COFFEE AND CIGARETTES …I MOKRA KRPA

„Kako čistiš motor?“ priupita me vrijedni majstor pričvršćujući posljednje dijelove mojeg motora nakon obavljenog servisa.

„Spužvom i krpom.“ odgovorim u čudu.

„Dobro je. Ne vole baš pranje pod velikim pritiskom.“ reče majstor, povlačeći zadnji dim svoje cigarete.

Bio sam ponosan na svoj odgovor. Izgleda da, na kraju, ipak nisam na putu da postanem jedan od onih koji svoje metalne ljubimce drže u spavaćim sobama, dok žena spava u kuhinji na kauču. Nisam postao stidna uš, kako bi se to stručno reklo. Bio sam potpuno normalan vlasnik koji se primjereno brine za svoj motor. Veliko olakšanje. Toliko veliko, da sam sa zadovoljstvom nastavio dugotrajne procese skidanja blata, kočničke prašine i ostalih neprijatelja sjaja mojeg crvenog Monstera. Kako sam počeo? Jednostavno.

Kupivši motor dok još nisam imao položen vozački ispit kategorije A, jedina stvar koja mi je preostala bila je gledanje u parkiran crveni stroj na sredini moje garaže. Prijatelj koji mi je motor dovezao bio je jako nepažljiv tijekom puta iz Zagreba do sela mojeg na brdašcu. Nije se trudio izbjegavati mušice, leptire i ostala leteća stvorenja i nakupio ih je popriličnu količinu po mojem tek kupljenom stroju. Lagano odrađujući sate vožnje u autoškoli, vraćao sam se kući i gledao u crveno, talijansko stratište hrvatske zrakoplovne faune. Prijatelji su, naravno, dolazili pogledati moj novi motor, ali redovito je prvi komentar bio o – mušicama. Prekipjelo mi je! Uzeo sam malo tople vode, šampona za aute, krpu i krenuo na posao. Posao, koji se pokazao puno većim nego se činilo na prvi pogled. Vruć, ljetni dan i dolazak prijatelja uzrokovali su otvaranje piva i nastavak čišćenja uz ugodan razgovor. Slijedila je cigareta, pa kava, opet cigareta i prošao je cijeli dan. Jako ugodan dan, primijetio sam.

Prva vožnja po kiši dovela me do očaja. Blato, pijesak i, naravno, mušice, okovali su moj motor još jednom. Ovaj put bio je to teži slučaj. Poučen iskustvom da uz otvoreno pivo uvijek netko „slučajno“ naiđe, parkirao sam motor, otvorio pivo i započeo čišćenje. Krilca za hlađenje cilindara vapila su za jakim mlazom vode koji bi ih oslobodio blatne napasti. Moji pivski sugovornici nisu bili od prevelike pomoći, a i malena spužvica polako je posustajala u svojim naporima. Nisam se pokolebao. Čišćenje je trajalo dva dana. Bilo je mukotrpno i prljavo, ali uspio sam. Motor je ponovno bio kao i moj bankovni račun – očišćen. No, zašto sve ovo pišem?

Vrijeme je zime. „Sretnici“ koji, kao i ja, žive u Slavoniji i posjeduju cestovne motore, spremaju svoje ljubimce na hibernaciju, zimski san. Da bi naši motori, zajedno s prvim visibabama i jaglacima, na proljeće mogli vedri i odmorni izići van iz mračnih garaža, potrebno je znati i kako ih pravilno pripremiti. Svježi bajkeri, poput mene, to ne znaju. No, sve se hoće, kad se može, rekao bi Konfucije.

Vjerovali ili ne, najveći prijatelj novopečenim bajkerima s novim motorima je malena knjižica koju dobijete uz motor. Njezino je ime Priručnik i sasvim je ugodno štivo. Priručnik će vam pomoći puno više i stručnije nego Onaj-Lik-S-Foruma-Što-Zna-Sve. Vjerujem da sam, kao i većina, otkrio to na teži način.

Moje se znanje o spremanju motocikla preko zime sastojalo od toga da motor mora biti čist i da bi ga bilo dobro podići u zrak. Neki su još i rekli kako bi bilo dobro napuniti rezervoar goriva do vrha i motor nečime i prekriti. Motor sam već očistio. Postao sam vrlo vješt u tome, a prazna pivska gajba je to i potvrđivala. Prednji i zadnji sam stalak za motor, popularne „štendere“, već dulje vrijeme planirao nabaviti, a sad je i pravi trenutak za to. Natočio sam rezervoar do vrha, postavio motor na „štendere“ i zadovoljan zaključao garažu. Pa ipak, zadovoljstvo je brzo nestalo. Zanimalo me moram li prekriti motor, može li nastati kakva šteta ako motor stoji nepokriven u grijanoj garaži ili će samo biti prašnjav. Sjetio sam se Priručnika.

Ducati Monster 695 ima plastični rezervoar za gorivo. Ispod rezervoara se nalazi akumulator, kojeg priručnik preporučuje izvaditi ako motor dulje vrijeme stoji. Pun rezervoar goriva ne može se podići i osloboditi put do crne kutijice koja čuva struju.
„Lijepo sam započeo.“ pomislih. Također, shvatio sam i da plastični rezervoari za gorivo ne mogu zahrđati čak i ako su prazni. Svašta čovjek nauči, možda bi rekao Konfucije.

Ove sam godine pametniji. Priručnik sam pročitao od prve do zadnje stranice. Nakon savjeta s vrijednim majstorom iz servisa, spremio sam motor prema postupku iz Priručnika, ali uz nekoliko mračnih tajni koje mi je vrijedni majstor odao. Provjerio sam tlak u gumama, podmazao sve što se podmazati mora, provjerio sva crijeva, žice i spojeve. Naravno, motor sam prethodno očistio, prazna pivska gajba to potvrđuje. Na kraju, poželio sam motor i prekriti nečim kako bi ostao sjajan sve do proljeća. Kupovina cerade ili nekog drugog tvorničkog prekrivača činila mi se pretjeranim za motor koji stoji u grijanoj garaži, pa sam rješenje potražio drugdje. Našao sam ga u poljoprivrednoj apoteci u vidu nekog prozračnog materijala poput umjetno stvorene paučine. Činio mi se odličnim. Zrak je nesmetano prolazio kroz njega, a bio je neusporedivo jeftiniji od najjeftinijeg prekrivala za motore. Jednostavno sam izrezao potrebne dimenzije i prekrio motor tom najlaganijom dekicom na svijetu. „E tako se pravilno sprema motor.“ rekoh sam sebi. „Prvo se pravilno informiraj, a onda radi.“

Mjesec kasnije, pročitao sam, na vrećici u kojoj je „paučina“ došla, kako služi za izradu plastenika za povrće i kako odlično zadržava vlagu.
Nadam se da na proljeće neće osvanuti priča naslova „Ducati boje kawasakija“
Konfucije, isprika ako sam što krivo naveo.