Koljena su mi užarena. Dotičem ih neprestano svakih pet minuta, prekrijem ih dlanovima i uživam u toplini kojom zrače. Sigurno će boljet večeras.
Cijeli sam dan proveo na motoru. Moj stari, crveni Ducati premalen je za moja 192 ili 3 centimetra i toga se sjetim svaki put kad na njemu prijeđem stotinjak kilometara. Srećom, inženjer koji je projektirao rezervoar goriva, pravilno je predvidio da vozač tog prelijepog stroja može izdržati točno jedan sat vožnje, stoga je količina goriva koja stane u rezervoar dovoljna za točno jedan sat rada. Iako sam jedanput uspio sa samo jednim punjenjem goriva prijeći udaljenost koju u uobičajenim okolnostima prijeđem s tri ili čak četiri punjenja, sa sigurnošću mogu tvrditi da je jedan rezervoar dovoljan za jedan sat vožnje. A tad,tog nesretnog maratonskog dana, vozio sam prijatelja na leđima. Pošto sam ga prilikom jednog prijelaza željezničke pruge, koja se od Bihaća do Kostajnice neprestano križa s cestom uz rijeku Unu, skoro lansirao preko sebe nakon što je tvrdi zadnji kraj Ducatija poskočio i mom prijatelju na trenutak dao imunitet od zakona gravitacije, odlučio sam ne voziti motor onako kako su to predivno zamislili njegovi tvorci, nego voziti u skladu s ostatkom ljudskog roda na toj preuskoj i predivnoj cesti. Iznenadio sam se zbog postignute potrošnje od tri litre na sto kilometara, i zatim to nikada više ponovio. Bilo je to – protuprirodno.
Moj stari Ducati dolazi iz vremena kad je Tvornica proizvodila modele koji su, prema njihovom mišljenju, trebali kupcima. Zbog toga moj stari Ducati nema pokazivač količine goriva, niti automatski čok. Nema ni funkcionalno prednje svjetlo, niti uglađen rad motora. Tad su mislili – koji će im to klinac! Danas, Ducati sluša želje kupaca, sluša što mu šapće tržište i danas proizvodi motocikle koji imaju sve uređajčiće, ali, čini se, zbog mjesta kojeg su zauzeli svi ti zgodni uređajčići, nema više dovoljno mjesta za „ducati“. On i ja, moj stari, crveni Ducati i njegov još stariji, blijedi gazda, uživamo u tim jednosatnim vožnjama, uživamo sve dok meni koljena kažu da bi sad željela malo biti ispravljena, a Ducatijevo ulje da bi htjelo biti malo hladnije. Taj bi se odnos mogao opisati kao – sasvim u redu.
Jutros sam se probudio poprilično rano, u pet i četrdeset. Nakon što sam se noć prije gotovo svečano pripremao za vožnju, spremivši opremu, terensku bilježnicu za tekstove, dodatnu vestu u slučaju da se zamrači sunce i temperatura iznenadno padne, sunčane naočale, kapu, časopis s člankom kojeg sam želio predati jednom dobrom čovjeku koji mi je taj članak pomogao istražiti, novac, dokumente i mobitel, probudio sam se i pričekao maminu kavu. Ducati je čekao pripremljen u garaži, s velikom torbom pričvršćenom na rezervoar. Trebao je još samo malo sredstva za podmazivanje na lancu kako bi sve bilo savršeno. Taj sam posao ostavio za neposredno prije kretanja, dok se ulje u motoru zagrijava. Prva se brzina svaki put uključi uz izražen trzaj motocikla i snažan, mehanički zvuk.
Vožnja motociklom cestom kroz šumu iznimno je zanimljivo iskustvo. Mrlje tamnog asfalta obojanog tamom sjene i sjajno-sivi dijelovi asfalta osunčanog jutarnjim suncem, igraju igru Toplo-hladno. No, ja u toj igri ništa ne tražim. Samo se smrzavam na tamnoj strani ceste i zatim opuštam u ugodi topline onih sivih komadića ceste. Takvo nasilje nad toplinskim receptorima potpuno me zaokuplja i nasilno čupa iz motorističke meditacije koja nastupa zbog zajedničkog djelovanja vibracija motora, pulsiranja ovjesa i poštivanja ritma kojeg zadaje cesta. Jedino što radim je traženje odgovora na pitanje: „A kad će sunce?“
A sunce je ubrzo i došlo i dopratilo me do Zagreba. U međuvremenu me zlatnožuta žaruljica upozorila da vozim neprestano već cijeli sat i da je vrijeme zaustavit se, protegnut noge i napunit rezervoar. Drago mi je što ljudi još uvijek vole lijepa vozila. Postoji velika opasnost da čovjek ubrzo počne vozila shvaćati kao nešto uobičajeno i stoga mi je drago da još uvijek postoji interes za takve strojeve. Uživam u odgovaranju na pitanja o maksimalnoj brzini, starosti, održavanju i rado odgovaram. Ljudi koji rade na benzinskim postajama trebali bi taj entuzijazam širiti, pa i pod prijetnjom otkaza. Skupio sam koljena još jednom i otišao.
