PORSCHE GROFA ROSSIJA

Porsche 917 jedan je od najvažnijih automobila u povijesti automobilističkog utrkivanja. Isprva nestabilan i ne tako brz, preko noći se pretvorio u nedodirljivog pobjednika. Ovu preobrazbu Porsche 917 može zahvaliti – magli. Možda čudno zvuči, ali vozači su otkrili, za vrijeme jednog testiranja po maglovitom vremenu, da je automobil na stražnjem kraju potpuno suh. Nekoliko aluminijskih ploča kasnije, porsche 917 pretvorio se u zastrašujuće brzinsko čudovište, kakvim ga danas poznajemo. Naravno, u plavo – narančastoj Gulf odori.

Posjedovati automobil poput Porschea 917 san je kojeg sam ostvario vrlo rano. Već s dvije ili tri godine dobio sam prekrasnog, narančastog Porschea 917, sa zlatnim, petokrakim kotačima i potpuno bijelim vozačem koji je s obje ruke grčevito držao upravljač. Često sam zamišljao kako sam ja taj bijeli čiko iza plavičastog stakla i kako se ja grčevito držim za taj mali plastični upravljač. Nažalost, moj san o posjedovanju Porschea 917 ostao je na narančastoj igrački na baterije. Jedan se drugi san o Porscheu 917, međutim, ostvario.

Grof Teofilo Guiscardo Rossi di Montelera otkupio je jedan trkaći 917, obojen u boje grofove tvrtke Martini. Automobil je iza sebe imao samo jednu utrku. Želja mu je bila koristiti svoj 917 – na cesti. Potpuno ogoljen trkaći automobil serijskog broja 030, dobio je unutrašnjost presvučenu kožom, dva sjedala, prigušeni ispuh, rezervni kotač i svu potrebnu signalizaciju. No, nije imao sreće. Takav automobil nije mogao registrirati nigdje u Europi. Na posljetku je uspio automobil registrirati u SAD-u u državi Alabami. Država čiji zakoni ne dopuštaju vožnju s povezom na očima, ne dopuštaju nošenje lažnih brkova u crkvi niti otvaranje kišobrana na cesti, ipak dopušta ljubiteljima automobila malo slobode …sve dok ne igraju domino nedjeljom ili ne tuku žene štapom debljim od svoga palca.

Grofu Rossiju je u ovoj avanturici nesumnjivo pomogao mount everest novčanica. No, kako da i mi, s hrpom love veličine krtičnjaka, dođemo do ostvarenja svojih snova. Možemo li i mi imati svoj trkaći automobil za šepurenje na cesti? Naravno da možemo.

„Nije bogat onaj koji nema, nego onaj koji ima.“ rekao bi Konfucije. Pa ipak, i mi koji stojimo na onim jadnim hrpicama love, ostvarujemo svoje automobilističke snove. Stvar je samo u drukčijem pristupu. Grof Rossi jedan je od rijetkih ljudi koji su mogli uzeti trkaći auto i pretvoriti ga u cestovni. Nesumnjivo skup i kompliciran postupak. Većina nas kreće s druge strane. Naše svakodnevne, umiljate i umjerene autiće pokušavamo učiniti – trkaćima. U mojem slučaju, radi se o volanu koji se koristio u trkaćim Porscheima. Kako kod kupnje mojeg 924 nisam dobio originalni volan, odlučio sam ugraditi volan koji se, između ostalih, koristio i u modelu 917. Naravno, naljepnica proizvođača ulja na prozoru nikad nije na odmet.

