Ne znam zašto, ali postoji jedan mali, slavonski grad poznat po svojoj prometnoj kulturi. Poznat po ljubavi njegovih stanovnika prema svemu automobilskome, poznat po najsporijem gradskom prometu na svijetu.
Na jednom tradicionalnom skupu automobilskih zaljubljenika u tome gradu, sjećam se, prelazio sam ulicu preko pješačkog prijelaza. Dva starija gospodina našla su se pokraj mene u trenutku kad je jedan automobil, ne propustivši nas, neoprezno prešao ispred nas. Mogao sam ih čuti kako međusobno, s čuđenjem, komentiraju događaj. Naravno, automobil koji nas nije propustio nije bio iz toga kraja.
Prometna je kultura u tome kraju vrlo cijenjena. Ljubav prema automobilima kod njih očito uključuje i poštivanje drugih sudionika u prometu. No, čini mi se, samo kod njih, jer u okolici mjesta gdje živim postoji jedna drugačija sorta ljudi. U mom kraju postoje – sjekači.
Sjekači su ljudi koji ne poznaju prometnu kulturu. Oni nisu, iako imaju isti naziv, jedni od onih negativaca iz Nindža kornjača, nego ljudi koji vam ugrožavaju život na cesti. Sjekači su, vjerojatno, najopasniji vozači koje možete susresti.
Tko su sjekači? Noćna mora motociklista, bezglavi jurišnici, loši vozači – objašnjenja su koja savršeno odgovaraju. Sjekači su, naime, vozači koji zavoje redovito prolaze trakom za suprotni smjer. Zbog svojih loših vozačkih sposobnosti ili krajnjeg bezobrazluka, prilikom prolaska kroz zavoj, prelaze na vašu stranu i užasavaju vas. Prisiljavaju vas na nagla kočenja, nagle pokrete volanom i obilato prolijevanje znoja. Zaista, ne mogu smisliti niti jednu stvar u prometu koja bi me mogla užasnuti više od prizora nekog lokalnog šumahera kako mi, u svojoj „uljepšanoj“ Opel Calibri ili svom spuštenom golfu, dolazi u susret – mojom stranom ceste. Neki od tih susreta prilično su stravični. Ponekad poželim jednostavno nestati s ceste. Zašto li to rade?
Mislim da postoje dva glavna razloga za izigravanje kamikaze.
Naravno, na prvome je mjestu nedovoljna vozačka sposobnost: zbog brzine koja je našim šumaherima prevelika za normalno svladavanje zavoja, prelaze na suprotnu stranu ceste kako bi si izravnali put i izbjegli jubilarno, deseto izvlačenje iz jarka. Prepoznajem ih po karakterističnom položaju za volanom: previše položen naslon sjedala, tijelo nagnuto prema sredini automobila i samo jedna, na vrh smještena, ruka na volanu. Također, moram spomenuti i velik broj žena, s volanom utisnutim u prsni koš, kako na isti način krstari suprotnim stranama naših prometnica. Srećom, lijek je za ovakve vozače vrlo jednostavan – smanjite brzinu.
Druga je skupina malo teži slučaj. Razlog njihovog prisvajanja vašeg „lebensrauma“ je što, u njihovim očima, vi ne postojite. Točno tako – ne postojite! Cesta je njihova trkaća staza i vi ste na njoj samo jedna od zapreka kraj koje treba proći. Vi ste ono što im uništava prolazna vremena. Vi zapravo, uzimate njihov prostor. Sram vas bilo!
Naravno, tu su još i Keanu Reeves, Bruce Willis i Arnold Schwarzeneggerrotekartoffelschnee, no oni tako voze kako im ne bi eksplodirao autobus ili kako bi napokon dokrajčili mladog Johna Connora. Slučajevi poput tih su u manjini.
