.JPG)
ponedjeljak, 31. svibnja 2010.
četvrtak, 27. svibnja 2010.
.JPG)
srijeda, 26. svibnja 2010.
BEZ DUŠE
Sretan sam. Kapljice kiše bubnjaju po krovu i staklima mojeg auta dok polako klizim sivim krajolikom. Uska, seoska cesta sjaji se. Nekoliko sitnica na suvozačkom sjedalu, bicikl u prtljažniku i veliki osjećaj zadovoljstva ispunjuju mi kabinu. Pet je sati - ujutro. Cesta je prazna, pa vadim fotoaparat i pravim nekoliko nespretnih fotografija u vožnji. Sretan sam.
Gotovo svaki vikend, iz svojeg seoceta, putujem u Zagreb. Uvijek istom cestom, uvijek u isto vrijeme. Znam sve što me čeka na putu, znam točno koliko minuta trebam da prijeđem taj put. Pa ipak, svako od tih nebrojenih putovanja iznova me oduševljava. Naravno, oduševljen sam zbog toga komu putujem, ali također i zbog načina na koji putujem. Tog sam vikenda, tog kišnog vikenda, putovao kako bih, uz ostalo, posjetio i izložbu maketa automobila. Ljepota sivila tog ranog jutra nagnala me na razmišljanje.
Vlasnik sam starog auta. Za nekoliko godina ispunit će uvjete za dobivanje statusa oldtimera. Riječ je o Porscheu 924. Automobil kojeg sam obožavao voziti zbog osjećaja kojeg je pružao. Ne vozim ga već dvije godine, jer bio sam primoran kupiti novi automobil. Jednostavno, trebao sam neki pouzdani automobil i izbor je pao na Renault Megane iz 2008. godine. Za neke, ovo je potpuno nelogičan skok. Meni nije.
Postoji krug ljudi koji tvrdi kako jedino stari auti imaju dušu i da su stari auti jedini pravi auti. Oni novi „plastični“ obično su smeće. Novi su auti bez duše i stoga manje vrijedni. No, je li to istina? Pružaju li stari auti ljepši osjećaj u vožnji i jesu li novi auti lišeni baš svih osjećaja i ljepote? Nije li, zapravo, odgovor skriven upravo u godinama automobila? Konfucije bi rekao: „Da!“
Stari su auti među nama, pogađate, već godinama. Neki su postali omiljeni, neki ozloglašeni, ali svi oni imaju neku priču iza sebe. Jednostavno, imali su dovoljno vremena za steći je. Novi auti, s druge strane, na pozornici su tek koji trenutak i njihova se slava, dobra ili loša, tek treba stvoriti. Golf GTI, Renault 5 GTT, Clio, Toyota Corolla i još mnogi drugi, stekli su glas koji je ponekad i prenapuhan. Gledajući ih iz perspektive današnjeg kupca, ti su auti obično smeće. Najbolji je primjer upravo Porsche 924 kojeg posjedujem. Auto je od početka do kraja svojeg proizvodnog vijeka imao problema s pokretanjem zagrijanog motora. Ako ste nakon duljeg puta poželjeli negdje stati i ugasili ste motor, sljedećih sat-dva ostali ste nepokretni, jer motor jednostavno nije htio ponovno upaliti dok se ne ohladi. Zamislite da vam se takva stvar dogodi danas na vašem Porsche Boxteru! Zamislite da vam se to danas dogodi i na bilo kojem, najjeftinijem, automobilu? Potpuno neprihvatljivo - rekli bi današnji kupci. Stvarno, povijest automobilizma pokazuje konstantan napredak u konstrukciji automobila. Moderna utjelovljenja nekadašnjih vladara cesta postali su snažniji, sigurniji, pouzdaniji i, vjerujem, jeftiniji. Jedini im je problem što nemaju „ono nešto“ …ili neki to samo misle. Možda je lijep primjer usporedba Golfa GTI i Meganea RS.
Golf GTI pojavio se prije milijun godina i na tržištu ponudio nešto neviđeno – lagan, snažan i jeftin auto. Postao je obožavan. No, kako je stario, postajao je sve deblji, sporiji i - jednako poželjan kao i prvoga dana. Novije generacije GTI Golfa uistinu su izgubile dio onoga što je nudio prvi GTI, ali priča koju je taj prvi model stvorio nastavila je stvarati hrpe novih obožavatelja. Zbog prve generacije, Golf GTI postao je mjerilo za automobile toga razreda. Nešto manje od milijun godina poslije, pojavio se Renault Megane RS. Automobil je to koji je došao jako blizu onome što je pružao Golf GTI, ali –nije bio GTI. No, situacija se odjednom promijenila. Megane RS prošao je nekoliko faza poboljšanja i razvio se, iz automobila na tragu Golfa GTI, u automobil koji je postao novo mjerilo. Često se može pročitati kako neki auto pruža osjećaj vožnje blizak RSu, kako ima ubrzanje bolje od RSa, kako ima snažniji motor od RSa... Svi se uspoređuju s novim igračem. Svi pričaju o automobilu koji je star tek nekoliko godina. Megane RS zaradio je svoju legendu. Jesu li onda godine presudne za dušu automobila? Ima li Megane RS dušu?
Automobilsku dušu stvaramo upravo mi, kupci – vlasnici. Većina zaljubljenika u stare aute svoj omiljeni model obožava većinom iz nostalgičnih razloga. Bijeli Fićo mog Starog bio je prvi auto kojeg se sjećam. Bio je to najbrži auto na cestama. Prestizao je sve živo, a obilazili su nas jedino strojevi kojima je Stari to, naravno, dopustio. Kupio sam model bijelog Fiće čim su ih počeli proizvoditi. Za kupovinu mojeg 924 zaslužan je jedan jedini pogled na bijeli, duguljasti porsche 924 sa zlatnim BBS kotačima kako polako i elegantno prolazi raskrižjem u centru Varaždina. Ostao sam očaran.
Moj novi Megane, moj obični Megane, pruža mi trenutke sreće jednako kao i puno automobila prije njega, a vjerujem jednako i kao puno automobila koji će tek doći. Jednostavno, u mojim očima, moj novi Megane, moj obični Megane ima dušu.
Mnoštvo je starih automobila našlo svoje mjesto u mome srcu. Ima li slobodnih mjesta za nove? Naravno!
Konfucijev citat u ovome tekstu nije izmišljen. Majkemi!
Gotovo svaki vikend, iz svojeg seoceta, putujem u Zagreb. Uvijek istom cestom, uvijek u isto vrijeme. Znam sve što me čeka na putu, znam točno koliko minuta trebam da prijeđem taj put. Pa ipak, svako od tih nebrojenih putovanja iznova me oduševljava. Naravno, oduševljen sam zbog toga komu putujem, ali također i zbog načina na koji putujem. Tog sam vikenda, tog kišnog vikenda, putovao kako bih, uz ostalo, posjetio i izložbu maketa automobila. Ljepota sivila tog ranog jutra nagnala me na razmišljanje.
Vlasnik sam starog auta. Za nekoliko godina ispunit će uvjete za dobivanje statusa oldtimera. Riječ je o Porscheu 924. Automobil kojeg sam obožavao voziti zbog osjećaja kojeg je pružao. Ne vozim ga već dvije godine, jer bio sam primoran kupiti novi automobil. Jednostavno, trebao sam neki pouzdani automobil i izbor je pao na Renault Megane iz 2008. godine. Za neke, ovo je potpuno nelogičan skok. Meni nije.
Postoji krug ljudi koji tvrdi kako jedino stari auti imaju dušu i da su stari auti jedini pravi auti. Oni novi „plastični“ obično su smeće. Novi su auti bez duše i stoga manje vrijedni. No, je li to istina? Pružaju li stari auti ljepši osjećaj u vožnji i jesu li novi auti lišeni baš svih osjećaja i ljepote? Nije li, zapravo, odgovor skriven upravo u godinama automobila? Konfucije bi rekao: „Da!“
Stari su auti među nama, pogađate, već godinama. Neki su postali omiljeni, neki ozloglašeni, ali svi oni imaju neku priču iza sebe. Jednostavno, imali su dovoljno vremena za steći je. Novi auti, s druge strane, na pozornici su tek koji trenutak i njihova se slava, dobra ili loša, tek treba stvoriti. Golf GTI, Renault 5 GTT, Clio, Toyota Corolla i još mnogi drugi, stekli su glas koji je ponekad i prenapuhan. Gledajući ih iz perspektive današnjeg kupca, ti su auti obično smeće. Najbolji je primjer upravo Porsche 924 kojeg posjedujem. Auto je od početka do kraja svojeg proizvodnog vijeka imao problema s pokretanjem zagrijanog motora. Ako ste nakon duljeg puta poželjeli negdje stati i ugasili ste motor, sljedećih sat-dva ostali ste nepokretni, jer motor jednostavno nije htio ponovno upaliti dok se ne ohladi. Zamislite da vam se takva stvar dogodi danas na vašem Porsche Boxteru! Zamislite da vam se to danas dogodi i na bilo kojem, najjeftinijem, automobilu? Potpuno neprihvatljivo - rekli bi današnji kupci. Stvarno, povijest automobilizma pokazuje konstantan napredak u konstrukciji automobila. Moderna utjelovljenja nekadašnjih vladara cesta postali su snažniji, sigurniji, pouzdaniji i, vjerujem, jeftiniji. Jedini im je problem što nemaju „ono nešto“ …ili neki to samo misle. Možda je lijep primjer usporedba Golfa GTI i Meganea RS.
Golf GTI pojavio se prije milijun godina i na tržištu ponudio nešto neviđeno – lagan, snažan i jeftin auto. Postao je obožavan. No, kako je stario, postajao je sve deblji, sporiji i - jednako poželjan kao i prvoga dana. Novije generacije GTI Golfa uistinu su izgubile dio onoga što je nudio prvi GTI, ali priča koju je taj prvi model stvorio nastavila je stvarati hrpe novih obožavatelja. Zbog prve generacije, Golf GTI postao je mjerilo za automobile toga razreda. Nešto manje od milijun godina poslije, pojavio se Renault Megane RS. Automobil je to koji je došao jako blizu onome što je pružao Golf GTI, ali –nije bio GTI. No, situacija se odjednom promijenila. Megane RS prošao je nekoliko faza poboljšanja i razvio se, iz automobila na tragu Golfa GTI, u automobil koji je postao novo mjerilo. Često se može pročitati kako neki auto pruža osjećaj vožnje blizak RSu, kako ima ubrzanje bolje od RSa, kako ima snažniji motor od RSa... Svi se uspoređuju s novim igračem. Svi pričaju o automobilu koji je star tek nekoliko godina. Megane RS zaradio je svoju legendu. Jesu li onda godine presudne za dušu automobila? Ima li Megane RS dušu?
Automobilsku dušu stvaramo upravo mi, kupci – vlasnici. Većina zaljubljenika u stare aute svoj omiljeni model obožava većinom iz nostalgičnih razloga. Bijeli Fićo mog Starog bio je prvi auto kojeg se sjećam. Bio je to najbrži auto na cestama. Prestizao je sve živo, a obilazili su nas jedino strojevi kojima je Stari to, naravno, dopustio. Kupio sam model bijelog Fiće čim su ih počeli proizvoditi. Za kupovinu mojeg 924 zaslužan je jedan jedini pogled na bijeli, duguljasti porsche 924 sa zlatnim BBS kotačima kako polako i elegantno prolazi raskrižjem u centru Varaždina. Ostao sam očaran.
Moj novi Megane, moj obični Megane, pruža mi trenutke sreće jednako kao i puno automobila prije njega, a vjerujem jednako i kao puno automobila koji će tek doći. Jednostavno, u mojim očima, moj novi Megane, moj obični Megane ima dušu.
Mnoštvo je starih automobila našlo svoje mjesto u mome srcu. Ima li slobodnih mjesta za nove? Naravno!
Konfucijev citat u ovome tekstu nije izmišljen. Majkemi!
srijeda, 12. svibnja 2010.
CAR JE GOL …ili barem oskudno obučen
Japanke, rejbanke i vjerojatno još koja stvar koja završava na –anke, bila je jedina oprema opakih jahača opakih pila dok su lagano kružili gradom od birtije do birtije. Bilo je to vrijeme prije petnaestak godina, kad sam, neudobno smješten u drvene školske klupe, nezainteresirano čekao posljednje školsko zvono, vrijeme prikraćujući promatranjem tih momaka. Zapravo, zaboravio sam na kacigu. Ona je obavezno bila na ruci, a od ozbiljnih ozljeda čuvala je lakat. Oni sigurnosno osvješteniji vozili su, iza sebe, i curu čijom su kacigom zaštitili i drugi lakat. No, bilo je i nekoliko promila motorista koji su pročitali upute za korištenje i kacigu nosili na glavi. Danas je vrijeme, naravno, drugačije. Kacige se nose na ispravan način, japanke je zamijenila primjerenija obuća, a pojavljuje se i sve više dodatne sigurnosne opreme. No, opremu treba kupiti na ispravan način. Ja sam jedan od onih koji su to iskusili na, pogađate, teži i smješniji način.
Obdaren velikim količinama nikakvog iskustva i znanja, krenuo sam u potragu za opremom koja će me zaštiti od mogućeg kombiniranog utjecaja Zemljine gravitacije i loše asfaltiranih cesta mojeg brdovitog komadića Slavonije. Trebao sam kacigu, jaknu i rukavice. To bi bilo dovoljno, mislio sam. Pretražio sam internet i došao do nekakvih informacija o pravilnom odabiru veličine željenog komada opreme. Izmjeriti opseg glave, opseg dlanova i to je to. Motorističku ću jaknu kupiti jednako kako kupujem i obične jakne. „Bludio sam u zabludi“ rekao bi Konfucije.
Za početak, prijatelj mi je posudio svoju staru kacigu. Bila mi je velika i slobodno se kretala oko moje čudno oblikovane glave. Pošto je problem kacige bio privremeno riješen, produžio sam na kupovinu jakne i rukavica. Nikad to neću zaboraviti.
Internetom sam surfao u potrazi za jaknama i, nakon dugotrajne potrage, pronašao model koji mi se sviđa. Čak je i cijena bila pristupačna. Spremio sam novce i krenuo u Zagreb, naoružan svojim neznanjem. Trgovinu sam brzo pronašao, pogledao kroz izlog i lagano otvorio vrata. Dočekala me hrpetina jakni, kaciga, čizama, sve moguće motociklističke opreme. Prodavač je bio vrlo susretljiv, pa mi je dopustio da krstarim među mnogobrojnim vješalicama opterećenima teškim kožnim jaknama. Željenu sam jaknu napokon našao i razveselio se što je imaju u odgovarajućoj veličini. Obukao sam je i ponosno došao pred prodavača. Nekad veselo lice simpatičnog čovjeka, poprimilo je paklenski oblik.
„To ćeš uzet?“ pitao me.
Zgrabio me za prednji dio jakne i povukao velikom silinom. Malo sam se preplašio, jer nisam navikao, sa svojih devedeset i pet kila, letjeti kao perce. No nije bilo mjesta panici. Učinio je to s valjanim razlogom. Jakna mi je bila prevelika, a tim povlačenjem mi je demonstrirao što će mi se dogoditi pri 200km/h u takvoj jakni. Zahvaljujući tom poštenom i marljivom čovjeku, kupio sam si jaknu koja je uska i koja me upravo zbog toga može pravilno zaštiti od već spomenute kooperacije gravitacije i asfalta. Lekcija broj 1: Jakna mora biti dovoljno uska kako bi štitnici koji su ugrađeni u nju mogli ostati na mjestima koja trebaju štititi.
