BAT – ŠPILJA

Znate li kako Batman zove Robina u Batmobil?

- Uđi Robine!

Na jednak ga način, vjerojatno, zove i u Bat - špilju.

Ah, taj Batman! Baš ima kul stvari. Naravno, u onoj lošoj seriji gdje je zvuk bio nacrtan, a tajice se nosile kao zadnji krik superjunačke mode, stvari su mu bile malo manje kul nego kod, recimo, Tima Burtona, ali svejedno su bile kul. Mislim da bi svako dijete za neki od rođendana trebalo dobiti svoju Bat- špilju. Tajice ne trebaju.

Svoju prvu Bat – špilju imao sam s tri ili četiri godine. Bio je to prostor ispod stolića u dnevnoj sobi malog stana mojih roditelja. U taj sam se majušni prostor povlačio i satima igrao. Sredinom osnovne škole moji su roditelji već imali kuću, a ja sam svoj prostor našao u podrumu. Za starim, drvenim stolarskim stolom mojeg, tada već rahmetli, djeda provodio sam većinu svojeg slobodnog vremena i pravio – avione. Bilo je to vrijeme ispunjeno raznim drvodjeljskim alatima, sasušenim grudicama drvofix ljepila, sitnim komadima jelovog drveta, komadićima platna koji mami više nisu bili potrebni, prstima izbodenima šivaćom iglom i srećom. Avione su u međuvremenu zamijenili bicikli, bicikle auti, aute motori…

Radionica majstora Tončija nešto je poput Batmanove špilje. Zidovi ukrašeni trkačkim odijelima, razni dijelovi, pa čak i cijeli motocikli ovješeni o zidove. Mnoštvo trofeja i slika prisiljava vas zamišljati sebe u glavnoj ulozi. Predivan osjećaj. Moj prvi posjet tome spomeniku motociklizma ostavio je upečatljiv dojam.

Gledajući stare, zrnate, amaterske filmove snimljene za vrijeme auto ili moto utrka, osjećaj da se „ne radi kao što se prije radilo“ meni je neizbježan. Današnja sterilnost i odvojenost čovjeka od njegova stroja potpuno je neprirodna. Kakvu li to tajnu proizvođači kriju da nas, vlasnike njihovih proizvoda, pokušavaju učiniti pukim promatračima. Gledanje svojeg ljubimca u servisu iza velikog stakla kojim je čekaonica odvojena od radionice previše podsjeća na neki loš znanstvenofantastični film. Zašto više ne smijemo sami „mrdati“ po svojim autima i motorima?

Fasciniran sam Tončijevom radionicom. Ispred omanje prostorije u kojoj je smješten servis, u dvorištu Ducatijevog prodajnog salona, uvijek se nalazi nekoliko ljepotana proizvedenih u Bologni. U unutrašnjosti radionice, iza običnih, industrijskih vrata ukrašenih raznim naljepnicama, nalazi se nekoliko motora zatečenih usred operacije. Doktor Tonči i njegov pomoćnik strpljivo, svojim pažljivim prstima prekrivenima tragovima motornog ulja, spajaju mnoštvo sitnih dijelova u predivne brzinske strojeve. Okruženi jednostavnim alatom i gomilom prljavih krpa, djeluju pomalo nestvarno. U njihovoj radionici vrijeme protječe sporo. Uz neizbježni macchiato i Cedevitu i za vas što već pijete, provest ćete nekoliko ugodnih sati u carstvu velikih i malih zupčanika, mirisa benzina i ulja i jedinstvenog osjećaja da tu pripadate. Doduše, to će vas zadovoljstvo koštati malo više no što bi koštalo negdje drugdje (čitaj: sterilnije), ali svakako je toga vrijedno.

Shvatio sam da i ja, zapravo, imam radionicu majstora Tončija. U mojoj malenoj, prljavoj garaži, naravno. Često provedem skoro cijeli dan okružen prljavim krpama, raznim razbacanim dijelovima bicikala i motocikala, pivom. Također sam shvatio da nisam u tome jedini. Netko možda nema kutak u kojem održava svoj motor, ali zasigurno ima jedno posebno mjesto. Na tome se mjestu događa nešto puno više od običnog podmazivanja i zatezanja vijaka. Mjesto je to gdje se događa – meditacija. (Nadam se da ste se prestali smijati) Ozbiljno! Pogledajte samo! Svi se ponekad izgubimo na nekoliko trenutaka. Svi ponekad nestanemo iz stvarnoga svijeta i odemo „čistiti lanac“, „peglati“, „zaliti cvijeće“. Razlika je jedino što neki to čine u slobodnim trenucima, dok su drugi uspjeli od toga učiniti svoju profesiju.

Želim li postati sljedeći majstor Tonči ili sljedeći Shinya Kimura, japanski umjetnik izrade motocikala?

- Ne!

Učinim li svoje utočište, svoju Bat – špilju, mjestom svakodnevnog boravka, prestaje li to biti utočište? Odgovor mi je najbolje dao jedan mehaničar, zaposlen u brodogradilištu. Zagledajući u besprijekorno održavan motor njegovog Fiće, upitao sam ga uživa li u svome poslu. Na moje čuđenje, odgovorio je – Ne. Održavanje motora svojega Fiće pričinjavalo mu je zadovoljstvo. Isti posao u brodogradilištu činio mu se mukom.

Rijetki su ljudi koji su u potpunosti zadovoljeni jednom stvari u životu. Većini nas, potreban je neki, makar i lažni, osjećaj slobode, mjesto gdje prestaju pravila vanjskoga svijeta. Mene takvo mjesto prati cijeli život. Možda je mijenjalo oblik i ime, ali uvijek je bilo tu. Još uvijek osjećam potrebu zavući se pod stolić u dnevnoj sobi maloga stana. Razlika je jedino što se više u taj svijet ne povlačim sam.

Možda ljudi koji žive u svojoj radionici i žive za nju, ljudi poput Shinye Kimure, stvarno uživaju kao što kažu, a možda, potajno u dubini duše priželjkuju biti računovođe ili radnici na šalteru banke.

Ne želim suditi o prirodi veze Batmana i Robina, ali ja sam mislio na povlačenje u Bat – špilju sa svojom curom.