Put usput
.JPG)
nedjelja, 24. listopada 2010.
srijeda, 20. listopada 2010.
NA BENZINSKU PO – SOK
Uzrok su pojave grbe na leđima, uzrokuju neplodnost kod muškaraca, lome vam kosti, gule vam kožu, prosipaju znoj. Svejedno, velik ih broj ljudi bezrezervno voli. Velik broj ljudi izvan Hrvatske, zapravo. Naravno, riječ je o biciklima.
Na satu psihologije, za vrijeme studiranja, čuo sam kako je crtanje vještina koja nas većinom zanima samo u djetinjstvu. Rijetkost je da netko, uz igranje, zadrži potrebu za crtanjem. Kad „narastemo veliki“, razvijemo drugačije, odraslije zanimacije poput razvoda, gledanja sapunica, dizanja kredita. Gluposti poput igranja i crtanja ostavljamo iza sebe. Također, stvar koju većina ljudi ostavlja iza sebe skupa s djetinjstvom je – bicikl.
Bicikl je, osim ako niste sin nekog tajkuna, vjerojatno prvo prijevozno sredstvo koje ste željeli. Prva je to stvar koja vam je odlijepila noge od zemlje i podarila vam malo „kotrljajuće“ brzine. No, kao što se tako jarko želi, bicikl se isto tako brzo i temeljito zaboravi. Meni se to dogodilo početkom srednje škole – školski autobus, Dr. Martens čizme i pivo učinili su bicikl suvišnim u mom „odraslom“ životu. Srećom, bicikl sam, nakon puno vremena, ponovno otkrio.
Isprva mi je važno bilo samo da se kreće. Isluženi, plavi tricikl susjeda Saše savršeno je poslužio. Kasnije sam dobio UNISovu Violetu, zatim Rogov BMX, a na kraju, sredinom osnovne škole, neki talijanski mountain bike. Jednako kako su trendovi dolazili i prolazili, tako sam i ja mijenjao svoje bicikle. Danas sam opet na početku. Opet mi je važno samo da mogu, poput Gallilea, reći: Ipak se kreće! Moj ponovni ulazak u biciklistički svijet je polagan.
Bicikl je u sadašnje vrijeme gotovo u potpunosti izgubio funkciju primarnog prijevoznog sredstva. Za udaljenosti koje suvremeni čovjek danas svakodnevno prelazi, bicikl je prespor i preneudoban. U vožnji vas ostavlja nezaštićenima od hladnoće, kiše, vjetra, prašine i štotijaznam čega sve još. Zbrojimo li to s većom kupovnom moći običnog radnika, dobivamo vrlo dobar razlog za prelazak s bicikla u automobil. Ispred tvornica su nestala ona nepregledna lebdeća parkirališta za bicikle gdje vlasnik svoj stroj objesi prednjim kotačem o kuku. Ta su masovna vješališta zamijenjena još većim i nepreglednijim asfaltiranim prostranstvima, pravilno prošaranim bijelim crtama, do maksimuma ispunjenima malenim i jeftinim limenim kutijicama. Ne jeftinima poput bicikla, ali uz otplatu od sedam godina… Napokon, prirodno je čovjeku da se mijenja i stoga je prirodno da mijenja i svijet oko sebe, uključujući parkirališta. Suvremeni čovjek ima sve veću potrebu za kretanjem. U jednom danu vjerojatno posjeti više mjesta nego je čovjek prije pedeset godina posjetio u jednom tjednu. Živimo li na selu ili u nekom prigradskom naselju, vjerojatno je da bicikl neće zadovoljiti potrebe za brzim kretanjem između naših točaka interesa, poprilično udaljenih u takvim područjima. S druge strane, u gradskim sredinama, gdje gustoća naseljenosti može i po stotinu puta nadvećati gustoću naseljenosti sela, a udaljenosti su bitno manje, bicikl odjednom pokazuje izvanrednu brzinu i praktičnost. Zbog očitih nedostataka automobila i javnog prijevoza, kratke od-vrata-do-vrata rute u gradskim područjima postale su zadnje utočište nerekreativnog biciklizma. Uz pokojeg djeda ili baku koji na prastarim Partizanima jezde svojim selima, jedini ljudi koji kod nas voze bicikle su poštari, smetlari i poneki student. Iako je korištenje automobila u današnjem svakodnevnom prometu postala neophodnost, čini se da se automobil koristi i onda kad nije prijeko potreban.