Srećom, odlučio sam u istoj trgovini kupiti i zaštitne rukavice. Naravno, u obzir su dolazile samo one sa štitnicima i to štitnicima od ugljičnih vlakana (ili plastike koja tako izgleda). Kod ove kupnje, promašaja nije bilo. Rukavice se kupuju tako da na jaču ruku (pošto sam ljevak, isprobavao sam na lijevoj ruci) obučete rukavicu i probate micati šaku i prste kao da držite ručke motora. Ako je sve u redu, kupujte. Naravno, zbog neudobnih štitnika, ljeti imam žuljeve na šakama. Na KRIVOJ strani šaka. No, ništa što malo gela protiv stvaranja žuljeva ne bi moglo riješiti.
Pošto sam bio tako dobar kupac i sve platio gotovinom, dobri gazda i prodavač odlučili su mi pokloniti kvalitetan štitnik od vjetra za vrat. Rekli su mi da ću ga znat cijeniti. Riječi su im se obistinile. Štitnik od vjetra postao je dio opreme kojeg svuda nosim sa sobom i koji me je nebrojeno puta spasio od drhtavice.
Za sve to vrijeme, prijateljeva je kaciga pošteno odrađivala svoj radni staž od jednog mjeseca. Došao je trenutak za kupovinu vlastite kacige. Već sam dugo obilazio trgovine opremom, ali nikako nisam mogao pronaći odgovarajuću veličinu. Unatoč preciznom mjerenju opsega glave maminim krojačkim metrom, kacige koje bi trebale biti moje veličine bile su mi prevelike. „Oh, sudbo kleta!“ vapio sam prema nebu. „Zašto mi se ovo događa!“ vapio sam odmah poslije toga. Ispostavilo se da nije u pitanju nikakva kletva ili urota bogova prema jadnom, malom meni, nego samo okrutna šala prirode koja me obdarila oblikom glave sličnom Alienu. Velika se, ali duguljasta glava jednostavno nije snalazila u teškoj kategoriji. Situacija se poboljšala kad sam počeo tražiti kacige manjih brojeva. Od veličine XL, dogurao sam do veličine S i odmah skinuo sve kletve, uroke i štatijaznam. Svijet je opet bio lijep, ptice su pjevale, nebo je bilo plavije, a kaciga je napokon smireno stajala na mjestu i čuvala moju glavu. Bilo je to jako važno, jer ako mi pukne glava, padat će mi kiša u stomak.
Na kraju sam se počastio i pojasom za bubrege. Kratka jakna lijepo je izgledala i odlično je štitila gornji dio moga tijela, ali bubrezi su mi stalno ostajali otkriveni, na milost i nemilost hladnome vjetru. Čak me i baka stalno upozoravala da si čuvam bubrege. Kupio sam si pojas prilagodljivog opsega, sa štitnikom za kralježnicu i jako sam zadovoljan. Bubrezi su u redu, baka šuti, a i tata je sretan jer sam mu vratio njegov steznik kojeg sam do tada koristio umjesto pojasa. Kupnja pojasa prošla mi je potpuno bezbolno jer pojasi su prilagodljiva sorta i čak je i meni bilo nemoguće kupiti pogrešan.
Jedina stvar koju si nisam kupio i vjerojatno nikada neću je neki oblik motorističke obuće. Po mokroj cesti vozim motor u visokim cipelama, a u svim drugim situacijama stopala štitim vrhunskim, starim starkama. Izgleda da se nisam previše odmakao od japanki. Treba imati stila, zar ne?
Konfucije, a što da ti kažem…
Obdaren velikim količinama nikakvog iskustva i znanja, krenuo sam u potragu za opremom koja će me zaštiti od mogućeg kombiniranog utjecaja Zemljine gravitacije i loše asfaltiranih cesta mojeg brdovitog komadića Slavonije. Trebao sam kacigu, jaknu i rukavice. To bi bilo dovoljno, mislio sam. Pretražio sam internet i došao do nekakvih informacija o pravilnom odabiru veličine željenog komada opreme. Izmjeriti opseg glave, opseg dlanova i to je to. Motorističku ću jaknu kupiti jednako kako kupujem i obične jakne. „Bludio sam u zabludi“ rekao bi Konfucije.
Za početak, prijatelj mi je posudio svoju staru kacigu. Bila mi je velika i slobodno se kretala oko moje čudno oblikovane glave. Pošto je problem kacige bio privremeno riješen, produžio sam na kupovinu jakne i rukavica. Nikad to neću zaboraviti.
Internetom sam surfao u potrazi za jaknama i, nakon dugotrajne potrage, pronašao model koji mi se sviđa. Čak je i cijena bila pristupačna. Spremio sam novce i krenuo u Zagreb, naoružan svojim neznanjem. Trgovinu sam brzo pronašao, pogledao kroz izlog i lagano otvorio vrata. Dočekala me hrpetina jakni, kaciga, čizama, sve moguće motociklističke opreme. Prodavač je bio vrlo susretljiv, pa mi je dopustio da krstarim među mnogobrojnim vješalicama opterećenima teškim kožnim jaknama. Željenu sam jaknu napokon našao i razveselio se što je imaju u odgovarajućoj veličini. Obukao sam je i ponosno došao pred prodavača. Nekad veselo lice simpatičnog čovjeka, poprimilo je paklenski oblik.
„To ćeš uzet?“ pitao me.
Zgrabio me za prednji dio jakne i povukao velikom silinom. Malo sam se preplašio, jer nisam navikao, sa svojih devedeset i pet kila, letjeti kao perce. No nije bilo mjesta panici. Učinio je to s valjanim razlogom. Jakna mi je bila prevelika, a tim povlačenjem mi je demonstrirao što će mi se dogoditi pri 200km/h u takvoj jakni. Zahvaljujući tom poštenom i marljivom čovjeku, kupio sam si jaknu koja je uska i koja me upravo zbog toga može pravilno zaštiti od već spomenute kooperacije gravitacije i asfalta. Lekcija broj 1: Jakna mora biti dovoljno uska kako bi štitnici koji su ugrađeni u nju mogli ostati na mjestima koja trebaju štititi.
Srećom, odlučio sam u istoj trgovini kupiti i zaštitne rukavice. Naravno, u obzir su dolazile samo one sa štitnicima i to štitnicima od ugljičnih vlakana (ili plastike koja tako izgleda). Kod ove kupnje, promašaja nije bilo. Rukavice se kupuju tako da na jaču ruku (pošto sam ljevak, isprobavao sam na lijevoj ruci) obučete rukavicu i probate micati šaku i prste kao da držite ručke motora. Ako je sve u redu, kupujte. Naravno, zbog neudobnih štitnika, ljeti imam žuljeve na šakama. Na KRIVOJ strani šaka. No, ništa što malo gela protiv stvaranja žuljeva ne bi moglo riješiti.
Pošto sam bio tako dobar kupac i sve platio gotovinom, dobri gazda i prodavač odlučili su mi pokloniti kvalitetan štitnik od vjetra za vrat. Rekli su mi da ću ga znat cijeniti. Riječi su im se obistinile. Štitnik od vjetra postao je dio opreme kojeg svuda nosim sa sobom i koji me je nebrojeno puta spasio od drhtavice.
Za sve to vrijeme, prijateljeva je kaciga pošteno odrađivala svoj radni staž od jednog mjeseca. Došao je trenutak za kupovinu vlastite kacige. Već sam dugo obilazio trgovine opremom, ali nikako nisam mogao pronaći odgovarajuću veličinu. Unatoč preciznom mjerenju opsega glave maminim krojačkim metrom, kacige koje bi trebale biti moje veličine bile su mi prevelike. „Oh, sudbo kleta!“ vapio sam prema nebu. „Zašto mi se ovo događa!“ vapio sam odmah poslije toga. Ispostavilo se da nije u pitanju nikakva kletva ili urota bogova prema jadnom, malom meni, nego samo okrutna šala prirode koja me obdarila oblikom glave sličnom Alienu. Velika se, ali duguljasta glava jednostavno nije snalazila u teškoj kategoriji. Situacija se poboljšala kad sam počeo tražiti kacige manjih brojeva. Od veličine XL, dogurao sam do veličine S i odmah skinuo sve kletve, uroke i štatijaznam. Svijet je opet bio lijep, ptice su pjevale, nebo je bilo plavije, a kaciga je napokon smireno stajala na mjestu i čuvala moju glavu. Bilo je to jako važno, jer ako mi pukne glava, padat će mi kiša u stomak.
