Obožavam brzinu. Koristim svaku priliku da dostignem maksimalnu brzinu svojeg crnog, francuskog karavana. Brzina koju mi pruža opijajuća je. U trenutku postizanja maksimalne brzine, sav svijet pretvara se iz, brzinom zamrljane, mutne slike u jednu sitnu, gotovo nepostojeću, točku. Lažem, naravno. Trenutno me u vezi s mojim crnim, francuskim karavanom zanima jedino što niža potrošnja. Pretvorio sam to u sport, zapravo. Pa ipak, koliko god prisiljavao svoju svijest da bude nježna s papučicom gasa, da je radije miluje nego da je gazi, moja podsvijest, ta mračna sila koja mi je bušila kožu raznim šiljcima tijekom moje mladosti, koja mi je držala zapaljenu šibicu u prstima sve dok ne bi do kraja izgorjela, natjera ponekad i moju desnu nogu da čini onu nepromišljenu stvar i zavrti motor mog crnog francuskog karavana u sfere u kojima ga svijest ni ne pomišlja vidjeti. Upravo je ta mračna podsvijest jedne večeri stiskala gas sve više i više. Motor se vrtio brže i brže, kazaljka brzinomjera odšetala se daleko u područje troznamenkastih brojeva mojeg brzinomjera i nije pokazivala namjeru posustati.
Ni sam ne znam koliko sam točno brzo išao. Jedino što sam nakon zaustavljanja zapazio, bilo je da svi izgledaju nekako mlađe. Pa da! To je to! Sigurno sam išao brže od brzine svjetlosti jer je očito da sam se vratio kroz vrijeme. Opće je poznato da onaj tko putuje brže od svjetlosti – putuje u prošlost.*
Pred kućom mojih roditelja stajao je naš novi Yugo Koral 55. Moji prijatelji igrali su nogomet na ulici, kao i uvijek. Došao sam do njih i počeo igrati. Oduvijek smo bili podijeljeni u dvije ekipe i to prema umijeću igranja i starosti. Podijelili smo se tako da obje ekipe budu podjednake jačine. Pridružio sam se mojoj ekipi u našem uličnom El Clasicu. Nakon što smo izgubili s tri gola razlike, zbog želudčanih problema našeg golmana Ćose, najvjerojatnije uzrokovanih udruženim djelovanjem trešanja i straha od psa trešnjinog gazde, sjeli smo pred Žekinu kuću. Pred Žekinom kućom, na vječito naslaganim drvima, svake smo noći sjedili i pričali o temama koje su tada zaokupljale um jednog desetogodišnjaka. Te smo noći pričali o autima.
Miro, čiji je ujak radio u Njemačkoj, uvijek je pričao o najboljim autima. On je u stvarnosti vidio poršee, labordžinije, ferarije i mercedese. No, mercedese smo i mi ostali mogli vidjeti, s vremena na vrijeme dok bi prolazili kroz naše mjesto, i zato oni i nisu bili tako zanimljivi. Pa ipak, vožnja na zadnjem sjedalu jednog starog mercedesa zauvijek mi je ostala u sjećanju. Iako je trajala samo dvije minute i iako smo prešli samo dvjestotinjak metara, ostavila me zadivljenog veličinom tog auta, mekoćom i debljinom njegovih sjedala, izostankom mirisa jeftine gume na kojeg sam navikao u Yugu i Fići. Toga je dana Miro imao novi adut za naše otvaranje usta i širenje očiju u nevjerici – bemve koji može osjetiti kad naiđe na led!
I tek što je Miro započeo svoje izlaganje, prekinuo sam ga.
– To može i moj auto. – rekao sam glasnije od Mire.
– I ne samo to! - nastavio sam – Moj auto cijelo vrijeme mjeri temperaturu zraka izvan auta i unutar auta i onda kompjuter prema tome izračunava koliko treba uključiti hlađenje ili grijanje.
- Jooooj, sereeeeš! – bio je odgovor društva.
