KRUŠKE I JABUKE …i lubenice i jagode i breskve

„Meni su cafe raceri kul.“ rekao sam prijatelju. Zajedno smo gledali slike motocikala koje bih mogao kupiti.

„Što ti je to?“ upita prijatelj.

„Pa to su ti kao oni stari trkaći motori.“ rekoh mu.

„I to ti se sviđa?!?“ pita prijatelj u nevjerici…

Da! Sviđaju mi se stari motori. Zapravo, sviđaju mi se motori koji barem izgledaju staro. Puno ljudi kaže da se motori ne kupuju glavom nego srcem, ali mnogi kod kupovine gledaju različite mjere motocikla, pregršt sitnih brojeva, znakova i mjernih jedinica. Gledaju u isplativost nečega što je - neisplativo. Moj motor nije kupljen glavom, srcem, slezenom, pa čak ni gušteračom. Moj motor kupljen je okom. Izgled motora meni je vrlo važan – važniji i od potrošnje, lakoće održavanja i okretnog momenta kojim raspolaže na niskim okretajima. „Izgled je ono na što padam!“ rekao bi Konfucije. Stvarno, u čemu je smisao posjedovanja najbrže pile u okolici, ako je ta pila poput Severine – možda dobra za vožnju, ali ne želite je ujutro vidjeti u svojoj blizini. Motore zbog toga prerađujemo. Kako postoji jako puno stilova prepravljanja motora, zanima me - koji je, onda, pravi motor?

Na jednom velikom hrvatskom motorističkom forumu, povela se rasprava o razlikama među raznim vrstama motocikala. Rasprava koja je privukla moju pozornost bila je o razlikama između cafe racera i streetfightera. Neki nisu vidjeli razliku, neki su je vidjeli na krivi način, a neki su, opet, bili bliski mojim razmišljanjima. Ti su poznavali legendu o cafe racerima. Upravo tako – legendu.

Priča o cafe racerima kaže da su motori toga stila gradnje nastali u poslijeratnoj Velikoj Britaniji. Svatko s pristupom internetu može to doznati. No, nedavno sam pročitao dva članka, dvojice uglednih engleskih novinara, koji su mi dali materijala za razmišljanje. Prvi je članak reagiranje Garyja Inmana na objavljivanje slike motora nekog moto graditelja i svrstavanje tog motora među cafe racere. Razlog je reagiranja bio što je prikazani motor izgledom stvarno podsjećao na cafe racera, ali kompleksnost izrade, mnogobrojnost nepotrebnih detalja i masa samoga vozila činili su ga bližim nekoj preradi Honde Goldwing nego bilo čemu drugom. Zaista, cafe raceri u svojoj srži imaju samo dvije smjernice: brzina i ležanje. Šminka je bila u drugom planu. Drugi članak, autora Stevea Berryja, govori o legendi vezanoj uz cafe racere. Kažem legendi, jer to uistinu i jest. Autor stavlja u pitanje priče o neustrašivim junacima koji bi se utrkivali od parkirališta nekog kafića do neke unaprijed odabrane točke i nazad, a sve to za vrijeme trajanja jedne pjesme, puštene iz džuboksa kako bi označila početak utrke. Utrka trajanja jedne pjesme?

Za dvije - tri minute, koliko traje prosječna pjesma, ne vjerujem da se može odvesti ni krug oko parkirališta, a ne upaliti motor, krenuti, okrenuti se i zatim zapaliti nazad do birtije. Priča ima smisla jedino ako su slušali prog rock.

Uz današnje moderne jurilice, performanse cafe racera postale su nedovoljne za ono zbog čega su motori te sorte bili građeni. Danas su samo šminka, točnije, motori koji odražavaju stil života vlasnika, a taj mi se stil sviđa. Streetfighteri, s druge strane, poprilično su mi ružni motori. Njihova priča kaže kako su nastali skidanjem oplata sa sportskih motora i, jednako kao i kod cafe racera, ostalih nepotrebnih dijelova zbog uštede na masi motocikla. Razlika između cafe racera i streetfightera nekad je bila u motociklima korištenima za gradnju. Cafe raceri, prvotno građeni u Velikoj Britaniji, koristili su britanske šasije i britanske motore. Streetfighteri su, opet, koristili japanske šasije i, također japanske, redne četverocilindraše za pogon. Ponovnim zamahom gradnje cafe racera ova se podjela izgubila, ali ostala je razlika u izgledu. Iako mi se smjer razvoja streetfightera uopće ne sviđa, poštujem onu izvornu ideju takvog motocikla. Sviđa mi se zamisao o laganom i snažnom motoru za gradske ceste. No, smjer gradnje streetfightera, pa čak i cafe racera, krenuo je nekim čudnim tokom. Čini mi se da je industrija prerada toliko ovladala našim umovima, da cafe racere pretvaramo iz perolakih junaka u debele svinje, a oštre i snažne streetfightere u pokretne kič izložbe „majstora“ paintbrusha i nefunkcionalnih dodataka. Možemo li u isti koš trpati nakinđurena, jedva pokretna „umjetnička djela“ s onim izvornim, čistim i funkcionalnim strojevima?

„Biti poseban“, „Voziti nešto jedinstveno“, fraze su koje često čujem u društvu motorista. Priznajem da i sam često razmišljam o malenim modifikacijama svojeg motora, ali cilj mi nije biti drugačiji od drugih pod svaku cijenu. „Drugačiji od drugih“ efekt samo je posljedica prilagođavanja motora svojem vozaču.

Ne želim voziti hrpu nekih „kul dijelova“ na kotačima u isto tako „kul opremi“. Ne želim voziti klaunski motor i izgledati poput klauna samo zato jer mogu.

Trebamo li popustiti? Trebamo li dopustiti da nam kažu što nam se sviđa?

Konfucije, ja također padam na izgled.