Potrebu za polulegalnim cestovnim automobilima uvidjela je i autoindustrija. Proizvođači automobila nude razne dodatke za naše limenke. Sportski modeli automobila uvijek se mogu još malo poboljšati dodatnom tvorničkom opremom. Svakodnevne, obične autiće možemo učiniti opakima stavljanjem tvorničkih, plastičnih dodataka i naljepnica. Glupost tog načina prodaje najviše dolazi do izražaja kad proizvođač obuče svoj sasvim običan automobil u neku posebnu „trkaću“ boju i zatim ga u ograničenoj seriji prodaje, naravno, po skupljoj cijeni. Osim tvorničkih dodataka, tu je i bezbroj malenih proizvođača opreme za „poboljšanje“ automobila. Za određenu količinu novca učinit će naš automobil novim McLarenom F1, a nas Steveom McQueenom ili tko bi ste već željeli biti. No, ne kažu nam, pri tome, da ćemo i dalje odlaziti na posao na isti način, odlaziti u kupovinu na isti način, vozati se od birtije do birtije na isti način. Ništa se neće promijeniti, osim debljine našeg novčanika.

Vozači imaju potrebu za lijepim i brzim automobilima. Pojam brzoga konstantno se mijenja. Svakodnevno izlaze sve brži i bolji automobili. Davno, u vrijeme industrijske revolucije i nastanka željeznice, razmatralo se može li ljudsko tijelo izdržati brzinu od 100km/h. Tada se to činilo nemoguće. U današnje vrijeme gotovo svakodnevno bivamo obaviješteni o nekom novom automobilu koji je probio granicu od 400km/h. Također, čini mi se da današnji automobili i motocikli nekako prebrzo stare. Uobičajeno je reći da su automobili nekada bili trajniji po ljepoti i kvaliteti izrade. To je vjerojatno i istina, barem što se ljepote tiče. Društvo u kojem živimo prisiljava nas da pratimo modu, tj. da se odijevamo i da izgledamo kako je u određenom trenutku poželjno. Prošlogodišnja odjeća danas izgleda ružno, a slično se događa i s automobilima. Jeste li se ikada zapitali zašto skupi automobili, poput Aston Martina, Rolls Roycea, Bugattija i drugih imaju tu bezvremensku ljepotu, dok automobili poput Golfa, Focusa ili Astre, s druge strane, zastarijevaju već nakon nekoliko godina? Možda je razlog „lošeg“ dizajna upravo – moda?

Ponekad čujem kako današnji elektronički uređaji imaju određen vijek trajanja. Obično će vam se uređaj pokvariti ubrzo nakon isteka garancije. Događa li se slično i s izgledom automobila? Je li već unaprijed određeno kad će nam se automobil prestati sviđati?

Nemam pojma do kad će trajati ovakav razvoj automobilizma. Zapravo, ni ne razmišljam o tome. Moj pojam lijepoga i moj pojam brzoga odredio sam sam. Brzo je dovoljno brzo onda kad nakon vožnje na gaćama ostavite smeđi trag, a ne onda kad vam kaže reklama na televiziji. Lijepo je dovoljno lijepo… e tu pažljivo izaberite. Čisti oblici i jednostavne linije nikada neće poružnjeti. Mnoštvo ukrasa i slične gluposti sigurno hoće.

Grof Rossi napravio je sebi auto po želji. Nije bio prisiljen nikakvom reklamom niti tuđim željama. Razlika između njega i nas, običnih vozača, je samo u smjeru kojim smo krenuli do prema cilju. Ionako se svi moramo zaustaviti na pola puta između trkaćeg i cestovnog. Jedino što me zanima je: je li vizija razvoja našeg automobila istinski – naša?

Konfucije, zvučiš li ti to poput Grunfa?

RAIN MAN

Uuuuuuu , kako dobar naslov! Sigurno se iza ovakvoga naslova krije bomba od priče. Samo su najveći nosili ovakav nadimak: Senna, jer je po kiši još više odskakao od ostalih. Dustin Hoffman, jer je glumio retardiranog genijalca (?) u istoimenom filmu. Konfucije, jer je najbolje misli imao za vrijeme kiše. Ja sam se, s druge strane, prozvao tako jer sam – pokisnuo.