Na kraju sam se počastio i pojasom za bubrege. Kratka jakna lijepo je izgledala i odlično je štitila gornji dio moga tijela, ali bubrezi su mi stalno ostajali otkriveni, na milost i nemilost hladnome vjetru. Čak me i baka stalno upozoravala da si čuvam bubrege. Kupio sam si pojas prilagodljivog opsega, sa štitnikom za kralježnicu i jako sam zadovoljan. Bubrezi su u redu, baka šuti, a i tata je sretan jer sam mu vratio njegov steznik kojeg sam do tada koristio umjesto pojasa. Kupnja pojasa prošla mi je potpuno bezbolno jer pojasi su prilagodljiva sorta i čak je i meni bilo nemoguće kupiti pogrešan.
Jedina stvar koju si nisam kupio i vjerojatno nikada neću je neki oblik motorističke obuće. Po mokroj cesti vozim motor u visokim cipelama, a u svim drugim situacijama stopala štitim vrhunskim, starim starkama. Izgleda da se nisam previše odmakao od japanki. Treba imati stila, zar ne?
Konfucije, a što da ti kažem…
utorak, 11. svibnja 2010.
COFFEE AND CIGARETTES …I MOKRA KRPA
„Kako čistiš motor?“ priupita me vrijedni majstor pričvršćujući posljednje dijelove mojeg motora nakon obavljenog servisa.
„Spužvom i krpom.“ odgovorim u čudu.
„Dobro je. Ne vole baš pranje pod velikim pritiskom.“ reče majstor, povlačeći zadnji dim svoje cigarete.
Bio sam ponosan na svoj odgovor. Izgleda da, na kraju, ipak nisam na putu da postanem jedan od onih koji svoje metalne ljubimce drže u spavaćim sobama, dok žena spava u kuhinji na kauču. Nisam postao stidna uš, kako bi se to stručno reklo. Bio sam potpuno normalan vlasnik koji se primjereno brine za svoj motor. Veliko olakšanje. Toliko veliko, da sam sa zadovoljstvom nastavio dugotrajne procese skidanja blata, kočničke prašine i ostalih neprijatelja sjaja mojeg crvenog Monstera. Kako sam počeo? Jednostavno.
Kupivši motor dok još nisam imao položen vozački ispit kategorije A, jedina stvar koja mi je preostala bila je gledanje u parkiran crveni stroj na sredini moje garaže. Prijatelj koji mi je motor dovezao bio je jako nepažljiv tijekom puta iz Zagreba do sela mojeg na brdašcu. Nije se trudio izbjegavati mušice, leptire i ostala leteća stvorenja i nakupio ih je popriličnu količinu po mojem tek kupljenom stroju. Lagano odrađujući sate vožnje u autoškoli, vraćao sam se kući i gledao u crveno, talijansko stratište hrvatske zrakoplovne faune. Prijatelji su, naravno, dolazili pogledati moj novi motor, ali redovito je prvi komentar bio o – mušicama. Prekipjelo mi je! Uzeo sam malo tople vode, šampona za aute, krpu i krenuo na posao. Posao, koji se pokazao puno većim nego se činilo na prvi pogled. Vruć, ljetni dan i dolazak prijatelja uzrokovali su otvaranje piva i nastavak čišćenja uz ugodan razgovor. Slijedila je cigareta, pa kava, opet cigareta i prošao je cijeli dan. Jako ugodan dan, primijetio sam.
Prva vožnja po kiši dovela me do očaja. Blato, pijesak i, naravno, mušice, okovali su moj motor još jednom. Ovaj put bio je to teži slučaj. Poučen iskustvom da uz otvoreno pivo uvijek netko „slučajno“ naiđe, parkirao sam motor, otvorio pivo i započeo čišćenje. Krilca za hlađenje cilindara vapila su za jakim mlazom vode koji bi ih oslobodio blatne napasti. Moji pivski sugovornici nisu bili od prevelike pomoći, a i malena spužvica polako je posustajala u svojim naporima. Nisam se pokolebao. Čišćenje je trajalo dva dana. Bilo je mukotrpno i prljavo, ali uspio sam. Motor je ponovno bio kao i moj bankovni račun – očišćen. No, zašto sve ovo pišem?
Vrijeme je zime. „Sretnici“ koji, kao i ja, žive u Slavoniji i posjeduju cestovne motore, spremaju svoje ljubimce na hibernaciju, zimski san. Da bi naši motori, zajedno s prvim visibabama i jaglacima, na proljeće mogli vedri i odmorni izići van iz mračnih garaža, potrebno je znati i kako ih pravilno pripremiti. Svježi bajkeri, poput mene, to ne znaju. No, sve se hoće, kad se može, rekao bi Konfucije.
Vjerovali ili ne, najveći prijatelj novopečenim bajkerima s novim motorima je malena knjižica koju dobijete uz motor. Njezino je ime Priručnik i sasvim je ugodno štivo. Priručnik će vam pomoći puno više i stručnije nego Onaj-Lik-S-Foruma-Što-Zna-Sve. Vjerujem da sam, kao i većina, otkrio to na teži način.
Moje se znanje o spremanju motocikla preko zime sastojalo od toga da motor mora biti čist i da bi ga bilo dobro podići u zrak. Neki su još i rekli kako bi bilo dobro napuniti rezervoar goriva do vrha i motor nečime i prekriti. Motor sam već očistio. Postao sam vrlo vješt u tome, a prazna pivska gajba je to i potvrđivala. Prednji i zadnji sam stalak za motor, popularne „štendere“, već dulje vrijeme planirao nabaviti, a sad je i pravi trenutak za to. Natočio sam rezervoar do vrha, postavio motor na „štendere“ i zadovoljan zaključao garažu. Pa ipak, zadovoljstvo je brzo nestalo. Zanimalo me moram li prekriti motor, može li nastati kakva šteta ako motor stoji nepokriven u grijanoj garaži ili će samo biti prašnjav. Sjetio sam se Priručnika.
Ducati Monster 695 ima plastični rezervoar za gorivo. Ispod rezervoara se nalazi akumulator, kojeg priručnik preporučuje izvaditi ako motor dulje vrijeme stoji. Pun rezervoar goriva ne može se podići i osloboditi put do crne kutijice koja čuva struju.
„Lijepo sam započeo.“ pomislih. Također, shvatio sam i da plastični rezervoari za gorivo ne mogu zahrđati čak i ako su prazni. Svašta čovjek nauči, možda bi rekao Konfucije.
Ove sam godine pametniji. Priručnik sam pročitao od prve do zadnje stranice. Nakon savjeta s vrijednim majstorom iz servisa, spremio sam motor prema postupku iz Priručnika, ali uz nekoliko mračnih tajni koje mi je vrijedni majstor odao. Provjerio sam tlak u gumama, podmazao sve što se podmazati mora, provjerio sva crijeva, žice i spojeve. Naravno, motor sam prethodno očistio, prazna pivska gajba to potvrđuje. Na kraju, poželio sam motor i prekriti nečim kako bi ostao sjajan sve do proljeća. Kupovina cerade ili nekog drugog tvorničkog prekrivača činila mi se pretjeranim za motor koji stoji u grijanoj garaži, pa sam rješenje potražio drugdje. Našao sam ga u poljoprivrednoj apoteci u vidu nekog prozračnog materijala poput umjetno stvorene paučine. Činio mi se odličnim. Zrak je nesmetano prolazio kroz njega, a bio je neusporedivo jeftiniji od najjeftinijeg prekrivala za motore. Jednostavno sam izrezao potrebne dimenzije i prekrio motor tom najlaganijom dekicom na svijetu. „E tako se pravilno sprema motor.“ rekoh sam sebi. „Prvo se pravilno informiraj, a onda radi.“
Mjesec kasnije, pročitao sam, na vrećici u kojoj je „paučina“ došla, kako služi za izradu plastenika za povrće i kako odlično zadržava vlagu.
