subota, 26. rujna 2015.

Diktatura

Demokracija je za budale! Izmislili su je pohlepni ljudi koji tad, u vrijeme izmišljanja demokracije, nisu mogli doći do love, a ideju o vlasti naroda proširili su pohlepni siromasi koji su tek dolazili. Zapravo je jednostavno – demokracija je vlast pohlepnih budala koji običnim budalama daju privid važnosti. Način izmjenjivanja rukovodećih ljudi, svake četiri godine, samo je način za biranje sljedećeg u redu koji će si trpati džepove tuđom lovom i raditi jedino, jedino, jedino to. Nešto poput biranja onoga koji će sljedeći s tobom otići pod zatvorski tuš i baciti sapun na pod da ga ti podigneš. Imam osjećaj da je na ovim prostorima najbolje bilo za vrijeme Austro-Ugarske. Znalo se tko je šef i tko će biti šef. To je sigurnost. Sigurnost je dobra. Osim, možda, danas možda bez onog Ugarskog dijela.

Sigurnost u prometu također je dobra. Uvijek je dobro kad preživiš putovanje, put na posao, skok do trgovine i po cigarete. To je uvijek dobro. No, postoje ljudske jedinke koje, poput murine iz rupe, vrebaju na nesluteće vozače i pokušavaju sve kako bi to preživljavanje otežali. Naravno, takvih genijalaca postoji u svim skupinama vozača svih skupina prijevoznih sredstava, ali postoji jedna skupina koja je posebno aktivna u glumljenju murine – vozači automobila.

Ako voziš motocikl, bicikl, skejt, role, dirižabl, romobil, voziš se javnim prijevozom ili hodaš, to radiš dobrovoljno. To znači da si ti, baš ti, svjesno izabrao kretati se na taj način. Ali, ako voziš auto ili, bolje rečeno, ako se voziš autom, to radiš iz jednog jedinog razloga. Zapravo, većina to radi iz jednog jedinog razloga. Većina vozača automobila vozi svoje automobile zato jer su lijeni hodati. Masni, ružni bibendumi razliveni u razvaljena sjedala još razvaljenijih Mercedesovih W210 E klasa, čije se ručice žmigavca pomiču u smjeru gore-dolje jedino na tehničkom pregledu, nadrkani tateki koji uvijek nekuda žure i svima trube u svojim neservisiranim, bezličnim dizel kutijicama ili tete u golemim SUV-ovima koje su dobile u razmjeni za seksualne usluge hrvatskim poduzetnicima*, svi oni predstavljaju istinsku opasnost na cestama. Zbog takvih likova promet postaje opasno mjesto. Onaj tko je svjesno izabrao svoje prijevozno sredstvo, on zna zašto je upravo to izabrao i zna koje će mu vještine trebati da ostane živ, jednom kad stigne na Točku B. Takav će vozač biti siguran vozač, jer će ga proces prirodne selekcije na to prisiliti. Motociklist koji nije oprezan, vrlo bi lako mogao postati freska na prednjoj strani Scanijine kabine s V8 značkom i križem koji u mraku svijetli plavim svjetlom. Biciklist koji ne pazi vjerojatno će to jutro doći na posao tek nakon posjeta hitnoj pomoći, a vozač dirižabla će samo ispariti. Vrlo brzo, nakon jednog od takvih događaja, vozači će se, ako prežive, prestati koristiti tim prijevoznim sredstvom. I to je dobro. No, loši vozači automobila zauvijek će ostati na cestama. Glupa sigurnosna oprema ugrađena u automobile uporno omogućuje tim spodobama da plivaju protiv struje u rijeci evolucije. Omogućuje prirodnoj selekciji da zakaže. Zbog njih, više ne pogibaju oni nesposobni, već oni nevini. Za to je kriva demokracija. Većina odlučuje što je dobro, a većina vozi automobile. Dobra bi diktatura to promijenila.

Motociklisti, biciklisti, svi koji nisu u automobilima bili bi ostavljeni da sami moderiraju svoje vrste, kao što je to bilo i do sada. Automobile ne bi trebalo ukinuti, zbog, naravno, vozača koji su entuzijasti. Ukinuli bi se vozači koji nisu zainteresirani za vožnju. Tu treba biti oprezan. Mogli bi stradati nedužni, a upravo se protiv toga nova diktatura i bori. Na primjer, trajno bi se oduzelo pravo vožnje automobila svima koji pričaju o štednji goriva. Izuzeti bi bili samo oni koji svjesno voze štedljivo kako bi postigli ekstremno malu potrošnju, koji su od toga napravili sport i pametnom vožnjom, a ne gmizanjem, spaljuju što manje benzina. Onaj tko bude zatečen kako se hvali što na njegovom dizelu piše da „malo troši“, vozačka će mu biti momentalno spaljena. Oni koji kroz naseljena mjesta voze brzinom većom od ograničenja – vozačka spaljena. Oni koji trube jer su nadrkani – vozačka spaljena. Oni koji skreću bez žmigavca – vozačka spaljena. Oni koji prelaze na suprotnu stranu u zavojima – vozačka spaljena. Oni koji se vozačima ispred sebe nabijaju na guzicu – vozačka spaljena. Oni koji zasljepljuju druge upaljenim maglenkama bez drugog razloga osim da ispadnu frajeri – vozačka spaljena. Oni kojima svjetla ne rade ispravno, oni koji nemaju odgovarajuće gume za sezonu, oni koji pričaju na mobitel, oni koji parkiraju preko pješačkih i biciklističkih staza – vozačka spaljena.

Pa ipak, unatoč svim prednostima diktature, vladavina je budala tu da ostane. Ništa se neće promijeniti. Ili zapravo hoće. Uskoro će nas napredak počastiti samovozivim automobilima i prirodna će selekcija pobijediti. Svi ti loši vozači automobila još će uvijek biti tu, još uvijek neće nestati s popisa birača, ali će nestati s vozačkih mjesta. Skupa s vezom njih i volana, nestat će i svi problemi u prometu.


*Zapravo, uopće ne trebam zvjezdicu tamo gore. Svi znamo na što se misli kad se u Hrvatskoj nekoga nazove poduzetnikom.

nedjelja, 8. lipnja 2014.

Motor u guzici

Koljena su mi užarena. Dotičem ih neprestano svakih pet minuta, prekrijem ih dlanovima i uživam u toplini kojom zrače. Sigurno će boljet večeras.

Cijeli sam dan proveo na motoru. Moj stari, crveni Ducati premalen je za moja 192 ili 3 centimetra i toga se sjetim svaki put kad na njemu prijeđem stotinjak kilometara. Srećom, inženjer koji je projektirao rezervoar goriva, pravilno je predvidio da vozač tog prelijepog stroja može izdržati točno jedan sat vožnje, stoga je količina goriva koja stane u rezervoar dovoljna za točno jedan sat rada. Iako sam jedanput uspio sa samo jednim punjenjem goriva prijeći udaljenost koju u uobičajenim okolnostima prijeđem s tri ili čak četiri punjenja, sa sigurnošću mogu tvrditi da je jedan rezervoar dovoljan za jedan sat vožnje. A tad,tog nesretnog maratonskog dana, vozio sam prijatelja na leđima. Pošto sam ga prilikom jednog prijelaza željezničke pruge, koja se od Bihaća do Kostajnice neprestano križa s cestom uz rijeku Unu, skoro lansirao preko sebe nakon što je tvrdi zadnji kraj Ducatija poskočio i mom prijatelju na trenutak dao imunitet od zakona gravitacije, odlučio sam ne voziti motor onako kako su to predivno zamislili njegovi tvorci, nego voziti u skladu s ostatkom ljudskog roda na toj preuskoj i predivnoj cesti. Iznenadio sam se zbog postignute potrošnje od tri litre na sto kilometara, i zatim to nikada više ponovio. Bilo je to – protuprirodno.

