1995. godine bio sam dosta mlađi nego danas. Bio sam mlađi otprilike šesnaest godina. Počeo sam otkrivati nove stvari u tom vremenu. Te sam godine krenuo u gimnaziju, počeo puštati kosu, odlučio prestat kidati komade mesa i kože sa svoga tijela učenjem glupih trikova na biciklu, prestao sam s gutanjem Hrvatskih vojnika (mislim na časopis, nije pravopisna greška) ((uuuu fuuuj, ovo odvratno zvuči)) (((moram prestat koristiti gej fore))) ((((nisam gej)))). Te sam, 1995. godine, počeo obraćati pozornost i na jedan časopis, na kiosku u blizini škole, kojeg do tada nisam zamjećivao. Nije me ni zanimao do tad. Naime, odlaskom u matematičku gimnaziju, razvio sam zanimanje za njih, znate već o čemu pričam. I tako, gotovo svakodnevno prolazeći pokraj tog kioska, odjednom sam se odvažio i taj časopis kupio. Uskoro sam, da mi roditelji ne znaju, uplatio pretplatu na taj časopis. Bio je to Bug.
U Bugu se jedno vrijeme pojavljivala reklama, ne znam više za što, s velikom slikom Porschea 911 Turbo. U to se vrijeme proizvodila 993 generacija tih predivnih automobila. Na toj velikoj slici, nešto mi je zapelo za oko. Činilo mi se kako su krakovi porscheovih naplataka zakrenuti tako da napadaju zrak prvo obodnim dijelom, a zatim onim dijelom bližim središtu kotača. Činilo mi se nekako čudno, agresivno zapravo. Nedugo zatim, vidio sam sliku Porschea 993 Turbo s krakovima kotača zakrenutima u suprotnom smjeru, tako da je zrak rezao prvo središnji dio kotača, a obodni se dio kraka vukao za njim. Zar sam krivo zapamtio?!? Ubrzo nakon toga, ugledao sam krakove zakrenute suprotno od toga, zatim opet suprotno, pa opet suprotno. Proizvodi li Porsche dvije vrste istih naplataka? Bilo je vrijeme za obaviti istraživanje.
Vrlo sam lako, uspoređujući slike lijevog i desnog profila automobila, došao do zaključka kako proizvođači proizvode zapravo samo jedan naplatak. Razgledajući automobile na ulici, potvrdio sam svoju teoriju. Uzmete li naplatke sa zakrivljenim krakovima i ugradite li ih na automobil, zakrivljeni će krakovi pokazivati u međusobno suprotne smjerove. Na primjer, ako su naplatci lijeve strane automobila krakovi će biti nagnuti prema prednjem dijelu automobila. Na desnoj će strani biti nagnuti prema stražnjem dijelu automobila. Pošto je većina automobila koje sam sretao na ulici bila velikoserijska, nije mi tako jako smetalo što se na njima takav detalj previdio, ili se pokušalo štedjeti proizvodnjom jedne vrste naplataka. No, smetalo mi je što sam istu pojavu primijetio kod mojeg najdražeg proizvođača – Porschea.
Zanimljiva je stvar kod ovog mojeg pronalaska bila to što ljudi koji su imali takve naplatke na automobilu, ovu pojavu uopće nisu primjećivali. Razgovarao sam s nekoliko vlasnika automobila s takvim naplatcima. Neki su imali problema shvatiti o čemu pričam. Morao sam ih voditi oko automobila i pokazivati. Tad sam odlučio nikad ne kupiti automobil sa zakrivljeni naplatcima.
U međuvremenu, moje me otkriće počelo zabavljati. Zanimalo me, znaju li uopće ti likovi koji crtaju automobile, koji ih dizajniraju, da svaki put kad nacrtaju automobil sa zakrivljenim naplatcima, zapravo crtaju Julia Iglesiasa - čovjeka koji uvijek traži da mu slikaju desnu stranu lica. Naime, Enriqueov tata, poznati pjevač, je*ač i nekadašnji Realov golman, misli da izgleda ružno s lijeve strane. Vrhunac automobila koji su s jedne strane ljepši nego s one druge, onaj kojeg su hvalili zbog ogromne količine pažnje posvećene detaljima, Mercedes – McLarenov je SLR. Nevjerojatno je, ali istinito, da na automobilu koji toliko puno košta, koji je toliko preprojektiran, mogu napraviti takvu glupost. Pa, ako McLaren radi takve gluposti kod vanjskog dizajna, ima li nade da će to itko ikada primijetiti?
