Sunčane naočale Ante Gotovca

Sjeća li se itko Ante Gotovca, a svatko, tko ne laže sebi i drugima, sigurno će se sjetiti, sigurno se sjeća i njegovog osebujnog odjevnog ukusa. Zapravo, odjevnog stila, bio bi precizniji izraz. Zapravo, odjevnog načina, bio bi precizniji izraz. Tih su mračnih godina popularne bile sunčane naočale izduljenog oblika stakalaca i agresivnog izgleda. Zbog njih su ljudi ukrašeni tim detaljem najviše podsjećali na ose. On je, noseći jedne od onih skupih naočala, s ogromnim logom modne marke koje su mu tako pokrivale polovicu glave, taj neukus, taj nestil, taj način odveo u ekstrem. Izgledao je s njima kao Bertram Larvan. Srećom, to je vrijeme prošlo. Rijetki su danas oni koji još uvijek uživaju u tom kladionica-krunica-trenirkica izgledu. Srećom, moda se mijenja, neprestano se mijenja. No, moda nije isključivo vezana uz odjeću. Moda je posvuda. Moda je i u svijetu automobila. Moda se mijenja i u svijetu automobila. Sva su ta ponavljanja riječi namjerno napravljena.

Trenutno, kao što je u prošlom desetljeću u svijetu odjeće bio popularan Ante Gotovac i Vespula vulgaris izgled, u svijetu automobila popularna je avantura. Svaki proizvođač u svojim salonima krije po nekoliko „avanturističkih“ modela, i to u svakoj veličini. Tu klasu nazivaju crossover, a zaista sadrži modele od najmanjih, do najvećih. Gradski, obiteljski, zamjenik-županaski, krkanski crossover automobili, svaka veličina ima svog avanturističkog igrača. Iako, naravno, ti automobili zaista nisu ništa drugo nego regularni modeli, s jedinom razlikom, u odnosu na te „normalne“ inačice, što su od tla odignutije za dva-tri centimetra i što dolaze opremljeni inč većim kotačima. Dodatna šminka dodatno i košta, pa su crossover automobili u pravilu skuplji od svojih niskih, nenabubrenih rođaka. Ali to nikome ne smeta. Poruka o sportskom i slobodnom duhu vlasnika crossover automobila vrijedi tog novca i to je jedino bitno. Bonus je još i što ti sportskodušni i slobododušni vozači lakše smjeste svoje pretilo i mlohavo tijelo u automobil ,na čije se povišeno sjedalo samo naslone i upadnu u njega, bez dosadnog i napornog trošenja koljena zbog sagibanja pri svakom ulasku i izlasku. Ipak, ta će moda vjerojatno trajati još samo koju godinu. Stvar je jednostavna, jer prema izračunima koju sam upravo izmislio, trend crossover automobila traje već oko pet godina. Možda se prvi takav automobil pojavio davno, davno, ali onog trenutka kad se pojavi automobil poput Nissan Jukea, tek se onda može početi govoriti o trendu. Prema zakonitosti, koje sam također upravo izmislio, svako desetljeće u autoindustriji donosi svoju temu po kojoj se oblikuje većina automobila. Trenutno je tema avantura i mislim da ima još tri ili četiri godine prije nego se taj balon ispuše i onda napuše neki novi, s novom temom. Evo dokaza za tu teoriju:

U proteklom je desetljeću u modi bila obitelj. Svaki je proizvođač u ponudi imao monovolumene, aute čija je unutrašnjost na dvjesto načina bila preklopiva i prilagodljiva, čije se obloge kabine bile otporne na prljavštinu, s ponudom prostora jednakoj onoj koju nudi Teksas, naravno, osim kod gradskih monovolumenčića, koji su nudili prostor veličine Slovenije. Nudili su osjećaj zajedništva, hrvatstva i vjere u bolje sutra. To je bilo tad i nikada više. Dokaz? Jeste li danas vidjeli kojeg novog monovolumena na cesti? Naravno da niste. Nitko ih više ne proizvodi. Ne morate provjeravati taj podatak.

Desetljeće prije toga, devedesetih, u modi je bio sport. Svaki je auto dolazio s gumenim spojlerom na repu, pa čak i Ford Escort dizel, s motorom anemičnijim od bilo kojeg premijera na novačenju. Dolazili su automobili i sa značkama 16v posvuda na karoseriji, zatamnjenim staklima i sjedalima s izraženim bočnim stranama, pragovima obučenim u plastične dodatke – sa svim mogućim dodacima koji bi pokušavali nekome reći da ste opasno brz vozač.

A onda, desetljeće prije toga, u modi je bila visoka tehnologija. Osamdesetih su auti dolazili s digitalnim kontrolnim pločama koje, poput većine tadašnje visoke tehnologije, nisu baš ispravno radile, s milijun žaruljica i zvučnih signala razbacanih po kabini, za upaljena svjetla, za otvorena vrata, za nevezane pojaseve, za ženu koja te vara, za komšijinog psa kad ti kenja na travnjaku, za djecu kad ti kradu trešnje i za policiju kad radarom mjeri brzinu.

Desetljeće prije toga u modi nije bilo ništa, jer tad povijesti nije bilo, jer se tad još nisam rodio.

