PAJO I ČKALJA

Za vrijeme mojih jednoznamenkastih godina, život mi se vrtio oko nekoliko važnijih stvari. Svaki bih dan išao s tatom u trgovinu (Selo nije imalo birtiju, pa su ljudi pili na klupi pred trgovinom) i popio jedan gusti sok. Gotovo bi se svaki dan igrali Partizana i Engleza (Zapravo, igra je bila Partizana i Nijemaca, ali nitko nije htio biti Nijemac). Jedan od važnijih događaja bile su vježbe gađanja za osme razrede (Obožavao sam jugoslavenski obrazovni sustav), ali ipak, ono što sam najviše volio bilo je čekanje srijede. Taj dan bio je jako svečan. Poredani u vrstu, čekali smo, svake srijede, pred trgovinom. Naše su očice bile uprte niz prašnjavu cestu poput očiju lovačkih pasa kad nanjuše lovinu. Čekali smo – plavi FAP. Srijedom je dolazila nova roba u trgovinu i to redovito plavim FAPom s onim čudnim „antenama“ na prednjim blatobranima. Te bi „antene“ danas vjerojatno nazivali senzorima za parkiranje.

Što li je to tako posebno u starom, plavom FAPu koji dovozi nove zalihe Životinjskog carstva, Kinderlade i keksa na vaganje? Bio je to jedini kamion na kojeg smo, mi djeca, mogli računati u tom malenom, zabačenom selu.

Kad si malen, kamioni su ti jako važni. Uvijek dolaziš pogledati kad se susjedu istovaruju drva, dovozi pijesak, kad onom drugom susjedu pauk diže auto – sve vezano uz kamione postaje zanimljivo. Čak su mi i ona dva lika iz naslova ostala u sjećanju upravo jer su bili kamiondžije. No, što se događa s tom fascinacijom kad djetinjstvo prođe, a nekadašnji dječaci koji su s divljenjem gledali prolazak Rábe Turbo ili znali napamet sva vozila iz Konvoja, počnu uzimati djelomični kasko zbog oštećenja stakla na svojim preplaćenim limenim ljubimcima?

Moja dječačka ljubav prema kamionima, pretvorila se tijekom vremena u neku čudnu mješavinu poštovanja i mržnje prema vozačima kamiona. Poštovanja i mržnje?

Na početku mojeg života u prometu, nerješiv mi je problem predstavljalo prestizanje dugačkih kamiona na zavojitim cestama. Nisam znao što me čeka iz tog ogromnog tijela ispred mene i to me užasavalo. No, ubrzo sam shvatio nešto vrlo važno – onaj desni žmigavac koji se povremeno palio na kamionima ispred mene nije bio znak vozačevog ludila ili vode u kutiji s osiguračima. Bio je to znak da slobodno mogu prestizati. Moja je sigurnost od toga dana skočila u nebeske visine, a vozači tih velikih šlepera i cisterni postali su mi najdraži ljudi koje sam susretao na cesti.

Na nesreću, nedugo za tim, primijetio sam još jednu stvar. Zahvaljujući životu u blizini kamenoloma, imam priliku često susresti kamione koji voze pijesak. Čini mi se da je životni moto tih ljudi „Za kubik više“. Uvijek pretovareni, uvijek u razgovoru na mobitelu ili u pisanju poruka, uvijek parkirani ispred neke seoske birtije, uvijek u prekoračenju brzine, ti su vozači postali prava napast na cesti. Ponekad mi se čini da su oni tu samo da – smetaju. Zbog prljavštine koju donose na cestu, moj auto nije bio čist preko dvije godine, a susjeda Đuru napustila je žena. Poput hrvatskih političara, ti kamioni donose samo štetu.

Naravno, ne želim potaknuti bijes nedužnih vozača kamiona i riskirati bušenje očiju na vudu lutkici mene. Nisu svi vozači neoprezni i opasni. Ipak, upravljanje vozilom koje je veće od svega na što može naići iziskuje povećan oprez. Zbog kamiona koji prelaze na suprotnu stranu, zbog vozača koji ne gledaju gdje voze jer se dopisuju preko mobitela, počeo sam nositi smeđe donje rublje – jednostavnije se opere.

Je li želja za zaradom pretvorila vozače kamiona u bezobzirne manijake na cestama? Je li možda nedostatak osjetljivosti u društvu pogodovao ovakvom razvoju situacije? Je li sutra četvrtak? Odgovore na ova pitanja ne znam, ali mogu pokušati odgovoriti. Mislim da bi smo svi trebali krenuti od svoje prometne kulture i sljedeći put strpljivo propustiti pješaka na pješačkom prijelazu. Pripaziti na bicikliste i poštivati njihovu prednost prolaska također bi bio lijep znak. Ne trebamo čekati gorući grm kako bi nam rekao da trebamo biti dobri.

Paje i Čkalje odavno nema. Čini se, nekako, da je s tim vremenom umrla i naša prometna kultura. Je li netko za oživljavanje?

(Znam da vas zanima. Đurina je žena pobjegla s likom koji je popravljao i čistio cestu)