komplikacije u životu, puno veće od onih ljubitelja nogometa, doživjet će ljubitelji automobilizma. Izvikivanje imena svojih junaka s teve ekrana njima ne donosi toliko zadovoljstva koliko to čini ljubiteljima muze režisera reklama za pivo. Objašnjenje je, dragi moj Watsone, jednostavno. I dok si klinci na biciklu smiju priuštiti izvikivanje „ŠUMAHEEEEER!!!“ ili „FETEEEEEEL!!!“ ili „KOJI-GOD-VEĆ-NEZAMISLIVO-JAKO-PLAĆENI-LIK-S-IZRAZOM-LICA-LEDENIJIM-OD-STEVENA-SEAGALA-DOK-PREKO-TELEFONA-PRIJETI-CHUCKU-NORRISU“, klinci s malo većim brojem godina na lageru to više ne smiju. Okolina će ih smatrati čudnima, a ženke izbjegavati u širokom luku ili, još gore, praviti se da uopće ne postoje. No osim vožnje bicikla šutke, prisiljeni su i prestati se igrati autićima, skupljati slike svojih heroja, zapravo, u potpunosti napustiti sve ono što vole, samo kako bi bili prihvaćeni – normalni. Kao trešnja na vrhu te opresivne torte, stoji još i odjeća. Junaci svijeta automobilizma koriste skupa vatrootporna odijela, kacige, rukavice i još mnoštvo ostalih, jednako nedostupnih sitnica koje si malci nikako ne mogu priuštiti, za razliku od plastičnih majica i gela za kosu ljubitelja nogometa. Naravno, ništa bolje nije ni onda kad si čovjek i može priuštiti svu tu opremu i igračke, jer zakon i susjedi kažu da nije prihvatljivo svojim automobilom  ili motociklom oponašati Fetla i Rosija na ulici ispred osnovne škole. Voljeti automobilizam stvarno nije jednostavno.

Iz ove dvije priče, može se zaključiti da je brojčani odnos između ljubitelja nogometa i ljubitelja automobilizma otprilike jednak odnosu broja hrvatskih političara sa školovanjem do srednje škole i onim iznad srednje škole. Zbog siromaštva, društva, cura, majanskog kalendara i tko zna kojih još razloga, društvo ljubitelja nogometa mnogo je veće od društva ljubitelja automobilizma. Upravo u tom odnosu krije se odogovor na pola, a možda čak i jedno cijelo pitanje s početka teksta.

Ne postoji razlika između nogometnih i automobilističkih navijača. Ne postoji razlika između nogometaša i automobilista. Svi su jednako nasilni i jednako miroljubivi. Jedino što je uistinu presudno u percepciji ljubitelja nogometa kao nasilnih ljudi, a ljubitelja automobilizma kao miroljubivih je brojnost. Postotak je jednak. No zakon brojeva kaže da je jedna desetina milijarde puno veći broj od jedne desetine milijuna. Jednako tako broj nogometnih huligana puno je veći od onih automobilističkih jednostavno jer – i nogometnih navijača ima više.

Molim? Automobilistički huligani ne postoje? Tvoj Fiat je talijansko smeće!