PREOBRAZBA …ali ne ona Kafkina

Proizveden je 1979. U Zapadnoj Njemačkoj, proživio je većinu svog tihog života na putu za vinograd ili u toploj garaži. Pred kraj je života dobio drugog vlasnika i veliku rupu od hrđe na zadnjem desnom blatobranu. Poput duha, nestao u jednoj od mnogih „staro za novo“ akcija nekog auto salona. Nestao je za sto maraka.

Priča o Escortu dide Nedjeljka, vjerujem, priča je o bezbroj limenih ljepotana koji su završili svoj životni put na jednak način. Zapravo, možda „završiti životni put“ nije baš najtočniji izraz. Možda bi bolje bilo reći „nastaviti životni put“,

Slično nekom hindusu koji je imao sreće da se, nakon spaljivanja na obali Gangesa, ponovno pojavi na ovome svijetu, ali sad u obliku tigra, ili onog manje sretnog koji se pojavio u nekom nezgodnom obliku u jednako nezgodnom trenutku, poput Muje kad je htio biti car, pa se pojavio kao Franjo Ferdinand u jutro 28. 6. 1914., moj je nesuđeni Escort na vrlo sličan način postao dijelom nekog novog automobila. Mercedesa, ako je imao sreće – Opela, ako nije. Renault sigurno nije postao. A možda je, kao i kod ljudi, doživio pretvorbu u neku drugu vrstu. Možda je on sad jedna desetina seta noževa kojeg dobijete ako nazovete odmah broj iz reklame s Nove TV, ili je sad, u obliku nekoliko kilograma čavala, zakucan u krov nečije kuće. Nikad ne znaš što ti je sudbina pripremila. Jednako kao što su kršćani „prah bili i u prah će se pretvoriti“ tako i automobili današnjice od sirovine nastaju i, najzad, u sirovinu se pretvaraju. Zanima me govori li to radnik na preši, pa makar i u šali, kad pokrene svoj stroj i pretvori staru Bubu, Moskviča ili Katricu u jedno obično geometrijsko tijelo. Možda bi trebali. Ipak, ja se ne sjećam vremena kad sam bio prah, tigar u zoološkom vrtu u Zagrebu vjerojatno se ne sjeća vremena kad je potajno radio na odcjepljenju Pakistana, a mamina „vešmašina“ ne pamti vrijeme kad je, klizeći bokom, prolazila zavoje i skupljala kazne za prebrzu vožnju. Dobro, za „vešmašinu“ i nisam siguran da se ne sjeća svoje relijaške prošlosti, jer kad se centrifuga uključi…

Recikliranje je potreba današnjeg svijeta. Ponovno korištenje materijala za proizvodnju novih vrijednih predmeta stvarno ima smisla. No, čini mi se da taj smisao opstaje samo kad je u pitanju recikliranje predmeta koji su svoju uporabnu, umjetničku ili bilo kakvu drugu vrijednost izgubili. Oduzimanje bića nečemu samo kako bi smo toj masi atoma izmiješali redoslijed i nazvali drugim imenom – nema smisla. Možda je to samo reklamni trik, možda je to živa istina, da su moderni automobili ekološki prihvatljiviji od starih. Pogledamo li automobil kao gotov proizvod, kao sustav svih dijelova spojenih u zajednicu nazvanu automobil, zamijetit ćemo puno veću masu, puno veći broj dijelova, na kraju – puno veću energiju potrebnu za proizvodnju. Čini mi se da sve „čišći“ motori koji pokreću naše moderne automobile i nemaju baš previše smisla zbrojimo li sve potrebno da bi se od potpune nule izgradio gotov automobil. Možda je sve to samo lijepo upakiran poziv kojeg nam upućuju proizvođači, vlade naših zemalja i tko zna tko još – da kupujemo. Na kraju, nije li ekološkije kupiti jednom jedan automobil, motocikl ili što već želite i koristiti to vozilo dugi niz godina, bez „ekološki“ motiviranih kupovina novijih i za okoliš prijateljskijih vozila?

Vjerojatno si dugo vremena ne bih kupio novi automobil da me tada, prije više od deset godina, pomazila sreća i darovala mi stari, s rupom od hrđe na zadnjem desnom blatobranu, Escort dide Nedjeljka. Stari Escort, proizveden 1979. u Zapadnoj Njemačkoj, bio je prvi automobil kojeg sam samostalno i polulegalno vozio. S ružičastom potvrdom o položenom vozačkom ispitu u pretincu s dokumentima, ali bez vozačke dozvole, uživao sam cijeli taj tjedan u, do tada, neviđenoj slobodi. Odlazak u školu pretvorio se, ma zapravo bilo koji odlazak bilo gdje, pretvarali su se u festival užitka i sreće. Bili su to osjećaji koji se, na taj isti način, više nikada neće ponoviti jer je „ekologija“ transformirala moj maleni san u nekoliko stotina kila kockaste metalne sirovine.

Nije li bolje brinuti se za čistoću našeg svijeta na neki besplatniji način od kupovine novih automobila? Nije li bolje voziti stari Ford Escort MK1 umjesto novog Fiat Punta napravljenog od recikliranog Escorta? Moj odgovor znate.