Muda

Čvrsta muda, čelična muda, bikova muda, velika muda, muda od labuda – sve su to vrste muda iz hrvatskog govornog eldorada. Ne, nisam gej. Neka su muda jača od drugih, naravno. Na primjer, puno je bolje imati velika muda nego muda od labuda. Zapravo, bolje je imati bilo kakva muda nego imati labudovih muda, jer muda od labuda označavaju nešto što – ne postoji. Među svim tim bogatstvom muda, ne, nisam gej, jedna se muda posebno ističu: muda koja imaju vozači cestovnih utrka. Vozači motociklističkih cestovnih utrka, da budem precizniji. Nisam gej.

Ljudsko tijelo nije previše otporno na vanjske utjecaje. Suprotstavite ga nekom oštrijem predmetu, betonskom zidu ili čak malo povišenijoj temperaturi i ono kukavički predaje bitku. Pametno bi, stoga, bilo ne baviti se onim aktivnostima što mogu uzrokovati prestanak funkcioniranja tijela. Čak je i poznati padač, a još poznatiji trkač, Mick Doohan, snimio video upozorenja u kojem ukazuje na opasnosti cestovnih utrka. Doohanova je reklama apelirala na vozače u svakodnevnom prometu, doduše, a ne na trkače na organiziranim cestovnim događajima. A ti organizirani cestovni događaji vjerojatno su i prvi organizirani oblici motosporta uopće. Razlika između ondašnjeg vremena i današnjeg je u tome što se kvaliteta cesta bitno povećala, a sposobnosti motocikala su također poboljšane i to nekoliko puta više nego što su ceste uspjele. Jedina karika koja sve više slabi u tome lancu je – čovjek. Evolucija se ne može znatno ubrzati. Naravno, evolucija vozača malo je brža od evolucije čovjeka, ali svejedno, vozač je taj koji je najkrhkiji, najugroženiji. Brzine kojima se utrkuju danas se kreću do 300 km/h, a to je velika razlika u odnosu na prvobitnih stotinjak kilometara na sat početkom dvadesetog stoljeća.

Najpoznatije cestovne utrke danas su Man TT, na otoku Man u Velikoj Britaniji i Velika nagrada Macaua, tj. Macau Grand Prix. Obje uživaju veliku popularnost u svijetu i obje su popraćene velikim zanimanjem medija i obožavatelja motociklizma. No, i među njima postoji razlika. Dok je Macau GP prava cestovna staza, s pravim ogradama, signalizacijom i svim što pravu utrku treba pratiti, s druge strane tu je TT. Vjerojatno najopasnije što čovjek može napraviti u životu, a da ne uključuje rad u centru za obuku bombaša samoubojica na radnom mjestu „demonstrator“, je voziti TT. Malene seoske cestice s brdašcima koja uzrokuju skokove ono je što služi kao staza. Umjesto betonskim ili ogradama koje bi apsorbirale udarac, na otoku Man stazu su obilježili žutom trakom na kojoj piše „POZOR PLIN“ ili „POLICIJA“, na onim mjestima gdje je nestalo trake za plin. Ostatak ograda čine živice, kuće, bale slame i drveni plotovi. Najveća prosječna brzina ostvarena na TT utrci iznosi 211.754 km/h, a to je poprilično ozbiljna brzina za vozit kroz selo. Usprkos svemu, ljudi iznova dolaze riskirat život na taj veličanstveni događaj. Usprkos pogibiji dvjestotinjak vozača tijekom održavanja, Man TT svake je godine sve popularniji i sve veći.

Vozači cestovnih utrka poseban su soj. Čini se kako ih ništa ne može ustrašiti. Naravno, to je samo privid. Mnogi su odustali nakon preživljenih nesreća. Ali ono što fascinira je i da još veći broj ostaje, nakon preživljenih nesreća, i vraćaju se utrkivanju s još većim žarom. Primjer nesreće britanskog trkača Guya Martina, 2010. godine, savršeno to opisuje. Nakon pretrpljene teške nesreće u kojoj je gorio, razbio se, izgubio sjećanje na trenutak, odležao je nekoliko dana u bolnici i čim prije vratio se utrkivanju. Od siline udarca, njegova se honda raspala i zapalila, a razlog zbog kojeg se nesreća dogodila Guy jednostavno – ne zna. Nije ni čudno, uzimajući u obzir da se kretao brzinom preko 300 km/h.

Ima li u Hrvatskoj ljudi s takvim mudima? Vjerojatno ima. Hrvatska je verzija TT-a i Macaua bila opasna staza Preluk. Nažalost zatvorena je prije tridesetak godina. Zanimljivo je da su nadimci koje su toj cestovnoj stazi kod Rijeke vozači nadijevali, često sadržavali riječ – smrt.

Još jednom za kraj – muda.