Da se Hrvati dijele na stoku sitnog i na stoku krupnog zuba, naučili smo još u devedesetima. Znači li to, dakle, da Hrvate, sve na hrpi, jednostavno zovemo – stoka?
Tih devedesetih, a to vam je bilo još u prošlom tisućljeću, bio sam blagoslovljen pohađanjem srednje škole. Gimnazija je to bila, i to matematička, da se pohvalim. Zato danas ovako lijepo pišem i lijepo znam gramatiku i pravopis. Baš poput svakog gimnazijalca. No, nastavimo dalje. Pošto je škola bila udaljena devet kilometara od roditeljskog gnijezda, do tog mjesta gdje sam naučio pušiti u veceu, popiti cijelo pivo i što je to retoričko pitanje, vozio me autobus. I to ne onaj žuti lijepi, starinski autobus iz američkih filmova, nego običan hrvatski autobus. Da, stvarno postoji nešto što se zove hrvatski autobus! Ne, ne misli se na autobuse proizvedene u TAZ-u ili gdjeveć. Osim hrvatskog autobusa, postoje još i hrvatski vlak, hrvatski tramvaj, hrvatsko sve javno. Pojasnimo malo te nazive.
Još uvijek u tim devedesetima, u drugom tisućljeću nakon Isusa*, Hrvati su za prijevoz svoje mladunčadi koristili stare TAM autobuse s otkinutim zvijezdama petokrakama iz znaka na prednjoj rešetki. Ne znam kako je Tomislav Karamarko stigao obići toliko autobusa, ali sigurno mu je trebalo nekoliko mjeseci. TAM je, vidite, proizveo podosta autobusa. Uglavnom, ti su autobusi bili loši, ofucani, neudobni, uvijek nakrenuti na jednu stranu, i još sve loše što se može o autobusu reći. Proizvodili su ih u Sloveniji. Ovo zadnje je dobra stvar. Zato je u odvojenoj rečenici. U to sam vrijeme mislio da nas Slovenci mrze, jer su nam dali tako loše autobuse, a sebi su, pritom, vjerojatno ostavili samo najbolje autobuse, one koji nisu nakrivljeni i u kojima preko ljeta nema stršljena, smrdljivih martina i podtlaka koji usisava ispušne plinove u putnički prostor. No prevario sam se. Slovenci nas mrze, ali nam nisu dali loše autobuse. Za to su se pobrinuli…
Nisu Srbi. U devedesetim godinama, tamo na koncu drugog tisućljeća, ako brojite vrijeme julijanskim kalendarom, ili u neko totalno drugačije vrijeme ako brojite vrijeme na drugačiji način, autobusno je poduzeće promijenilo, osim onog saobraćajnog dijela imena u prometno, i svoj vozni park. Došli su nam novi autobusi iz Njemačke. Došao je jedan MAN s automatskim mjenjačem(!), čupavim, kariranim sjedalima, klupama umjesto odvojenih sjedala i njemačkim reklamnim naljepnicama načičkanima po cijeloj unutrašnjosti. Došlo je i nekoliko Mercedesa**, također s niskim klupama umjesto odvojenih sjedala što su TAM-ovi imali, fejk kožom posvuda, s još više reklamnih naljepnica na njemačkom jeziku i gumbićima na kojima je pisalo STOP. Osim, naravno, što to nisu bili novi autobusi. Bili su to rabljeni primjerci uvezeni iz Faterlanda, ali u tako očuvanom stanju da je to zbunjivalo moj naivni mozak, skriven iza duge, masne kose i tri satnije bubuljica. Dizajn je govorio –staro, no očuvanost je govorila – novo.
Vozili smo se tako, mi mladunčad hrvatska, jedan mjesec u tim lijepim „novim“ autobusima. Onda je fejk koža razrezana u tanke rezance poput onih na prosječnom Kawasakiju VN 900, karirana su čupava sjedala postala smeđa i skorena od plamena upaljača, na tipke sa znakom STOP zalijepljene su žvake. U takvim smo se autobusima vozili sljedeće četiri godine. Poput svinja koje se pokenjaju na pod čistog svinjca i onda uvaljani u to provedu ostatak dana, i mi Hrvati izdržali smo samo jedan mjesec, prije nego smo si preuredili te suhoparne, njemačke autobuse našem ukusu. U jednom svom romanu, Damir Karakaš opisuje vožnju hrvatskim vlakom. Opis je započeo sa – Unutra smrdi.
Jesu li Hrvati stoka? Paaaaa…
*Zašto se kod nas u narodu ne koristi ime Isus? Zašto je to uobičajeno u španjolskim sapunicama, a kod nas nije? Ako u Meksiku kažeš nekom da si upoznao Isusa na utakmici, pitaju te za koga navija. Ako u Hrvatskoj kažeš da si upoznao Isusa, pitaju te kakvo je vrijeme u Međugorju.
**Čita se: Marcedes.
Nema komentara:
Objavi komentar