Moj stari Ducati dolazi iz vremena kad je Tvornica proizvodila modele koji su, prema njihovom mišljenju, trebali kupcima. Zbog toga moj stari Ducati nema pokazivač količine goriva, niti automatski čok. Nema ni funkcionalno prednje svjetlo, niti uglađen rad motora. Tad su mislili – koji će im to klinac! Danas, Ducati sluša želje kupaca, sluša što mu šapće tržište i danas proizvodi motocikle koji imaju sve uređajčiće, ali, čini se, zbog mjesta kojeg su zauzeli svi ti zgodni uređajčići, nema više dovoljno mjesta za „ducati“. On i ja, moj stari, crveni Ducati i njegov još stariji, blijedi gazda, uživamo u tim jednosatnim vožnjama, uživamo sve dok meni koljena kažu da bi sad željela malo biti ispravljena, a Ducatijevo ulje da bi htjelo biti malo hladnije. Taj bi se odnos mogao opisati kao – sasvim  u redu.

Jutros sam se probudio poprilično rano, u pet i četrdeset. Nakon što sam se noć prije gotovo svečano pripremao za vožnju, spremivši opremu, terensku bilježnicu za tekstove, dodatnu vestu u slučaju da se zamrači sunce i temperatura iznenadno padne, sunčane naočale, kapu, časopis s člankom kojeg sam želio predati jednom dobrom čovjeku koji mi je taj članak pomogao istražiti, novac, dokumente i mobitel, probudio sam se i pričekao maminu kavu. Ducati je čekao pripremljen u garaži, s velikom torbom pričvršćenom na rezervoar. Trebao je još samo malo sredstva za podmazivanje na lancu kako bi sve bilo savršeno. Taj sam posao ostavio za neposredno prije kretanja, dok se ulje u motoru zagrijava. Prva se brzina svaki put uključi uz izražen trzaj motocikla i snažan, mehanički zvuk.

Vožnja motociklom cestom kroz šumu iznimno je zanimljivo iskustvo. Mrlje tamnog asfalta obojanog tamom sjene i sjajno-sivi dijelovi asfalta osunčanog jutarnjim suncem, igraju igru Toplo-hladno. No, ja u toj igri ništa ne tražim. Samo se smrzavam na tamnoj strani ceste i zatim opuštam u ugodi topline onih sivih komadića ceste. Takvo nasilje nad toplinskim receptorima potpuno me zaokuplja i nasilno čupa iz motorističke meditacije koja nastupa zbog zajedničkog djelovanja vibracija motora, pulsiranja ovjesa i poštivanja ritma kojeg zadaje cesta. Jedino što radim je traženje odgovora na pitanje: „A kad će sunce?“

A sunce je ubrzo i došlo i dopratilo me do Zagreba. U međuvremenu me zlatnožuta žaruljica upozorila da vozim neprestano već cijeli sat i da je vrijeme zaustavit se, protegnut noge i napunit rezervoar. Drago mi je što ljudi još uvijek vole lijepa vozila. Postoji velika opasnost da čovjek ubrzo počne vozila shvaćati kao nešto uobičajeno i stoga mi je drago da još uvijek postoji interes za takve strojeve. Uživam u odgovaranju na pitanja o maksimalnoj brzini, starosti, održavanju i rado odgovaram. Ljudi koji rade na benzinskim postajama trebali bi taj entuzijazam širiti, pa i pod prijetnjom otkaza. Skupio sam koljena još jednom i otišao.

četvrtak, 3. travnja 2014.

Jesu li Hrvati stoka?

Da se Hrvati dijele na stoku sitnog i na stoku krupnog zuba, naučili smo još u devedesetima. Znači li to, dakle, da Hrvate, sve na hrpi, jednostavno zovemo – stoka?

Tih devedesetih, a to vam je bilo još u prošlom tisućljeću, bio sam blagoslovljen pohađanjem srednje škole. Gimnazija je to bila, i to matematička, da se pohvalim. Zato danas ovako lijepo pišem i lijepo znam gramatiku i pravopis. Baš poput svakog gimnazijalca. No, nastavimo dalje. Pošto je škola bila udaljena devet kilometara od roditeljskog gnijezda, do tog mjesta gdje sam naučio pušiti u veceu, popiti cijelo pivo i što je to retoričko pitanje, vozio me autobus. I to ne onaj žuti lijepi, starinski autobus iz američkih filmova, nego običan hrvatski autobus. Da, stvarno postoji nešto što se zove hrvatski autobus! Ne, ne misli se na autobuse proizvedene u TAZ-u ili gdjeveć. Osim hrvatskog autobusa, postoje još i hrvatski vlak, hrvatski tramvaj, hrvatsko sve javno. Pojasnimo malo te nazive.