Većina gradskih automobilista sjedi sama u svojim skupo plaćenim ljubimcima čekajući, u dugim kolonama, zeleno svjetlo. Prtljaga im se često sastoji od nekoliko papirića i poneke dodatne stvarčice. Količina je to koja savršeno pristaje u ruksak. Možda bi bilo zgodno, jednog sunčanog dana, svoje papire i pizdarijice staviti u ruksak, ostaviti odijelo i uštogljenost kod kuće, i krenuti, onako iz zajebancije, biciklom na posao.
Motor trenutno ne vozim. Rukavice i kožna jakna namijenjeni vožnji na dva kotača stoje mi zbog toga na klocnama iza kuće. Kako ne bi bilo pošteno da nagovaram vas nekoliko čitatelja da radite gluposti, a ja u isto vrijeme sjedim u toplini svojeg auta s otplatom na sedam godina i ne radim te gluposti o kojima pišem, na posao ću krenuti biciklom. Čim prestane kiša, naravno. Nisam Danac. Pošto je vrijeme trenutno malo hladnije, čini mi se da će od tih osam i pol kilometara putovanja na posao nastati jedna lijepa priča …i upala mjehura. Mislim da vrijedi pokušati.
Umjesto kupovanja novih automobila kojima bi manje štetili Majčici Zemlji dok stojimo u prometnim gužvama, možda bi bilo ljepše poticati korištenje bicikla i izbjegavati gužvu uopće. Možda bi bilo zanimljivo živjeti život naopako i na posao ići biciklom, a automobil ostaviti za rekreaciju vikendom. Možda bi bilo zanimljivo umjesto po benzin, otići na benzinsku po – sok.
…ili po coffee to go, nakon što Vindiju prodaju Mađarima i dignu trošarine na sok od naranče.
Na satu psihologije, za vrijeme studiranja, čuo sam kako je crtanje vještina koja nas većinom zanima samo u djetinjstvu. Rijetkost je da netko, uz igranje, zadrži potrebu za crtanjem. Kad „narastemo veliki“, razvijemo drugačije, odraslije zanimacije poput razvoda, gledanja sapunica, dizanja kredita. Gluposti poput igranja i crtanja ostavljamo iza sebe. Također, stvar koju većina ljudi ostavlja iza sebe skupa s djetinjstvom je – bicikl.
Bicikl je, osim ako niste sin nekog tajkuna, vjerojatno prvo prijevozno sredstvo koje ste željeli. Prva je to stvar koja vam je odlijepila noge od zemlje i podarila vam malo „kotrljajuće“ brzine. No, kao što se tako jarko želi, bicikl se isto tako brzo i temeljito zaboravi. Meni se to dogodilo početkom srednje škole – školski autobus, Dr. Martens čizme i pivo učinili su bicikl suvišnim u mom „odraslom“ životu. Srećom, bicikl sam, nakon puno vremena, ponovno otkrio.
Isprva mi je važno bilo samo da se kreće. Isluženi, plavi tricikl susjeda Saše savršeno je poslužio. Kasnije sam dobio UNISovu Violetu, zatim Rogov BMX, a na kraju, sredinom osnovne škole, neki talijanski mountain bike. Jednako kako su trendovi dolazili i prolazili, tako sam i ja mijenjao svoje bicikle. Danas sam opet na početku. Opet mi je važno samo da mogu, poput Gallilea, reći: Ipak se kreće! Moj ponovni ulazak u biciklistički svijet je polagan.