Došlo je vrijeme servisa za Ducatija. Zapravo, vrijeme servisa bilo je još prije dva mjeseca, ali zbog nezgodne kombinacije radnog vremena i meteorološkog vremena nisam imao vremena otići na servis. Nestrpljivost se polako pojačavala. Vremenska prognoza tamo nekih norveških druida s interneta kazivala je da bi jedan dan bio iznimno povoljan za pohod u Zagreb u radionicu Majstora Tončija. Čvrsto sam odlučio otići taj dan. Zapravo, bilo bi točnije da sam rekao norveški godiji umjesto norveški druidi, jer vikinški se vračevi nazivaju godijima, a pretpostavljam da su ti Norvežani potomci Vikinga. Mislim da i ja imam vikinške krvi jer mi je jedan pramen brade crvenkaste boje.

S posla sam došao rano, prije deset ujutro. Motor sam za put pripremio dan ranije. Izvezao sam ga iz garaže, upalio da se zagrije na radnu temperaturu i otišao se presvući. Mirisalo je na kišu. Do Zagreba ima dvjestotinjak kilometara, pa odlučujem putovati autocestom zbog „liberalnijeg“ ograničenja brzine.

Naravno, promrzao sam odmah po kretanju. Do obližnje benzinske je, za razliku od prošlogodišnjeg puta, bilo umjereno hladno. Ovaj me put od hladnoće, kiše i vjetra štitila torba na rezervoaru. No, koljena su mi bila potpuno izložena i već nakon desetak minuta vožnje počela su osjećati oštru hladnoću. Požalio sam što nemam opremu za hladnije dane.

Kupovinu opreme za vožnju motora pokušao sam ograničiti na ono istinski potrebno. Motor rijetko vozim po vremenu koje nije sunčano i suho, pa sam stoga i minimalno opremljen. Razne oklope, štitnike, obuću i štotijaznam nisam pomišljao kupiti, jer mislim da je najbolja sigurnosna oprema za motociklista – mozak. Pri velikim brzinama i nepromišljenoj vožnji, ne pomaže ni da se oklopiš kao Lancelot. Jedino mi se kupovina pothlača neprestano motala po glavi. Ponekad bi me dio tijela ispod ekvatora znao podsjetiti da čezne za nekim oblikom zaštite od vjetra. Naravno, cijena te stvarčice uvijek bi prevagnula protiv kupnje. Toga sam dana pothlače trebao.

Kiša mi se priključila odmah nakon izlaska iz Požege. Prije toga sam samo jednom vozio po mokroj cesti, ali nikad i po kiši. Nadao sam se da mi ovaj Prvi put neće biti popraćen prosipanjem krvi. Oprezno vozim i ostajem začuđen dobrim upravljanjem po mokroj cesti. Sitna mi se kapljice sudaraju s kacigom, a vizir se lijepo čisti strujanjem zraka.

„Pa i nije toliko strašno“ pomišljam, dok se približavam ulazu na autocestu.
Začuđujuće sam suh, s obzirom na vrijeme koje sam proveo u društvu kiše. Jedino su mi koljena, odlično zaštićena slojem prastarih samtenih hlača i slojem neizostavnog dijela bajkerske opreme – vojnih dugih gaća, malo mokra. S mukom spremam glupi listić za cestarinu u džep jakne i krećem. Kiša na nekim dijelovima prestaje, na nekima ponovno počinje, a na nekima prelazi u prave pljuskove. Pošto mi je ovo prvi izlazak na autocestu na leđima motora, malo sam napet i stalno me hvata treskavica. Naravno, uzrokovana je hladnoćom. Tijelo mi se nesvjesno koči i trese, pa se prisiljavam biti opušten. Čini se da to uspješno poništava trešnju mojeg tijela i motora.

Potpuno sam polegnut na torbu na rezervoaru. Pruža mi odličnu zaštitu od vjetra i kiše i ujedno služi kao prilično dobar jastuk. Guzicu sam potpuno pomakao prema kraju sjedala, a noge postavio visoko i priljubio uz motor. Udobno mi je. Prolazim kraj nekoliko auta brzinom od 156 km/h. Razmišljam o tome kako izgledam tim ljudima pokraj kojih prolazim. Pa, vjerojatno kao kreten. Vrijeme mi sve više postaje neprijatelj, stoga povećavam brzinu na 170. Nakon minutu ili dvije spuštam brzinu, jer otkrivam zašto sportski motori imaju ugrađene amortizere upravljača, a i temperatura ulja u mojem zrakom hlađenom stroju polako dolazi do maksimuma. Prolazim pokraj još nekoliko automobila, izgledam kao kreten i napokon dolazim u Zagreb.

