ODMAH IZA BRDA

Čini se da „oni dani“ dolaze, zapravo, svima, a ne samo njima. Jedina je razlika u rasporedu, tj. vremenskim intervalima u kojima „oni dani“ dolaze. Nekome ti dani dolaze svaki mjesec, nekome su svaki dan, nekome dolaze dva puta godišnje, a nekima, opet, samo jednom u godini. Motoristi najčešće spadaju u posljednje dvije kategorije (iako mislim da ih se određen postotak prepoznaje i u onoj prvoj). Naravno, govorim o redovnim servisima naših ljubimaca.

Oni sretnici koji vole vožnju, a voze motore čiji su servisi i dijelovi povoljniji, svoje pile vjerojatno servisiraju dva puta godišnje. Mislim na motore kojima je propisani servisni interval 6000 kilometara. No postoje i motori koji dolaze s nešto višom prodajnom cijenom, nešto višom cijenom servisa i rezervnih dijelova, ali zahtijevaju tretman kod vašeg najdražeg servisera samo jednom godišnje. Uzrok tome je servisni interval koji je obično od 10000, pa i do 12000 kilometara kod nekih proizvođača. Pripadam, srećom, u skupinu od 12000 kilometara. Zgodno, zar ne.

Prilikom kupovine motora, važemo puno bitnih stvari. Nekome je važna cijena motocikla, nekome servisna mreža, nekome cijena održavanja, nekome izgled, a nekome je važno hoće li susjed biti zavidan. Nedostupnost i udaljenost servisa može predstavljati veliki problem, ali može biti, kao u mome slučaju, razlog za cjelodnevnu feštu.

Približio mi se dan prvoga servisa. Pod crnim nogama mojeg crvenog brundavca prošlo je oko 700 kilometara i bilo je vrijeme za obaviti ono što se obaviti mora. Moje malo, slavonsko selo poprilično je udaljeno od velikog Zagreba, mjesta jedinog ovlaštenog servisa u Hrvatskoj. Srećom, posao kojim se bavim ostavlja mi svake godine, pred početak moto sezone, nekoliko slobodnih dana. Naravno, servis sam planirao obaviti u to vrijeme. No, izgleda da gospodin Vakula i gospodin Sijerković nisu bili svjesni da mojem dvokotaču treba malo njege i ljubavi. Cijeli su taj tjedan najavljivali kišu i hladno vrijeme. - Pih! Kao da me malo vode i hladnoga zraka može spriječiti da odjašem preko brda, na 200 kilometarski put. Na kraju, pa potičem s Kupresa. Mi preziremo hladnoću.

Ugovorio sam termin. Sutra, u 6 ujutro, krećem na put. Krećem rano, jer nikad nisam tom cestom samostalno prošao, a računam da bih se jednom trebao i odmoriti. Moje vozačke vještine još su bile na zavidno niskoj razini i vožnja me jako umarala. Spremio sam si bocu vode, servisnu knjižicu, buket bijelog luka za jednu mladu damu koju sam također trebao posjetiti toga dana (da, znam, čudan ukus ima) i kutiju cigareta. Bio sam spreman.

Nisam bio spreman. Put do obližnje benzinske je jako kratak, a ja sam već promrzao. Zatvoren u kacigu, dah mi se kondenzirao po viziru i slijevao u velikim kapljicama. Nije bilo dobro. Svaki mi je komadić hlada na cesti predstavljao instant sibirsko iskustvo. Cestom sam išao kao Ivica Kostelić, u slalomu tražeći mršave tračke sunca. Kako li će samo luk reagirati na ove skokove temperatura, stalno mi je prolazilo kroz glavu. No, trajalo je samo pola sata. Sunce je već poprilično visoko na nebu i počelo je grijati. Vozim se bez grozničave drhtavice. Krajolik je prelijep. Zavojita me cesta vodi kroz veliku šumu, a maleni nas potok prati u stopu. Lagano vozim i pokušavam odraditi prolaske kroz zavoje najbolje što mogu. Cesta je prazna i jednostavno je kao stvorena za učenje.

Neugoda u sjedećem dijelu mojeg tijela upozorava me da bih trebao napraviti pauzu. Mislim da sam prešao pola puta. Luk u ruksaku još uvijek dobro izgleda, pa palim cigaretu i naručujem piće. Provjeravam motor, oblačim opremu i nastavljam put. Natočio sam i goriva, jer nemam pojma koliko sam potrošio, koliko će mi još trebati. Dobro je da sam to napravio. Radovi na cesti skreću me na neke sporedne, neoznačene ceste. Skrećem za Sisak i vozim pola sata u krivom smjeru…

Servis je prošao dobro. Glavni je majstor polako pregledao cijeli motor, otklonio sitne nepravilnosti, upoznao me s pravilnim održavanjem i nekim tajnama koje pozna, a sve to kroz nekoliko sati provedenih uz piće, dim cigareta i ugodan razgovor. Dan se polako primicao kraju, a ja još nisam posjetio mladu damu s početka priče. Provjeravam luk. Nažalost, oluja koja se primicala i dvjesto kilometara do sigurnosti moje garaže, nagnalo me da mladoj dami otkažem, a buket svježeg, mladog bijelog luka vratim kući.

Na kraju, nakon priče o luku, Kupresu i borbi čovjeka s prirodnim elementima, mogu zaključiti da sam se odlično proveo. Naučio sam mnogo toga taj dan. Neke od naučenih stvari bile su čak i korisne. No, ono najvažnije što sam spoznao toga dana je da nije važno je li vam servis jako blizu ili je vrlo udaljen. Nije bitno ono što vas okružuje, nego ono što vi učinite kako bi ste iz toga izvukli najbolje. Bitna je volja. Odlazak na relativno udaljen servis, pretvorio sam u jednu lijepu vožnju, u jedan lijepi dan. Taj dan ne mora, kao u mojem slučaju, biti usred tjedna. Servisi rade i subotom. Cijene, troškovi i dostupnost održavanja bitne su točke kod kupnje motocikla, ali ne moraju biti i presudne.

Konfucije je jednom rekao kako svaka budala ima svoje veselje. Svatko od nas ima razloge za svoje postupke kod odlučivanja o svojem bajkerskom životu. Bitno je da nam oni budu više zvijezda vodilja, nego kamen opterećenja. Mislim da bi užitak vožnje trebao odnijeti prevagu na bajkerskoj „za i protiv“ klackalici. Konfucije, ispričavam se zbog lažnog citata.