Rješenje je, dakle, mog problema vrlo jednostavno – smanjimo brzinu i naučimo voziti. Ugledajmo se na ljude iz malog slavonskog mjesta i počnimo uživati u vožnji na istinski način. Današnji su automobili i motocikli puno brži i sigurniji nego automobili i motocikli iz vremena kad su postojeće ceste projektirane i građene. Nije li dobra ideja da iskoristimo to na ispravan način? Umjesto da se uvijek negdje žurimo, pokušajmo svoje vrijeme bolje planirati. Vožnja se,tijekom godina, iz užitka preobrazila u potrebu. Mislim da je u ovom slučaju nazadovanje dobra stvar. Pokušajmo se vratiti nazad i vožnji vratiti užitak. Osjećaj potpune kontrole nad strojem kojim upravljamo užitak je o kojem govorim, a ostvariti ga možemo samo prilagođenom vožnjom i uvažavanjem ostalih sudionika u prometu. Naravno, osim kad vozimo autobus koji će eksplodirati ako usporimo…
utorak, 20. srpnja 2010.
Hit the Road Jack!
Dragi čitatelji - ako vas ima :)
Poput Luke Bebića, odlazim na put u bijeli svijet. Postovi možda budu kasnili malo...
četvrtak, 15. srpnja 2010.
PARTIZANSKA ESKADRILA
Jeste li ikada imali osjećaj da ste – teška sirotinja?
Upišete li u Google „driving on airfields“ dobit ćete cijelu prvu stranicu rezultata čije će adrese biti iz Velike Britanije. Ovaj pokus mota mi se po glavi već godinama, sve od vremena kad sam čuo da je veliki Silverstone nastao na – vojnome aerodromu. Naravno ne bilo kakvome vojnome aerodromu nego vojnome aerodromu za bombardere. Velika Britanija je, naime, tijekom druge polovine Drugog svjetskog rata služila kao ogromni nosač aviona za savezničke napade na Njemačku. Danas u Velikoj Britaniji postoji blizu dvije tisuće aerodroma. Za to vrijeme, ako je vjerovati filmovima, Bata Živoinović i Ljubiša Samardžić letjeli su nebom okupirane nam Jugoslavije i branili partizane od iznenadnih napada Luftwaffeovih lovaca. Nažalost, za razliku od sretnih Britanaca kojima su Amerikanci zbog svojih velikih B-17 bombardera asfaltirali pola otoka, nama su Nijemci donijeli samo malene lovce i ništa veće Stuka bombardere. Naravno, pošto je Partizanska eskadrila imala samo dva lovca, Nijemci nisu imali potrebe za aerodromom u svakome selu. Da stvar bude gora, partizani su sa svoja dva dvokrilca polijetali s običnih livada. Zašto pišem sve ove gluposti o aerodromima?
Završetkom Drugog svjetskog rata, Amerikanci odlaze kući i ostavljaju britanskim farmerima mnogobrojna asfaltirana polja. Pošto ovce i krave nisu veliki ljubitelji asfalta, a ni biljkama nije drag, jedina mogućnost za iskorištavanje tih površina je – auto moto sport. Mogućnost bombardiranja Njemačke u doba mira jednostavno je glupa.
Sreća s viškom asfalta koju su Britanci imali samo je dio onoga što je zaslužno za razvoj njihovog auto i moto sporta. Gradnja velikih stvari zahtijeva i velika ulaganja, pogotovo u zemlji poput naše. Srećom postoji i jeftiniji, američki način. Njihove poznate „utrke s četiri zavoja“ direktno su nasljeđe jednog od izvornih oblika utrkivanja. Slično onome iz Ben Hura.
Ono čime Amerika obiluje je – prostor. Sve je u Americi veliko, pa tako i slobodan prostor. Jednako kao Britanci koji su iskoristili bogatstvo nekorištenog asfalta, Amerikanci su iskoristili bogatstvo nekorištene zemlje i stvorili dirt track. Vjerojatno najjeftiniji oblik utrkivanja, a zahtijeva samo jednu veliku praznu površinu.
Zašto se ovakve stvari ne događaju kod nas?