Put kući bio je kul.

Još sam jednom preživio taj veličanstveni odlazak na servis. Proveo sam nekoliko veličanstvenih sati u maloj radionici, okružen veličanstvenim motorima. Koljena, jedini dijelovi tijela koje sam smočio, brzo su opet bila suha. Strah od kišne vožnje nestao je, a novo iskustvo pažljivo pohranjeno u bazu vozačkog znanja. Shvatio sam, napokon, da razloga za vožnju i razloga protiv vožnje uvijek ima. Bitno je, zapravo, što više želimo. Ja, na primjer, želim kupiti zaštitu od vjetra za noge jer sam se toliko smrzao da sam htio plakati. Također, shvatio sam i da što brže ideš – manje pokisneš. Do nekih stvari u životu dolaziš, valjda, na teži način.

Stvarno ne znam zašto je Konfucije bolje mislio po kiši. Meteoropat, valjda.

KRUŠKE I JABUKE …i lubenice i jagode i breskve

„Meni su cafe raceri kul.“ rekao sam prijatelju. Zajedno smo gledali slike motocikala koje bih mogao kupiti.

„Što ti je to?“ upita prijatelj.

„Pa to su ti kao oni stari trkaći motori.“ rekoh mu.

„I to ti se sviđa?!?“ pita prijatelj u nevjerici…

Da! Sviđaju mi se stari motori. Zapravo, sviđaju mi se motori koji barem izgledaju staro. Puno ljudi kaže da se motori ne kupuju glavom nego srcem, ali mnogi kod kupovine gledaju različite mjere motocikla, pregršt sitnih brojeva, znakova i mjernih jedinica. Gledaju u isplativost nečega što je - neisplativo. Moj motor nije kupljen glavom, srcem, slezenom, pa čak ni gušteračom. Moj motor kupljen je okom. Izgled motora meni je vrlo važan – važniji i od potrošnje, lakoće održavanja i okretnog momenta kojim raspolaže na niskim okretajima. „Izgled je ono na što padam!“ rekao bi Konfucije. Stvarno, u čemu je smisao posjedovanja najbrže pile u okolici, ako je ta pila poput Severine – možda dobra za vožnju, ali ne želite je ujutro vidjeti u svojoj blizini. Motore zbog toga prerađujemo. Kako postoji jako puno stilova prepravljanja motora, zanima me - koji je, onda, pravi motor?

Na jednom velikom hrvatskom motorističkom forumu, povela se rasprava o razlikama među raznim vrstama motocikala. Rasprava koja je privukla moju pozornost bila je o razlikama između cafe racera i streetfightera. Neki nisu vidjeli razliku, neki su je vidjeli na krivi način, a neki su, opet, bili bliski mojim razmišljanjima. Ti su poznavali legendu o cafe racerima. Upravo tako – legendu.

Priča o cafe racerima kaže da su motori toga stila gradnje nastali u poslijeratnoj Velikoj Britaniji. Svatko s pristupom internetu može to doznati. No, nedavno sam pročitao dva članka, dvojice uglednih engleskih novinara, koji su mi dali materijala za razmišljanje. Prvi je članak reagiranje Garyja Inmana na objavljivanje slike motora nekog moto graditelja i svrstavanje tog motora među cafe racere. Razlog je reagiranja bio što je prikazani motor izgledom stvarno podsjećao na cafe racera, ali kompleksnost izrade, mnogobrojnost nepotrebnih detalja i masa samoga vozila činili su ga bližim nekoj preradi Honde Goldwing nego bilo čemu drugom. Zaista, cafe raceri u svojoj srži imaju samo dvije smjernice: brzina i ležanje. Šminka je bila u drugom planu. Drugi članak, autora Stevea Berryja, govori o legendi vezanoj uz cafe racere. Kažem legendi, jer to uistinu i jest. Autor stavlja u pitanje priče o neustrašivim junacima koji bi se utrkivali od parkirališta nekog kafića do neke unaprijed odabrane točke i nazad, a sve to za vrijeme trajanja jedne pjesme, puštene iz džuboksa kako bi označila početak utrke. Utrka trajanja jedne pjesme?