Nadam se da na proljeće neće osvanuti priča naslova „Ducati boje kawasakija“
Konfucije, isprika ako sam što krivo naveo.
„Spužvom i krpom.“ odgovorim u čudu.
„Dobro je. Ne vole baš pranje pod velikim pritiskom.“ reče majstor, povlačeći zadnji dim svoje cigarete.
Bio sam ponosan na svoj odgovor. Izgleda da, na kraju, ipak nisam na putu da postanem jedan od onih koji svoje metalne ljubimce drže u spavaćim sobama, dok žena spava u kuhinji na kauču. Nisam postao stidna uš, kako bi se to stručno reklo. Bio sam potpuno normalan vlasnik koji se primjereno brine za svoj motor. Veliko olakšanje. Toliko veliko, da sam sa zadovoljstvom nastavio dugotrajne procese skidanja blata, kočničke prašine i ostalih neprijatelja sjaja mojeg crvenog Monstera. Kako sam počeo? Jednostavno.
Kupivši motor dok još nisam imao položen vozački ispit kategorije A, jedina stvar koja mi je preostala bila je gledanje u parkiran crveni stroj na sredini moje garaže. Prijatelj koji mi je motor dovezao bio je jako nepažljiv tijekom puta iz Zagreba do sela mojeg na brdašcu. Nije se trudio izbjegavati mušice, leptire i ostala leteća stvorenja i nakupio ih je popriličnu količinu po mojem tek kupljenom stroju. Lagano odrađujući sate vožnje u autoškoli, vraćao sam se kući i gledao u crveno, talijansko stratište hrvatske zrakoplovne faune. Prijatelji su, naravno, dolazili pogledati moj novi motor, ali redovito je prvi komentar bio o – mušicama. Prekipjelo mi je! Uzeo sam malo tople vode, šampona za aute, krpu i krenuo na posao. Posao, koji se pokazao puno većim nego se činilo na prvi pogled. Vruć, ljetni dan i dolazak prijatelja uzrokovali su otvaranje piva i nastavak čišćenja uz ugodan razgovor. Slijedila je cigareta, pa kava, opet cigareta i prošao je cijeli dan. Jako ugodan dan, primijetio sam.
Prva vožnja po kiši dovela me do očaja. Blato, pijesak i, naravno, mušice, okovali su moj motor još jednom. Ovaj put bio je to teži slučaj. Poučen iskustvom da uz otvoreno pivo uvijek netko „slučajno“ naiđe, parkirao sam motor, otvorio pivo i započeo čišćenje. Krilca za hlađenje cilindara vapila su za jakim mlazom vode koji bi ih oslobodio blatne napasti. Moji pivski sugovornici nisu bili od prevelike pomoći, a i malena spužvica polako je posustajala u svojim naporima. Nisam se pokolebao. Čišćenje je trajalo dva dana. Bilo je mukotrpno i prljavo, ali uspio sam. Motor je ponovno bio kao i moj bankovni račun – očišćen. No, zašto sve ovo pišem?
Vrijeme je zime. „Sretnici“ koji, kao i ja, žive u Slavoniji i posjeduju cestovne motore, spremaju svoje ljubimce na hibernaciju, zimski san. Da bi naši motori, zajedno s prvim visibabama i jaglacima, na proljeće mogli vedri i odmorni izići van iz mračnih garaža, potrebno je znati i kako ih pravilno pripremiti. Svježi bajkeri, poput mene, to ne znaju. No, sve se hoće, kad se može, rekao bi Konfucije.
Vjerovali ili ne, najveći prijatelj novopečenim bajkerima s novim motorima je malena knjižica koju dobijete uz motor. Njezino je ime Priručnik i sasvim je ugodno štivo. Priručnik će vam pomoći puno više i stručnije nego Onaj-Lik-S-Foruma-Što-Zna-Sve. Vjerujem da sam, kao i većina, otkrio to na teži način.
Moje se znanje o spremanju motocikla preko zime sastojalo od toga da motor mora biti čist i da bi ga bilo dobro podići u zrak. Neki su još i rekli kako bi bilo dobro napuniti rezervoar goriva do vrha i motor nečime i prekriti. Motor sam već očistio. Postao sam vrlo vješt u tome, a prazna pivska gajba je to i potvrđivala. Prednji i zadnji sam stalak za motor, popularne „štendere“, već dulje vrijeme planirao nabaviti, a sad je i pravi trenutak za to. Natočio sam rezervoar do vrha, postavio motor na „štendere“ i zadovoljan zaključao garažu. Pa ipak, zadovoljstvo je brzo nestalo. Zanimalo me moram li prekriti motor, može li nastati kakva šteta ako motor stoji nepokriven u grijanoj garaži ili će samo biti prašnjav. Sjetio sam se Priručnika.
Ducati Monster 695 ima plastični rezervoar za gorivo. Ispod rezervoara se nalazi akumulator, kojeg priručnik preporučuje izvaditi ako motor dulje vrijeme stoji. Pun rezervoar goriva ne može se podići i osloboditi put do crne kutijice koja čuva struju.
„Lijepo sam započeo.“ pomislih. Također, shvatio sam i da plastični rezervoari za gorivo ne mogu zahrđati čak i ako su prazni. Svašta čovjek nauči, možda bi rekao Konfucije.
Ove sam godine pametniji. Priručnik sam pročitao od prve do zadnje stranice. Nakon savjeta s vrijednim majstorom iz servisa, spremio sam motor prema postupku iz Priručnika, ali uz nekoliko mračnih tajni koje mi je vrijedni majstor odao. Provjerio sam tlak u gumama, podmazao sve što se podmazati mora, provjerio sva crijeva, žice i spojeve. Naravno, motor sam prethodno očistio, prazna pivska gajba to potvrđuje. Na kraju, poželio sam motor i prekriti nečim kako bi ostao sjajan sve do proljeća. Kupovina cerade ili nekog drugog tvorničkog prekrivača činila mi se pretjeranim za motor koji stoji u grijanoj garaži, pa sam rješenje potražio drugdje. Našao sam ga u poljoprivrednoj apoteci u vidu nekog prozračnog materijala poput umjetno stvorene paučine. Činio mi se odličnim. Zrak je nesmetano prolazio kroz njega, a bio je neusporedivo jeftiniji od najjeftinijeg prekrivala za motore. Jednostavno sam izrezao potrebne dimenzije i prekrio motor tom najlaganijom dekicom na svijetu. „E tako se pravilno sprema motor.“ rekoh sam sebi. „Prvo se pravilno informiraj, a onda radi.“
Mjesec kasnije, pročitao sam, na vrećici u kojoj je „paučina“ došla, kako služi za izradu plastenika za povrće i kako odlično zadržava vlagu.
Nadam se da na proljeće neće osvanuti priča naslova „Ducati boje kawasakija“
Konfucije, isprika ako sam što krivo naveo.
ODMAH IZA BRDA
Čini se da „oni dani“ dolaze, zapravo, svima, a ne samo njima. Jedina je razlika u rasporedu, tj. vremenskim intervalima u kojima „oni dani“ dolaze. Nekome ti dani dolaze svaki mjesec, nekome su svaki dan, nekome dolaze dva puta godišnje, a nekima, opet, samo jednom u godini. Motoristi najčešće spadaju u posljednje dvije kategorije (iako mislim da ih se određen postotak prepoznaje i u onoj prvoj). Naravno, govorim o redovnim servisima naših ljubimaca.
