AUTI, MOTORI, SISE

Mnogi bi, čitajući naslov, mogli pomisliti kako će ovaj tekst govoriti o autima motorima i sisama. E pa, bili bi u pravu. Fenomen lijepljenja ženki uz mužjake blagoslovljene brzim motorima ili autima zaslužuje nekoliko minuta naših života. Kako vam te minute ne bi bile u potpunosti bačeno vrijeme, možete, kao i ja, kopati nos dok čitate.

Zahvaljujući osebujnom filmskom ukusu, jezdeći prostranstvima filmske produkcije označene nekim od slova abecede koja dolaze poslije B, primijetio sam kako se u filmovima često pojavljuju razni muškarci sa zanimljivim automobilima ili motorima. Gotovo uvijek, uz njih dolazi i pripadnica ljepšeg spola. Naravno, osim u slučaju Pobješnjelog Maxa gdje ljepota još nije bila u uporabi. Pošto filmovi, koliko god fantastični bili, ipak odražavaju sliku stvarnoga svijeta, zanimljivo je pogledati koliko je film karikirao život ili možda koliko je život karikirao film.

Filmske junake stvaraju profesionalci. Stvoriti lik koji je plošan, jednostavan, znači stvoriti lik koji je nezanimljiv. Filmski junak koji voli brze aute ili motore redovito ima i neku nepreboljenu ljubav iza sebe, neostvareni san, zatim neku duboku tajnu, probleme na poslu i štotijaznam. Nikada taj lik nije definiran samo kao čovjek koji voli brzinu i ništa više. Njegova nježnija prijateljica (osim u Pobješnjelom Maxu) nikad nije direktno privučena činjenicom da taj lik ima jako brz auto ili motocikl. Uvijek je to sporedna stvar. Uvijek je to kao članska iskaznica HDZ-a – potpuno nepotrebna bilo kome, ali svejedno je uvijek imate uza se. Vozilo je uvijek samo sredstvo, nikada cilj.

Gledajući filmove iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, jasno se vidi razlika između likova iz dobrih filmova i likova iz onih lošijih. Kao da se povećava kontrast kojim su likovi stvarani, u lošijim filmovima sve postaje prenaglašeno. Sise su veće, zlikovci su zlijiji (morao sam ovo napisati :), tajanstveni su tajanstveniji, a jedino su u Pobješnjelom Maxu uvijek svi jednako ružni. Usporedite li film u kojem se pojavljuje Steve McQueen s nekim filmom redatelja Russa Meyera primijetit ćete veliku razliku u veličini i količini sisa u korist ovog drugog. Tim prenaglašavanjem pojednostavljuju se likovi i radnja. Film postaje jednostavan za pratiti (radnja je ionako manje važna kad vam Tura Satana zauzima cjelokupan kadar), ali postaje i plošniji – nekvalitetniji.

Današnji filmovi, čini se, uspješno žive po receptima filmova koji su se nekada mogli vidjeti samo na piratskim video kasetama ili u malim kinima ispred kojih je ulična svjetiljka razbijena. Sise postaju sve veće, auti postaju sve brži, boje postaju sve jarkije. Čini se da ljudi gube moć razmišljanja i moć stvaranja užitaka. Čekaju kako bi bili posluženi instant zadovoljstvima bez zahtijevanja ulaganja prevelikog truda. Nekadašnji filmski frajeri koji su širili kul gdje god bi prošli, a slučajno su imali i dobar auto ili motor, nestali su. Ti divni junaci satkani od bezbroj malih priča, bora i sjećanja zamijenjeni su nabildanim, sterilnim superjunacima koji nikad ne plaču, ne osjećaju bol, skaču dalje od Evil Knievela i imaju ženku s najvećim sisama koju, usput, nikad ne boli glava. Stevea McQueena zamijenili smo Tomom Cruiseom.

Događa li nam se i u stvarnome životu nešto slično? Pokušavamo li i mi od Paula Newmana postati neki od onih frikova iz Sumrak sage? Pokušavamo li se, kroz vožnju motora ili auta, definirati kao ljudi? Ljudsko je biće predivno upravo zbog svoje složenosti. Ograničiti svoje postojanje na Lika Koji Svoju Yamahu R1 Kroz Kvart Vozi Na Zadnjem prilično je – bljak. Umjesto da svoju životnu priču učinimo samo svojom, pokušavamo užicati mrvice kula kojeg je stvorio netko drugi. Paljenjem guma pred dokonom publikom na terasama kafića pokušavamo, valjda, biti Bullitt ili tko već. Takvo me ponašanje podsjeća na one cigančiće, s neke slike s interneta, koji su na svojeg prepravljenog Spačeka napisali – Pobesneo Maks.

Veliki su ljudi, velikim ulogama, učinili neke automobile velikima. Porsche 550 veliki dio svoje popularnosti vjerojatno duguje smrti Jamesa Deana. Gregory Peck je vjerojatno , vozeći Audrey Hepburn ulicama Rima, zacementirao ulogu Vespe kao ultimativnog galebarskog vozila. S druge strane, mali ljudi poput nas pokušavaju svoj život učiniti sličnim onome što im se potiho reklamira. Ocvali galebari prduckaju okolo na bolesno čistim vespicama, ćelavi likovi pecaju maloljetnice svojim umijećem opasne vožnje, a neki jednostavno preskaču svu tu tehničku stranu i žive svoj izmišljeni život lovačkim pričama.

Imamo li drugu šansu za život, ako zajebemo ovaj trenutni? Ne znam! Možda… možda da ipak ne riskiramo. Možda bi bilo dobro da ne budemo blijede kopije nekoga i postanemo stvarni ljudi? Ljudi od barem nekoliko tonova sive boje…

…osim onih likova iz Pobješnjelog Maksa. Oni su svi crno-bijeli

…i vjerojatno smrde

…jer se ne kupaju

…jer nemaju vode na bacanje

…jer su uvijek u pustinji

…osim u prvom nastavku.