Sunčane naočale Ante Gotovca

Sjeća li se itko Ante Gotovca, a svatko, tko ne laže sebi i drugima, sigurno će se sjetiti, sigurno se sjeća i njegovog osebujnog odjevnog ukusa. Zapravo, odjevnog stila, bio bi precizniji izraz. Zapravo, odjevnog načina, bio bi precizniji izraz. Tih su mračnih godina popularne bile sunčane naočale izduljenog oblika stakalaca i agresivnog izgleda. Zbog njih su ljudi ukrašeni tim detaljem najviše podsjećali na ose. On je, noseći jedne od onih skupih naočala, s ogromnim logom modne marke koje su mu tako pokrivale polovicu glave, taj neukus, taj nestil, taj način odveo u ekstrem. Izgledao je s njima kao Bertram Larvan. Srećom, to je vrijeme prošlo. Rijetki su danas oni koji još uvijek uživaju u tom kladionica-krunica-trenirkica izgledu. Srećom, moda se mijenja, neprestano se mijenja. No, moda nije isključivo vezana uz odjeću. Moda je posvuda. Moda je i u svijetu automobila. Moda se mijenja i u svijetu automobila. Sva su ta ponavljanja riječi namjerno napravljena.

Trenutno, kao što je u prošlom desetljeću u svijetu odjeće bio popularan Ante Gotovac i Vespula vulgaris izgled, u svijetu automobila popularna je avantura. Svaki proizvođač u svojim salonima krije po nekoliko „avanturističkih“ modela, i to u svakoj veličini. Tu klasu nazivaju crossover, a zaista sadrži modele od najmanjih, do najvećih. Gradski, obiteljski, zamjenik-županaski, krkanski crossover automobili, svaka veličina ima svog avanturističkog igrača. Iako, naravno, ti automobili zaista nisu ništa drugo nego regularni modeli, s jedinom razlikom, u odnosu na te „normalne“ inačice, što su od tla odignutije za dva-tri centimetra i što dolaze opremljeni inč većim kotačima. Dodatna šminka dodatno i košta, pa su crossover automobili u pravilu skuplji od svojih niskih, nenabubrenih rođaka. Ali to nikome ne smeta. Poruka o sportskom i slobodnom duhu vlasnika crossover automobila vrijedi tog novca i to je jedino bitno. Bonus je još i što ti sportskodušni i slobododušni vozači lakše smjeste svoje pretilo i mlohavo tijelo u automobil ,na čije se povišeno sjedalo samo naslone i upadnu u njega, bez dosadnog i napornog trošenja koljena zbog sagibanja pri svakom ulasku i izlasku. Ipak, ta će moda vjerojatno trajati još samo koju godinu. Stvar je jednostavna, jer prema izračunima koju sam upravo izmislio, trend crossover automobila traje već oko pet godina. Možda se prvi takav automobil pojavio davno, davno, ali onog trenutka kad se pojavi automobil poput Nissan Jukea, tek se onda može početi govoriti o trendu. Prema zakonitosti, koje sam također upravo izmislio, svako desetljeće u autoindustriji donosi svoju temu po kojoj se oblikuje većina automobila. Trenutno je tema avantura i mislim da ima još tri ili četiri godine prije nego se taj balon ispuše i onda napuše neki novi, s novom temom. Evo dokaza za tu teoriju:

U proteklom je desetljeću u modi bila obitelj. Svaki je proizvođač u ponudi imao monovolumene, aute čija je unutrašnjost na dvjesto načina bila preklopiva i prilagodljiva, čije se obloge kabine bile otporne na prljavštinu, s ponudom prostora jednakoj onoj koju nudi Teksas, naravno, osim kod gradskih monovolumenčića, koji su nudili prostor veličine Slovenije. Nudili su osjećaj zajedništva, hrvatstva i vjere u bolje sutra. To je bilo tad i nikada više. Dokaz? Jeste li danas vidjeli kojeg novog monovolumena na cesti? Naravno da niste. Nitko ih više ne proizvodi. Ne morate provjeravati taj podatak.

