RAIN MAN

Uuuuuuu , kako dobar naslov! Sigurno se iza ovakvoga naslova krije bomba od priče. Samo su najveći nosili ovakav nadimak: Senna, jer je po kiši još više odskakao od ostalih. Dustin Hoffman, jer je glumio retardiranog genijalca (?) u istoimenom filmu. Konfucije, jer je najbolje misli imao za vrijeme kiše. Ja sam se, s druge strane, prozvao tako jer sam – pokisnuo.

Došlo je vrijeme servisa za Ducatija. Zapravo, vrijeme servisa bilo je još prije dva mjeseca, ali zbog nezgodne kombinacije radnog vremena i meteorološkog vremena nisam imao vremena otići na servis. Nestrpljivost se polako pojačavala. Vremenska prognoza tamo nekih norveških druida s interneta kazivala je da bi jedan dan bio iznimno povoljan za pohod u Zagreb u radionicu Majstora Tončija. Čvrsto sam odlučio otići taj dan. Zapravo, bilo bi točnije da sam rekao norveški godiji umjesto norveški druidi, jer vikinški se vračevi nazivaju godijima, a pretpostavljam da su ti Norvežani potomci Vikinga. Mislim da i ja imam vikinške krvi jer mi je jedan pramen brade crvenkaste boje.

S posla sam došao rano, prije deset ujutro. Motor sam za put pripremio dan ranije. Izvezao sam ga iz garaže, upalio da se zagrije na radnu temperaturu i otišao se presvući. Mirisalo je na kišu. Do Zagreba ima dvjestotinjak kilometara, pa odlučujem putovati autocestom zbog „liberalnijeg“ ograničenja brzine.

Naravno, promrzao sam odmah po kretanju. Do obližnje benzinske je, za razliku od prošlogodišnjeg puta, bilo umjereno hladno. Ovaj me put od hladnoće, kiše i vjetra štitila torba na rezervoaru. No, koljena su mi bila potpuno izložena i već nakon desetak minuta vožnje počela su osjećati oštru hladnoću. Požalio sam što nemam opremu za hladnije dane.

Kupovinu opreme za vožnju motora pokušao sam ograničiti na ono istinski potrebno. Motor rijetko vozim po vremenu koje nije sunčano i suho, pa sam stoga i minimalno opremljen. Razne oklope, štitnike, obuću i štotijaznam nisam pomišljao kupiti, jer mislim da je najbolja sigurnosna oprema za motociklista – mozak. Pri velikim brzinama i nepromišljenoj vožnji, ne pomaže ni da se oklopiš kao Lancelot. Jedino mi se kupovina pothlača neprestano motala po glavi. Ponekad bi me dio tijela ispod ekvatora znao podsjetiti da čezne za nekim oblikom zaštite od vjetra. Naravno, cijena te stvarčice uvijek bi prevagnula protiv kupnje. Toga sam dana pothlače trebao.

Kiša mi se priključila odmah nakon izlaska iz Požege. Prije toga sam samo jednom vozio po mokroj cesti, ali nikad i po kiši. Nadao sam se da mi ovaj Prvi put neće biti popraćen prosipanjem krvi. Oprezno vozim i ostajem začuđen dobrim upravljanjem po mokroj cesti. Sitna mi se kapljice sudaraju s kacigom, a vizir se lijepo čisti strujanjem zraka.

„Pa i nije toliko strašno“ pomišljam, dok se približavam ulazu na autocestu.
Začuđujuće sam suh, s obzirom na vrijeme koje sam proveo u društvu kiše. Jedino su mi koljena, odlično zaštićena slojem prastarih samtenih hlača i slojem neizostavnog dijela bajkerske opreme – vojnih dugih gaća, malo mokra. S mukom spremam glupi listić za cestarinu u džep jakne i krećem. Kiša na nekim dijelovima prestaje, na nekima ponovno počinje, a na nekima prelazi u prave pljuskove. Pošto mi je ovo prvi izlazak na autocestu na leđima motora, malo sam napet i stalno me hvata treskavica. Naravno, uzrokovana je hladnoćom. Tijelo mi se nesvjesno koči i trese, pa se prisiljavam biti opušten. Čini se da to uspješno poništava trešnju mojeg tijela i motora.

Potpuno sam polegnut na torbu na rezervoaru. Pruža mi odličnu zaštitu od vjetra i kiše i ujedno služi kao prilično dobar jastuk. Guzicu sam potpuno pomakao prema kraju sjedala, a noge postavio visoko i priljubio uz motor. Udobno mi je. Prolazim kraj nekoliko auta brzinom od 156 km/h. Razmišljam o tome kako izgledam tim ljudima pokraj kojih prolazim. Pa, vjerojatno kao kreten. Vrijeme mi sve više postaje neprijatelj, stoga povećavam brzinu na 170. Nakon minutu ili dvije spuštam brzinu, jer otkrivam zašto sportski motori imaju ugrađene amortizere upravljača, a i temperatura ulja u mojem zrakom hlađenom stroju polako dolazi do maksimuma. Prolazim pokraj još nekoliko automobila, izgledam kao kreten i napokon dolazim u Zagreb.

Put kući bio je kul.

Još sam jednom preživio taj veličanstveni odlazak na servis. Proveo sam nekoliko veličanstvenih sati u maloj radionici, okružen veličanstvenim motorima. Koljena, jedini dijelovi tijela koje sam smočio, brzo su opet bila suha. Strah od kišne vožnje nestao je, a novo iskustvo pažljivo pohranjeno u bazu vozačkog znanja. Shvatio sam, napokon, da razloga za vožnju i razloga protiv vožnje uvijek ima. Bitno je, zapravo, što više želimo. Ja, na primjer, želim kupiti zaštitu od vjetra za noge jer sam se toliko smrzao da sam htio plakati. Također, shvatio sam i da što brže ideš – manje pokisneš. Do nekih stvari u životu dolaziš, valjda, na teži način.

Stvarno ne znam zašto je Konfucije bolje mislio po kiši. Meteoropat, valjda.