Za dvije - tri minute, koliko traje prosječna pjesma, ne vjerujem da se može odvesti ni krug oko parkirališta, a ne upaliti motor, krenuti, okrenuti se i zatim zapaliti nazad do birtije. Priča ima smisla jedino ako su slušali prog rock.

Uz današnje moderne jurilice, performanse cafe racera postale su nedovoljne za ono zbog čega su motori te sorte bili građeni. Danas su samo šminka, točnije, motori koji odražavaju stil života vlasnika, a taj mi se stil sviđa. Streetfighteri, s druge strane, poprilično su mi ružni motori. Njihova priča kaže kako su nastali skidanjem oplata sa sportskih motora i, jednako kao i kod cafe racera, ostalih nepotrebnih dijelova zbog uštede na masi motocikla. Razlika između cafe racera i streetfightera nekad je bila u motociklima korištenima za gradnju. Cafe raceri, prvotno građeni u Velikoj Britaniji, koristili su britanske šasije i britanske motore. Streetfighteri su, opet, koristili japanske šasije i, također japanske, redne četverocilindraše za pogon. Ponovnim zamahom gradnje cafe racera ova se podjela izgubila, ali ostala je razlika u izgledu. Iako mi se smjer razvoja streetfightera uopće ne sviđa, poštujem onu izvornu ideju takvog motocikla. Sviđa mi se zamisao o laganom i snažnom motoru za gradske ceste. No, smjer gradnje streetfightera, pa čak i cafe racera, krenuo je nekim čudnim tokom. Čini mi se da je industrija prerada toliko ovladala našim umovima, da cafe racere pretvaramo iz perolakih junaka u debele svinje, a oštre i snažne streetfightere u pokretne kič izložbe „majstora“ paintbrusha i nefunkcionalnih dodataka. Možemo li u isti koš trpati nakinđurena, jedva pokretna „umjetnička djela“ s onim izvornim, čistim i funkcionalnim strojevima?

„Biti poseban“, „Voziti nešto jedinstveno“, fraze su koje često čujem u društvu motorista. Priznajem da i sam često razmišljam o malenim modifikacijama svojeg motora, ali cilj mi nije biti drugačiji od drugih pod svaku cijenu. „Drugačiji od drugih“ efekt samo je posljedica prilagođavanja motora svojem vozaču.

Ne želim voziti hrpu nekih „kul dijelova“ na kotačima u isto tako „kul opremi“. Ne želim voziti klaunski motor i izgledati poput klauna samo zato jer mogu.

Trebamo li popustiti? Trebamo li dopustiti da nam kažu što nam se sviđa?

Konfucije, ja također padam na izgled.

MODERNA VREMENA

Ah, taj božanstveni veo koji me obavija. Ta predivna figura koja se izvija oko mene…

Slika koju ste si stvorili bila je dio moje svakodnevice. Naime, bio sam pušač i, u skladu s tom lijepom navikom, cijelo vrijeme okružen vitkim stupićima cigaretnog dima, koji su neumorno plesali oko mene. Naravno, tako je bilo i u automobilu.

Sreća je htjela da u vrijeme mojeg pušenja vozim automobil dizajniran početkom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Još uvijek zlatno doba za pušače uvjetovalo je smještanje pepeljare na savršeno mjesto. Vožnja i uživanje u 256 kancerogenih sastojaka cigarete išlo je tako lijepo zajedno, poput kruha i masti, poput vina i kole, poput nogometa i nasilja. Život je bio lijep.

No, vrijeme nesreće potom dođe i prenu me iz te moje vozačke nirvane – moj se voljeni, prastari, savršeno dizajnirani auto počeo kvariti. Vrijeme nesreće bilo je Vrijeme za novi auto.