Desetljeće prije toga, devedesetih, u modi je bio sport. Svaki je auto dolazio s gumenim spojlerom na repu, pa čak i Ford Escort dizel, s motorom anemičnijim od bilo kojeg premijera na novačenju. Dolazili su automobili i sa značkama 16v posvuda na karoseriji, zatamnjenim staklima i sjedalima s izraženim bočnim stranama, pragovima obučenim u plastične dodatke – sa svim mogućim dodacima koji bi pokušavali nekome reći da ste opasno brz vozač.

A onda, desetljeće prije toga, u modi je bila visoka tehnologija. Osamdesetih su auti dolazili s digitalnim kontrolnim pločama koje, poput većine tadašnje visoke tehnologije, nisu baš ispravno radile, s milijun žaruljica i zvučnih signala razbacanih po kabini, za upaljena svjetla, za otvorena vrata, za nevezane pojaseve, za ženu koja te vara, za komšijinog psa kad ti kenja na travnjaku, za djecu kad ti kradu trešnje i za policiju kad radarom mjeri brzinu.

Desetljeće prije toga u modi nije bilo ništa, jer tad povijesti nije bilo, jer se tad još nisam rodio.

Ali, što nam donosi budućnost, jednom kad crossover sadašnjost završi? Kakvu će nam modu donijeti automobilska industrija jednom kad se svi makadami na reklamama, poput jadnog Pikes Peaka, asfaltiraju i kad se svi likovi obriju, skinu prsluke s deset džepova, izuju planinarske cipele, ugase logorske vatre i sklope tronožne stolce kraj šatora i vreće za spavanje? Što kad više ne bude prihvatljivo neobrijan voziti povišenog Renault Clia s plastičnim oblogama oko ruba blatobrana? Što god se tad dogodilo, što god bilo, i kad god bilo, jedino se nadam da religija nikada neće doći u modu u automobilskoj industriji, jer, opasno je voziti kad gledaš u križ.

Najbolji auto na svijetu

Ne, nije fakin Golf dizel

Bio je to dobar vikend! Počelo je sredinom tjedna tako što sam došao u Zagreb, otuširao se u stanu u Sigetu, spremio nekoliko majica, čarapa i gaća u staru, zelenu vojnu torbu koja ne smrdi po vojsci i krenuo tramvajem pred Esplanadu. Tamo, na parkiralištu već vrućem od sunca, pokraj zgrade hotela, radnici su pripremali desetak Porschea za vožnju. Na terasi, pomalo skriven zelenilom, doručkovao je Davor Butković. Porschei su bili 911 u Cabriolet, 4S i S izvedbama, Cayman s neudobnim sportskim sjedalima i Boxsteri. Butković je ubacivao komadiće hrane u usta i ravnodušno, ali potvrdno, glavom signalizirao konobaru svaki put kad bi nešto probao. Na kraju svakog tog poteza trljao je prste jedan o drugi kako bi se riješio mrvica. U Porschee su stavljali bočice s vodom. Tko još doručkuje u Esplanadi?! Ti likovi što pripremaju aute na Porsche Touru stvarno imaju kul posao.

U Esplanadi su me sa stola za registraciju u predvorju uputili prema terasi na doručak. Nakon toga na kratak dogovor o ruti, pa upozorenje da se ne zajebavamo previše autima jer su skupi, pa onda na parkiralište i u aute. Porsche 911 ima start-stop sustav i zbog njega na semaforima izgledaš kao budala. Srećom može se isključiti. Treći, zadnji dan putovanja, završio sam s Cabriolet S i sedmerostupanjskim ručnim mjenjačem kojeg sam većinu puta držao u trećem stupnju. Ostavio sam ga ispred Esplanade, pozdravio se sa svima, nabacio torbu na rame i otišao na tramvaj. Pred zgradom u Sigetu čekao me moj Megane 1,6 16V Sport, na kojem onaj „sport“ nije od Renault Sport, već simbolizira razinu opreme. Ipak, s nazivom karavana, GrandTour, čini jebačku kraticu u knjižici prometne dozvole – Megane GTS. Motor 1,6 16V razvija stodesetak konja.