Bicikl je u sadašnje vrijeme gotovo u potpunosti izgubio funkciju primarnog prijevoznog sredstva. Za udaljenosti koje suvremeni čovjek danas svakodnevno prelazi, bicikl je prespor i preneudoban. U vožnji vas ostavlja nezaštićenima od hladnoće, kiše, vjetra, prašine i štotijaznam čega sve još. Zbrojimo li to s većom kupovnom moći običnog radnika, dobivamo vrlo dobar razlog za prelazak s bicikla u automobil. Ispred tvornica su nestala ona nepregledna lebdeća parkirališta za bicikle gdje vlasnik svoj stroj objesi prednjim kotačem o kuku. Ta su masovna vješališta zamijenjena još većim i nepreglednijim asfaltiranim prostranstvima, pravilno prošaranim bijelim crtama, do maksimuma ispunjenima malenim i jeftinim limenim kutijicama. Ne jeftinima poput bicikla, ali uz otplatu od sedam godina… Napokon, prirodno je čovjeku da se mijenja i stoga je prirodno da mijenja i svijet oko sebe, uključujući parkirališta. Suvremeni čovjek ima sve veću potrebu za kretanjem. U jednom danu vjerojatno posjeti više mjesta nego je čovjek prije pedeset godina posjetio u jednom tjednu. Živimo li na selu ili u nekom prigradskom naselju, vjerojatno je da bicikl neće zadovoljiti potrebe za brzim kretanjem između naših točaka interesa, poprilično udaljenih u takvim područjima. S druge strane, u gradskim sredinama, gdje gustoća naseljenosti može i po stotinu puta nadvećati gustoću naseljenosti sela, a udaljenosti su bitno manje, bicikl odjednom pokazuje izvanrednu brzinu i praktičnost. Zbog očitih nedostataka automobila i javnog prijevoza, kratke od-vrata-do-vrata rute u gradskim područjima postale su zadnje utočište nerekreativnog biciklizma. Uz pokojeg djeda ili baku koji na prastarim Partizanima jezde svojim selima, jedini ljudi koji kod nas voze bicikle su poštari, smetlari i poneki student. Iako je korištenje automobila u današnjem svakodnevnom prometu postala neophodnost, čini se da se automobil koristi i onda kad nije prijeko potreban.
Većina gradskih automobilista sjedi sama u svojim skupo plaćenim ljubimcima čekajući, u dugim kolonama, zeleno svjetlo. Prtljaga im se često sastoji od nekoliko papirića i poneke dodatne stvarčice. Količina je to koja savršeno pristaje u ruksak. Možda bi bilo zgodno, jednog sunčanog dana, svoje papire i pizdarijice staviti u ruksak, ostaviti odijelo i uštogljenost kod kuće, i krenuti, onako iz zajebancije, biciklom na posao.
Motor trenutno ne vozim. Rukavice i kožna jakna namijenjeni vožnji na dva kotača stoje mi zbog toga na klocnama iza kuće. Kako ne bi bilo pošteno da nagovaram vas nekoliko čitatelja da radite gluposti, a ja u isto vrijeme sjedim u toplini svojeg auta s otplatom na sedam godina i ne radim te gluposti o kojima pišem, na posao ću krenuti biciklom. Čim prestane kiša, naravno. Nisam Danac. Pošto je vrijeme trenutno malo hladnije, čini mi se da će od tih osam i pol kilometara putovanja na posao nastati jedna lijepa priča …i upala mjehura. Mislim da vrijedi pokušati.
Umjesto kupovanja novih automobila kojima bi manje štetili Majčici Zemlji dok stojimo u prometnim gužvama, možda bi bilo ljepše poticati korištenje bicikla i izbjegavati gužvu uopće. Možda bi bilo zanimljivo živjeti život naopako i na posao ići biciklom, a automobil ostaviti za rekreaciju vikendom. Možda bi bilo zanimljivo umjesto po benzin, otići na benzinsku po – sok.
…ili po coffee to go, nakon što Vindiju prodaju Mađarima i dignu trošarine na sok od naranče.
ponedjeljak, 18. listopada 2010.
.JPG)
srijeda, 6. listopada 2010.
PREOBRAZBA …ali ne ona Kafkina
Proizveden je 1979. U Zapadnoj Njemačkoj, proživio je većinu svog tihog života na putu za vinograd ili u toploj garaži. Pred kraj je života dobio drugog vlasnika i veliku rupu od hrđe na zadnjem desnom blatobranu. Poput duha, nestao u jednoj od mnogih „staro za novo“ akcija nekog auto salona. Nestao je za sto maraka.