- Ma ozbiljno. Moj je auto pun kompjutera i stalno izračunavaju nešto. Na primjer, ako prejako zakočim, kompjuteri to osjete i onda mi se kočnice same popuštaju kako auto ne bi otklizao s ceste dok kočiš. Onda imaju kompjuteri koji mjere koliko daješ gasa. Ako previše daš, oni će ga sami smanjiti da ti kotači ne počnu proklizavati. Onda još ima kompjuter koji ti ugasi motor svaki put kad staneš negdje kako ne bi trošio gorivo dok stojiš na mjestu, kompjuteri koji osjete kad ćeš se sudariti s nečim i onda ti zategnu pojaseve i pripreme zračne jastuke.
- Kakve jastuke?!? – pitao je Ćoso.
- Pa zračne jastuke. – odgovorim mu. – Moj auto u sebi ima ugrađene zračne jastuke koji se napušu kad se sudariš i onda ti udariš u njih, a ne u nešto tvrdo.
- Jooooj, sereeeeš! – bio je odgovor društva.
- Pa ne serem, ozbiljno vam kažem. – branio sam se. – Stvarno ima takav auto i ja ga stvarno imam. A to što sam nabrojao nije još ni pola od toga što taj auto ima.
- Pa što onda još ima taj tvoj auto? – podrugljivo su me upitali moji prijatelji i pogled okrenuli prema crvenom Yugu parkiranom na ulazu u garažu.
- ima još automatsko paljenje brisača čim se pojave kapi kiše na staklu, paljenje svjetala kad padne mrak, ima kamere kojima snima cestu ispred pa mi govori koji su sve znakovi na cesti, ima kompjuter koji u sebi ima sve karte na svijetu i onda mi govori gdje trebam ići, samo mu unesem adresu mjesta na koje želim doći. Ima kompjuter koji osjeti kad ti netko vozi u mrtvom kutu, koji sam zaključa vrata kad se počneš voziti, daljinski upravljač koji sam zaključa i otključa auto kad mu priđeš, kompjuter koji sam koči kako bi ti ispravio auto ako izgubiš kontrolu, radio na kojeg možeš snimiti tisuće pjesama, mali televizor za gledanje filmova i kompjuter kojem kažeš da se hoćeš parkirati i on ti sam odabere mjesto i sam okreće volan kako bi se najbolje parkirao, ti uopće ne diraš volan dok on to radi.
- Jooooj, sereeeeš! – bio je odgovor društva. – To ti neće izmisliti ni za sto godina još.
Miro je dovršio priču o svojem bemveu. Mrak je već bio gust i crn i uskoro smo morali krenuti kućama.
Baš me zanima, o čemu ću pričati svojim prijateljima iz djetinjstva ako se opet, 2033., godine, vratim u prošlost. Hoće li opet s nevjericom reći – sereš!
*Znam da bi mi Einstein zbog toga rekao da sam glupan, ali drugačije mi priča ne bi valjala. Također znam i da je čudno kako nitko od prijatelja nije primijetio da sam dvostruko viši od njih i da imam svoj auto, ali valjda sam imao sreće.
Ni sam ne znam koliko sam točno brzo išao. Jedino što sam nakon zaustavljanja zapazio, bilo je da svi izgledaju nekako mlađe. Pa da! To je to! Sigurno sam išao brže od brzine svjetlosti jer je očito da sam se vratio kroz vrijeme. Opće je poznato da onaj tko putuje brže od svjetlosti – putuje u prošlost.*
Pred kućom mojih roditelja stajao je naš novi Yugo Koral 55. Moji prijatelji igrali su nogomet na ulici, kao i uvijek. Došao sam do njih i počeo igrati. Oduvijek smo bili podijeljeni u dvije ekipe i to prema umijeću igranja i starosti. Podijelili smo se tako da obje ekipe budu podjednake jačine. Pridružio sam se mojoj ekipi u našem uličnom El Clasicu. Nakon što smo izgubili s tri gola razlike, zbog želudčanih problema našeg golmana Ćose, najvjerojatnije uzrokovanih udruženim djelovanjem trešanja i straha od psa trešnjinog gazde, sjeli smo pred Žekinu kuću. Pred Žekinom kućom, na vječito naslaganim drvima, svake smo noći sjedili i pričali o temama koje su tada zaokupljale um jednog desetogodišnjaka. Te smo noći pričali o autima.