Ponekad mi se čini da je Kafka napisao Proces nakon posjeta Hrvatskoj. Glupost birokracije koja valjda oduvijek vlada ovim prostorom nenadmašna je. Gušenje svake svježe ideje nekako je postala sasvim normalna, pa ljudi valjda ni ne pokušavaju razmišljati na neki novi način. Izgleda da samo živimo, razmnožavamo se i kukamo kako nemamo sreće. No, sreća u životu ima jako malo značaja i zapravo, stvaramo je sami. Pogledamo li malo oko sebe, shvatit ćemo da i u našoj blizini postoje napušteni poljoprivredni aerodromi. Pogledamo li na drugu stranu, vidjet ćemo da postoje i nekorištene zemljane i travnate površine. Jedino, pogledamo li još malo oko sebe, osim što ćemo vjerojatno slomiti vrat, nećemo vidjeti one britance i amerikance spremne te stvari iskoristiti.
Nažalost, ponekad se osjećam kao prava sirotinja. Posjedujem stari sportski automobil kojeg ne mogu voziti onako kako bih htio, jer nemam novca za odlazak na trkaću stazu. Posjedujem motocikl kojeg ne mogu voziti kako bih htio, jer nemam novca za odlazak na trkaću stazu. Jednostavno, stvari mi izgledaju beznadno. No zapravo, jako sam glup. Način na koji gledam svijet oko sebe jednostavno nije dovoljno dobar i trebam ga promijeniti. Ne mogu čekati Amerikance da mi asfaltiraju dvorište i da se, nakon bombardiranja Njemačke, utrkujem s prijateljima. Ne mogu čekati da mi Amerikanci nacrtaju veliki krug u prašini i da se, nakon bombardiranja Njemačke, vozim u krug. Ono što mogu je – promijeniti način razmišljanja.
Ako ne postoje staze po kojima se mogu voziti supersportski automobili i motocikli, onda se tim sportom neću ni baviti. Ono što bih trebao napraviti je pogledati što mi je dostupno i koji je sport koji bi odgovarao mojim uvjetima. Izgradnja staze za dirt track vjerojatno nije skuplja od izgradnje nogometnog igrališta. Zapravo, vjerojatno je i jeftinija, jer nam ne trebaju golovi.
Najvažniji je sastojak, za pokretanje bilo čega, volja. Živjeti ustajalim, sigurnim životom vrlo je lako. Oni trenutci kad vidimo da je trava kod susjeda zelenija ionako brzo prođu. Nama je potrebna revolucija. Revolucija misli i revolucija djela. Želimo li istinski baviti se auto ili moto sportom, to ćemo i učiniti. Želimo li pokrenuti bilo što, moramo najprije pokrenuti sebe. Potrebno je vrlo malo novaca za to. Pokrenite se, potražite što bi ste mogli napraviti i jednostavno to napravite!
A sad ću, jer je benzin skup, sjesti na bicikl i otići izvidjeti situaciju. Imam plan kako se zabaviti automobilom ove zime.
Konfucije, „Potpuno sam te zaboravio!“ što bi rekao ti.
Upišete li u Google „driving on airfields“ dobit ćete cijelu prvu stranicu rezultata čije će adrese biti iz Velike Britanije. Ovaj pokus mota mi se po glavi već godinama, sve od vremena kad sam čuo da je veliki Silverstone nastao na – vojnome aerodromu. Naravno ne bilo kakvome vojnome aerodromu nego vojnome aerodromu za bombardere. Velika Britanija je, naime, tijekom druge polovine Drugog svjetskog rata služila kao ogromni nosač aviona za savezničke napade na Njemačku. Danas u Velikoj Britaniji postoji blizu dvije tisuće aerodroma. Za to vrijeme, ako je vjerovati filmovima, Bata Živoinović i Ljubiša Samardžić letjeli su nebom okupirane nam Jugoslavije i branili partizane od iznenadnih napada Luftwaffeovih lovaca. Nažalost, za razliku od sretnih Britanaca kojima su Amerikanci zbog svojih velikih B-17 bombardera asfaltirali pola otoka, nama su Nijemci donijeli samo malene lovce i ništa veće Stuka bombardere. Naravno, pošto je Partizanska eskadrila imala samo dva lovca, Nijemci nisu imali potrebe za aerodromom u svakome selu. Da stvar bude gora, partizani su sa svoja dva dvokrilca polijetali s običnih livada. Zašto pišem sve ove gluposti o aerodromima?
Završetkom Drugog svjetskog rata, Amerikanci odlaze kući i ostavljaju britanskim farmerima mnogobrojna asfaltirana polja. Pošto ovce i krave nisu veliki ljubitelji asfalta, a ni biljkama nije drag, jedina mogućnost za iskorištavanje tih površina je – auto moto sport. Mogućnost bombardiranja Njemačke u doba mira jednostavno je glupa.
Sreća s viškom asfalta koju su Britanci imali samo je dio onoga što je zaslužno za razvoj njihovog auto i moto sporta. Gradnja velikih stvari zahtijeva i velika ulaganja, pogotovo u zemlji poput naše. Srećom postoji i jeftiniji, američki način. Njihove poznate „utrke s četiri zavoja“ direktno su nasljeđe jednog od izvornih oblika utrkivanja. Slično onome iz Ben Hura.
Ono čime Amerika obiluje je – prostor. Sve je u Americi veliko, pa tako i slobodan prostor. Jednako kao Britanci koji su iskoristili bogatstvo nekorištenog asfalta, Amerikanci su iskoristili bogatstvo nekorištene zemlje i stvorili dirt track. Vjerojatno najjeftiniji oblik utrkivanja, a zahtijeva samo jednu veliku praznu površinu.
Zašto se ovakve stvari ne događaju kod nas?
Ponekad mi se čini da je Kafka napisao Proces nakon posjeta Hrvatskoj. Glupost birokracije koja valjda oduvijek vlada ovim prostorom nenadmašna je. Gušenje svake svježe ideje nekako je postala sasvim normalna, pa ljudi valjda ni ne pokušavaju razmišljati na neki novi način. Izgleda da samo živimo, razmnožavamo se i kukamo kako nemamo sreće. No, sreća u životu ima jako malo značaja i zapravo, stvaramo je sami. Pogledamo li malo oko sebe, shvatit ćemo da i u našoj blizini postoje napušteni poljoprivredni aerodromi. Pogledamo li na drugu stranu, vidjet ćemo da postoje i nekorištene zemljane i travnate površine. Jedino, pogledamo li još malo oko sebe, osim što ćemo vjerojatno slomiti vrat, nećemo vidjeti one britance i amerikance spremne te stvari iskoristiti.
Nažalost, ponekad se osjećam kao prava sirotinja. Posjedujem stari sportski automobil kojeg ne mogu voziti onako kako bih htio, jer nemam novca za odlazak na trkaću stazu. Posjedujem motocikl kojeg ne mogu voziti kako bih htio, jer nemam novca za odlazak na trkaću stazu. Jednostavno, stvari mi izgledaju beznadno. No zapravo, jako sam glup. Način na koji gledam svijet oko sebe jednostavno nije dovoljno dobar i trebam ga promijeniti. Ne mogu čekati Amerikance da mi asfaltiraju dvorište i da se, nakon bombardiranja Njemačke, utrkujem s prijateljima. Ne mogu čekati da mi Amerikanci nacrtaju veliki krug u prašini i da se, nakon bombardiranja Njemačke, vozim u krug. Ono što mogu je – promijeniti način razmišljanja.
Ako ne postoje staze po kojima se mogu voziti supersportski automobili i motocikli, onda se tim sportom neću ni baviti. Ono što bih trebao napraviti je pogledati što mi je dostupno i koji je sport koji bi odgovarao mojim uvjetima. Izgradnja staze za dirt track vjerojatno nije skuplja od izgradnje nogometnog igrališta. Zapravo, vjerojatno je i jeftinija, jer nam ne trebaju golovi.
Najvažniji je sastojak, za pokretanje bilo čega, volja. Živjeti ustajalim, sigurnim životom vrlo je lako. Oni trenutci kad vidimo da je trava kod susjeda zelenija ionako brzo prođu. Nama je potrebna revolucija. Revolucija misli i revolucija djela. Želimo li istinski baviti se auto ili moto sportom, to ćemo i učiniti. Želimo li pokrenuti bilo što, moramo najprije pokrenuti sebe. Potrebno je vrlo malo novaca za to. Pokrenite se, potražite što bi ste mogli napraviti i jednostavno to napravite!
A sad ću, jer je benzin skup, sjesti na bicikl i otići izvidjeti situaciju. Imam plan kako se zabaviti automobilom ove zime.
Konfucije, „Potpuno sam te zaboravio!“ što bi rekao ti.
četvrtak, 8. srpnja 2010.
Déjà vu?
Imam osjećaj kao da sam ovo već pročitao
Pepeljara nestaje, ručna kočnica se mijenja
...negdje kaoooo
OVDJE
Pepeljara nestaje, ručna kočnica se mijenja
...negdje kaoooo
OVDJE
srijeda, 7. srpnja 2010.
SUZUKI, DUCATI, YAMMM… NE, NE, NE!
Ducati, Suzuki, MZ… ne, ne, ne! Uh! Ne mogu odlučiti koji mi se motor najviše sviđa, koji je drugi, treći… Kako da saznam koji je proizvođač najbolji na svijetu?
Često čitam o najboljih 10 motora ikada. Vidio sam čak i cijele dokumentarne emisije koje se bave tom temom. No, nikada nisam pokušao složiti svoj popis. Nikada čak nisam pokušao zamisliti koje bih sve aute ili motore imao u svojoj, mjestom i novcem, neograničenoj garaži. Kad biste me pitali da vam bez razmišljanja nabrojim deset najželjenijih vozila, vjerojatno bih rekao – Sve! Znam, odgovor je pomalo u stilu Chuck Norrisa, ali stvarno ne bih mogao izdvojiti određen broj strojeva, jer uvijek bih želio još samo onaj jedan… Ovakvo ponašanje zovem Gran Turismo sindrom. Taj naziv koristim jer sam primijetio da sam, igrajući prve verzije igre Gran Turismo, često dolazio u situaciju kad bih popunio svih sto mjesta u garaži i nakon toga jednostavno nisam znao koji bih automobil prodao kako bih napravio mjesta za neki novi. Jednostavno, želio sam ih sve.
Ipak, postoje proizvođači koje volim malo više od ostalih. Poput roditelja koji neku od svoje djece voli više od ostalih, uvijek bih stavio Porsche ispred Ferrarija, Suzuki ispred Honde. Najbolje od svega je to da za ovo nemam nikakav racionalni razlog. Porsche u školi nije bolji od Ferrarija, a Honda nije neposlušnija od Suzukija. Možda je raspored takav jer mi se više sviđa kako zvuči riječ Porsche nego riječ Ferrari (izgovaram ga „fa-ra-riiiii“ uz obavezno mahanje desnom rukom).
Kao klinac, navijao sam za Suzuki u Moto GP-u. Naravno, ne zato jer me impresionirao opaki RG s četiri ispuha ili jer mi je tata vozio suzukija. Jednostavno, volio sam izgovarati prezime Kevina Schwantza i volio sam piti Pepsi. Srećom sam počeo navijati za Suzuki baš za vrijeme sponzorstva Pepsija. Bio bih premalen za Lucky Strike. I tako, ljubav prema Suzukiju je ostala. Više ne trčkaram po selu i vičem „Švanc, Švanc, Švanc, Švanc“ ali Suzuki mi je još uvijek jako drag. Zapravo, da nisam kupio Ducatija, vjerojatno bih vam sad pisao upravo kao vlasnik Suzukija. Hm – kad malo razmislim, drago mi je i da mi starci nisu bili gastarbajteri.*
Moja priča o naklonosti prema nekom proizvođaču nije samo moja. Priča je to svih nas. Svatko ima neki razlog zašto je izabrao baš taj model motocikla, a razlog su nam dali sami proizvođači. Pitate se kako?
