SILJČIDVKJDPSOO

Borna Držislav Horvat nedavno je umro. Nije se držao one stare narodne izreke koja kaže da će onaj tko sto godina jede juhu dugo živjeti – zato je i umro u šezdeset šestoj godini. Od sramote nije mogao otići na hitnu, nakon prekomjerne doze Viagre. No, unatoč svojim lošim gurmanskim sposobnostima, Borna Držislav imao je jednu sposobnost kojom se isticao među ostalima, kojom je bio toliko bolji od ostalih, da je bio potpuno neprimjetan.

Josip Neobazrijević nedavno je umro. Iako se držao one stare narodne izreke koja kaže da će onaj tko sto godina jede juhu dugo živjeti, umro je u šezdeset šestoj godini. Jeo je juhu svaki dan. Prije svake porcije janjetine koju je imao za ručak, Josip je, disciplinom njemačkog vojnika, jeo vrhom pun tanjur juhe. Ipak, dugačka drvena greda koja je stršala s traktorske prikolice, u gustom slavonskom mraku otkinula mu je glavu, nakon što se velikom brzinom svojim Audijem A8 zabio u traktor i prikolicu i gredu i malenog hrvatskog ovčara što je trčkarao uz traktor. Josip je imao jednu manu kojom se isticao među ostalima, kojom je bio toliko lošiji od ostalih, i zbog nje je postao lokalna zvijezda.

Ponašate li se poput Borne Držislava ili Josipa potpuno je svejedno, jer jednako ćete završiti – mrtvi. Jednom kad prijeđete u stanje mrtvoće, malo vam toga iz svijeta živih može priskrbiti zadovoljstvo ili muku. Novac, bio vaš životni budžet u suficitu ili deficitu, odjednom više nije problem niti rješenje problema. To je vrlo nezgodno kod smrti. Nekim se ljudima, naime, zna dogoditi da prije smrti nepažnjom ostave nešto novca nepotrošenim. Iako je u Hrvatskoj to rijedak slučaj, ipak se događa. Bilo bi lijepo kad bi se to događalo puno češće. Ne mislim na smrt, naravno, nego na višak love.

Vozite li automobil, motocikl ili bilo što drugo što zahtijeva registraciju, tehnički pregled i osiguranje, dat ćete jako puno novca državnom proračunu, osiguravajućim tvrtkama, stanicama za tehnički pregled i tko zna kome još. Najveći dio tog novca ipak ide osiguravajućim tvrtkama.

Posao je osiguravajuće tvrtke nadoknaditi štetu prouzročenu prometnom nesrećom. Dogodi li se nekom vozaču nesreća u prometu ili negdje drugdje, osiguravajuća će mu tvrtka isplatiti onoliko novca koliko je tom unesrećenom vozaču potrebno kako bi popravio štetu. Nekad će čak i isplatiti novac za tjelesne ozljede ili slične štete nastale kao posljedica prometne nesreće. Ideja je ta odlična, jer se na taj način vozači ne moraju brinuti o prikupljanju ogromnih količina novca koje su ponekad potrebne za namirivanje raznih prometnih šteta. No, ta ideja ima i jedan problem – neostvariva je.

Osiguravajuće tvrtke osnovane su s istim razlogom kao i sve ostale tvrtke na ovom svijetu. Razlog je, naravno, zarada. Jednom kad im predate svoj novac kako bi vas one čuvale u slučaju nezgode, prepušteni ste na milost i nemilost njihovim procjeniteljima. Zapravo, vrlo se često događa da procjenitelji oštećenom vozaču predlažu iznos puno manji od potrebnog. Često se događa da vozači pokušavaju prevariti osiguravajuću tvrtku prijavom nepostojeće štete. Često se događa, ironično, da vozač sam nadoknađuje svoju štetu, unatoč uplaćenom osiguranju, jer mu je tako jeftinije. Osim toga, uplaćeno osiguranje neće isto koštati u Zagrebu i u nekom selu iz Požeško-slavonske županije. Obojica su, Borna Držislav i Josip s početka priče, živjela u istom gradu. Nije bilo važno je li vozač nepažljiv i opasan poput Josipa u svojem direktorskom Audiju A8, ili poput Borne Držislava koji je bio toliko pažljiv, da za njega nitko nikada u odjelima za prijavu šteta osiguravajućih tvrtki nije čuo, svejedno su plaćali jednaku cijenu osiguranja. To je nepravedno.

Odlučite li se u život vozača zagaziti na način na koji je to učinio Borna Držislav, svake ćete godine plaćati osiguranje od automobilske odgovornosti i zatim se voziti u svojem automobilu trudeći se ne napraviti nešto krivo. Budete li imali sreće, uspjet ćete svoj vozački život odraditi bez nesreća i spokojno na kraju umiroviti svoju vozačku dozvolu. U pedesetak godina, koliko ste uplaćivali godišnju premiju osiguranja, poklonit ćete osiguravajućim tvrtkama stotinjak tisuća kuna. Na kraju prethodne rečenice možda bi trebao stajati uskličnik.

Jedini razlog zašto je osiguranje od automobilske odgovornosti obavezno, jest zbog zarade osiguravajućih tvrtki. Izgovor o pokrivanjima štete potpuno je besmislen, jer iznos kojeg predamo osiguranju, puno je veći od šteta koje smo za svojeg vozačkog života počinili. Ovo što slijedi moglo bi biti rješenje:

Osnovati Sindikat istinskih ljubitelja četverokotačnih i dvokotačnih vozila kojima je dosta plaćanja skupog obaveznog osiguranja, ili skraćeno – SILJČIDVKJDPSOO. Jednom kad se SILJČIDVKJDPSOO osnuje, svaki vozač koji želi postati članom morao bi uplatiti određenu količinu novca, otprilike kao jednu godišnju premiju osiguranja i – to je to. Novac skupljen u sindikatu na taj način omogućio bi pokrivanje nastalih šteta, a krvci za štetu novac bi sami nadoknadili. Čini se glupo? Ne, upravo suprotno. Vrlo je nevjerojatno da će svi članovi sindikata počiniti štete u prometu u isto vrijeme. Zbog toga je isto tako vrlo nevjerojatno da će Sindikat odjednom doći na prosjački štap i nemati novca za isplatu onih šteta koje su ipak nastale. Pošto bi vozači Sindikatu sami vraćali novac kojeg je Sindikat morao isplatiti kako bi pokrio njihovu štetu, vozači bi bili oprezniji i trudili se ne počiniti bilo kakav, i najmanji nestašluk. Time bi se ujedno izbjegla i diskriminacija vozača zbog njihovog mjesta stanovanja, njihovog zanimanja, starosti i tko zna čega još. Onaj tko počini štetu, nadoknadit će je kroz uplaćivanje godišnjih rata. Onaj tko ne počini štetu, ne bi imao što ni za uplatiti. Bez diskriminacije, svi bi bili jednaki pred Sindikatom i svi bi nosili jednaku odgovornost. Sindikat bi zapravo bio jedna vrsta štednje za svoje članove. Onaj tko je uplatio svoj novac za sudjelovanje u Sindikatu, jednom kad odluči da je dosta i svoje vozačke rukavice poželi ostaviti u ormaru, odmah pokraj pakiranja Viagr… pokraj pakiranja mentol bombona, sav bi uplaćeni novac dobio natrag, naravno, ako ga nije potrošio na pokrivanje šteta. Hmmm, sto tisuća kuna pred kraj života? Ja bih kupio zubnu protezu sa zlatnim zubima.