Sedam godina u Porscheu 924

Nešto poput sedam godina u Tibetu, samo bez Tibeta i s Porscheom

Zanemarimo li činjenicu da je Porsche 924 totalno sranje, Porsche 924 odličan je automobil. U ovih sedam godina otkako sam ga, 2005. godine, kupio… u ovih deset godina otkako sam ga kupio, većinu je vremena proveo u garaži. Kupio sam ga od dječaka koji se Deve-dua-četvorke htio pod svaku cijenu riješiti jer je, zanemarimo li činjenicu da je Porsche 924 odličan automobil, Porsche 924 totalno sranje. Cijena za koju je želio da ga riješim muka bila je 2500 eura. Dobio je 2100. I izvadio je radio.

Porsche 924 ima naviku iznenadnog zaustavljanja. Poput Hrvata iz državne službe u pola tri petkom popodne, jednostavno kaže: „Ma jeb'o ovo!“ i prestane raditi. Nije mu uopće važno je li to na cesti pri brzini od 100 km/h, u gradu usred prometnog krkljanca ili vikendom u garaži – vražja stvar samo odjednom odbije raditi. Kad bih ga mogao upitati u čemu je problem, mislim da bi odgovor bio: „Znaš ti dobro u čemu je problem!“ Ali, ja stvarno ne znam u čemu je problem.

Dvije godine Porsche 924 iz 1984. godine bio je moj jedini prijevoz. Ako nije radio, ja nisam išao. To znači da često nikud nisam išao. Zbog problema s pregrijavanjem, morao sam satima sjediti uz rub ceste s podignutim poklopcem motora (to je na prednjem dijelu auta) i čekati da prestane krčkanje rashladne tekućine. Zbog problema s kvačilom, morao sam satima voziti u drugom stupnju prijenosa. No to ni nije bio posebno velik problem, jer kad imaš dobar auto, što Porsche 924 uistinu je, jednom kad zanemarimo činjenicu da je totalno sranje, onda auto moraš sporo voziti, kako bi ga svi stigli vidjeti. Nije li grozno kad automobil koji vam se sviđa samo prozuji pokraj vas i jedino što vam za uspomenu ostavi je mutna, crvena mrlja? Naravno da je. Zato sam se ja posebno pobrinuo da nikada ne riješim problem s kvačilom i tako priuštim gledalištu prizor dostojan gledanja i pamćenja. Uostalom, u drugom stupnju, pri određenoj brzini kretanja događala se neka čudna rezonanca, koja je stvarala tako dobar zvuk, tako dobre vibracije da je cijela unutrašnjost kabine vibrirala – više nego uobičajeno.

Ali nije ni sve tako crno. Primjerice, unutrašnjost – smeđa je. Tamnosmeđa plastika, svijetlosmeđi skaj, svijetlosmeđi tepisi i vjerojatno najluđa tkanina sjedala koja je ikada ugrađena u automobil zapravo su jako lijepa kombinacija. Unatoč tome što je cijela unutrašnjost potrošenija od plaće hrvatskog radnika pred kraj mjeseca, to nije neudobno mjesto za život. Toliko je cijeli taj sustav instrumenata, polugica, spužve i plastike dobro ugođen, da mi je predstavljao jednak užitak upravljati tim Porscheovim automobilom iz prošlog tisućljeća, kao i najnovijim Boxsterom, Caymanom  ili Deve-jedajsicom. Nisko sjedalo koje jedva čeka da neka neoprezna guzica pogrešno ocijeni niskost i nespretno tresne u njega, osjećaj stavljanja vojne vreće s prtljagom u maleni prtljažnik u rano jutro i zatim odlazak na vožnju, pogled na prednje blatobrane i cestu kroz vjetrobran… sve je tu. Bilo je prije sedamdeset godina, bilo je prije trideset godina i sad je – naravno, i bit će. Jer to je Porsche.
…zanemarimo li činjenicu da je Audi.

