Sedam godina u Porscheu 924

Nešto poput sedam godina u Tibetu, samo bez Tibeta i s Porscheom

Zanemarimo li činjenicu da je Porsche 924 totalno sranje, Porsche 924 odličan je automobil. U ovih sedam godina otkako sam ga, 2005. godine, kupio… u ovih deset godina otkako sam ga kupio, većinu je vremena proveo u garaži. Kupio sam ga od dječaka koji se Deve-dua-četvorke htio pod svaku cijenu riješiti jer je, zanemarimo li činjenicu da je Porsche 924 odličan automobil, Porsche 924 totalno sranje. Cijena za koju je želio da ga riješim muka bila je 2500 eura. Dobio je 2100. I izvadio je radio.

Porsche 924 ima naviku iznenadnog zaustavljanja. Poput Hrvata iz državne službe u pola tri petkom popodne, jednostavno kaže: „Ma jeb'o ovo!“ i prestane raditi. Nije mu uopće važno je li to na cesti pri brzini od 100 km/h, u gradu usred prometnog krkljanca ili vikendom u garaži – vražja stvar samo odjednom odbije raditi. Kad bih ga mogao upitati u čemu je problem, mislim da bi odgovor bio: „Znaš ti dobro u čemu je problem!“ Ali, ja stvarno ne znam u čemu je problem.

Dvije godine Porsche 924 iz 1984. godine bio je moj jedini prijevoz. Ako nije radio, ja nisam išao. To znači da često nikud nisam išao. Zbog problema s pregrijavanjem, morao sam satima sjediti uz rub ceste s podignutim poklopcem motora (to je na prednjem dijelu auta) i čekati da prestane krčkanje rashladne tekućine. Zbog problema s kvačilom, morao sam satima voziti u drugom stupnju prijenosa. No to ni nije bio posebno velik problem, jer kad imaš dobar auto, što Porsche 924 uistinu je, jednom kad zanemarimo činjenicu da je totalno sranje, onda auto moraš sporo voziti, kako bi ga svi stigli vidjeti. Nije li grozno kad automobil koji vam se sviđa samo prozuji pokraj vas i jedino što vam za uspomenu ostavi je mutna, crvena mrlja? Naravno da je. Zato sam se ja posebno pobrinuo da nikada ne riješim problem s kvačilom i tako priuštim gledalištu prizor dostojan gledanja i pamćenja. Uostalom, u drugom stupnju, pri određenoj brzini kretanja događala se neka čudna rezonanca, koja je stvarala tako dobar zvuk, tako dobre vibracije da je cijela unutrašnjost kabine vibrirala – više nego uobičajeno.

Ali nije ni sve tako crno. Primjerice, unutrašnjost – smeđa je. Tamnosmeđa plastika, svijetlosmeđi skaj, svijetlosmeđi tepisi i vjerojatno najluđa tkanina sjedala koja je ikada ugrađena u automobil zapravo su jako lijepa kombinacija. Unatoč tome što je cijela unutrašnjost potrošenija od plaće hrvatskog radnika pred kraj mjeseca, to nije neudobno mjesto za život. Toliko je cijeli taj sustav instrumenata, polugica, spužve i plastike dobro ugođen, da mi je predstavljao jednak užitak upravljati tim Porscheovim automobilom iz prošlog tisućljeća, kao i najnovijim Boxsterom, Caymanom  ili Deve-jedajsicom. Nisko sjedalo koje jedva čeka da neka neoprezna guzica pogrešno ocijeni niskost i nespretno tresne u njega, osjećaj stavljanja vojne vreće s prtljagom u maleni prtljažnik u rano jutro i zatim odlazak na vožnju, pogled na prednje blatobrane i cestu kroz vjetrobran… sve je tu. Bilo je prije sedamdeset godina, bilo je prije trideset godina i sad je – naravno, i bit će. Jer to je Porsche.
…zanemarimo li činjenicu da je Audi.