Još uvijek u tim devedesetima, u drugom tisućljeću nakon Isusa*, Hrvati su za prijevoz svoje mladunčadi koristili stare TAM autobuse s otkinutim zvijezdama petokrakama iz znaka na prednjoj rešetki. Ne znam kako je Tomislav Karamarko stigao obići toliko autobusa, ali sigurno mu je trebalo nekoliko mjeseci. TAM je, vidite, proizveo podosta autobusa. Uglavnom, ti su autobusi bili loši, ofucani, neudobni, uvijek nakrenuti na jednu stranu, i još sve loše što se može o autobusu reći. Proizvodili su ih u Sloveniji. Ovo zadnje je dobra stvar. Zato je u odvojenoj rečenici. U to sam vrijeme mislio da nas Slovenci mrze, jer su nam dali tako loše autobuse, a sebi su, pritom, vjerojatno ostavili samo najbolje autobuse, one koji nisu nakrivljeni i u kojima preko ljeta nema stršljena, smrdljivih martina i podtlaka koji usisava ispušne plinove u putnički prostor. No prevario sam se. Slovenci nas mrze, ali nam nisu dali loše autobuse. Za to su se pobrinuli…

Nisu Srbi. U devedesetim godinama, tamo na koncu drugog tisućljeća, ako brojite vrijeme julijanskim kalendarom, ili u neko totalno drugačije vrijeme ako brojite vrijeme na drugačiji način, autobusno je poduzeće promijenilo, osim onog saobraćajnog dijela imena u prometno, i svoj vozni park. Došli su nam novi autobusi iz Njemačke. Došao je jedan MAN s automatskim mjenjačem(!), čupavim, kariranim sjedalima, klupama umjesto odvojenih sjedala i njemačkim reklamnim naljepnicama načičkanima po cijeloj unutrašnjosti. Došlo je i nekoliko Mercedesa**, također s niskim klupama umjesto odvojenih sjedala što su TAM-ovi imali, fejk kožom posvuda, s još više reklamnih naljepnica na njemačkom jeziku i gumbićima na kojima je pisalo STOP. Osim, naravno, što to nisu bili novi autobusi. Bili su to rabljeni primjerci uvezeni iz Faterlanda, ali u tako očuvanom stanju da je to zbunjivalo moj naivni mozak, skriven iza duge, masne kose i tri satnije bubuljica. Dizajn je govorio –staro, no očuvanost je govorila – novo.

Vozili smo se tako, mi mladunčad hrvatska, jedan mjesec u tim lijepim „novim“ autobusima. Onda je fejk koža razrezana u tanke rezance poput onih na prosječnom Kawasakiju VN 900, karirana su čupava sjedala postala smeđa i skorena od plamena upaljača, na tipke sa znakom STOP zalijepljene su žvake. U takvim smo se autobusima vozili sljedeće četiri godine. Poput svinja koje se pokenjaju na pod čistog svinjca i onda uvaljani u to provedu ostatak dana, i mi Hrvati izdržali smo samo jedan mjesec, prije nego smo si preuredili te suhoparne, njemačke autobuse našem ukusu. U jednom svom romanu, Damir Karakaš opisuje vožnju hrvatskim vlakom. Opis je započeo sa – Unutra smrdi.
Jesu li Hrvati stoka? Paaaaa…

*Zašto se kod nas u narodu ne koristi ime Isus? Zašto je to uobičajeno u španjolskim sapunicama, a kod nas nije? Ako u Meksiku kažeš nekom da si upoznao Isusa na utakmici, pitaju te za koga navija. Ako u Hrvatskoj kažeš da si upoznao Isusa, pitaju te kakvo je vrijeme u Međugorju.
**Čita se: Marcedes.

srijeda, 26. ožujka 2014.