Oni sretnici koji vole vožnju, a voze motore čiji su servisi i dijelovi povoljniji, svoje pile vjerojatno servisiraju dva puta godišnje. Mislim na motore kojima je propisani servisni interval 6000 kilometara. No postoje i motori koji dolaze s nešto višom prodajnom cijenom, nešto višom cijenom servisa i rezervnih dijelova, ali zahtijevaju tretman kod vašeg najdražeg servisera samo jednom godišnje. Uzrok tome je servisni interval koji je obično od 10000, pa i do 12000 kilometara kod nekih proizvođača. Pripadam, srećom, u skupinu od 12000 kilometara. Zgodno, zar ne.
Prilikom kupovine motora, važemo puno bitnih stvari. Nekome je važna cijena motocikla, nekome servisna mreža, nekome cijena održavanja, nekome izgled, a nekome je važno hoće li susjed biti zavidan. Nedostupnost i udaljenost servisa može predstavljati veliki problem, ali može biti, kao u mome slučaju, razlog za cjelodnevnu feštu.
Približio mi se dan prvoga servisa. Pod crnim nogama mojeg crvenog brundavca prošlo je oko 700 kilometara i bilo je vrijeme za obaviti ono što se obaviti mora. Moje malo, slavonsko selo poprilično je udaljeno od velikog Zagreba, mjesta jedinog ovlaštenog servisa u Hrvatskoj. Srećom, posao kojim se bavim ostavlja mi svake godine, pred početak moto sezone, nekoliko slobodnih dana. Naravno, servis sam planirao obaviti u to vrijeme. No, izgleda da gospodin Vakula i gospodin Sijerković nisu bili svjesni da mojem dvokotaču treba malo njege i ljubavi. Cijeli su taj tjedan najavljivali kišu i hladno vrijeme. - Pih! Kao da me malo vode i hladnoga zraka može spriječiti da odjašem preko brda, na 200 kilometarski put. Na kraju, pa potičem s Kupresa. Mi preziremo hladnoću.
Ugovorio sam termin. Sutra, u 6 ujutro, krećem na put. Krećem rano, jer nikad nisam tom cestom samostalno prošao, a računam da bih se jednom trebao i odmoriti. Moje vozačke vještine još su bile na zavidno niskoj razini i vožnja me jako umarala. Spremio sam si bocu vode, servisnu knjižicu, buket bijelog luka za jednu mladu damu koju sam također trebao posjetiti toga dana (da, znam, čudan ukus ima) i kutiju cigareta. Bio sam spreman.
Nisam bio spreman. Put do obližnje benzinske je jako kratak, a ja sam već promrzao. Zatvoren u kacigu, dah mi se kondenzirao po viziru i slijevao u velikim kapljicama. Nije bilo dobro. Svaki mi je komadić hlada na cesti predstavljao instant sibirsko iskustvo. Cestom sam išao kao Ivica Kostelić, u slalomu tražeći mršave tračke sunca. Kako li će samo luk reagirati na ove skokove temperatura, stalno mi je prolazilo kroz glavu. No, trajalo je samo pola sata. Sunce je već poprilično visoko na nebu i počelo je grijati. Vozim se bez grozničave drhtavice. Krajolik je prelijep. Zavojita me cesta vodi kroz veliku šumu, a maleni nas potok prati u stopu. Lagano vozim i pokušavam odraditi prolaske kroz zavoje najbolje što mogu. Cesta je prazna i jednostavno je kao stvorena za učenje.
Neugoda u sjedećem dijelu mojeg tijela upozorava me da bih trebao napraviti pauzu. Mislim da sam prešao pola puta. Luk u ruksaku još uvijek dobro izgleda, pa palim cigaretu i naručujem piće. Provjeravam motor, oblačim opremu i nastavljam put. Natočio sam i goriva, jer nemam pojma koliko sam potrošio, koliko će mi još trebati. Dobro je da sam to napravio. Radovi na cesti skreću me na neke sporedne, neoznačene ceste. Skrećem za Sisak i vozim pola sata u krivom smjeru…
Servis je prošao dobro. Glavni je majstor polako pregledao cijeli motor, otklonio sitne nepravilnosti, upoznao me s pravilnim održavanjem i nekim tajnama koje pozna, a sve to kroz nekoliko sati provedenih uz piće, dim cigareta i ugodan razgovor. Dan se polako primicao kraju, a ja još nisam posjetio mladu damu s početka priče. Provjeravam luk. Nažalost, oluja koja se primicala i dvjesto kilometara do sigurnosti moje garaže, nagnalo me da mladoj dami otkažem, a buket svježeg, mladog bijelog luka vratim kući.
Na kraju, nakon priče o luku, Kupresu i borbi čovjeka s prirodnim elementima, mogu zaključiti da sam se odlično proveo. Naučio sam mnogo toga taj dan. Neke od naučenih stvari bile su čak i korisne. No, ono najvažnije što sam spoznao toga dana je da nije važno je li vam servis jako blizu ili je vrlo udaljen. Nije bitno ono što vas okružuje, nego ono što vi učinite kako bi ste iz toga izvukli najbolje. Bitna je volja. Odlazak na relativno udaljen servis, pretvorio sam u jednu lijepu vožnju, u jedan lijepi dan. Taj dan ne mora, kao u mojem slučaju, biti usred tjedna. Servisi rade i subotom. Cijene, troškovi i dostupnost održavanja bitne su točke kod kupnje motocikla, ali ne moraju biti i presudne.
Konfucije je jednom rekao kako svaka budala ima svoje veselje. Svatko od nas ima razloge za svoje postupke kod odlučivanja o svojem bajkerskom životu. Bitno je da nam oni budu više zvijezda vodilja, nego kamen opterećenja. Mislim da bi užitak vožnje trebao odnijeti prevagu na bajkerskoj „za i protiv“ klackalici. Konfucije, ispričavam se zbog lažnog citata.
Oni sretnici koji vole vožnju, a voze motore čiji su servisi i dijelovi povoljniji, svoje pile vjerojatno servisiraju dva puta godišnje. Mislim na motore kojima je propisani servisni interval 6000 kilometara. No postoje i motori koji dolaze s nešto višom prodajnom cijenom, nešto višom cijenom servisa i rezervnih dijelova, ali zahtijevaju tretman kod vašeg najdražeg servisera samo jednom godišnje. Uzrok tome je servisni interval koji je obično od 10000, pa i do 12000 kilometara kod nekih proizvođača. Pripadam, srećom, u skupinu od 12000 kilometara. Zgodno, zar ne.
Prilikom kupovine motora, važemo puno bitnih stvari. Nekome je važna cijena motocikla, nekome servisna mreža, nekome cijena održavanja, nekome izgled, a nekome je važno hoće li susjed biti zavidan. Nedostupnost i udaljenost servisa može predstavljati veliki problem, ali može biti, kao u mome slučaju, razlog za cjelodnevnu feštu.
Približio mi se dan prvoga servisa. Pod crnim nogama mojeg crvenog brundavca prošlo je oko 700 kilometara i bilo je vrijeme za obaviti ono što se obaviti mora. Moje malo, slavonsko selo poprilično je udaljeno od velikog Zagreba, mjesta jedinog ovlaštenog servisa u Hrvatskoj. Srećom, posao kojim se bavim ostavlja mi svake godine, pred početak moto sezone, nekoliko slobodnih dana. Naravno, servis sam planirao obaviti u to vrijeme. No, izgleda da gospodin Vakula i gospodin Sijerković nisu bili svjesni da mojem dvokotaču treba malo njege i ljubavi. Cijeli su taj tjedan najavljivali kišu i hladno vrijeme. - Pih! Kao da me malo vode i hladnoga zraka može spriječiti da odjašem preko brda, na 200 kilometarski put. Na kraju, pa potičem s Kupresa. Mi preziremo hladnoću.
Ugovorio sam termin. Sutra, u 6 ujutro, krećem na put. Krećem rano, jer nikad nisam tom cestom samostalno prošao, a računam da bih se jednom trebao i odmoriti. Moje vozačke vještine još su bile na zavidno niskoj razini i vožnja me jako umarala. Spremio sam si bocu vode, servisnu knjižicu, buket bijelog luka za jednu mladu damu koju sam također trebao posjetiti toga dana (da, znam, čudan ukus ima) i kutiju cigareta. Bio sam spreman.
