VOZI, JAMES!

Svako je putovanje izazov. Iako jako volim motocikle i automobile, krenuo sam na putovanje prepušten na milost i nemilost drugima. Ovoga puta, ja nisam bio za kormilom.

[TEKST NAPISAN IZ DVA PUTA, U PIJANSTVU]

Utorak je bio težak dan. Ljetne su se vrućine, nakon kratkog zatišja, vratile u punoj snazi. Utorak nije bio savršen dan za putovanje.

Krenuo sam pješice. Put nije dug, a šetnja je danas ionako zaboravljena umjetnost. Skrenuo sam, usput, kod bake kako bih se pozdravio. Jadna, uvijek se brine kad negdje odlazim. Ubrzo sam nastavio. Moja stara, plava košulja i stare, crne hlače marljivo su upijale znoj. Na ramenu, u mojoj dvadesetak godina staroj vojnoj torbi, nosio sam tek nekoliko komada odjeće i dva – tri sendviča. Vlatka Pokos bi se pitala koji mi je kurac. Jednostavno, na ovo sam putovanje krenuo vlakom. Pomalo romantično, u današnje vrijeme.

Na put od 1500 kilometara krenuo sam u svojim najstarijim patikama. Toliko su potrošene da svakog trenutka očekujem pojavljivanje rupe na potplatu one desne. Doduše, ni lijeva ne izgleda puno bolje. Mislim da je odabir obuće primjeren ovom „epskom“ putovanju.

Putovanja vlakom zaista imaju neki romantičarski prizvuk. Scene iz starih filmova u kojima se pojavljuje Orient Express uvijek mi se motaju glavom pri pomisli na vlak. Bilo je tako i ovaj put. Zapravo, bilo je tako sve dok moji suputnici u kupeu drugog razreda, jedna slovačka obitelj, nisu prešli u novi stadij ustajalosti. Jadničci, tijekom cijelog našeg druženja nisu se ni pomakli. Iscrpljeni od borbe s brojnim kilometrima, smrdjeli su poprilično jako. Pred jutro je postalo nepodnošljivo, pa sam izišao u hodnik oko jedan sat prije dolaska u Veneciju. Stajao sam na kraju vlaka, u društvu nekih pijanih Zagrepčana, i gledao kroz prozor.

Od željezničkog kolodvora do aerodroma, vozio sam se autobusom.

Aerodromsko je iskustvo nešto posebno. Jedanaest sati čekanja je nešto što bih preporučio svima za jačanje karaktera. Srećom, na parkiralištu za motore aerodromskog osoblja, našao sam Ducati Monster S4R. Razgledao sam ga dvaput, išao pišati četiri ili pet puta, jednom se presvukao, dva puta pio kavu, dva puta išao jesti sendviče, tri puta išao na „tuširanje“ vlažnim maramicama, i još mi je ostalo oko šest sati čistog sjedenja. I onda, nekoliko minuta prije predviđenog dolaska našeg aviona, let je otkazan.

Sljedeće sam se jutro probudio zamotan oko naslona za ruke velike, metalne aerodromske klupe. Objašnjavao sam kasnije takav način spavanja paru gej Talijana i nisu mi vjerovali. Vjerojatno se ne savijaju na taj način. „Tuširanje“ sam ovog puta izveo u društvu gej Talijana – ja sam brisao svoj, tri dana star, znoj, a oni su peglali kosu. Poslije toga su negdje otišli i više ih nisam viđao. Let iskupljenja zakazan mi je u 21:50, pa vrijeme prikraćujem na isti način kao i prošli dan.

Sranje! Zaboravio sam šiljilo, a olovka mi je već jako tupa. Sjetio sam se Internet kafića. Odlazim!

Naravno, uz kartu povijesne jezgre Trevisa iz turističkog ureda i oznake ulica na zgradama u gradu, imate velike šanse da se izgubite. Teškom sam mukom našao mjesta na kojima se nalaze „Internet kafići“. Samo sam prošao kraj njih. Uostalom, ako vam je Internet toliko potreban, nosite laptop. Access pointovi su na svakom koraku. Srećom, lutanje starom jezgrom Trevisa dovelo me do jedne pivnice. Da je Paulaner nogometni klub, oni bi bili njihovi najveći navijači. Izvana samo mala, starinska svjetiljka, iznutra sve u bojama minhenskog piva. Ljubazni ljudi koji tamo rade, smiju se mojim lošim pokušajima talijanskog i vrlo su uslužni. Obožavam pisati pizdarije za stolom neke birtije.