Priča o Escortu dide Nedjeljka, vjerujem, priča je o bezbroj limenih ljepotana koji su završili svoj životni put na jednak način. Zapravo, možda „završiti životni put“ nije baš najtočniji izraz. Možda bi bolje bilo reći „nastaviti životni put“,
Slično nekom hindusu koji je imao sreće da se, nakon spaljivanja na obali Gangesa, ponovno pojavi na ovome svijetu, ali sad u obliku tigra, ili onog manje sretnog koji se pojavio u nekom nezgodnom obliku u jednako nezgodnom trenutku, poput Muje kad je htio biti car, pa se pojavio kao Franjo Ferdinand u jutro 28. 6. 1914., moj je nesuđeni Escort na vrlo sličan način postao dijelom nekog novog automobila. Mercedesa, ako je imao sreće – Opela, ako nije. Renault sigurno nije postao. A možda je, kao i kod ljudi, doživio pretvorbu u neku drugu vrstu. Možda je on sad jedna desetina seta noževa kojeg dobijete ako nazovete odmah broj iz reklame s Nove TV, ili je sad, u obliku nekoliko kilograma čavala, zakucan u krov nečije kuće. Nikad ne znaš što ti je sudbina pripremila. Jednako kao što su kršćani „prah bili i u prah će se pretvoriti“ tako i automobili današnjice od sirovine nastaju i, najzad, u sirovinu se pretvaraju. Zanima me govori li to radnik na preši, pa makar i u šali, kad pokrene svoj stroj i pretvori staru Bubu, Moskviča ili Katricu u jedno obično geometrijsko tijelo. Možda bi trebali. Ipak, ja se ne sjećam vremena kad sam bio prah, tigar u zoološkom vrtu u Zagrebu vjerojatno se ne sjeća vremena kad je potajno radio na odcjepljenju Pakistana, a mamina „vešmašina“ ne pamti vrijeme kad je, klizeći bokom, prolazila zavoje i skupljala kazne za prebrzu vožnju. Dobro, za „vešmašinu“ i nisam siguran da se ne sjeća svoje relijaške prošlosti, jer kad se centrifuga uključi…
Recikliranje je potreba današnjeg svijeta. Ponovno korištenje materijala za proizvodnju novih vrijednih predmeta stvarno ima smisla. No, čini mi se da taj smisao opstaje samo kad je u pitanju recikliranje predmeta koji su svoju uporabnu, umjetničku ili bilo kakvu drugu vrijednost izgubili. Oduzimanje bića nečemu samo kako bi smo toj masi atoma izmiješali redoslijed i nazvali drugim imenom – nema smisla. Možda je to samo reklamni trik, možda je to živa istina, da su moderni automobili ekološki prihvatljiviji od starih. Pogledamo li automobil kao gotov proizvod, kao sustav svih dijelova spojenih u zajednicu nazvanu automobil, zamijetit ćemo puno veću masu, puno veći broj dijelova, na kraju – puno veću energiju potrebnu za proizvodnju. Čini mi se da sve „čišći“ motori koji pokreću naše moderne automobile i nemaju baš previše smisla zbrojimo li sve potrebno da bi se od potpune nule izgradio gotov automobil. Možda je sve to samo lijepo upakiran poziv kojeg nam upućuju proizvođači, vlade naših zemalja i tko zna tko još – da kupujemo. Na kraju, nije li ekološkije kupiti jednom jedan automobil, motocikl ili što već želite i koristiti to vozilo dugi niz godina, bez „ekološki“ motiviranih kupovina novijih i za okoliš prijateljskijih vozila?
Vjerojatno si dugo vremena ne bih kupio novi automobil da me tada, prije više od deset godina, pomazila sreća i darovala mi stari, s rupom od hrđe na zadnjem desnom blatobranu, Escort dide Nedjeljka. Stari Escort, proizveden 1979. u Zapadnoj Njemačkoj, bio je prvi automobil kojeg sam samostalno i polulegalno vozio. S ružičastom potvrdom o položenom vozačkom ispitu u pretincu s dokumentima, ali bez vozačke dozvole, uživao sam cijeli taj tjedan u, do tada, neviđenoj slobodi. Odlazak u školu pretvorio se, ma zapravo bilo koji odlazak bilo gdje, pretvarali su se u festival užitka i sreće. Bili su to osjećaji koji se, na taj isti način, više nikada neće ponoviti jer je „ekologija“ transformirala moj maleni san u nekoliko stotina kila kockaste metalne sirovine.
Nije li bolje brinuti se za čistoću našeg svijeta na neki besplatniji način od kupovine novih automobila? Nije li bolje voziti stari Ford Escort MK1 umjesto novog Fiat Punta napravljenog od recikliranog Escorta? Moj odgovor znate.