Nisam bio spreman. Put do obližnje benzinske je jako kratak, a ja sam već promrzao. Zatvoren u kacigu, dah mi se kondenzirao po viziru i slijevao u velikim kapljicama. Nije bilo dobro. Svaki mi je komadić hlada na cesti predstavljao instant sibirsko iskustvo. Cestom sam išao kao Ivica Kostelić, u slalomu tražeći mršave tračke sunca. Kako li će samo luk reagirati na ove skokove temperatura, stalno mi je prolazilo kroz glavu. No, trajalo je samo pola sata. Sunce je već poprilično visoko na nebu i počelo je grijati. Vozim se bez grozničave drhtavice. Krajolik je prelijep. Zavojita me cesta vodi kroz veliku šumu, a maleni nas potok prati u stopu. Lagano vozim i pokušavam odraditi prolaske kroz zavoje najbolje što mogu. Cesta je prazna i jednostavno je kao stvorena za učenje.
Neugoda u sjedećem dijelu mojeg tijela upozorava me da bih trebao napraviti pauzu. Mislim da sam prešao pola puta. Luk u ruksaku još uvijek dobro izgleda, pa palim cigaretu i naručujem piće. Provjeravam motor, oblačim opremu i nastavljam put. Natočio sam i goriva, jer nemam pojma koliko sam potrošio, koliko će mi još trebati. Dobro je da sam to napravio. Radovi na cesti skreću me na neke sporedne, neoznačene ceste. Skrećem za Sisak i vozim pola sata u krivom smjeru…
Servis je prošao dobro. Glavni je majstor polako pregledao cijeli motor, otklonio sitne nepravilnosti, upoznao me s pravilnim održavanjem i nekim tajnama koje pozna, a sve to kroz nekoliko sati provedenih uz piće, dim cigareta i ugodan razgovor. Dan se polako primicao kraju, a ja još nisam posjetio mladu damu s početka priče. Provjeravam luk. Nažalost, oluja koja se primicala i dvjesto kilometara do sigurnosti moje garaže, nagnalo me da mladoj dami otkažem, a buket svježeg, mladog bijelog luka vratim kući.
Na kraju, nakon priče o luku, Kupresu i borbi čovjeka s prirodnim elementima, mogu zaključiti da sam se odlično proveo. Naučio sam mnogo toga taj dan. Neke od naučenih stvari bile su čak i korisne. No, ono najvažnije što sam spoznao toga dana je da nije važno je li vam servis jako blizu ili je vrlo udaljen. Nije bitno ono što vas okružuje, nego ono što vi učinite kako bi ste iz toga izvukli najbolje. Bitna je volja. Odlazak na relativno udaljen servis, pretvorio sam u jednu lijepu vožnju, u jedan lijepi dan. Taj dan ne mora, kao u mojem slučaju, biti usred tjedna. Servisi rade i subotom. Cijene, troškovi i dostupnost održavanja bitne su točke kod kupnje motocikla, ali ne moraju biti i presudne.
Konfucije je jednom rekao kako svaka budala ima svoje veselje. Svatko od nas ima razloge za svoje postupke kod odlučivanja o svojem bajkerskom životu. Bitno je da nam oni budu više zvijezda vodilja, nego kamen opterećenja. Mislim da bi užitak vožnje trebao odnijeti prevagu na bajkerskoj „za i protiv“ klackalici. Konfucije, ispričavam se zbog lažnog citata.
PRIJEĆI NA TAMNU STRANU
Kazaljka okretomjera polako je prošla broj 7. Ulazi u područje koje ne posjećuje tako često. Nemam pojma koliko brzo idem! Nemam pojma u kojem je mjenjač stupnju. Zapravo, jedino što u tome trenutku znam je da dugačka uzbrdica polako postaje sve kraća, a moj se ducati vrti kao nikada do sad. Tresem se…
Dragi čitatelju, upravo si proživio zadnju sekundu prije dostizanja maksimalnog broja okretaja motora mojeg Ducati Monstera 695. Iznenadan pad snage i prestanak ubrzanja, crni Hornet 600 polako prolazi kraj mene i odjednom neki čudan mir. Nastavljamo put kao da se ništa nije dogodilo. Kao da se sekundama ranije nije događala prava erupcija adrenalina. Nikad u životu ne bih mogao zamisliti nešto slično. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan.
Motor sam kupio krajem sezone 2008. godine. Nikad prije nisam sjeo na motor. Naravno, tu ne pribrajam vožnju tatinog prastarog Puch mopeda, tamo sredinom osnovne škole. Jednostavno, motore sam potpuno zaboravio. Zapravo, ono što me oduvijek istinski zanimalo bili su auti. Stari, novi, brzi, spori, veliki i mali auti. Sve sam ih volio. No, jednoga dana došao mi je prijatelj s viješću da kupuje motor, a uskoro je došao i s viješću da je motor i kupio. Polako me uvlačio u svijet s dvostruko manje kotača nego bi trebalo biti. Počeo sam sa zanimanjem gledati tu njegovu hondu. Počeo sam odlaziti na moto susrete. Počeo sam čitati moto časopise. No, ono najvažnije, počeo sam opet sanjati o Emzi! MZ ETZ 251 bio je vrhunac mojeg života u osnovnoj školi. Bio je kul, bio je brz, bio je predivan, crven, skup, smrdljiv, velik, bio je sve ono što će mi ikada trebati. Naravno, ovo je potpuno normalno razmišljanje za frajera iz četvrtog be, ali kad o tome ponovno počne razmišljati neki lik koji ima skoro tri banke… e, to je već materijal za psihoanalizu. Ili možda nije?
Postao sam novopečeni bajker. U procesu transformacije običnog mene u mene bajkera, dogodio se bezbroj smiješnih situacija, pogrešaka, sretnih trenutaka, tužnih trenutaka. U nekima sam od tih trenutaka poželio odustati od svega, u nekima sam bio najsretniji na svijetu. Nažalost, Emzu si još nisam pribavio. Umjesto njega, garažu mi krasi jedan drugi, zrakom hlađeni, crveni ljepotan. Naravno, još uvijek sam u potrazi za tim savršenim, originalnim, neoskvrnjenim primjerkom istočnonjemačke motoindustrije. No sad, kako privodim kraju prvu godinu bajkerskog staža i otkrivam svu veličinu i sve pravce moto svijeta, krug sam želja proširio i na Jawu 350 TS, Cagivu Elefant…
Cijeli jedan potpuno novi svijet otvorio mi je internet. Dao mi je uvid u neke nove, kod nas, egzotične pravce motociklizma. Pokazao mi je da je motocikl održao veliki dio one mistike i karizme koju su imali strojevi pogonjeni motorima s unutarnjim sagorijevanjem, tamo na samim početcima. Za razliku od automobila, koji su postali samo još jedan od kućanskih aparata, motocikl je ostao prijevozno sredstvo prvenstveno okrenuto užitku. I dok automobil svojeg vozača pokušava što više udaljiti i isključiti iz procesa voženja koristeći sve svoje izolacije, sigurnosne sustave i ostala neuzbudljiva čuda, motocikl od vas traži da se priljubite uz njega, da ga osjetite, da se stopite u jedno. Taj prvi, svjesni osjećaj razlike u vožnji automobila i motocikla nikada neću zaboraviti. Bio sam oduševljen količinom posla koju sam morao obaviti kako bih pravilno prošao zavoj. Međugas kod prebacivanja u niži stupanj i redoviti, tihi pucanj iz dvije serijske ispušne cijevi svaki me put pretvarao u malo dijete koje je željelo još, još i još. Najbolje je od svega što se sve ovo događa na najnormalnijoj cesti, držeći se propisanih ograničenja brzine. Zamislite samo što bi se događalo na trkaćoj stazi.