Ima! Najbolji proizvođač današnjice upravo je izdao novi automobil. Prototipovi tog modela imali su naplatke s ravnim krakovima, s prethodnog modela. Završni, prodajni model, kojeg gledamo na slikama po automobilskim časopisima i internetskim stranicama ima zakrivljene krakove naplataka. Proizvođača je lako pogoditi. I prije ovog modela bio je hvaljen zbog tako dobre promišljenosti automobila koje proizvodi. Pagani.
Naravno, na kraju sam kupio auto sa zakrivljenim naplatcima. Automobil je serijski dolazio s takvim naplatcima, a doplatiti za druge jednostavno – nisam više mogao.
utorak, 22. veljače 2011.
nedjelja, 13. veljače 2011.
Muda
Čvrsta muda, čelična muda, bikova muda, velika muda, muda od labuda – sve su to vrste muda iz hrvatskog govornog eldorada. Ne, nisam gej. Neka su muda jača od drugih, naravno. Na primjer, puno je bolje imati velika muda nego muda od labuda. Zapravo, bolje je imati bilo kakva muda nego imati labudovih muda, jer muda od labuda označavaju nešto što – ne postoji. Među svim tim bogatstvom muda, ne, nisam gej, jedna se muda posebno ističu: muda koja imaju vozači cestovnih utrka. Vozači motociklističkih cestovnih utrka, da budem precizniji. Nisam gej.
Ljudsko tijelo nije previše otporno na vanjske utjecaje. Suprotstavite ga nekom oštrijem predmetu, betonskom zidu ili čak malo povišenijoj temperaturi i ono kukavički predaje bitku. Pametno bi, stoga, bilo ne baviti se onim aktivnostima što mogu uzrokovati prestanak funkcioniranja tijela. Čak je i poznati padač, a još poznatiji trkač, Mick Doohan, snimio video upozorenja u kojem ukazuje na opasnosti cestovnih utrka. Doohanova je reklama apelirala na vozače u svakodnevnom prometu, doduše, a ne na trkače na organiziranim cestovnim događajima. A ti organizirani cestovni događaji vjerojatno su i prvi organizirani oblici motosporta uopće. Razlika između ondašnjeg vremena i današnjeg je u tome što se kvaliteta cesta bitno povećala, a sposobnosti motocikala su također poboljšane i to nekoliko puta više nego što su ceste uspjele. Jedina karika koja sve više slabi u tome lancu je – čovjek. Evolucija se ne može znatno ubrzati. Naravno, evolucija vozača malo je brža od evolucije čovjeka, ali svejedno, vozač je taj koji je najkrhkiji, najugroženiji. Brzine kojima se utrkuju danas se kreću do 300 km/h, a to je velika razlika u odnosu na prvobitnih stotinjak kilometara na sat početkom dvadesetog stoljeća.
Najpoznatije cestovne utrke danas su Man TT, na otoku Man u Velikoj Britaniji i Velika nagrada Macaua, tj. Macau Grand Prix. Obje uživaju veliku popularnost u svijetu i obje su popraćene velikim zanimanjem medija i obožavatelja motociklizma. No, i među njima postoji razlika. Dok je Macau GP prava cestovna staza, s pravim ogradama, signalizacijom i svim što pravu utrku treba pratiti, s druge strane tu je TT. Vjerojatno najopasnije što čovjek može napraviti u životu, a da ne uključuje rad u centru za obuku bombaša samoubojica na radnom mjestu „demonstrator“, je voziti TT. Malene seoske cestice s brdašcima koja uzrokuju skokove ono je što služi kao staza. Umjesto betonskim ili ogradama koje bi apsorbirale udarac, na otoku Man stazu su obilježili žutom trakom na kojoj piše „POZOR PLIN“ ili „POLICIJA“, na onim mjestima gdje je nestalo trake za plin. Ostatak ograda čine živice, kuće, bale slame i drveni plotovi. Najveća prosječna brzina ostvarena na TT utrci iznosi 211.754 km/h, a to je poprilično ozbiljna brzina za vozit kroz selo. Usprkos svemu, ljudi iznova dolaze riskirat život na taj veličanstveni događaj. Usprkos pogibiji dvjestotinjak vozača tijekom održavanja, Man TT svake je godine sve popularniji i sve veći.
Vozači cestovnih utrka poseban su soj. Čini se kako ih ništa ne može ustrašiti. Naravno, to je samo privid. Mnogi su odustali nakon preživljenih nesreća. Ali ono što fascinira je i da još veći broj ostaje, nakon preživljenih nesreća, i vraćaju se utrkivanju s još većim žarom. Primjer nesreće britanskog trkača Guya Martina, 2010. godine, savršeno to opisuje. Nakon pretrpljene teške nesreće u kojoj je gorio, razbio se, izgubio sjećanje na trenutak, odležao je nekoliko dana u bolnici i čim prije vratio se utrkivanju. Od siline udarca, njegova se honda raspala i zapalila, a razlog zbog kojeg se nesreća dogodila Guy jednostavno – ne zna. Nije ni čudno, uzimajući u obzir da se kretao brzinom preko 300 km/h.
