PORSCHE GROFA ROSSIJA

Porsche 917 jedan je od najvažnijih automobila u povijesti automobilističkog utrkivanja. Isprva nestabilan i ne tako brz, preko noći se pretvorio u nedodirljivog pobjednika. Ovu preobrazbu Porsche 917 može zahvaliti – magli. Možda čudno zvuči, ali vozači su otkrili, za vrijeme jednog testiranja po maglovitom vremenu, da je automobil na stražnjem kraju potpuno suh. Nekoliko aluminijskih ploča kasnije, porsche 917 pretvorio se u zastrašujuće brzinsko čudovište, kakvim ga danas poznajemo. Naravno, u plavo – narančastoj Gulf odori.

Posjedovati automobil poput Porschea 917 san je kojeg sam ostvario vrlo rano. Već s dvije ili tri godine dobio sam prekrasnog, narančastog Porschea 917, sa zlatnim, petokrakim kotačima i potpuno bijelim vozačem koji je s obje ruke grčevito držao upravljač. Često sam zamišljao kako sam ja taj bijeli čiko iza plavičastog stakla i kako se ja grčevito držim za taj mali plastični upravljač. Nažalost, moj san o posjedovanju Porschea 917 ostao je na narančastoj igrački na baterije. Jedan se drugi san o Porscheu 917, međutim, ostvario.

Grof Teofilo Guiscardo Rossi di Montelera otkupio je jedan trkaći 917, obojen u boje grofove tvrtke Martini. Automobil je iza sebe imao samo jednu utrku. Želja mu je bila koristiti svoj 917 – na cesti. Potpuno ogoljen trkaći automobil serijskog broja 030, dobio je unutrašnjost presvučenu kožom, dva sjedala, prigušeni ispuh, rezervni kotač i svu potrebnu signalizaciju. No, nije imao sreće. Takav automobil nije mogao registrirati nigdje u Europi. Na posljetku je uspio automobil registrirati u SAD-u u državi Alabami. Država čiji zakoni ne dopuštaju vožnju s povezom na očima, ne dopuštaju nošenje lažnih brkova u crkvi niti otvaranje kišobrana na cesti, ipak dopušta ljubiteljima automobila malo slobode …sve dok ne igraju domino nedjeljom ili ne tuku žene štapom debljim od svoga palca.

Grofu Rossiju je u ovoj avanturici nesumnjivo pomogao mount everest novčanica. No, kako da i mi, s hrpom love veličine krtičnjaka, dođemo do ostvarenja svojih snova. Možemo li i mi imati svoj trkaći automobil za šepurenje na cesti? Naravno da možemo.

„Nije bogat onaj koji nema, nego onaj koji ima.“ rekao bi Konfucije. Pa ipak, i mi koji stojimo na onim jadnim hrpicama love, ostvarujemo svoje automobilističke snove. Stvar je samo u drukčijem pristupu. Grof Rossi jedan je od rijetkih ljudi koji su mogli uzeti trkaći auto i pretvoriti ga u cestovni. Nesumnjivo skup i kompliciran postupak. Većina nas kreće s druge strane. Naše svakodnevne, umiljate i umjerene autiće pokušavamo učiniti – trkaćima. U mojem slučaju, radi se o volanu koji se koristio u trkaćim Porscheima. Kako kod kupnje mojeg 924 nisam dobio originalni volan, odlučio sam ugraditi volan koji se, između ostalih, koristio i u modelu 917. Naravno, naljepnica proizvođača ulja na prozoru nikad nije na odmet.

Potrebu za polulegalnim cestovnim automobilima uvidjela je i autoindustrija. Proizvođači automobila nude razne dodatke za naše limenke. Sportski modeli automobila uvijek se mogu još malo poboljšati dodatnom tvorničkom opremom. Svakodnevne, obične autiće možemo učiniti opakima stavljanjem tvorničkih, plastičnih dodataka i naljepnica. Glupost tog načina prodaje najviše dolazi do izražaja kad proizvođač obuče svoj sasvim običan automobil u neku posebnu „trkaću“ boju i zatim ga u ograničenoj seriji prodaje, naravno, po skupljoj cijeni. Osim tvorničkih dodataka, tu je i bezbroj malenih proizvođača opreme za „poboljšanje“ automobila. Za određenu količinu novca učinit će naš automobil novim McLarenom F1, a nas Steveom McQueenom ili tko bi ste već željeli biti. No, ne kažu nam, pri tome, da ćemo i dalje odlaziti na posao na isti način, odlaziti u kupovinu na isti način, vozati se od birtije do birtije na isti način. Ništa se neće promijeniti, osim debljine našeg novčanika.

Vozači imaju potrebu za lijepim i brzim automobilima. Pojam brzoga konstantno se mijenja. Svakodnevno izlaze sve brži i bolji automobili. Davno, u vrijeme industrijske revolucije i nastanka željeznice, razmatralo se može li ljudsko tijelo izdržati brzinu od 100km/h. Tada se to činilo nemoguće. U današnje vrijeme gotovo svakodnevno bivamo obaviješteni o nekom novom automobilu koji je probio granicu od 400km/h. Također, čini mi se da današnji automobili i motocikli nekako prebrzo stare. Uobičajeno je reći da su automobili nekada bili trajniji po ljepoti i kvaliteti izrade. To je vjerojatno i istina, barem što se ljepote tiče. Društvo u kojem živimo prisiljava nas da pratimo modu, tj. da se odijevamo i da izgledamo kako je u određenom trenutku poželjno. Prošlogodišnja odjeća danas izgleda ružno, a slično se događa i s automobilima. Jeste li se ikada zapitali zašto skupi automobili, poput Aston Martina, Rolls Roycea, Bugattija i drugih imaju tu bezvremensku ljepotu, dok automobili poput Golfa, Focusa ili Astre, s druge strane, zastarijevaju već nakon nekoliko godina? Možda je razlog „lošeg“ dizajna upravo – moda?

Ponekad čujem kako današnji elektronički uređaji imaju određen vijek trajanja. Obično će vam se uređaj pokvariti ubrzo nakon isteka garancije. Događa li se slično i s izgledom automobila? Je li već unaprijed određeno kad će nam se automobil prestati sviđati?

Nemam pojma do kad će trajati ovakav razvoj automobilizma. Zapravo, ni ne razmišljam o tome. Moj pojam lijepoga i moj pojam brzoga odredio sam sam. Brzo je dovoljno brzo onda kad nakon vožnje na gaćama ostavite smeđi trag, a ne onda kad vam kaže reklama na televiziji. Lijepo je dovoljno lijepo… e tu pažljivo izaberite. Čisti oblici i jednostavne linije nikada neće poružnjeti. Mnoštvo ukrasa i slične gluposti sigurno hoće.

Grof Rossi napravio je sebi auto po želji. Nije bio prisiljen nikakvom reklamom niti tuđim željama. Razlika između njega i nas, običnih vozača, je samo u smjeru kojim smo krenuli do prema cilju. Ionako se svi moramo zaustaviti na pola puta između trkaćeg i cestovnog. Jedino što me zanima je: je li vizija razvoja našeg automobila istinski – naša?

Konfucije, zvučiš li ti to poput Grunfa?