Trkaćih staza za motore imamo samo dvije vrste: one velike i asfaltirane i one razrovane, što idu uzbrdo. Naravno, ovako sam mislio prije nego sam se upustio u svijet motora i njima pripadajućeg djelića interneta. Otkrio sam, naime, postojanje motociklističkog sporta koji se naziva flat track. Sport, koji je vjerojatno najjeftiniji sport povezan s motociklima ikada izmišljen, potpuno me zaokupio. Retro izgled i jednostavnost tih strojeva me fascinirala. Ovalna staza, po kojoj se trkači voze u smjeru suprotnom od kazaljki na satu, savršeni je spoj jeftine izgradnje i još jeftinijeg održavanja. Sport, koji je u Europi još u povojima, čini mi se odličnom zabavom i vrlo pristupačnom ulaznicom u svijet moto natjecanja, svijet moto zabave.
Motocikli su zauzeli jedno od direktorskih mjesta među mojim interesima. Fasciniranost tim svijetom, koji mi je do nedavno bio potpuno stran, raste svakim danom. Potraga za onim Emzom s početka priče još uvijek traje, a nadam se da će i jednoga dana završiti, naravno, kupovinom upravo onog savršenog primjerka kojeg sam toliko željno sanjao. Vjerujem da će nekima moja želja za vožnjom starog, potrošenog motocikla biti pomalo čudna, ali postoji jedna rečenica koja taj poriv savršeno objašnjava. Našao sam je kao naslov teme u jednom odličnom, malom moto časopisu, specijaliziranom upravo za onaj flat track, koji me toliko opčinio.
Jesam li pogriješio što sam prešao na Tamnu stranu? Hoću li pogriješiti ako kupim Emzu? Hoće li itko pogriješiti ako zajaši bilo kakav, pa i najlošiji motor? Mislim da je odgovor na sva pitanja: Ne. Ona rečenica, koja sve to opravdava, zbog koje ostaješ bajker i u dobru i u zlu, kaže:
„Nije važno ono što voziš, nego kako to voziš“
Dragi čitatelju, upravo si proživio zadnju sekundu prije dostizanja maksimalnog broja okretaja motora mojeg Ducati Monstera 695. Iznenadan pad snage i prestanak ubrzanja, crni Hornet 600 polako prolazi kraj mene i odjednom neki čudan mir. Nastavljamo put kao da se ništa nije dogodilo. Kao da se sekundama ranije nije događala prava erupcija adrenalina. Nikad u životu ne bih mogao zamisliti nešto slično. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan.
Motor sam kupio krajem sezone 2008. godine. Nikad prije nisam sjeo na motor. Naravno, tu ne pribrajam vožnju tatinog prastarog Puch mopeda, tamo sredinom osnovne škole. Jednostavno, motore sam potpuno zaboravio. Zapravo, ono što me oduvijek istinski zanimalo bili su auti. Stari, novi, brzi, spori, veliki i mali auti. Sve sam ih volio. No, jednoga dana došao mi je prijatelj s viješću da kupuje motor, a uskoro je došao i s viješću da je motor i kupio. Polako me uvlačio u svijet s dvostruko manje kotača nego bi trebalo biti. Počeo sam sa zanimanjem gledati tu njegovu hondu. Počeo sam odlaziti na moto susrete. Počeo sam čitati moto časopise. No, ono najvažnije, počeo sam opet sanjati o Emzi! MZ ETZ 251 bio je vrhunac mojeg života u osnovnoj školi. Bio je kul, bio je brz, bio je predivan, crven, skup, smrdljiv, velik, bio je sve ono što će mi ikada trebati. Naravno, ovo je potpuno normalno razmišljanje za frajera iz četvrtog be, ali kad o tome ponovno počne razmišljati neki lik koji ima skoro tri banke… e, to je već materijal za psihoanalizu. Ili možda nije?
Postao sam novopečeni bajker. U procesu transformacije običnog mene u mene bajkera, dogodio se bezbroj smiješnih situacija, pogrešaka, sretnih trenutaka, tužnih trenutaka. U nekima sam od tih trenutaka poželio odustati od svega, u nekima sam bio najsretniji na svijetu. Nažalost, Emzu si još nisam pribavio. Umjesto njega, garažu mi krasi jedan drugi, zrakom hlađeni, crveni ljepotan. Naravno, još uvijek sam u potrazi za tim savršenim, originalnim, neoskvrnjenim primjerkom istočnonjemačke motoindustrije. No sad, kako privodim kraju prvu godinu bajkerskog staža i otkrivam svu veličinu i sve pravce moto svijeta, krug sam želja proširio i na Jawu 350 TS, Cagivu Elefant…
Cijeli jedan potpuno novi svijet otvorio mi je internet. Dao mi je uvid u neke nove, kod nas, egzotične pravce motociklizma. Pokazao mi je da je motocikl održao veliki dio one mistike i karizme koju su imali strojevi pogonjeni motorima s unutarnjim sagorijevanjem, tamo na samim početcima. Za razliku od automobila, koji su postali samo još jedan od kućanskih aparata, motocikl je ostao prijevozno sredstvo prvenstveno okrenuto užitku. I dok automobil svojeg vozača pokušava što više udaljiti i isključiti iz procesa voženja koristeći sve svoje izolacije, sigurnosne sustave i ostala neuzbudljiva čuda, motocikl od vas traži da se priljubite uz njega, da ga osjetite, da se stopite u jedno. Taj prvi, svjesni osjećaj razlike u vožnji automobila i motocikla nikada neću zaboraviti. Bio sam oduševljen količinom posla koju sam morao obaviti kako bih pravilno prošao zavoj. Međugas kod prebacivanja u niži stupanj i redoviti, tihi pucanj iz dvije serijske ispušne cijevi svaki me put pretvarao u malo dijete koje je željelo još, još i još. Najbolje je od svega što se sve ovo događa na najnormalnijoj cesti, držeći se propisanih ograničenja brzine. Zamislite samo što bi se događalo na trkaćoj stazi.
Trkaćih staza za motore imamo samo dvije vrste: one velike i asfaltirane i one razrovane, što idu uzbrdo. Naravno, ovako sam mislio prije nego sam se upustio u svijet motora i njima pripadajućeg djelića interneta. Otkrio sam, naime, postojanje motociklističkog sporta koji se naziva flat track. Sport, koji je vjerojatno najjeftiniji sport povezan s motociklima ikada izmišljen, potpuno me zaokupio. Retro izgled i jednostavnost tih strojeva me fascinirala. Ovalna staza, po kojoj se trkači voze u smjeru suprotnom od kazaljki na satu, savršeni je spoj jeftine izgradnje i još jeftinijeg održavanja. Sport, koji je u Europi još u povojima, čini mi se odličnom zabavom i vrlo pristupačnom ulaznicom u svijet moto natjecanja, svijet moto zabave.
Motocikli su zauzeli jedno od direktorskih mjesta među mojim interesima. Fasciniranost tim svijetom, koji mi je do nedavno bio potpuno stran, raste svakim danom. Potraga za onim Emzom s početka priče još uvijek traje, a nadam se da će i jednoga dana završiti, naravno, kupovinom upravo onog savršenog primjerka kojeg sam toliko željno sanjao. Vjerujem da će nekima moja želja za vožnjom starog, potrošenog motocikla biti pomalo čudna, ali postoji jedna rečenica koja taj poriv savršeno objašnjava. Našao sam je kao naslov teme u jednom odličnom, malom moto časopisu, specijaliziranom upravo za onaj flat track, koji me toliko opčinio.
Jesam li pogriješio što sam prešao na Tamnu stranu? Hoću li pogriješiti ako kupim Emzu? Hoće li itko pogriješiti ako zajaši bilo kakav, pa i najlošiji motor? Mislim da je odgovor na sva pitanja: Ne. Ona rečenica, koja sve to opravdava, zbog koje ostaješ bajker i u dobru i u zlu, kaže:
„Nije važno ono što voziš, nego kako to voziš“
Pretplati se na:
Postovi (Atom)