PRIJEĆI NA TAMNU STRANU

Kazaljka okretomjera polako je prošla broj 7. Ulazi u područje koje ne posjećuje tako često. Nemam pojma koliko brzo idem! Nemam pojma u kojem je mjenjač stupnju. Zapravo, jedino što u tome trenutku znam je da dugačka uzbrdica polako postaje sve kraća, a moj se ducati vrti kao nikada do sad. Tresem se…

Dragi čitatelju, upravo si proživio zadnju sekundu prije dostizanja maksimalnog broja okretaja motora mojeg Ducati Monstera 695. Iznenadan pad snage i prestanak ubrzanja, crni Hornet 600 polako prolazi kraj mene i odjednom neki čudan mir. Nastavljamo put kao da se ništa nije dogodilo. Kao da se sekundama ranije nije događala prava erupcija adrenalina. Nikad u životu ne bih mogao zamisliti nešto slično. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan.

Motor sam kupio krajem sezone 2008. godine. Nikad prije nisam sjeo na motor. Naravno, tu ne pribrajam vožnju tatinog prastarog Puch mopeda, tamo sredinom osnovne škole. Jednostavno, motore sam potpuno zaboravio. Zapravo, ono što me oduvijek istinski zanimalo bili su auti. Stari, novi, brzi, spori, veliki i mali auti. Sve sam ih volio. No, jednoga dana došao mi je prijatelj s viješću da kupuje motor, a uskoro je došao i s viješću da je motor i kupio. Polako me uvlačio u svijet s dvostruko manje kotača nego bi trebalo biti. Počeo sam sa zanimanjem gledati tu njegovu hondu. Počeo sam odlaziti na moto susrete. Počeo sam čitati moto časopise. No, ono najvažnije, počeo sam opet sanjati o Emzi! MZ ETZ 251 bio je vrhunac mojeg života u osnovnoj školi. Bio je kul, bio je brz, bio je predivan, crven, skup, smrdljiv, velik, bio je sve ono što će mi ikada trebati. Naravno, ovo je potpuno normalno razmišljanje za frajera iz četvrtog be, ali kad o tome ponovno počne razmišljati neki lik koji ima skoro tri banke… e, to je već materijal za psihoanalizu. Ili možda nije?

Postao sam novopečeni bajker. U procesu transformacije običnog mene u mene bajkera, dogodio se bezbroj smiješnih situacija, pogrešaka, sretnih trenutaka, tužnih trenutaka. U nekima sam od tih trenutaka poželio odustati od svega, u nekima sam bio najsretniji na svijetu. Nažalost, Emzu si još nisam pribavio. Umjesto njega, garažu mi krasi jedan drugi, zrakom hlađeni, crveni ljepotan. Naravno, još uvijek sam u potrazi za tim savršenim, originalnim, neoskvrnjenim primjerkom istočnonjemačke motoindustrije. No sad, kako privodim kraju prvu godinu bajkerskog staža i otkrivam svu veličinu i sve pravce moto svijeta, krug sam želja proširio i na Jawu 350 TS, Cagivu Elefant…

Cijeli jedan potpuno novi svijet otvorio mi je internet. Dao mi je uvid u neke nove, kod nas, egzotične pravce motociklizma. Pokazao mi je da je motocikl održao veliki dio one mistike i karizme koju su imali strojevi pogonjeni motorima s unutarnjim sagorijevanjem, tamo na samim početcima. Za razliku od automobila, koji su postali samo još jedan od kućanskih aparata, motocikl je ostao prijevozno sredstvo prvenstveno okrenuto užitku. I dok automobil svojeg vozača pokušava što više udaljiti i isključiti iz procesa voženja koristeći sve svoje izolacije, sigurnosne sustave i ostala neuzbudljiva čuda, motocikl od vas traži da se priljubite uz njega, da ga osjetite, da se stopite u jedno. Taj prvi, svjesni osjećaj razlike u vožnji automobila i motocikla nikada neću zaboraviti. Bio sam oduševljen količinom posla koju sam morao obaviti kako bih pravilno prošao zavoj. Međugas kod prebacivanja u niži stupanj i redoviti, tihi pucanj iz dvije serijske ispušne cijevi svaki me put pretvarao u malo dijete koje je željelo još, još i još. Najbolje je od svega što se sve ovo događa na najnormalnijoj cesti, držeći se propisanih ograničenja brzine. Zamislite samo što bi se događalo na trkaćoj stazi.

Trkaćih staza za motore imamo samo dvije vrste: one velike i asfaltirane i one razrovane, što idu uzbrdo. Naravno, ovako sam mislio prije nego sam se upustio u svijet motora i njima pripadajućeg djelića interneta. Otkrio sam, naime, postojanje motociklističkog sporta koji se naziva flat track. Sport, koji je vjerojatno najjeftiniji sport povezan s motociklima ikada izmišljen, potpuno me zaokupio. Retro izgled i jednostavnost tih strojeva me fascinirala. Ovalna staza, po kojoj se trkači voze u smjeru suprotnom od kazaljki na satu, savršeni je spoj jeftine izgradnje i još jeftinijeg održavanja. Sport, koji je u Europi još u povojima, čini mi se odličnom zabavom i vrlo pristupačnom ulaznicom u svijet moto natjecanja, svijet moto zabave.

Motocikli su zauzeli jedno od direktorskih mjesta među mojim interesima. Fasciniranost tim svijetom, koji mi je do nedavno bio potpuno stran, raste svakim danom. Potraga za onim Emzom s početka priče još uvijek traje, a nadam se da će i jednoga dana završiti, naravno, kupovinom upravo onog savršenog primjerka kojeg sam toliko željno sanjao. Vjerujem da će nekima moja želja za vožnjom starog, potrošenog motocikla biti pomalo čudna, ali postoji jedna rečenica koja taj poriv savršeno objašnjava. Našao sam je kao naslov teme u jednom odličnom, malom moto časopisu, specijaliziranom upravo za onaj flat track, koji me toliko opčinio.

Jesam li pogriješio što sam prešao na Tamnu stranu? Hoću li pogriješiti ako kupim Emzu? Hoće li itko pogriješiti ako zajaši bilo kakav, pa i najlošiji motor? Mislim da je odgovor na sva pitanja: Ne. Ona rečenica, koja sve to opravdava, zbog koje ostaješ bajker i u dobru i u zlu, kaže:

„Nije važno ono što voziš, nego kako to voziš“