Cilj je svakog proizvođača prodati što više svojih proizvoda. Kako bi se povećala prodaja, proizvod se mora kvalitetnije reklamirati. Kod motocikala i automobila najbolja je reklama – pobjeda na utrci. Privjesak na ključu mojeg Ducatija podsjeća me na osvojen naslov prvaka 2007. godine. Boje posebnih izdanja Yamahinih motocikala podsjećaju nas da su osvojili svjetsko prvenstvo 2009. Čak i neki dio motora ili neka tehnologija ugrađena u motocikl vrišti kako je to upravo skinuto s njihovog pobjedničkog modela. To čini njihove proizvode popularnima. Plodna povijest je ono što kupcima daje osjećaj pripadnosti pobjedničkoj strani i uvjerava ih kako su kupnjom baš tog modela napravili jedini ispravan potez. Ostali su smeće! Ili možda…
Nisu! Vjerujem kako ne postoji i jedan proizvođač motocikala koji se ne može pohvaliti nekom gigantskom pobjedom na nekom natjecanju gdje su preživljavali samo najčvršći, najjači, najveći, najuporniji, najdlakaviji… najbolji. Dokaz su mojoj priči MZ i Jawa. Proizvođači omraženi kod većine motorista, a meni tako dragi. Razlog njihovoj omraženosti je što je u njihovim razvojnim odjelima netko zaboravio okretati listove na kalendaru. Tehnologija koju su do jučer koristili ti proizvođači odavno je zastarjela. Današnjim razmaženim korisnicima vozila na kotačima to jednostavno nije dovoljno dobro i to je razumljivo. Rijetko se tko danas želi voziti umazan motornim uljem i s hrpetinom alata privezanom za motocikl. No, jesu li zbog toga nekadašnji predvodnici razvoja u svijetu motociklizma i automobilizma osuđeni na propast? Srećom, ne.
Postoji dovoljno velik broj ljudi koji zna zašto pojedini modeli MZ motocikala imaju one predivne čepove rezervoara s nekoliko ugraviranih godina na njima, zašto mehaničari u spidveju za kvarove kažu: „To ni tak strašny“ i zašto je Volkswagen godinama morao slati novce u češke planine. Problem kod motocikala koji više nisu popularni nije u tim motociklima, nego u ljudima koji ih ne vole. Svatko je imao svojih petnaest minuta slave na moto sceni. Prisjetite se toga.
„Što sad ljubav ima s tim?“ rekao bi Konfucije…
*Proguglajte što na njemačkome znači „Schwanz“
Često čitam o najboljih 10 motora ikada. Vidio sam čak i cijele dokumentarne emisije koje se bave tom temom. No, nikada nisam pokušao složiti svoj popis. Nikada čak nisam pokušao zamisliti koje bih sve aute ili motore imao u svojoj, mjestom i novcem, neograničenoj garaži. Kad biste me pitali da vam bez razmišljanja nabrojim deset najželjenijih vozila, vjerojatno bih rekao – Sve! Znam, odgovor je pomalo u stilu Chuck Norrisa, ali stvarno ne bih mogao izdvojiti određen broj strojeva, jer uvijek bih želio još samo onaj jedan… Ovakvo ponašanje zovem Gran Turismo sindrom. Taj naziv koristim jer sam primijetio da sam, igrajući prve verzije igre Gran Turismo, često dolazio u situaciju kad bih popunio svih sto mjesta u garaži i nakon toga jednostavno nisam znao koji bih automobil prodao kako bih napravio mjesta za neki novi. Jednostavno, želio sam ih sve.