Ljubavno pismo Fiat Puntu

Lako je voljet Lamborghini Miuru, lako je voljet Laraki Fulguru. Jer njih svi vole, pa onda nije ni teško, priklonit se rulji, kad rulja radi nešto. No za voljet' nešto, što se inače ne voli, za to treba truda, za to treba istinski biti luda.

Koliki ste automobilski entuzijast? Veliki? Mali? Supersize? Za ponijet? Ako ne znate, otkrijte odgovorom na ovo pitanje: Koji vam je najdraži automobil na svijetu?

Oni koji odgovore na pitanje nekim superautomobilom, možda su entuzijasti. Oni koji odgovore na pitanje protupitanjem: „Kakve ovo veze ima s Borisom Novkovićem?“ – na krivom ste blogu. Oni koji odgovore na pitanje nekim svakodnevnim automobilom – ti su vrlo, vrlo, vrlo vjerojatno automobilski entuzijasti. Riječima svakog djeteta – a zašto?

Vrlo jednostavno! Superautomobile koji su dizajnirani toliko dobro i toliko lijepo i o kojima se toliko priča kako su dobro dizajnirani da to svi znaju, njih je vrlo lako staviti u kategoriju najdražih automobila. No voljeti takav automobil ne mora samo automobilski entuzijast. Lijep se superautomobil sviđa i bakama koje vole lijepe stvari, i kiparima koji u životu nisu sjeli za volan automobila, i sponzorušama koje se vole voziti u lijepim automobilima, i policajcima koji vole lijepiti kazne na lijepe automobile – svima. Ako je nešto lijepo, vjerojatno će se svidjeti svima. Osim Rusima. Za njih bi to trebalo još malo pozlatiti, poplatinati i poswarovskikristaliti.

Fiat Punto zamijenio je Fiat Uno. Nikada nisam čuo da je netko plakao zbog toga. Ali ja ću plakati za Puntom. Jednom kada Punto nestane, kad ostane svega nekoliko tih simpatičnih limenih kutijica obloženih tvrdom, sivom plastikom, bit ću jako tužan. Moja mama ima Punta prve generacije i vjerojatno je petnaesti vlasnik po redu. Mislim da je to najbolji auto na svijetu. Za moju mamu, naravno. No, operirate li se od mrene uzrokovane jeftinoćom i masovnošću tog automobila(Punto prve generacije u Hrvatskoj je rašireniji od korupcije), vidjet ćete jedan jako lijep i jako dobro dizajniran automobil. Evo zašto:

Punto je malen! Malen poput socijalne osjetljivosti hrvatskog tajkuna. To vam je jako malo. No, unatoč tim minijaturnim dimenzijama, Punto iznutra daje dojam veličine i prozračnosti. Jednom kad se uvalite u tanka sjedala i zatvorite za sobom tanka vrata, okružit će vas mnoštvo zraka i svjetlosti. To vam je jako dobro. Naravno, osim ako ne uđete po noći. Izvana, također ako ne gledate po noći, vidjet ćete prednji dio auta s lijepim starinskim svjetlima koja datiraju još iz prošlog tisućljeća i najljepše izdanje legendarnog Fiatovog plavog znaka s četiri paralelograma. Straga su ogromna svjetla koja potpuno oblažu c-stup. Sve to spaja jedna neprekinuta, ravna linija koja kruži oko karoserije. Uživam gledati ga i otkrivati male tajne njegova izgleda. Hrđu i ne toliko.

Jednako kao i ljepota ljudi, ljepota se automobila ne može izmjeriti. Jednako kao i u poštivanju ljudi, lako je ne poštivati auto. Jednako kao i voljeti ljude, voljeti automobil pokraj sebe, bez obzira koliko neugledan ili nepopularan on bio, može samo pravi entuzijast. Jednako kao i u svemu, takvi su entuzijasti rijetki.

Baš poput kurve na kojoj je cijelo susjedstvo polagalo početnički tečaj, Fiat Punto ostat će u lijepom sjećanju - iako je mnogima prenio sifil… tetanus.