Odmah po dolasku u stan uzeo sam ključeve Meganea i krenuo u grad vratiti A3 printer kojeg je Siki posudila od prijateljice. Zabavljen razlikama između kožno-aluminijskih Porschea i plastično-plastičnog Meganea, ubacio sam u prvu i htio krenuti. Okretaji se dignu, ali auto ne kreće. Pokušam opet – opet isto. I opet, i opet. Sranje! Izgleda da je lamela.

S Meganeom je sve bilo u redu. Naviknut na veliku snagu šesterocilindraša, nisam dovoljno otpustio papučicu spojke i prirodna stvar da auto nije mogao krenuti. Idiot. Ipak, u nedjelju, putem po staroj cesti za Slavoniju, ponovno sam se navikao na četiri puta manje snage, baš na vrijeme da stignem uživati u pedeset kilometara zavoja od Pakraca do Požege. No, je li stvarno potrebno toliko puno konja da kreneš s mjesta? Je li dovoljno sto? Je li dovoljan samo jedan?

Svatko bi trebao znati da motori u automobilima ne proizvode uvijek jednaku snagu. Ono što piše u papirima i internetima tek je maksimalna snaga motora, snaga koju većina vlasnika automobila nikada ni ne otkrije. Stodesetak konja mojeg Meganea zapravo je jako puno ili barem dovoljno da dobrano isprepada moj talent za vožnju. Iznad četiri tisuće okretaja, okretaja na kojima ljudi ne voze inače, vjerojatno će bilo koji benzinski motor transformirati auto i reći nadbubrežnoj žlijezdi da krene u akciju. Sportski će automobil sigurno pružiti užitke brze vožnje u pakiranju zamotanom u ljepši papir, no je li sportski auto stvarno potreban za brzu vožnju? Ne! Ono što vožnju čini brzom jest očuvanje brzine, a ne ubrzanje. Vježbajte hvatanje ispravne linije kroz zavoje, isprobavajte tlak u gumama nešto viši od propisanog, usporavajte auto pravilnim namještanjem auta prije zavoja, vježbajte upravljanje u zavojima otpuštanjem i dodavanjem gasa, kupite si kožne vozačke rukavice, nikako ne kupujte dizel. I to je to. Ne čekajte da skupite lovu za sportski auto kako bi vozili sportski. Već sad Imate najbolji auto na svijetu.

E da, i još najvažnija stvar za transformirati svoj bilokakav auto u sportski auto – kupite si mrežu za pod prtljažnika, da vam pizdarije ne mlate po prtljažniku dok peglate po zavojima. Sto konja je stvarno puno za običnu cestu i običan talent.

Diktatura

Demokracija je za budale! Izmislili su je pohlepni ljudi koji tad, u vrijeme izmišljanja demokracije, nisu mogli doći do love, a ideju o vlasti naroda proširili su pohlepni siromasi koji su tek dolazili. Zapravo je jednostavno – demokracija je vlast pohlepnih budala koji običnim budalama daju privid važnosti. Način izmjenjivanja rukovodećih ljudi, svake četiri godine, samo je način za biranje sljedećeg u redu koji će si trpati džepove tuđom lovom i raditi jedino, jedino, jedino to. Nešto poput biranja onoga koji će sljedeći s tobom otići pod zatvorski tuš i baciti sapun na pod da ga ti podigneš. Imam osjećaj da je na ovim prostorima najbolje bilo za vrijeme Austro-Ugarske. Znalo se tko je šef i tko će biti šef. To je sigurnost. Sigurnost je dobra. Osim, možda, danas možda bez onog Ugarskog dijela.

