DRANG NACH OSTEN

OK, znam da je ovo njemački izraz, a u tekstu ću pisati o Talijanima, ali jednostavno ne znam niti jedan ekspanzionistički izraz na talijanskome. Okrivite za to naš školski sustav.

Ako talijanska vojska zauzme nečiju zemlju, sa sigurnošću možete računati na nekoliko stvari. Prva je da sigurno nije bilo nekog oružanog otpora okupaciji. Druga stvar na koju sa sigurnošću možete računati je da će okupacija trajati vrlo kratko, zbog kapitulacije Italije. Treća je stvar, nama najvažnija, da će stanovništvo zemlje nakon odlaska okupatora ostati zaluđeno auto i moto sportom. Vjerojatno je najbolji primjer za to Hrvatska. Pogledamo li čime se u slobodno vrijeme bavi stanovništvo kontinentalne Hrvatske, a čime stanovništvo primorskih krajeva, vrlo lako možemo dokučiti koji su bili pod okupacijom hrabre talijanske vojske. Ovo „hrabre“ nije sarkastično! I vi bi ste se tako ponašali da u ograđenom kampu ostave vas 300 same u mraku Hercegovine! Normalno da ćete pucati okolo cijelu noć. Dakle, lako je zaključiti u kojem su dijelu Hrvatske mačke bile na jelovnicima.

Već dugo želim posjetiti utrku u Buzetu. Svake godine pogledam kratko i nemaštovito izvješće na televiziji, kažem sam sebi da sljedeće godine sigurno idem – i onda opet ponavljam taj ritual sljedeće godine. Zašto baš Buzet? U kratkom izvješću koje bude prikazano na televiziji vidim ljude kako luduju u automobilskom raju, mnoštvo vozača koji svladavaju stazu, eldorado trkaćih i cestovnih automobila. Želim tamo vidjeti i sebe, eto zašto.

Živim u okruženju gdje automobilizam vrijedi vrlo malo. Nekolicina ljudi koja dijeli moju strast vjerojatno je isto uključena u društvo onih koji ne mare za brzinu, benzin i gedore. Prokleti Talijani! Nisu li mogli okupirati i komadić Slavonije? Sva događanja odvijaju se stotinama kilometara od mene. Naravno, postoji jedan događaj u mojoj blizini, ali nije mi previše zanimljiv. Riječ je o Streetraceu u Osijeku. Ljudi iz mojeg mjesta natječu se u tom sportu i čini mi se da uz sebe uvijek povedu još po nekoga. Možda je vrijeme da se počnem više družiti… mislim da nije. Način života kojim živim ne dopušta mi često posjećivanje takvih događaja. Vikendi su mi postali dragocjena roba, tako da potrošiti jedan cijeli vikend za odlazak na neku utrku jednostavno nije mogućnost. Priču o trkačkim događajima u mome kraju obično započinjem s „Bilo je prije…“

Pretpostavljam da je moj kraj oduvijek bio pomalo siromašan. Moto sport je uvijek bio skuplji oblik zabave pa stoga i razumijem zašto uvijek puno više zaljubljenika u automobile gleda utrke umjesto da ih vozi. No, ono što me čudi je da su automobili i motocikli danas dostupniji nego ikada, a omjer gledatelja i trkača uvijek ostaje isti. Možda svi imaju isti problem. Možda svi imaju manjak vremena.

Nedavno sam pričao s jednim starijim gospodinom. Gospodin zna da vozim motor, pa je započeo razgovor o spidveju koji se trebao prenositi na televiziji. Iznenadio sam se poput Madame Edith kad vidi svog Renea u zagrljaju konobarice.

Otkud on zna za spidvej? – proletjelo mi je kroz glavu.

Ooooo, pa gledao sam ja to u Osijeku na starom stadionu. – reče gospodin.

Volim ti ja njih gledati. – nastavi on.

Spidvej, danas gotovo zaboravljen sport kod mlađih ljudi, ipak živi u sjećanjima. Još uvijek nije gotova njegova priča. Novi, veliki stadion, sagrađen u Donjem Kraljevcu (ne znam gdje je to) doveo je Speedway Grand Prix u Hrvatsku. Velik je to događaj za našu malu, kopnenu auto-moto zajednicu. Nažalost, nisam uspio otići ove godine pogledati utrku, ali sljedeće godine sigurno hoću. Čini mi se da upravo imam déjà vu.

Od svoje male učiteljske plaće ne uspijevam u potpunosti plaćati svoju ljubav prema automobilizmu. Bavljenje utrkama za sad će biti ograničeno isključivo na kuckanje impresija po plastičnoj tipkovnici mojeg prastarog kompjutera. To je najbolje što trenutno mogu. Mislim da ću zbog toga zauvijek biti zavidan Talijanima. Kod njih nije sramota živjeti s mamom cijeli život. Zamislite samo koliko novaca od stanarine uštedite. Ipak, najveći sam šok doživio gledajući davno snimljen Castrolov reklamni film s utrke Targa Florio. Ravnatelj škole lokalni je vozački as. Polaže velike nade u pobjedu te godine, a kako bi pobijedio velike ekipe Porschea, Forda i mnoštva malih, danas davno propalih engleskih proizvođača, priuštio si je tvornički pripremljen Ferrarijev prototip. Ostao sam zapanjen. Na brzinu sam izračunao da bih trebao živjeti kod mame, brat-bratu, osamsto trideset godina kako bih na stanarini uštedio za takav trkaći stroj. Suludo.

Promislim li malo, dolazim do zaključka da možda i nije bitno pobijediti nekoga kako bih se utrkivao. Osim protiv štoperice, zahvaljujući ekonomskoj krizi, shvatio sam da se mogu utkivati i protiv potrošnje goriva. Također, mogu se utrkivati i protiv potrošnje guma i potrošnje kočnica. Nestašica novca naučila me novim vidovima utrkivanja. Svaki dan vozim nekakvu utrku, pustim li maštu na dovoljno dugačak lanac.

Živite li u Slavoniji, pomirite se s time da nemate sreće. Talijani nas nikada neće okupirati, preko zime ćete ostati zatrpani snijegom, preko proljeća blatom, preko ljeta prašinom, a preko jeseni peludi ambrozije. Zauvijek ćete se truckati na traktorima, polako obrađujući plodnu zemlju, a Amerikanci nas nikada neće asfaltirati kako bi opet išli bombardirati Njemačku. S druge strane, oni u primorju nastavit će u svim godišnjim dobima uživati u bezbroj natjecanja, susreta, izložbi automobila i motora, a novce će također nastavit zarađivati ležanjem na plaži. Život je stvarno grozan.

Ernest Hemingway jednom je rekao kako su borbe s bikovima, planinarenje i auto utrkivanje jedina tri sporta. Sve ostalo su samo igre. Mislim da bi me ubio da sazna da sam skinuo dosadašnji rekord na relaciji Požega – Zagreb za - pola litre.

…a sve zbog Talijana.