SJEKAČI

Ne znam zašto, ali postoji jedan mali, slavonski grad poznat po svojoj prometnoj kulturi. Poznat po ljubavi njegovih stanovnika prema svemu automobilskome, poznat po najsporijem gradskom prometu na svijetu.

Na jednom tradicionalnom skupu automobilskih zaljubljenika u tome gradu, sjećam se, prelazio sam ulicu preko pješačkog prijelaza. Dva starija gospodina našla su se pokraj mene u trenutku kad je jedan automobil, ne propustivši nas, neoprezno prešao ispred nas. Mogao sam ih čuti kako međusobno, s čuđenjem, komentiraju događaj. Naravno, automobil koji nas nije propustio nije bio iz toga kraja.

Prometna je kultura u tome kraju vrlo cijenjena. Ljubav prema automobilima kod njih očito uključuje i poštivanje drugih sudionika u prometu. No, čini mi se, samo kod njih, jer u okolici mjesta gdje živim postoji jedna drugačija sorta ljudi. U mom kraju postoje – sjekači.

Sjekači su ljudi koji ne poznaju prometnu kulturu. Oni nisu, iako imaju isti naziv, jedni od onih negativaca iz Nindža kornjača, nego ljudi koji vam ugrožavaju život na cesti. Sjekači su, vjerojatno, najopasniji vozači koje možete susresti.

Tko su sjekači? Noćna mora motociklista, bezglavi jurišnici, loši vozači – objašnjenja su koja savršeno odgovaraju. Sjekači su, naime, vozači koji zavoje redovito prolaze trakom za suprotni smjer. Zbog svojih loših vozačkih sposobnosti ili krajnjeg bezobrazluka, prilikom prolaska kroz zavoj, prelaze na vašu stranu i užasavaju vas. Prisiljavaju vas na nagla kočenja, nagle pokrete volanom i obilato prolijevanje znoja. Zaista, ne mogu smisliti niti jednu stvar u prometu koja bi me mogla užasnuti više od prizora nekog lokalnog šumahera kako mi, u svojoj „uljepšanoj“ Opel Calibri ili svom spuštenom golfu, dolazi u susret – mojom stranom ceste. Neki od tih susreta prilično su stravični. Ponekad poželim jednostavno nestati s ceste. Zašto li to rade?

Mislim da postoje dva glavna razloga za izigravanje kamikaze.
Naravno, na prvome je mjestu nedovoljna vozačka sposobnost: zbog brzine koja je našim šumaherima prevelika za normalno svladavanje zavoja, prelaze na suprotnu stranu ceste kako bi si izravnali put i izbjegli jubilarno, deseto izvlačenje iz jarka. Prepoznajem ih po karakterističnom položaju za volanom: previše položen naslon sjedala, tijelo nagnuto prema sredini automobila i samo jedna, na vrh smještena, ruka na volanu. Također, moram spomenuti i velik broj žena, s volanom utisnutim u prsni koš, kako na isti način krstari suprotnim stranama naših prometnica. Srećom, lijek je za ovakve vozače vrlo jednostavan – smanjite brzinu.

Druga je skupina malo teži slučaj. Razlog njihovog prisvajanja vašeg „lebensrauma“ je što, u njihovim očima, vi ne postojite. Točno tako – ne postojite! Cesta je njihova trkaća staza i vi ste na njoj samo jedna od zapreka kraj koje treba proći. Vi ste ono što im uništava prolazna vremena. Vi zapravo, uzimate njihov prostor. Sram vas bilo!

Naravno, tu su još i Keanu Reeves, Bruce Willis i Arnold Schwarzeneggerrotekartoffelschnee, no oni tako voze kako im ne bi eksplodirao autobus ili kako bi napokon dokrajčili mladog Johna Connora. Slučajevi poput tih su u manjini.

Rješenje je, dakle, mog problema vrlo jednostavno – smanjimo brzinu i naučimo voziti. Ugledajmo se na ljude iz malog slavonskog mjesta i počnimo uživati u vožnji na istinski način. Današnji su automobili i motocikli puno brži i sigurniji nego automobili i motocikli iz vremena kad su postojeće ceste projektirane i građene. Nije li dobra ideja da iskoristimo to na ispravan način? Umjesto da se uvijek negdje žurimo, pokušajmo svoje vrijeme bolje planirati. Vožnja se,tijekom godina, iz užitka preobrazila u potrebu. Mislim da je u ovom slučaju nazadovanje dobra stvar. Pokušajmo se vratiti nazad i vožnji vratiti užitak. Osjećaj potpune kontrole nad strojem kojim upravljamo užitak je o kojem govorim, a ostvariti ga možemo samo prilagođenom vožnjom i uvažavanjem ostalih sudionika u prometu. Naravno, osim kad vozimo autobus koji će eksplodirati ako usporimo…