Demokracija je za budale! Izmislili su je pohlepni ljudi
koji tad, u vrijeme izmišljanja demokracije, nisu mogli doći do love, a ideju o
vlasti naroda proširili su pohlepni siromasi koji su tek dolazili. Zapravo je
jednostavno – demokracija je vlast pohlepnih budala koji običnim budalama daju
privid važnosti. Način izmjenjivanja rukovodećih ljudi, svake četiri godine,
samo je način za biranje sljedećeg u redu koji će si trpati džepove tuđom lovom
i raditi jedino, jedino, jedino to. Nešto poput biranja onoga koji će sljedeći
s tobom otići pod zatvorski tuš i baciti sapun na pod da ga ti podigneš. Imam
osjećaj da je na ovim prostorima najbolje bilo za vrijeme Austro-Ugarske. Znalo
se tko je šef i tko će biti šef. To je sigurnost. Sigurnost je dobra. Osim,
možda, danas možda bez onog Ugarskog dijela.
Sigurnost u prometu također je dobra. Uvijek je dobro kad
preživiš putovanje, put na posao, skok do trgovine i po cigarete. To je uvijek
dobro. No, postoje ljudske jedinke koje, poput murine iz rupe, vrebaju na
nesluteće vozače i pokušavaju sve kako bi to preživljavanje otežali. Naravno,
takvih genijalaca postoji u svim skupinama vozača svih skupina prijevoznih
sredstava, ali postoji jedna skupina koja je posebno aktivna u glumljenju
murine – vozači automobila.
Ako voziš motocikl, bicikl, skejt, role, dirižabl, romobil, voziš
se javnim prijevozom ili hodaš, to radiš dobrovoljno. To znači da si ti, baš ti,
svjesno izabrao kretati se na taj način. Ali, ako voziš auto ili, bolje rečeno,
ako se voziš autom, to radiš iz jednog jedinog razloga. Zapravo, većina to radi
iz jednog jedinog razloga. Većina vozača automobila vozi svoje automobile zato
jer su lijeni hodati. Masni, ružni bibendumi razliveni u razvaljena sjedala još
razvaljenijih Mercedesovih W210 E klasa, čije se ručice žmigavca pomiču u
smjeru gore-dolje jedino na tehničkom pregledu, nadrkani tateki koji uvijek
nekuda žure i svima trube u svojim neservisiranim, bezličnim dizel kutijicama
ili tete u golemim SUV-ovima koje su dobile u razmjeni za seksualne usluge
hrvatskim poduzetnicima*, svi oni predstavljaju istinsku opasnost na cestama. Zbog
takvih likova promet postaje opasno mjesto. Onaj tko je svjesno izabrao svoje
prijevozno sredstvo, on zna zašto je upravo to izabrao i zna koje će mu
vještine trebati da ostane živ, jednom kad stigne na Točku B. Takav će vozač
biti siguran vozač, jer će ga proces prirodne selekcije na to prisiliti. Motociklist
koji nije oprezan, vrlo bi lako mogao postati freska na prednjoj strani
Scanijine kabine s V8 značkom i križem koji u mraku svijetli plavim svjetlom. Biciklist
koji ne pazi vjerojatno će to jutro doći na posao tek nakon posjeta hitnoj
pomoći, a vozač dirižabla će samo ispariti. Vrlo brzo, nakon jednog od takvih
događaja, vozači će se, ako prežive, prestati koristiti tim prijevoznim
sredstvom. I to je dobro. No, loši vozači automobila zauvijek će ostati na
cestama. Glupa sigurnosna oprema ugrađena u automobile uporno omogućuje tim spodobama
da plivaju protiv struje u rijeci evolucije. Omogućuje prirodnoj selekciji da
zakaže. Zbog njih, više ne pogibaju oni nesposobni, već oni nevini. Za to je
kriva demokracija. Većina odlučuje što je dobro, a većina vozi automobile. Dobra
bi diktatura to promijenila.
Motociklisti, biciklisti, svi koji nisu u automobilima bili
bi ostavljeni da sami moderiraju svoje vrste, kao što je to bilo i do sada. Automobile
ne bi trebalo ukinuti, zbog, naravno, vozača koji su entuzijasti. Ukinuli bi se
vozači koji nisu zainteresirani za vožnju. Tu treba biti oprezan. Mogli bi
stradati nedužni, a upravo se protiv toga nova diktatura i bori. Na primjer,
trajno bi se oduzelo pravo vožnje automobila svima koji pričaju o štednji
goriva. Izuzeti bi bili samo oni koji svjesno voze štedljivo kako bi postigli
ekstremno malu potrošnju, koji su od toga napravili sport i pametnom vožnjom, a
ne gmizanjem, spaljuju što manje benzina. Onaj tko bude zatečen kako se hvali
što na njegovom dizelu piše da „malo troši“, vozačka će mu biti momentalno
spaljena. Oni koji kroz naseljena mjesta voze brzinom većom od ograničenja –
vozačka spaljena. Oni koji trube jer su nadrkani – vozačka spaljena. Oni koji
skreću bez žmigavca – vozačka spaljena. Oni koji prelaze na suprotnu stranu u
zavojima – vozačka spaljena. Oni koji se vozačima ispred sebe nabijaju na
guzicu – vozačka spaljena. Oni koji zasljepljuju druge upaljenim maglenkama bez
drugog razloga osim da ispadnu frajeri – vozačka spaljena. Oni kojima svjetla
ne rade ispravno, oni koji nemaju odgovarajuće gume za sezonu, oni koji pričaju
na mobitel, oni koji parkiraju preko pješačkih i biciklističkih staza – vozačka
spaljena.
Pa ipak, unatoč svim prednostima diktature, vladavina je
budala tu da ostane. Ništa se neće promijeniti. Ili zapravo hoće. Uskoro će nas
napredak počastiti samovozivim automobilima i prirodna će selekcija pobijediti.
Svi ti loši vozači automobila još će uvijek biti tu, još uvijek neće nestati s
popisa birača, ali će nestati s vozačkih mjesta. Skupa s vezom njih i volana,
nestat će i svi problemi u prometu.
*Zapravo, uopće ne trebam zvjezdicu tamo gore. Svi znamo na
što se misli kad se u Hrvatskoj nekoga nazove poduzetnikom.
