SUZUKI, DUCATI, YAMMM… NE, NE, NE!

Ducati, Suzuki, MZ… ne, ne, ne! Uh! Ne mogu odlučiti koji mi se motor najviše sviđa, koji je drugi, treći… Kako da saznam koji je proizvođač najbolji na svijetu?

Često čitam o najboljih 10 motora ikada. Vidio sam čak i cijele dokumentarne emisije koje se bave tom temom. No, nikada nisam pokušao složiti svoj popis. Nikada čak nisam pokušao zamisliti koje bih sve aute ili motore imao u svojoj, mjestom i novcem, neograničenoj garaži. Kad biste me pitali da vam bez razmišljanja nabrojim deset najželjenijih vozila, vjerojatno bih rekao – Sve! Znam, odgovor je pomalo u stilu Chuck Norrisa, ali stvarno ne bih mogao izdvojiti određen broj strojeva, jer uvijek bih želio još samo onaj jedan… Ovakvo ponašanje zovem Gran Turismo sindrom. Taj naziv koristim jer sam primijetio da sam, igrajući prve verzije igre Gran Turismo, često dolazio u situaciju kad bih popunio svih sto mjesta u garaži i nakon toga jednostavno nisam znao koji bih automobil prodao kako bih napravio mjesta za neki novi. Jednostavno, želio sam ih sve.

Ipak, postoje proizvođači koje volim malo više od ostalih. Poput roditelja koji neku od svoje djece voli više od ostalih, uvijek bih stavio Porsche ispred Ferrarija, Suzuki ispred Honde. Najbolje od svega je to da za ovo nemam nikakav racionalni razlog. Porsche u školi nije bolji od Ferrarija, a Honda nije neposlušnija od Suzukija. Možda je raspored takav jer mi se više sviđa kako zvuči riječ Porsche nego riječ Ferrari (izgovaram ga „fa-ra-riiiii“ uz obavezno mahanje desnom rukom).

Kao klinac, navijao sam za Suzuki u Moto GP-u. Naravno, ne zato jer me impresionirao opaki RG s četiri ispuha ili jer mi je tata vozio suzukija. Jednostavno, volio sam izgovarati prezime Kevina Schwantza i volio sam piti Pepsi. Srećom sam počeo navijati za Suzuki baš za vrijeme sponzorstva Pepsija. Bio bih premalen za Lucky Strike. I tako, ljubav prema Suzukiju je ostala. Više ne trčkaram po selu i vičem „Švanc, Švanc, Švanc, Švanc“ ali Suzuki mi je još uvijek jako drag. Zapravo, da nisam kupio Ducatija, vjerojatno bih vam sad pisao upravo kao vlasnik Suzukija. Hm – kad malo razmislim, drago mi je i da mi starci nisu bili gastarbajteri.*

Moja priča o naklonosti prema nekom proizvođaču nije samo moja. Priča je to svih nas. Svatko ima neki razlog zašto je izabrao baš taj model motocikla, a razlog su nam dali sami proizvođači. Pitate se kako?

Cilj je svakog proizvođača prodati što više svojih proizvoda. Kako bi se povećala prodaja, proizvod se mora kvalitetnije reklamirati. Kod motocikala i automobila najbolja je reklama – pobjeda na utrci. Privjesak na ključu mojeg Ducatija podsjeća me na osvojen naslov prvaka 2007. godine. Boje posebnih izdanja Yamahinih motocikala podsjećaju nas da su osvojili svjetsko prvenstvo 2009. Čak i neki dio motora ili neka tehnologija ugrađena u motocikl vrišti kako je to upravo skinuto s njihovog pobjedničkog modela. To čini njihove proizvode popularnima. Plodna povijest je ono što kupcima daje osjećaj pripadnosti pobjedničkoj strani i uvjerava ih kako su kupnjom baš tog modela napravili jedini ispravan potez. Ostali su smeće! Ili možda…

Nisu! Vjerujem kako ne postoji i jedan proizvođač motocikala koji se ne može pohvaliti nekom gigantskom pobjedom na nekom natjecanju gdje su preživljavali samo najčvršći, najjači, najveći, najuporniji, najdlakaviji… najbolji. Dokaz su mojoj priči MZ i Jawa. Proizvođači omraženi kod većine motorista, a meni tako dragi. Razlog njihovoj omraženosti je što je u njihovim razvojnim odjelima netko zaboravio okretati listove na kalendaru. Tehnologija koju su do jučer koristili ti proizvođači odavno je zastarjela. Današnjim razmaženim korisnicima vozila na kotačima to jednostavno nije dovoljno dobro i to je razumljivo. Rijetko se tko danas želi voziti umazan motornim uljem i s hrpetinom alata privezanom za motocikl. No, jesu li zbog toga nekadašnji predvodnici razvoja u svijetu motociklizma i automobilizma osuđeni na propast? Srećom, ne.

Postoji dovoljno velik broj ljudi koji zna zašto pojedini modeli MZ motocikala imaju one predivne čepove rezervoara s nekoliko ugraviranih godina na njima, zašto mehaničari u spidveju za kvarove kažu: „To ni tak strašny“ i zašto je Volkswagen godinama morao slati novce u češke planine. Problem kod motocikala koji više nisu popularni nije u tim motociklima, nego u ljudima koji ih ne vole. Svatko je imao svojih petnaest minuta slave na moto sceni. Prisjetite se toga.

„Što sad ljubav ima s tim?“ rekao bi Konfucije…

*Proguglajte što na njemačkome znači „Schwanz“