Sigurnost u prometu također je dobra. Uvijek je dobro kad preživiš putovanje, put na posao, skok do trgovine i po cigarete. To je uvijek dobro. No, postoje ljudske jedinke koje, poput murine iz rupe, vrebaju na nesluteće vozače i pokušavaju sve kako bi to preživljavanje otežali. Naravno, takvih genijalaca postoji u svim skupinama vozača svih skupina prijevoznih sredstava, ali postoji jedna skupina koja je posebno aktivna u glumljenju murine – vozači automobila.

Ako voziš motocikl, bicikl, skejt, role, dirižabl, romobil, voziš se javnim prijevozom ili hodaš, to radiš dobrovoljno. To znači da si ti, baš ti, svjesno izabrao kretati se na taj način. Ali, ako voziš auto ili, bolje rečeno, ako se voziš autom, to radiš iz jednog jedinog razloga. Zapravo, većina to radi iz jednog jedinog razloga. Većina vozača automobila vozi svoje automobile zato jer su lijeni hodati. Masni, ružni bibendumi razliveni u razvaljena sjedala još razvaljenijih Mercedesovih W210 E klasa, čije se ručice žmigavca pomiču u smjeru gore-dolje jedino na tehničkom pregledu, nadrkani tateki koji uvijek nekuda žure i svima trube u svojim neservisiranim, bezličnim dizel kutijicama ili tete u golemim SUV-ovima koje su dobile u razmjeni za seksualne usluge hrvatskim poduzetnicima*, svi oni predstavljaju istinsku opasnost na cestama. Zbog takvih likova promet postaje opasno mjesto. Onaj tko je svjesno izabrao svoje prijevozno sredstvo, on zna zašto je upravo to izabrao i zna koje će mu vještine trebati da ostane živ, jednom kad stigne na Točku B. Takav će vozač biti siguran vozač, jer će ga proces prirodne selekcije na to prisiliti. Motociklist koji nije oprezan, vrlo bi lako mogao postati freska na prednjoj strani Scanijine kabine s V8 značkom i križem koji u mraku svijetli plavim svjetlom. Biciklist koji ne pazi vjerojatno će to jutro doći na posao tek nakon posjeta hitnoj pomoći, a vozač dirižabla će samo ispariti. Vrlo brzo, nakon jednog od takvih događaja, vozači će se, ako prežive, prestati koristiti tim prijevoznim sredstvom. I to je dobro. No, loši vozači automobila zauvijek će ostati na cestama. Glupa sigurnosna oprema ugrađena u automobile uporno omogućuje tim spodobama da plivaju protiv struje u rijeci evolucije. Omogućuje prirodnoj selekciji da zakaže. Zbog njih, više ne pogibaju oni nesposobni, već oni nevini. Za to je kriva demokracija. Većina odlučuje što je dobro, a većina vozi automobile. Dobra bi diktatura to promijenila.