Miro, čiji je ujak radio u Njemačkoj, uvijek je pričao o najboljim autima. On je u stvarnosti vidio poršee, labordžinije, ferarije i mercedese. No, mercedese smo i mi ostali mogli vidjeti, s vremena na vrijeme dok bi prolazili kroz naše mjesto, i zato oni i nisu bili tako zanimljivi. Pa ipak, vožnja na zadnjem sjedalu jednog starog mercedesa zauvijek mi je ostala u sjećanju. Iako je trajala samo dvije minute i iako smo prešli samo dvjestotinjak metara, ostavila me zadivljenog veličinom tog auta, mekoćom i debljinom njegovih sjedala, izostankom mirisa jeftine gume na kojeg sam navikao u Yugu i Fići. Toga je dana Miro imao novi adut za naše otvaranje usta i širenje očiju u nevjerici – bemve koji može osjetiti kad naiđe na led!
I tek što je Miro započeo svoje izlaganje, prekinuo sam ga.
– To može i moj auto. – rekao sam glasnije od Mire.
– I ne samo to! - nastavio sam – Moj auto cijelo vrijeme mjeri temperaturu zraka izvan auta i unutar auta i onda kompjuter prema tome izračunava koliko treba uključiti hlađenje ili grijanje.
- Jooooj, sereeeeš! – bio je odgovor društva.
- Ma ozbiljno. Moj je auto pun kompjutera i stalno izračunavaju nešto. Na primjer, ako prejako zakočim, kompjuteri to osjete i onda mi se kočnice same popuštaju kako auto ne bi otklizao s ceste dok kočiš. Onda imaju kompjuteri koji mjere koliko daješ gasa. Ako previše daš, oni će ga sami smanjiti da ti kotači ne počnu proklizavati. Onda još ima kompjuter koji ti ugasi motor svaki put kad staneš negdje kako ne bi trošio gorivo dok stojiš na mjestu, kompjuteri koji osjete kad ćeš se sudariti s nečim i onda ti zategnu pojaseve i pripreme zračne jastuke.
- Kakve jastuke?!? – pitao je Ćoso.
- Pa zračne jastuke. – odgovorim mu. – Moj auto u sebi ima ugrađene zračne jastuke koji se napušu kad se sudariš i onda ti udariš u njih, a ne u nešto tvrdo.
- Jooooj, sereeeeš! – bio je odgovor društva.
- Pa ne serem, ozbiljno vam kažem. – branio sam se. – Stvarno ima takav auto i ja ga stvarno imam. A to što sam nabrojao nije još ni pola od toga što taj auto ima.
- Pa što onda još ima taj tvoj auto? – podrugljivo su me upitali moji prijatelji i pogled okrenuli prema crvenom Yugu parkiranom na ulazu u garažu.
- ima još automatsko paljenje brisača čim se pojave kapi kiše na staklu, paljenje svjetala kad padne mrak, ima kamere kojima snima cestu ispred pa mi govori koji su sve znakovi na cesti, ima kompjuter koji u sebi ima sve karte na svijetu i onda mi govori gdje trebam ići, samo mu unesem adresu mjesta na koje želim doći. Ima kompjuter koji osjeti kad ti netko vozi u mrtvom kutu, koji sam zaključa vrata kad se počneš voziti, daljinski upravljač koji sam zaključa i otključa auto kad mu priđeš, kompjuter koji sam koči kako bi ti ispravio auto ako izgubiš kontrolu, radio na kojeg možeš snimiti tisuće pjesama, mali televizor za gledanje filmova i kompjuter kojem kažeš da se hoćeš parkirati i on ti sam odabere mjesto i sam okreće volan kako bi se najbolje parkirao, ti uopće ne diraš volan dok on to radi.
- Jooooj, sereeeeš! – bio je odgovor društva. – To ti neće izmisliti ni za sto godina još.
Miro je dovršio priču o svojem bemveu. Mrak je već bio gust i crn i uskoro smo morali krenuti kućama.
Baš me zanima, o čemu ću pričati svojim prijateljima iz djetinjstva ako se opet, 2033., godine, vratim u prošlost. Hoće li opet s nevjericom reći – sereš!
*Znam da bi mi Einstein zbog toga rekao da sam glupan, ali drugačije mi priča ne bi valjala. Također znam i da je čudno kako nitko od prijatelja nije primijetio da sam dvostruko viši od njih i da imam svoj auto, ali valjda sam imao sreće.