Ipak, postoje proizvođači koje volim malo više od ostalih. Poput roditelja koji neku od svoje djece voli više od ostalih, uvijek bih stavio Porsche ispred Ferrarija, Suzuki ispred Honde. Najbolje od svega je to da za ovo nemam nikakav racionalni razlog. Porsche u školi nije bolji od Ferrarija, a Honda nije neposlušnija od Suzukija. Možda je raspored takav jer mi se više sviđa kako zvuči riječ Porsche nego riječ Ferrari (izgovaram ga „fa-ra-riiiii“ uz obavezno mahanje desnom rukom).
Kao klinac, navijao sam za Suzuki u Moto GP-u. Naravno, ne zato jer me impresionirao opaki RG s četiri ispuha ili jer mi je tata vozio suzukija. Jednostavno, volio sam izgovarati prezime Kevina Schwantza i volio sam piti Pepsi. Srećom sam počeo navijati za Suzuki baš za vrijeme sponzorstva Pepsija. Bio bih premalen za Lucky Strike. I tako, ljubav prema Suzukiju je ostala. Više ne trčkaram po selu i vičem „Švanc, Švanc, Švanc, Švanc“ ali Suzuki mi je još uvijek jako drag. Zapravo, da nisam kupio Ducatija, vjerojatno bih vam sad pisao upravo kao vlasnik Suzukija. Hm – kad malo razmislim, drago mi je i da mi starci nisu bili gastarbajteri.*
Moja priča o naklonosti prema nekom proizvođaču nije samo moja. Priča je to svih nas. Svatko ima neki razlog zašto je izabrao baš taj model motocikla, a razlog su nam dali sami proizvođači. Pitate se kako?
Cilj je svakog proizvođača prodati što više svojih proizvoda. Kako bi se povećala prodaja, proizvod se mora kvalitetnije reklamirati. Kod motocikala i automobila najbolja je reklama – pobjeda na utrci. Privjesak na ključu mojeg Ducatija podsjeća me na osvojen naslov prvaka 2007. godine. Boje posebnih izdanja Yamahinih motocikala podsjećaju nas da su osvojili svjetsko prvenstvo 2009. Čak i neki dio motora ili neka tehnologija ugrađena u motocikl vrišti kako je to upravo skinuto s njihovog pobjedničkog modela. To čini njihove proizvode popularnima. Plodna povijest je ono što kupcima daje osjećaj pripadnosti pobjedničkoj strani i uvjerava ih kako su kupnjom baš tog modela napravili jedini ispravan potez. Ostali su smeće! Ili možda…
Nisu! Vjerujem kako ne postoji i jedan proizvođač motocikala koji se ne može pohvaliti nekom gigantskom pobjedom na nekom natjecanju gdje su preživljavali samo najčvršći, najjači, najveći, najuporniji, najdlakaviji… najbolji. Dokaz su mojoj priči MZ i Jawa. Proizvođači omraženi kod većine motorista, a meni tako dragi. Razlog njihovoj omraženosti je što je u njihovim razvojnim odjelima netko zaboravio okretati listove na kalendaru. Tehnologija koju su do jučer koristili ti proizvođači odavno je zastarjela. Današnjim razmaženim korisnicima vozila na kotačima to jednostavno nije dovoljno dobro i to je razumljivo. Rijetko se tko danas želi voziti umazan motornim uljem i s hrpetinom alata privezanom za motocikl. No, jesu li zbog toga nekadašnji predvodnici razvoja u svijetu motociklizma i automobilizma osuđeni na propast? Srećom, ne.
Postoji dovoljno velik broj ljudi koji zna zašto pojedini modeli MZ motocikala imaju one predivne čepove rezervoara s nekoliko ugraviranih godina na njima, zašto mehaničari u spidveju za kvarove kažu: „To ni tak strašny“ i zašto je Volkswagen godinama morao slati novce u češke planine. Problem kod motocikala koji više nisu popularni nije u tim motociklima, nego u ljudima koji ih ne vole. Svatko je imao svojih petnaest minuta slave na moto sceni. Prisjetite se toga.
„Što sad ljubav ima s tim?“ rekao bi Konfucije…
*Proguglajte što na njemačkome znači „Schwanz“
Pretplati se na:
Postovi (Atom)