Cijeli sam dan proveo na motoru. Moj stari, crveni Ducati premalen je za moja 192 ili 3 centimetra i toga se sjetim svaki put kad na njemu prijeđem stotinjak kilometara. Srećom, inženjer koji je projektirao rezervoar goriva, pravilno je predvidio da vozač tog prelijepog stroja može izdržati točno jedan sat vožnje, stoga je količina goriva koja stane u rezervoar dovoljna za točno jedan sat rada. Iako sam jedanput uspio sa samo jednim punjenjem goriva prijeći udaljenost koju u uobičajenim okolnostima prijeđem s tri ili čak četiri punjenja, sa sigurnošću mogu tvrditi da je jedan rezervoar dovoljan za jedan sat vožnje. A tad,tog nesretnog maratonskog dana, vozio sam prijatelja na leđima. Pošto sam ga prilikom jednog prijelaza željezničke pruge, koja se od Bihaća do Kostajnice neprestano križa s cestom uz rijeku Unu, skoro lansirao preko sebe nakon što je tvrdi zadnji kraj Ducatija poskočio i mom prijatelju na trenutak dao imunitet od zakona gravitacije, odlučio sam ne voziti motor onako kako su to predivno zamislili njegovi tvorci, nego voziti u skladu s ostatkom ljudskog roda na toj preuskoj i predivnoj cesti. Iznenadio sam se zbog postignute potrošnje od tri litre na sto kilometara, i zatim to nikada više ponovio. Bilo je to – protuprirodno.
Moj stari Ducati dolazi iz vremena kad je Tvornica proizvodila modele koji su, prema njihovom mišljenju, trebali kupcima. Zbog toga moj stari Ducati nema pokazivač količine goriva, niti automatski čok. Nema ni funkcionalno prednje svjetlo, niti uglađen rad motora. Tad su mislili – koji će im to klinac! Danas, Ducati sluša želje kupaca, sluša što mu šapće tržište i danas proizvodi motocikle koji imaju sve uređajčiće, ali, čini se, zbog mjesta kojeg su zauzeli svi ti zgodni uređajčići, nema više dovoljno mjesta za „ducati“. On i ja, moj stari, crveni Ducati i njegov još stariji, blijedi gazda, uživamo u tim jednosatnim vožnjama, uživamo sve dok meni koljena kažu da bi sad željela malo biti ispravljena, a Ducatijevo ulje da bi htjelo biti malo hladnije. Taj bi se odnos mogao opisati kao – sasvim u redu.
Jutros sam se probudio poprilično rano, u pet i četrdeset. Nakon što sam se noć prije gotovo svečano pripremao za vožnju, spremivši opremu, terensku bilježnicu za tekstove, dodatnu vestu u slučaju da se zamrači sunce i temperatura iznenadno padne, sunčane naočale, kapu, časopis s člankom kojeg sam želio predati jednom dobrom čovjeku koji mi je taj članak pomogao istražiti, novac, dokumente i mobitel, probudio sam se i pričekao maminu kavu. Ducati je čekao pripremljen u garaži, s velikom torbom pričvršćenom na rezervoar. Trebao je još samo malo sredstva za podmazivanje na lancu kako bi sve bilo savršeno. Taj sam posao ostavio za neposredno prije kretanja, dok se ulje u motoru zagrijava. Prva se brzina svaki put uključi uz izražen trzaj motocikla i snažan, mehanički zvuk.
Vožnja motociklom cestom kroz šumu iznimno je zanimljivo iskustvo. Mrlje tamnog asfalta obojanog tamom sjene i sjajno-sivi dijelovi asfalta osunčanog jutarnjim suncem, igraju igru Toplo-hladno. No, ja u toj igri ništa ne tražim. Samo se smrzavam na tamnoj strani ceste i zatim opuštam u ugodi topline onih sivih komadića ceste. Takvo nasilje nad toplinskim receptorima potpuno me zaokuplja i nasilno čupa iz motorističke meditacije koja nastupa zbog zajedničkog djelovanja vibracija motora, pulsiranja ovjesa i poštivanja ritma kojeg zadaje cesta. Jedino što radim je traženje odgovora na pitanje: „A kad će sunce?“
A sunce je ubrzo i došlo i dopratilo me do Zagreba. U međuvremenu me zlatnožuta žaruljica upozorila da vozim neprestano već cijeli sat i da je vrijeme zaustavit se, protegnut noge i napunit rezervoar. Drago mi je što ljudi još uvijek vole lijepa vozila. Postoji velika opasnost da čovjek ubrzo počne vozila shvaćati kao nešto uobičajeno i stoga mi je drago da još uvijek postoji interes za takve strojeve. Uživam u odgovaranju na pitanja o maksimalnoj brzini, starosti, održavanju i rado odgovaram. Ljudi koji rade na benzinskim postajama trebali bi taj entuzijazam širiti, pa i pod prijetnjom otkaza. Skupio sam koljena još jednom i otišao.
Nema komentara:
Objavi komentar