ESC

Je li vam se, kojim slučajem, dogodilo da vozite jako, jako brzo i da zbog toga, na vaše veliko iznenađenje, upadnete u škakljivu situaciju, možda čak i kanal kraj ceste? Meni, bome, je. Jeste li tada, onako na rubu plača, poželjeli da niste tu? Ja, bome, jesam.

Suvozačko sjedalo njegovog Golfa GTI nije, iz nekog razloga, prihvaćalo kopču sigurnosnog pojasa.
„Nije ni važno.“ pomislio sam.
Nekoliko trenutaka kasnije, kako bi to rekla Milka Babović, prekrasna je srebrna karoserija radila veličanstveni trostruki aksl na potpuno suhom asfaltu višestrukih zavoja, prelazeći u solidno izvedenog ritbergera nad baršunastom travom suhog, potočnog korita. Pod tirkiznim slavonskim nebom, uz karakterističan zvuk lomljenja kojeg je odmah potom naslijedila potpuna tišina, srebrna se karoserija graciozno zaustavila. Prekrivena metaliziranim lakom i nježnozelenom travom, podarila je svojim putnicima priliku da iziđu… Negdje u svemu ovome, poželio sam – nestati.

Štrajherova crna honda, crna jakna i crna kaciga stopile su se u veliku crnu mrlju koja je plesala pred mojim očima. Upustio sam se u gotovo savršeno sinkroniziran ples s tom brzom, mračnom figurom. Gotovo neprimjetno, crna figura koju sam tako revno pratio, počela se udaljavati. Puštao sam gas. Štrajher je polako odmicao, a ja sam bio na rubu ludila. Loše popravljena cesta, s bezbroj tankih, duguljastih, glatkih trakica neke crne mase, pretvorila je moj lijepi Monster u zastrašujuće čudovište. Odjednom sam imao osjećaj da sjedim na pobješnjelom pavijanu koji je, umjesto vitamina, uzeo ecstasy …i hoda po žeravici. Da ne ostane samo na vijuganju, motocikl se polako kretao i prema vanjskom rubu zavoja, prema ogradi. Kasnije me Štrajher pitao jesu li mi smetale te skliske trakice. Rekao sam da jesu. On mi je odvratio da ih je i on osjetio, ali da ih je morao „staviti na ignore“. Ja sam, s druge strane, usred svega toga poželio – nestati.

Honda Civic Type R vrištala je Grobničkom stazom. Vozio sam kao u nekom bunilu. Uska kaciga i sjedalo, ogromna količina buke, nekoliko dana s premalo sna i asfaltno prostranstvo koje se rasteglo pred mojim skromnim vozačkim sposobnostima preopteretili su mi osjetila. Na raspolaganju sam imao tri kruga. Moj je zadatak bio svojim umijećem zadiviti kontrolora na suvozačkom mjestu. Naravno, nisam ga zadivio. U jednom od krugova, u jednom od zavoja, trkaći se automobil usmjerio prema vanjskom dijelu zavoja, na travu. U djeliću sekunde, pred očima mi se pojavilo bezbroj katastrofičnih slika razbijenog trkaćeg auta, mene kako u nevjerici sjedim u tom razbijenom autu, kontrolora kako biranim psovkama opisuje moju vožnju. U sljedećem djeliću sekunde, trkaći je automobil nastavio poslušno grabiti Grobničkim asfaltom i vrištati svojim suludim motorom. Vidjevši da sam se usrao od straha, kontrolor je, između bilježenja minusa, odmjerenim pokretom lijeve ruke gurnuo volan i vratio automobil na ispravnu putanju. Vratio je Hondu Civic Type R s puta uništenja, a mene iz mrtvih. U tome trenutku, kontrolor je vjerojatno htio da je u birtiji umjesto da bilježi minuse nekom nesretniku. Ja, u tome trenutku, želio sam – nestati.

Svježe pečena vozačka još se dimila iz stražnjeg džepa mojih starih, izlizanih hlača, dok sam pričao priču.
„…i kolona ispred mene, a murija mi je sve bliže. Izletim ja u suprotnu traku, a kako sam bio ispred brda, nisam skužio da mi s druge strane dolazi Opel Frontera. I PAF! Frontalka! …ali stisnuo sam „iskejp“ i ponovio utrku.“
U društvu koje me slušalo dok smo prije škole razmjenjivali sinoćnja iskustva igranja prvog dijela Need for Speed serije (Da, toliko sam već ostario!), bio je i jedan prijatelj koji je problijedio. Nije, jadan, stigao na početak priče i mislio je da prepričavam stvaran događaj. Nije čak ni čuo dio kad sam, da izbjegnem sudar, pritiskom na tipku Esc („iskejp“) jednostavno nestao.

Pripadam jednoj od generacija virtualnih trkača. Ponekad, u stvarnom životu, poželim da imam u blizini neku Esc tipku i jednostavnim pokretom jednog prsta riješim problem - nestajanjem.
Poželim stisnuti Esc.