Vratio sam se nazad na aerodrom. Skužio sam, napokon, grad i sad uživam, za stolom jedne od aerodromskih kantina, u razgovoru Argentinaca o politici. Iako razumijem vrlo malo riječi, čujem da pričaju o politici. Ne lokalnoj plitici, već nekoj globalnoj španjolskoj politici. Čujem riječi poput: Franco, Maradona, Che, Europa… Uživam! Dvojica Indijaca lutaju oko stolova. Klinac radi moonwalk.

Ne znam što je to tako privlačno u tome, ali sviđa mi se biti komadić leda u divljem moru. Sviđa mi se kad me svijet natjera da vidim koliko sam zapravo malen, koliko sam nemoćan.

Omamljen alkoholom, u stranoj zemlji, promatram taj ljudski mozaik i divim mu se. Tako daleki, a opet tako bliski, ljudi funkcioniraju. Osnovni, životinjski instinkti upravljaju ljudima različitih jezika u međusobnom kontaktu. Očaran sam.

Možda je, ipak, ponekad potrebno napustiti izolaciju vlastitog automobila i jednostavno uroniti u svijet, pustiti da vas ponese struja. Možda ovo piše pivo u meni.

Poput svih velikih mahera, od ove ću priče napraviti dvije
…da se zaradi dvaput :)

[POVRATAK KUĆI]

Izbjegao sam prvi park zbog sumnjivog društva koje je boravilo u njemu. Jutro u Mestreu poprilično je dosadno. Željeznički kolodvor i blizina aerodroma u Trevisu učinili su od ovoga mjesta u blizini Venecije ogromnu spavaonicu.

U pažljivo odabranom parku, pišem pizdarije u svoju malenu bilježnicu i pijem pivo iz limenke od jedne litre. Limenka izgleda kao kanta. Obožavam pisati u ovu bilježnicu, Silvijin poklon. Također sam i zašiljio olovku dok sam bio kod nje.

Moja kanta piva privlači dosta pozornosti. Smjestio sam se u hlad, pokraj šarolikog parkovskog društva. Svi pijemo pivo iz limenki, a moja je najveća. U društvu pokraj su: Luđak sa Štakom, Nindža, Lik s Dlakavom Guzicom, Gusar, Njegova Žena Što Pljuje, Baba Što Samo Spava, iPodMan i na kraju Lik Koji Se Ni Po Čemu Ne Ističe. Namjerno prolaze oko mene i usput mi nešto trkeljaju. Lik Koji Se Ni Po Čemu Ne Ističe mi je dobacio: „Bon apetit, Capo!“ Došao je i Nindža i govorio nešto u vezi s Frankfurtom i mojom kantom piva, ali ništa nisam razumio. Ljutit, bacio je skoro do kraja popijenu limenku i nastavio se tući protiv zraka. Na kraju su došli Gusar i Njegova Žena Što Pljuje. On je nešto promrmljao na gusarskome, a ona je pljunula. Svi nose japanke i imaju prljave noge. Luđak sa štapom prestaje galamiti i odlazi. Park odjednom postaje dosadno pust. Odlazim.

Nakon prošlogodišnjeg putovanja na Monsteru i ovogodišnjeg korištenja javnog prijevoza, postalo mi je jasno kako želim putovati. Najbolje sredstvo za putovanje je – bilo koje. Sloboda koju nudi vlastito vozilo odlična je stvar, ali putovanjem javnim prijevozom srećeš zanimljivije ljude. Potpunim isključivanjem bilo kojeg od prijevoznih sredstava gubimo puno. Putovanje vlakom, autobusom i avionom jako je iscrpljujuće i ne bih ga ponovio jako brzo, no pitate li me isto pitanje za nekoliko godina…

Za vrijeme cijelog ovog putovanja, morilo me jedno pitanje. Nisam uspio pronaći odgovor. Zanimalo me: Gdje su živjeli golubovi prije nastanka gradova?