Sedam godina u Porscheu 924

Nešto poput sedam godina u Tibetu, samo bez Tibeta i s Porscheom

Zanemarimo li činjenicu da je Porsche 924 totalno sranje, Porsche 924 odličan je automobil. U ovih sedam godina otkako sam ga, 2005. godine, kupio… u ovih deset godina otkako sam ga kupio, većinu je vremena proveo u garaži. Kupio sam ga od dječaka koji se Deve-dua-četvorke htio pod svaku cijenu riješiti jer je, zanemarimo li činjenicu da je Porsche 924 odličan automobil, Porsche 924 totalno sranje. Cijena za koju je želio da ga riješim muka bila je 2500 eura. Dobio je 2100. I izvadio je radio.

Porsche 924 ima naviku iznenadnog zaustavljanja. Poput Hrvata iz državne službe u pola tri petkom popodne, jednostavno kaže: „Ma jeb'o ovo!“ i prestane raditi. Nije mu uopće važno je li to na cesti pri brzini od 100 km/h, u gradu usred prometnog krkljanca ili vikendom u garaži – vražja stvar samo odjednom odbije raditi. Kad bih ga mogao upitati u čemu je problem, mislim da bi odgovor bio: „Znaš ti dobro u čemu je problem!“ Ali, ja stvarno ne znam u čemu je problem.

Dvije godine Porsche 924 iz 1984. godine bio je moj jedini prijevoz. Ako nije radio, ja nisam išao. To znači da često nikud nisam išao. Zbog problema s pregrijavanjem, morao sam satima sjediti uz rub ceste s podignutim poklopcem motora (to je na prednjem dijelu auta) i čekati da prestane krčkanje rashladne tekućine. Zbog problema s kvačilom, morao sam satima voziti u drugom stupnju prijenosa. No to ni nije bio posebno velik problem, jer kad imaš dobar auto, što Porsche 924 uistinu je, jednom kad zanemarimo činjenicu da je totalno sranje, onda auto moraš sporo voziti, kako bi ga svi stigli vidjeti. Nije li grozno kad automobil koji vam se sviđa samo prozuji pokraj vas i jedino što vam za uspomenu ostavi je mutna, crvena mrlja? Naravno da je. Zato sam se ja posebno pobrinuo da nikada ne riješim problem s kvačilom i tako priuštim gledalištu prizor dostojan gledanja i pamćenja. Uostalom, u drugom stupnju, pri određenoj brzini kretanja događala se neka čudna rezonanca, koja je stvarala tako dobar zvuk, tako dobre vibracije da je cijela unutrašnjost kabine vibrirala – više nego uobičajeno.

Ali nije ni sve tako crno. Primjerice, unutrašnjost – smeđa je. Tamnosmeđa plastika, svijetlosmeđi skaj, svijetlosmeđi tepisi i vjerojatno najluđa tkanina sjedala koja je ikada ugrađena u automobil zapravo su jako lijepa kombinacija. Unatoč tome što je cijela unutrašnjost potrošenija od plaće hrvatskog radnika pred kraj mjeseca, to nije neudobno mjesto za život. Toliko je cijeli taj sustav instrumenata, polugica, spužve i plastike dobro ugođen, da mi je predstavljao jednak užitak upravljati tim Porscheovim automobilom iz prošlog tisućljeća, kao i najnovijim Boxsterom, Caymanom  ili Deve-jedajsicom. Nisko sjedalo koje jedva čeka da neka neoprezna guzica pogrešno ocijeni niskost i nespretno tresne u njega, osjećaj stavljanja vojne vreće s prtljagom u maleni prtljažnik u rano jutro i zatim odlazak na vožnju, pogled na prednje blatobrane i cestu kroz vjetrobran… sve je tu. Bilo je prije sedamdeset godina, bilo je prije trideset godina i sad je – naravno, i bit će. Jer to je Porsche.
…zanemarimo li činjenicu da je Audi.

nedjelja, 9. ožujka 2014.

