Japanke, rejbanke i vjerojatno još koja stvar koja završava na –anke, bila je jedina oprema opakih jahača opakih pila dok su lagano kružili gradom od birtije do birtije. Bilo je to vrijeme prije petnaestak godina, kad sam, neudobno smješten u drvene školske klupe, nezainteresirano čekao posljednje školsko zvono, vrijeme prikraćujući promatranjem tih momaka. Zapravo, zaboravio sam na kacigu. Ona je obavezno bila na ruci, a od ozbiljnih ozljeda čuvala je lakat. Oni sigurnosno osvješteniji vozili su, iza sebe, i curu čijom su kacigom zaštitili i drugi lakat. No, bilo je i nekoliko promila motorista koji su pročitali upute za korištenje i kacigu nosili na glavi. Danas je vrijeme, naravno, drugačije. Kacige se nose na ispravan način, japanke je zamijenila primjerenija obuća, a pojavljuje se i sve više dodatne sigurnosne opreme. No, opremu treba kupiti na ispravan način. Ja sam jedan od onih koji su to iskusili na, pogađate, teži i smješniji način.
Obdaren velikim količinama nikakvog iskustva i znanja, krenuo sam u potragu za opremom koja će me zaštiti od mogućeg kombiniranog utjecaja Zemljine gravitacije i loše asfaltiranih cesta mojeg brdovitog komadića Slavonije. Trebao sam kacigu, jaknu i rukavice. To bi bilo dovoljno, mislio sam. Pretražio sam internet i došao do nekakvih informacija o pravilnom odabiru veličine željenog komada opreme. Izmjeriti opseg glave, opseg dlanova i to je to. Motorističku ću jaknu kupiti jednako kako kupujem i obične jakne. „Bludio sam u zabludi“ rekao bi Konfucije.
Za početak, prijatelj mi je posudio svoju staru kacigu. Bila mi je velika i slobodno se kretala oko moje čudno oblikovane glave. Pošto je problem kacige bio privremeno riješen, produžio sam na kupovinu jakne i rukavica. Nikad to neću zaboraviti.
Internetom sam surfao u potrazi za jaknama i, nakon dugotrajne potrage, pronašao model koji mi se sviđa. Čak je i cijena bila pristupačna. Spremio sam novce i krenuo u Zagreb, naoružan svojim neznanjem. Trgovinu sam brzo pronašao, pogledao kroz izlog i lagano otvorio vrata. Dočekala me hrpetina jakni, kaciga, čizama, sve moguće motociklističke opreme. Prodavač je bio vrlo susretljiv, pa mi je dopustio da krstarim među mnogobrojnim vješalicama opterećenima teškim kožnim jaknama. Željenu sam jaknu napokon našao i razveselio se što je imaju u odgovarajućoj veličini. Obukao sam je i ponosno došao pred prodavača. Nekad veselo lice simpatičnog čovjeka, poprimilo je paklenski oblik.
„To ćeš uzet?“ pitao me.
Zgrabio me za prednji dio jakne i povukao velikom silinom. Malo sam se preplašio, jer nisam navikao, sa svojih devedeset i pet kila, letjeti kao perce. No nije bilo mjesta panici. Učinio je to s valjanim razlogom. Jakna mi je bila prevelika, a tim povlačenjem mi je demonstrirao što će mi se dogoditi pri 200km/h u takvoj jakni. Zahvaljujući tom poštenom i marljivom čovjeku, kupio sam si jaknu koja je uska i koja me upravo zbog toga može pravilno zaštiti od već spomenute kooperacije gravitacije i asfalta. Lekcija broj 1: Jakna mora biti dovoljno uska kako bi štitnici koji su ugrađeni u nju mogli ostati na mjestima koja trebaju štititi.
Srećom, odlučio sam u istoj trgovini kupiti i zaštitne rukavice. Naravno, u obzir su dolazile samo one sa štitnicima i to štitnicima od ugljičnih vlakana (ili plastike koja tako izgleda). Kod ove kupnje, promašaja nije bilo. Rukavice se kupuju tako da na jaču ruku (pošto sam ljevak, isprobavao sam na lijevoj ruci) obučete rukavicu i probate micati šaku i prste kao da držite ručke motora. Ako je sve u redu, kupujte. Naravno, zbog neudobnih štitnika, ljeti imam žuljeve na šakama. Na KRIVOJ strani šaka. No, ništa što malo gela protiv stvaranja žuljeva ne bi moglo riješiti.
Pošto sam bio tako dobar kupac i sve platio gotovinom, dobri gazda i prodavač odlučili su mi pokloniti kvalitetan štitnik od vjetra za vrat. Rekli su mi da ću ga znat cijeniti. Riječi su im se obistinile. Štitnik od vjetra postao je dio opreme kojeg svuda nosim sa sobom i koji me je nebrojeno puta spasio od drhtavice.
Za sve to vrijeme, prijateljeva je kaciga pošteno odrađivala svoj radni staž od jednog mjeseca. Došao je trenutak za kupovinu vlastite kacige. Već sam dugo obilazio trgovine opremom, ali nikako nisam mogao pronaći odgovarajuću veličinu. Unatoč preciznom mjerenju opsega glave maminim krojačkim metrom, kacige koje bi trebale biti moje veličine bile su mi prevelike. „Oh, sudbo kleta!“ vapio sam prema nebu. „Zašto mi se ovo događa!“ vapio sam odmah poslije toga. Ispostavilo se da nije u pitanju nikakva kletva ili urota bogova prema jadnom, malom meni, nego samo okrutna šala prirode koja me obdarila oblikom glave sličnom Alienu. Velika se, ali duguljasta glava jednostavno nije snalazila u teškoj kategoriji. Situacija se poboljšala kad sam počeo tražiti kacige manjih brojeva. Od veličine XL, dogurao sam do veličine S i odmah skinuo sve kletve, uroke i štatijaznam. Svijet je opet bio lijep, ptice su pjevale, nebo je bilo plavije, a kaciga je napokon smireno stajala na mjestu i čuvala moju glavu. Bilo je to jako važno, jer ako mi pukne glava, padat će mi kiša u stomak.
Na kraju sam se počastio i pojasom za bubrege. Kratka jakna lijepo je izgledala i odlično je štitila gornji dio moga tijela, ali bubrezi su mi stalno ostajali otkriveni, na milost i nemilost hladnome vjetru. Čak me i baka stalno upozoravala da si čuvam bubrege. Kupio sam si pojas prilagodljivog opsega, sa štitnikom za kralježnicu i jako sam zadovoljan. Bubrezi su u redu, baka šuti, a i tata je sretan jer sam mu vratio njegov steznik kojeg sam do tada koristio umjesto pojasa. Kupnja pojasa prošla mi je potpuno bezbolno jer pojasi su prilagodljiva sorta i čak je i meni bilo nemoguće kupiti pogrešan.
Jedina stvar koju si nisam kupio i vjerojatno nikada neću je neki oblik motorističke obuće. Po mokroj cesti vozim motor u visokim cipelama, a u svim drugim situacijama stopala štitim vrhunskim, starim starkama. Izgleda da se nisam previše odmakao od japanki. Treba imati stila, zar ne?
Konfucije, a što da ti kažem…
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar