Jesu li Hrvati stoka?

Da se Hrvati dijele na stoku sitnog i na stoku krupnog zuba, naučili smo još u devedesetima. Znači li to, dakle, da Hrvate, sve na hrpi, jednostavno zovemo – stoka?

Tih devedesetih, a to vam je bilo još u prošlom tisućljeću, bio sam blagoslovljen pohađanjem srednje škole. Gimnazija je to bila, i to matematička, da se pohvalim. Zato danas ovako lijepo pišem i lijepo znam gramatiku i pravopis. Baš poput svakog gimnazijalca. No, nastavimo dalje. Pošto je škola bila udaljena devet kilometara od roditeljskog gnijezda, do tog mjesta gdje sam naučio pušiti u veceu, popiti cijelo pivo i što je to retoričko pitanje, vozio me autobus. I to ne onaj žuti lijepi, starinski autobus iz američkih filmova, nego običan hrvatski autobus. Da, stvarno postoji nešto što se zove hrvatski autobus! Ne, ne misli se na autobuse proizvedene u TAZ-u ili gdjeveć. Osim hrvatskog autobusa, postoje još i hrvatski vlak, hrvatski tramvaj, hrvatsko sve javno. Pojasnimo malo te nazive.

Još uvijek u tim devedesetima, u drugom tisućljeću nakon Isusa*, Hrvati su za prijevoz svoje mladunčadi koristili stare TAM autobuse s otkinutim zvijezdama petokrakama iz znaka na prednjoj rešetki. Ne znam kako je Tomislav Karamarko stigao obići toliko autobusa, ali sigurno mu je trebalo nekoliko mjeseci. TAM je, vidite, proizveo podosta autobusa. Uglavnom, ti su autobusi bili loši, ofucani, neudobni, uvijek nakrenuti na jednu stranu, i još sve loše što se može o autobusu reći. Proizvodili su ih u Sloveniji. Ovo zadnje je dobra stvar. Zato je u odvojenoj rečenici. U to sam vrijeme mislio da nas Slovenci mrze, jer su nam dali tako loše autobuse, a sebi su, pritom, vjerojatno ostavili samo najbolje autobuse, one koji nisu nakrivljeni i u kojima preko ljeta nema stršljena, smrdljivih martina i podtlaka koji usisava ispušne plinove u putnički prostor. No prevario sam se. Slovenci nas mrze, ali nam nisu dali loše autobuse. Za to su se pobrinuli…

Nisu Srbi. U devedesetim godinama, tamo na koncu drugog tisućljeća, ako brojite vrijeme julijanskim kalendarom, ili u neko totalno drugačije vrijeme ako brojite vrijeme na drugačiji način, autobusno je poduzeće promijenilo, osim onog saobraćajnog dijela imena u prometno, i svoj vozni park. Došli su nam novi autobusi iz Njemačke. Došao je jedan MAN s automatskim mjenjačem(!), čupavim, kariranim sjedalima, klupama umjesto odvojenih sjedala i njemačkim reklamnim naljepnicama načičkanima po cijeloj unutrašnjosti. Došlo je i nekoliko Mercedesa**, također s niskim klupama umjesto odvojenih sjedala što su TAM-ovi imali, fejk kožom posvuda, s još više reklamnih naljepnica na njemačkom jeziku i gumbićima na kojima je pisalo STOP. Osim, naravno, što to nisu bili novi autobusi. Bili su to rabljeni primjerci uvezeni iz Faterlanda, ali u tako očuvanom stanju da je to zbunjivalo moj naivni mozak, skriven iza duge, masne kose i tri satnije bubuljica. Dizajn je govorio –staro, no očuvanost je govorila – novo.

Vozili smo se tako, mi mladunčad hrvatska, jedan mjesec u tim lijepim „novim“ autobusima. Onda je fejk koža razrezana u tanke rezance poput onih na prosječnom Kawasakiju VN 900, karirana su čupava sjedala postala smeđa i skorena od plamena upaljača, na tipke sa znakom STOP zalijepljene su žvake. U takvim smo se autobusima vozili sljedeće četiri godine. Poput svinja koje se pokenjaju na pod čistog svinjca i onda uvaljani u to provedu ostatak dana, i mi Hrvati izdržali smo samo jedan mjesec, prije nego smo si preuredili te suhoparne, njemačke autobuse našem ukusu. U jednom svom romanu, Damir Karakaš opisuje vožnju hrvatskim vlakom. Opis je započeo sa – Unutra smrdi.

Jesu li Hrvati stoka? Paaaaa…

*Zašto se kod nas u narodu ne koristi ime Isus? Zašto je to uobičajeno u španjolskim sapunicama, a kod nas nije? Ako u Meksiku kažeš nekom da si upoznao Isusa na utakmici, pitaju te za koga navija. Ako u Hrvatskoj kažeš da si upoznao Isusa, pitaju te kakvo je vrijeme u Međugorju.