Ljubavno pismo Fiat Puntu

Lako je voljet Lamborghini Miuru, lako je voljet Laraki Fulguru. Jer njih svi vole, pa onda nije ni teško, priklonit se rulji, kad rulja radi nešto. No za voljet' nešto, što se inače ne voli, za to treba truda, za to treba istinski biti luda.

Koliki ste automobilski entuzijast? Veliki? Mali? Supersize? Za ponijet? Ako ne znate, otkrijte odgovorom na ovo pitanje: Koji vam je najdraži automobil na svijetu?

Oni koji odgovore na pitanje nekim superautomobilom, možda su entuzijasti. Oni koji odgovore na pitanje protupitanjem: „Kakve ovo veze ima s Borisom Novkovićem?“ – na krivom ste blogu. Oni koji odgovore na pitanje nekim svakodnevnim automobilom – ti su vrlo, vrlo, vrlo vjerojatno automobilski entuzijasti. Riječima svakog djeteta – a zašto?

Vrlo jednostavno! Superautomobile koji su dizajnirani toliko dobro i toliko lijepo i o kojima se toliko priča kako su dobro dizajnirani da to svi znaju, njih je vrlo lako staviti u kategoriju najdražih automobila. No voljeti takav automobil ne mora samo automobilski entuzijast. Lijep se superautomobil sviđa i bakama koje vole lijepe stvari, i kiparima koji u životu nisu sjeli za volan automobila, i sponzorušama koje se vole voziti u lijepim automobilima, i policajcima koji vole lijepiti kazne na lijepe automobile – svima. Ako je nešto lijepo, vjerojatno će se svidjeti svima. Osim Rusima. Za njih bi to trebalo još malo pozlatiti, poplatinati i poswarovskikristaliti.

Fiat Punto zamijenio je Fiat Uno. Nikada nisam čuo da je netko plakao zbog toga. Ali ja ću plakati za Puntom. Jednom kada Punto nestane, kad ostane svega nekoliko tih simpatičnih limenih kutijica obloženih tvrdom, sivom plastikom, bit ću jako tužan. Moja mama ima Punta prve generacije i vjerojatno je petnaesti vlasnik po redu. Mislim da je to najbolji auto na svijetu. Za moju mamu, naravno. No, operirate li se od mrene uzrokovane jeftinoćom i masovnošću tog automobila(Punto prve generacije u Hrvatskoj je rašireniji od korupcije), vidjet ćete jedan jako lijep i jako dobro dizajniran automobil. Evo zašto:
Punto je malen! Malen poput socijalne osjetljivosti hrvatskog tajkuna. To vam je jako malo. No, unatoč tim minijaturnim dimenzijama, Punto iznutra daje dojam veličine i prozračnosti. Jednom kad se uvalite u tanka sjedala i zatvorite za sobom tanka vrata, okružit će vas mnoštvo zraka i svjetlosti. To vam je jako dobro. Naravno, osim ako ne uđete po noći. Izvana, također ako ne gledate po noći, vidjet ćete prednji dio auta s lijepim starinskim svjetlima koja datiraju još iz prošlog tisućljeća i najljepše izdanje legendarnog Fiatovog plavog znaka s četiri paralelograma. Straga su ogromna svjetla koja potpuno oblažu c-stup. Sve to spaja jedna neprekinuta, ravna linija koja kruži oko karoserije. Uživam gledati ga i otkrivati male tajne njegova izgleda. Hrđu i ne toliko.

Jednako kao i ljepota ljudi, ljepota se automobila ne može izmjeriti. Jednako kao i u poštivanju ljudi, lako je ne poštivati auto. Jednako kao i voljeti ljude, voljeti automobil pokraj sebe, bez obzira koliko neugledan ili nepopularan on bio, može samo pravi entuzijast. Jednako kao i u svemu, takvi su entuzijasti rijetki.

Baš poput kurve na kojoj je cijelo susjedstvo polagalo početnički tečaj, Fiat Punto ostat će u lijepom sjećanju - iako je mnogima prenio sifil… tetanus.