Ali, što nam donosi budućnost, jednom kad crossover sadašnjost završi? Kakvu će nam modu donijeti automobilska industrija jednom kad se svi makadami na reklamama, poput jadnog Pikes Peaka, asfaltiraju i kad se svi likovi obriju, skinu prsluke s deset džepova, izuju planinarske cipele, ugase logorske vatre i sklope tronožne stolce kraj šatora i vreće za spavanje? Što kad više ne bude prihvatljivo neobrijan voziti povišenog Renault Clia s plastičnim oblogama oko ruba blatobrana? Što god se tad dogodilo, što god bilo, i kad god bilo, jedino se nadam da religija nikada neće doći u modu u automobilskoj industriji, jer, opasno je voziti kad gledaš u križ.

Najbolji auto na svijetu

Ne, nije fakin Golf dizel

Bio je to dobar vikend! Počelo je sredinom tjedna tako što sam došao u Zagreb, otuširao se u stanu u Sigetu, spremio nekoliko majica, čarapa i gaća u staru, zelenu vojnu torbu koja ne smrdi po vojsci i krenuo tramvajem pred Esplanadu. Tamo, na parkiralištu već vrućem od sunca, pokraj zgrade hotela, radnici su pripremali desetak Porschea za vožnju. Na terasi, pomalo skriven zelenilom, doručkovao je Davor Butković. Porschei su bili 911 u Cabriolet, 4S i S izvedbama, Cayman s neudobnim sportskim sjedalima i Boxsteri. Butković je ubacivao komadiće hrane u usta i ravnodušno, ali potvrdno, glavom signalizirao konobaru svaki put kad bi nešto probao. Na kraju svakog tog poteza trljao je prste jedan o drugi kako bi se riješio mrvica. U Porschee su stavljali bočice s vodom. Tko još doručkuje u Esplanadi?! Ti likovi što pripremaju aute na Porsche Touru stvarno imaju kul posao.

U Esplanadi su me sa stola za registraciju u predvorju uputili prema terasi na doručak. Nakon toga na kratak dogovor o ruti, pa upozorenje da se ne zajebavamo previše autima jer su skupi, pa onda na parkiralište i u aute. Porsche 911 ima start-stop sustav i zbog njega na semaforima izgledaš kao budala. Srećom može se isključiti. Treći, zadnji dan putovanja, završio sam s Cabriolet S i sedmerostupanjskim ručnim mjenjačem kojeg sam većinu puta držao u trećem stupnju. Ostavio sam ga ispred Esplanade, pozdravio se sa svima, nabacio torbu na rame i otišao na tramvaj. Pred zgradom u Sigetu čekao me moj Megane 1,6 16V Sport, na kojem onaj „sport“ nije od Renault Sport, već simbolizira razinu opreme. Ipak, s nazivom karavana, GrandTour, čini jebačku kraticu u knjižici prometne dozvole – Megane GTS. Motor 1,6 16V razvija stodesetak konja.

Odmah po dolasku u stan uzeo sam ključeve Meganea i krenuo u grad vratiti A3 printer kojeg je Siki posudila od prijateljice. Zabavljen razlikama između kožno-aluminijskih Porschea i plastično-plastičnog Meganea, ubacio sam u prvu i htio krenuti. Okretaji se dignu, ali auto ne kreće. Pokušam opet – opet isto. I opet, i opet. Sranje! Izgleda da je lamela.

S Meganeom je sve bilo u redu. Naviknut na veliku snagu šesterocilindraša, nisam dovoljno otpustio papučicu spojke i prirodna stvar da auto nije mogao krenuti. Idiot. Ipak, u nedjelju, putem po staroj cesti za Slavoniju, ponovno sam se navikao na četiri puta manje snage, baš na vrijeme da stignem uživati u pedeset kilometara zavoja od Pakraca do Požege. No, je li stvarno potrebno toliko puno konja da kreneš s mjesta? Je li dovoljno sto? Je li dovoljan samo jedan?

Svatko bi trebao znati da motori u automobilima ne proizvode uvijek jednaku snagu. Ono što piše u papirima i internetima tek je maksimalna snaga motora, snaga koju većina vlasnika automobila nikada ni ne otkrije. Stodesetak konja mojeg Meganea zapravo je jako puno ili barem dovoljno da dobrano isprepada moj talent za vožnju. Iznad četiri tisuće okretaja, okretaja na kojima ljudi ne voze inače, vjerojatno će bilo koji benzinski motor transformirati auto i reći nadbubrežnoj žlijezdi da krene u akciju. Sportski će automobil sigurno pružiti užitke brze vožnje u pakiranju zamotanom u ljepši papir, no je li sportski auto stvarno potreban za brzu vožnju? Ne! Ono što vožnju čini brzom jest očuvanje brzine, a ne ubrzanje. Vježbajte hvatanje ispravne linije kroz zavoje, isprobavajte tlak u gumama nešto viši od propisanog, usporavajte auto pravilnim namještanjem auta prije zavoja, vježbajte upravljanje u zavojima otpuštanjem i dodavanjem gasa, kupite si kožne vozačke rukavice, nikako ne kupujte dizel. I to je to. Ne čekajte da skupite lovu za sportski auto kako bi vozili sportski. Već sad Imate najbolji auto na svijetu.

E da, i još najvažnija stvar za transformirati svoj bilokakav auto u sportski auto – kupite si mrežu za pod prtljažnika, da vam pizdarije ne mlate po prtljažniku dok peglate po zavojima. Sto konja je stvarno puno za običnu cestu i običan talent.