Priča o Escortu dide Nedjeljka, vjerujem, priča je o bezbroj limenih ljepotana koji su završili svoj životni put na jednak način. Zapravo, možda „završiti životni put“ nije baš najtočniji izraz. Možda bi bolje bilo reći „nastaviti životni put“,
Slično nekom hindusu koji je imao sreće da se, nakon spaljivanja na obali Gangesa, ponovno pojavi na ovome svijetu, ali sad u obliku tigra, ili onog manje sretnog koji se pojavio u nekom nezgodnom obliku u jednako nezgodnom trenutku, poput Muje kad je htio biti car, pa se pojavio kao Franjo Ferdinand u jutro 28. 6. 1914., moj je nesuđeni Escort na vrlo sličan način postao dijelom nekog novog automobila. Mercedesa, ako je imao sreće – Opela, ako nije. Renault sigurno nije postao. A možda je, kao i kod ljudi, doživio pretvorbu u neku drugu vrstu. Možda je on sad jedna desetina seta noževa kojeg dobijete ako nazovete odmah broj iz reklame s Nove TV, ili je sad, u obliku nekoliko kilograma čavala, zakucan u krov nečije kuće. Nikad ne znaš što ti je sudbina pripremila. Jednako kao što su kršćani „prah bili i u prah će se pretvoriti“ tako i automobili današnjice od sirovine nastaju i, najzad, u sirovinu se pretvaraju. Zanima me govori li to radnik na preši, pa makar i u šali, kad pokrene svoj stroj i pretvori staru Bubu, Moskviča ili Katricu u jedno obično geometrijsko tijelo. Možda bi trebali. Ipak, ja se ne sjećam vremena kad sam bio prah, tigar u zoološkom vrtu u Zagrebu vjerojatno se ne sjeća vremena kad je potajno radio na odcjepljenju Pakistana, a mamina „vešmašina“ ne pamti vrijeme kad je, klizeći bokom, prolazila zavoje i skupljala kazne za prebrzu vožnju. Dobro, za „vešmašinu“ i nisam siguran da se ne sjeća svoje relijaške prošlosti, jer kad se centrifuga uključi…
Recikliranje je potreba današnjeg svijeta. Ponovno korištenje materijala za proizvodnju novih vrijednih predmeta stvarno ima smisla. No, čini mi se da taj smisao opstaje samo kad je u pitanju recikliranje predmeta koji su svoju uporabnu, umjetničku ili bilo kakvu drugu vrijednost izgubili. Oduzimanje bića nečemu samo kako bi smo toj masi atoma izmiješali redoslijed i nazvali drugim imenom – nema smisla. Možda je to samo reklamni trik, možda je to živa istina, da su moderni automobili ekološki prihvatljiviji od starih. Pogledamo li automobil kao gotov proizvod, kao sustav svih dijelova spojenih u zajednicu nazvanu automobil, zamijetit ćemo puno veću masu, puno veći broj dijelova, na kraju – puno veću energiju potrebnu za proizvodnju. Čini mi se da sve „čišći“ motori koji pokreću naše moderne automobile i nemaju baš previše smisla zbrojimo li sve potrebno da bi se od potpune nule izgradio gotov automobil. Možda je sve to samo lijepo upakiran poziv kojeg nam upućuju proizvođači, vlade naših zemalja i tko zna tko još – da kupujemo. Na kraju, nije li ekološkije kupiti jednom jedan automobil, motocikl ili što već želite i koristiti to vozilo dugi niz godina, bez „ekološki“ motiviranih kupovina novijih i za okoliš prijateljskijih vozila?
Vjerojatno si dugo vremena ne bih kupio novi automobil da me tada, prije više od deset godina, pomazila sreća i darovala mi stari, s rupom od hrđe na zadnjem desnom blatobranu, Escort dide Nedjeljka. Stari Escort, proizveden 1979. u Zapadnoj Njemačkoj, bio je prvi automobil kojeg sam samostalno i polulegalno vozio. S ružičastom potvrdom o položenom vozačkom ispitu u pretincu s dokumentima, ali bez vozačke dozvole, uživao sam cijeli taj tjedan u, do tada, neviđenoj slobodi. Odlazak u školu pretvorio se, ma zapravo bilo koji odlazak bilo gdje, pretvarali su se u festival užitka i sreće. Bili su to osjećaji koji se, na taj isti način, više nikada neće ponoviti jer je „ekologija“ transformirala moj maleni san u nekoliko stotina kila kockaste metalne sirovine.
Nije li bolje brinuti se za čistoću našeg svijeta na neki besplatniji način od kupovine novih automobila? Nije li bolje voziti stari Ford Escort MK1 umjesto novog Fiat Punta napravljenog od recikliranog Escorta? Moj odgovor znate.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)