Motociklisti, biciklisti, svi koji nisu u automobilima bili bi ostavljeni da sami moderiraju svoje vrste, kao što je to bilo i do sada. Automobile ne bi trebalo ukinuti, zbog, naravno, vozača koji su entuzijasti. Ukinuli bi se vozači koji nisu zainteresirani za vožnju. Tu treba biti oprezan. Mogli bi stradati nedužni, a upravo se protiv toga nova diktatura i bori. Na primjer, trajno bi se oduzelo pravo vožnje automobila svima koji pričaju o štednji goriva. Izuzeti bi bili samo oni koji svjesno voze štedljivo kako bi postigli ekstremno malu potrošnju, koji su od toga napravili sport i pametnom vožnjom, a ne gmizanjem, spaljuju što manje benzina. Onaj tko bude zatečen kako se hvali što na njegovom dizelu piše da „malo troši“, vozačka će mu biti momentalno spaljena. Oni koji kroz naseljena mjesta voze brzinom većom od ograničenja – vozačka spaljena. Oni koji trube jer su nadrkani – vozačka spaljena. Oni koji skreću bez žmigavca – vozačka spaljena. Oni koji prelaze na suprotnu stranu u zavojima – vozačka spaljena. Oni koji se vozačima ispred sebe nabijaju na guzicu – vozačka spaljena. Oni koji zasljepljuju druge upaljenim maglenkama bez drugog razloga osim da ispadnu frajeri – vozačka spaljena. Oni kojima svjetla ne rade ispravno, oni koji nemaju odgovarajuće gume za sezonu, oni koji pričaju na mobitel, oni koji parkiraju preko pješačkih i biciklističkih staza – vozačka spaljena.

Pa ipak, unatoč svim prednostima diktature, vladavina je budala tu da ostane. Ništa se neće promijeniti. Ili zapravo hoće. Uskoro će nas napredak počastiti samovozivim automobilima i prirodna će selekcija pobijediti. Svi ti loši vozači automobila još će uvijek biti tu, još uvijek neće nestati s popisa birača, ali će nestati s vozačkih mjesta. Skupa s vezom njih i volana, nestat će i svi problemi u prometu.

*Zapravo, uopće ne trebam zvjezdicu tamo gore. Svi znamo na što se misli kad se u Hrvatskoj nekoga nazove poduzetnikom.

Motor u guzici

Koljena su mi užarena. Dotičem ih neprestano svakih pet minuta, prekrijem ih dlanovima i uživam u toplini kojom zrače. Sigurno će boljet večeras.

Cijeli sam dan proveo na motoru. Moj stari, crveni Ducati premalen je za moja 192 ili 3 centimetra i toga se sjetim svaki put kad na njemu prijeđem stotinjak kilometara. Srećom, inženjer koji je projektirao rezervoar goriva, pravilno je predvidio da vozač tog prelijepog stroja može izdržati točno jedan sat vožnje, stoga je količina goriva koja stane u rezervoar dovoljna za točno jedan sat rada. Iako sam jedanput uspio sa samo jednim punjenjem goriva prijeći udaljenost koju u uobičajenim okolnostima prijeđem s tri ili čak četiri punjenja, sa sigurnošću mogu tvrditi da je jedan rezervoar dovoljan za jedan sat vožnje. A tad,tog nesretnog maratonskog dana, vozio sam prijatelja na leđima. Pošto sam ga prilikom jednog prijelaza željezničke pruge, koja se od Bihaća do Kostajnice neprestano križa s cestom uz rijeku Unu, skoro lansirao preko sebe nakon što je tvrdi zadnji kraj Ducatija poskočio i mom prijatelju na trenutak dao imunitet od zakona gravitacije, odlučio sam ne voziti motor onako kako su to predivno zamislili njegovi tvorci, nego voziti u skladu s ostatkom ljudskog roda na toj preuskoj i predivnoj cesti. Iznenadio sam se zbog postignute potrošnje od tri litre na sto kilometara, i zatim to nikada više ponovio. Bilo je to – protuprirodno.

Moj stari Ducati dolazi iz vremena kad je Tvornica proizvodila modele koji su, prema njihovom mišljenju, trebali kupcima. Zbog toga moj stari Ducati nema pokazivač količine goriva, niti automatski čok. Nema ni funkcionalno prednje svjetlo, niti uglađen rad motora. Tad su mislili – koji će im to klinac! Danas, Ducati sluša želje kupaca, sluša što mu šapće tržište i danas proizvodi motocikle koji imaju sve uređajčiće, ali, čini se, zbog mjesta kojeg su zauzeli svi ti zgodni uređajčići, nema više dovoljno mjesta za „ducati“. On i ja, moj stari, crveni Ducati i njegov još stariji, blijedi gazda, uživamo u tim jednosatnim vožnjama, uživamo sve dok meni koljena kažu da bi sad željela malo biti ispravljena, a Ducatijevo ulje da bi htjelo biti malo hladnije. Taj bi se odnos mogao opisati kao – sasvim  u redu.