Uz brdo nepotrebne opreme koju vam uvale pri kupovini novoga automobila, imao sam sreću da me prodavač upitao želim li pepeljaru. Pitanje me, priznajem, malo zateklo. Moje se čuđenje vjerojatno moglo očitati s izraza lica jer je odmah slijedilo prodavačevo objašnjenje. Pepeljara je, izgleda, postala dodatna oprema, ali ne košta ništa. Sastoji se od upaljača koji dolazi u automobilsku utičnicu za struju i malene kutijice u obliku čaše s poklopcem. Potpuno istu pepeljaru vidio sam u nekoliko godina starijem prijateljevom autu. Sjećam se da sam mu se smijao tada…

„Zar je već dotle došlo?!?“ pitao sam se.

Od automobila iz sedamdesetih, s ergonomski savršeno postavljenom pepeljarom, preko automobila iz devedesetih s minijaturnim pepeljaricama redovito postavljenima na najnepristupačnijim mjestima, došli smo, napokon, do vremena u kojemu pepeljare više ne postoje. Od nekadašnjih kromiranih hramova duhanskog pepela došli smo do plastičnih minijatura za koje morate posebno moliti. Upravo tako! Danas za pepeljaru morate moliti, jer potpuno je besplatna. Ne kupujete je, nego vam je daju… jer ste pušač… i bolesni ste… i proizvođači vas automobila pokušavaju time izliječiti.

Pušiti sam prestao. Opojni je dim raspleo svoj veo, spakirao ga u kofer, kupio kartu za vlak u jednom smjeru i malo sam se previše raspisao u ovoj rečenici. No, uzrok prestanka pušenja nije bio veliki francuski proizvođač automobila. Njihove nezgodno postavljene i poklonjene pepeljare nisu imale ni najmanjeg utjecaja na to. Jednostavno, prestao sam pušiti jer mi pušenje nije odgovaralo više. U tome, vjerujem, nisam jedini. Zapravo, ne vjerujem da postoji jedna osoba na svijetu koju je automobil potakao da prestane pušiti.

Cijeli je svijet u kampanji protiv pušenja. To je sasvim u redu. No, nekako mislim da bi proizvođači automobila, uz sve zaštite putnika, pješaka, sustave pomoći pri vožnji, trebali vratiti pepeljaru na njeno staro, počasno mjesto. Čemu sav trud inženjera zaduženih za sigurnost, ako vozač prouzroči nesreću jer je gledao „gdje je, dovraga, pepeljara“ umjesto da gleda – gdje vozi. Čini mi se da smo došli u vremena Modernih vremena. Poput Charlija Chaplina koji očajnički pokušava živjeti u vremenu koje postaje premoderno, presuludo, tako i današnji vozači pokušavaju živjeti u automobilima koji pokušavaju biti nešto što ne trebaju, oplemenjeni pri tome gomilom nepotrebnih pomagala, „poklonjenih“ standardnih stvari, jednoličnih interijera, „sigurnosti“ za pješake i tko zna čega sve još na što sam se zaboravio žaliti. Sjeća li se itko onih prelijepih BMWovih interijera koji su okruživali vozača? Sjeća li se tko kad je zadnji puta viđen novi velikoserijski automobil interijera sličnom onima starih BMWa ili barem interijera gdje je Vozač zamijenio Uštedu na mjestu prioriteta? Vjerojatno se ni Konfucije ne bi mogao sjetiti.

Tako malen detalj, poput pepeljare, prilično dobro pokazuje smjer kojim se vodi autoindustrija. Cilj je proizvođača automobila smanjiti troškove proizvodnje, a ne odvići ljude raznih poroka. Pepeljara, u današnjem nepušačkome svijetu, lako prolazi neopažena ako se ne ugradi. I tako, vi ćete otresati pepeo kroz prozor, jedna je multinacionalna kompanija zaradila 49 centi više, a vaša će pepeljara tužno čekati da bude poklonjena.

Na kraju, iako sam nepušač, nespretna mi pepeljara opet smeta - jer negdje moram odložiti papiriće i žvakaće gume.

Konfucije, nisam mislio da ti je sjećanje slabo. Stvar je u tome da su automobili došli poslije tvoga vremena.