Ima li u Hrvatskoj ljudi s takvim mudima? Vjerojatno ima. Hrvatska je verzija TT-a i Macaua bila opasna staza Preluk. Nažalost zatvorena je prije tridesetak godina. Zanimljivo je da su nadimci koje su toj cestovnoj stazi kod Rijeke vozači nadijevali, često sadržavali riječ – smrt.
Još jednom za kraj – muda.
Ljudsko tijelo nije previše otporno na vanjske utjecaje. Suprotstavite ga nekom oštrijem predmetu, betonskom zidu ili čak malo povišenijoj temperaturi i ono kukavički predaje bitku. Pametno bi, stoga, bilo ne baviti se onim aktivnostima što mogu uzrokovati prestanak funkcioniranja tijela. Čak je i poznati padač, a još poznatiji trkač, Mick Doohan, snimio video upozorenja u kojem ukazuje na opasnosti cestovnih utrka. Doohanova je reklama apelirala na vozače u svakodnevnom prometu, doduše, a ne na trkače na organiziranim cestovnim događajima. A ti organizirani cestovni događaji vjerojatno su i prvi organizirani oblici motosporta uopće. Razlika između ondašnjeg vremena i današnjeg je u tome što se kvaliteta cesta bitno povećala, a sposobnosti motocikala su također poboljšane i to nekoliko puta više nego što su ceste uspjele. Jedina karika koja sve više slabi u tome lancu je – čovjek. Evolucija se ne može znatno ubrzati. Naravno, evolucija vozača malo je brža od evolucije čovjeka, ali svejedno, vozač je taj koji je najkrhkiji, najugroženiji. Brzine kojima se utrkuju danas se kreću do 300 km/h, a to je velika razlika u odnosu na prvobitnih stotinjak kilometara na sat početkom dvadesetog stoljeća.
Najpoznatije cestovne utrke danas su Man TT, na otoku Man u Velikoj Britaniji i Velika nagrada Macaua, tj. Macau Grand Prix. Obje uživaju veliku popularnost u svijetu i obje su popraćene velikim zanimanjem medija i obožavatelja motociklizma. No, i među njima postoji razlika. Dok je Macau GP prava cestovna staza, s pravim ogradama, signalizacijom i svim što pravu utrku treba pratiti, s druge strane tu je TT. Vjerojatno najopasnije što čovjek može napraviti u životu, a da ne uključuje rad u centru za obuku bombaša samoubojica na radnom mjestu „demonstrator“, je voziti TT. Malene seoske cestice s brdašcima koja uzrokuju skokove ono je što služi kao staza. Umjesto betonskim ili ogradama koje bi apsorbirale udarac, na otoku Man stazu su obilježili žutom trakom na kojoj piše „POZOR PLIN“ ili „POLICIJA“, na onim mjestima gdje je nestalo trake za plin. Ostatak ograda čine živice, kuće, bale slame i drveni plotovi. Najveća prosječna brzina ostvarena na TT utrci iznosi 211.754 km/h, a to je poprilično ozbiljna brzina za vozit kroz selo. Usprkos svemu, ljudi iznova dolaze riskirat život na taj veličanstveni događaj. Usprkos pogibiji dvjestotinjak vozača tijekom održavanja, Man TT svake je godine sve popularniji i sve veći.
Vozači cestovnih utrka poseban su soj. Čini se kako ih ništa ne može ustrašiti. Naravno, to je samo privid. Mnogi su odustali nakon preživljenih nesreća. Ali ono što fascinira je i da još veći broj ostaje, nakon preživljenih nesreća, i vraćaju se utrkivanju s još većim žarom. Primjer nesreće britanskog trkača Guya Martina, 2010. godine, savršeno to opisuje. Nakon pretrpljene teške nesreće u kojoj je gorio, razbio se, izgubio sjećanje na trenutak, odležao je nekoliko dana u bolnici i čim prije vratio se utrkivanju. Od siline udarca, njegova se honda raspala i zapalila, a razlog zbog kojeg se nesreća dogodila Guy jednostavno – ne zna. Nije ni čudno, uzimajući u obzir da se kretao brzinom preko 300 km/h.
Ima li u Hrvatskoj ljudi s takvim mudima? Vjerojatno ima. Hrvatska je verzija TT-a i Macaua bila opasna staza Preluk. Nažalost zatvorena je prije tridesetak godina. Zanimljivo je da su nadimci koje su toj cestovnoj stazi kod Rijeke vozači nadijevali, često sadržavali riječ – smrt.
Još jednom za kraj – muda.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