Jutros sam se probudio poprilično rano, u pet i četrdeset. Nakon što sam se noć prije gotovo svečano pripremao za vožnju, spremivši opremu, terensku bilježnicu za tekstove, dodatnu vestu u slučaju da se zamrači sunce i temperatura iznenadno padne, sunčane naočale, kapu, časopis s člankom kojeg sam želio predati jednom dobrom čovjeku koji mi je taj članak pomogao istražiti, novac, dokumente i mobitel, probudio sam se i pričekao maminu kavu. Ducati je čekao pripremljen u garaži, s velikom torbom pričvršćenom na rezervoar. Trebao je još samo malo sredstva za podmazivanje na lancu kako bi sve bilo savršeno. Taj sam posao ostavio za neposredno prije kretanja, dok se ulje u motoru zagrijava. Prva se brzina svaki put uključi uz izražen trzaj motocikla i snažan, mehanički zvuk.

Vožnja motociklom cestom kroz šumu iznimno je zanimljivo iskustvo. Mrlje tamnog asfalta obojanog tamom sjene i sjajno-sivi dijelovi asfalta osunčanog jutarnjim suncem, igraju igru Toplo-hladno. No, ja u toj igri ništa ne tražim. Samo se smrzavam na tamnoj strani ceste i zatim opuštam u ugodi topline onih sivih komadića ceste. Takvo nasilje nad toplinskim receptorima potpuno me zaokuplja i nasilno čupa iz motorističke meditacije koja nastupa zbog zajedničkog djelovanja vibracija motora, pulsiranja ovjesa i poštivanja ritma kojeg zadaje cesta. Jedino što radim je traženje odgovora na pitanje: „A kad će sunce?“

A sunce je ubrzo i došlo i dopratilo me do Zagreba. U međuvremenu me zlatnožuta žaruljica upozorila da vozim neprestano već cijeli sat i da je vrijeme zaustavit se, protegnut noge i napunit rezervoar. Drago mi je što ljudi još uvijek vole lijepa vozila. Postoji velika opasnost da čovjek ubrzo počne vozila shvaćati kao nešto uobičajeno i stoga mi je drago da još uvijek postoji interes za takve strojeve. Uživam u odgovaranju na pitanja o maksimalnoj brzini, starosti, održavanju i rado odgovaram. Ljudi koji rade na benzinskim postajama trebali bi taj entuzijazam širiti, pa i pod prijetnjom otkaza. Skupio sam koljena još jednom i otišao.

Jesu li Hrvati stoka?

Da se Hrvati dijele na stoku sitnog i na stoku krupnog zuba, naučili smo još u devedesetima. Znači li to, dakle, da Hrvate, sve na hrpi, jednostavno zovemo – stoka?

Tih devedesetih, a to vam je bilo još u prošlom tisućljeću, bio sam blagoslovljen pohađanjem srednje škole. Gimnazija je to bila, i to matematička, da se pohvalim. Zato danas ovako lijepo pišem i lijepo znam gramatiku i pravopis. Baš poput svakog gimnazijalca. No, nastavimo dalje. Pošto je škola bila udaljena devet kilometara od roditeljskog gnijezda, do tog mjesta gdje sam naučio pušiti u veceu, popiti cijelo pivo i što je to retoričko pitanje, vozio me autobus. I to ne onaj žuti lijepi, starinski autobus iz američkih filmova, nego običan hrvatski autobus. Da, stvarno postoji nešto što se zove hrvatski autobus! Ne, ne misli se na autobuse proizvedene u TAZ-u ili gdjeveć. Osim hrvatskog autobusa, postoje još i hrvatski vlak, hrvatski tramvaj, hrvatsko sve javno. Pojasnimo malo te nazive.

Još uvijek u tim devedesetima, u drugom tisućljeću nakon Isusa*, Hrvati su za prijevoz svoje mladunčadi koristili stare TAM autobuse s otkinutim zvijezdama petokrakama iz znaka na prednjoj rešetki. Ne znam kako je Tomislav Karamarko stigao obići toliko autobusa, ali sigurno mu je trebalo nekoliko mjeseci. TAM je, vidite, proizveo podosta autobusa. Uglavnom, ti su autobusi bili loši, ofucani, neudobni, uvijek nakrenuti na jednu stranu, i još sve loše što se može o autobusu reći. Proizvodili su ih u Sloveniji. Ovo zadnje je dobra stvar. Zato je u odvojenoj rečenici. U to sam vrijeme mislio da nas Slovenci mrze, jer su nam dali tako loše autobuse, a sebi su, pritom, vjerojatno ostavili samo najbolje autobuse, one koji nisu nakrivljeni i u kojima preko ljeta nema stršljena, smrdljivih martina i podtlaka koji usisava ispušne plinove u putnički prostor. No prevario sam se. Slovenci nas mrze, ali nam nisu dali loše autobuse. Za to su se pobrinuli…

Nisu Srbi. U devedesetim godinama, tamo na koncu drugog tisućljeća, ako brojite vrijeme julijanskim kalendarom, ili u neko totalno drugačije vrijeme ako brojite vrijeme na drugačiji način, autobusno je poduzeće promijenilo, osim onog saobraćajnog dijela imena u prometno, i svoj vozni park. Došli su nam novi autobusi iz Njemačke. Došao je jedan MAN s automatskim mjenjačem(!), čupavim, kariranim sjedalima, klupama umjesto odvojenih sjedala i njemačkim reklamnim naljepnicama načičkanima po cijeloj unutrašnjosti. Došlo je i nekoliko Mercedesa**, također s niskim klupama umjesto odvojenih sjedala što su TAM-ovi imali, fejk kožom posvuda, s još više reklamnih naljepnica na njemačkom jeziku i gumbićima na kojima je pisalo STOP. Osim, naravno, što to nisu bili novi autobusi. Bili su to rabljeni primjerci uvezeni iz Faterlanda, ali u tako očuvanom stanju da je to zbunjivalo moj naivni mozak, skriven iza duge, masne kose i tri satnije bubuljica. Dizajn je govorio –staro, no očuvanost je govorila – novo.

Vozili smo se tako, mi mladunčad hrvatska, jedan mjesec u tim lijepim „novim“ autobusima. Onda je fejk koža razrezana u tanke rezance poput onih na prosječnom Kawasakiju VN 900, karirana su čupava sjedala postala smeđa i skorena od plamena upaljača, na tipke sa znakom STOP zalijepljene su žvake. U takvim smo se autobusima vozili sljedeće četiri godine. Poput svinja koje se pokenjaju na pod čistog svinjca i onda uvaljani u to provedu ostatak dana, i mi Hrvati izdržali smo samo jedan mjesec, prije nego smo si preuredili te suhoparne, njemačke autobuse našem ukusu. U jednom svom romanu, Damir Karakaš opisuje vožnju hrvatskim vlakom. Opis je započeo sa – Unutra smrdi.

Jesu li Hrvati stoka? Paaaaa…

*Zašto se kod nas u narodu ne koristi ime Isus? Zašto je to uobičajeno u španjolskim sapunicama, a kod nas nije? Ako u Meksiku kažeš nekom da si upoznao Isusa na utakmici, pitaju te za koga navija. Ako u Hrvatskoj kažeš da si upoznao Isusa, pitaju te kakvo je vrijeme u Međugorju.

**Čita se: Marcedes.