**Čita se: Marcedes.

Sedam godina u Porscheu 924

Nešto poput sedam godina u Tibetu, samo bez Tibeta i s Porscheom

Zanemarimo li činjenicu da je Porsche 924 totalno sranje, Porsche 924 odličan je automobil. U ovih sedam godina otkako sam ga, 2005. godine, kupio… u ovih deset godina otkako sam ga kupio, većinu je vremena proveo u garaži. Kupio sam ga od dječaka koji se Deve-dua-četvorke htio pod svaku cijenu riješiti jer je, zanemarimo li činjenicu da je Porsche 924 odličan automobil, Porsche 924 totalno sranje. Cijena za koju je želio da ga riješim muka bila je 2500 eura. Dobio je 2100. I izvadio je radio.

Porsche 924 ima naviku iznenadnog zaustavljanja. Poput Hrvata iz državne službe u pola tri petkom popodne, jednostavno kaže: „Ma jeb'o ovo!“ i prestane raditi. Nije mu uopće važno je li to na cesti pri brzini od 100 km/h, u gradu usred prometnog krkljanca ili vikendom u garaži – vražja stvar samo odjednom odbije raditi. Kad bih ga mogao upitati u čemu je problem, mislim da bi odgovor bio: „Znaš ti dobro u čemu je problem!“ Ali, ja stvarno ne znam u čemu je problem.

Dvije godine Porsche 924 iz 1984. godine bio je moj jedini prijevoz. Ako nije radio, ja nisam išao. To znači da često nikud nisam išao. Zbog problema s pregrijavanjem, morao sam satima sjediti uz rub ceste s podignutim poklopcem motora (to je na prednjem dijelu auta) i čekati da prestane krčkanje rashladne tekućine. Zbog problema s kvačilom, morao sam satima voziti u drugom stupnju prijenosa. No to ni nije bio posebno velik problem, jer kad imaš dobar auto, što Porsche 924 uistinu je, jednom kad zanemarimo činjenicu da je totalno sranje, onda auto moraš sporo voziti, kako bi ga svi stigli vidjeti. Nije li grozno kad automobil koji vam se sviđa samo prozuji pokraj vas i jedino što vam za uspomenu ostavi je mutna, crvena mrlja? Naravno da je. Zato sam se ja posebno pobrinuo da nikada ne riješim problem s kvačilom i tako priuštim gledalištu prizor dostojan gledanja i pamćenja. Uostalom, u drugom stupnju, pri određenoj brzini kretanja događala se neka čudna rezonanca, koja je stvarala tako dobar zvuk, tako dobre vibracije da je cijela unutrašnjost kabine vibrirala – više nego uobičajeno.

Ali nije ni sve tako crno. Primjerice, unutrašnjost – smeđa je. Tamnosmeđa plastika, svijetlosmeđi skaj, svijetlosmeđi tepisi i vjerojatno najluđa tkanina sjedala koja je ikada ugrađena u automobil zapravo su jako lijepa kombinacija. Unatoč tome što je cijela unutrašnjost potrošenija od plaće hrvatskog radnika pred kraj mjeseca, to nije neudobno mjesto za život. Toliko je cijeli taj sustav instrumenata, polugica, spužve i plastike dobro ugođen, da mi je predstavljao jednak užitak upravljati tim Porscheovim automobilom iz prošlog tisućljeća, kao i najnovijim Boxsterom, Caymanom  ili Deve-jedajsicom. Nisko sjedalo koje jedva čeka da neka neoprezna guzica pogrešno ocijeni niskost i nespretno tresne u njega, osjećaj stavljanja vojne vreće s prtljagom u maleni prtljažnik u rano jutro i zatim odlazak na vožnju, pogled na prednje blatobrane i cestu kroz vjetrobran… sve je tu. Bilo je prije sedamdeset godina, bilo je prije trideset godina i sad je – naravno, i bit će. Jer to je Porsche.
…zanemarimo li činjenicu da je Audi.

Ljubavno pismo Fiat Puntu

Lako je voljet Lamborghini Miuru, lako je voljet Laraki Fulguru. Jer njih svi vole, pa onda nije ni teško, priklonit se rulji, kad rulja radi nešto. No za voljet' nešto, što se inače ne voli, za to treba truda, za to treba istinski biti luda.

Koliki ste automobilski entuzijast? Veliki? Mali? Supersize? Za ponijet? Ako ne znate, otkrijte odgovorom na ovo pitanje: Koji vam je najdraži automobil na svijetu?

Oni koji odgovore na pitanje nekim superautomobilom, možda su entuzijasti. Oni koji odgovore na pitanje protupitanjem: „Kakve ovo veze ima s Borisom Novkovićem?“ – na krivom ste blogu. Oni koji odgovore na pitanje nekim svakodnevnim automobilom – ti su vrlo, vrlo, vrlo vjerojatno automobilski entuzijasti. Riječima svakog djeteta – a zašto?

Vrlo jednostavno! Superautomobile koji su dizajnirani toliko dobro i toliko lijepo i o kojima se toliko priča kako su dobro dizajnirani da to svi znaju, njih je vrlo lako staviti u kategoriju najdražih automobila. No voljeti takav automobil ne mora samo automobilski entuzijast. Lijep se superautomobil sviđa i bakama koje vole lijepe stvari, i kiparima koji u životu nisu sjeli za volan automobila, i sponzorušama koje se vole voziti u lijepim automobilima, i policajcima koji vole lijepiti kazne na lijepe automobile – svima. Ako je nešto lijepo, vjerojatno će se svidjeti svima. Osim Rusima. Za njih bi to trebalo još malo pozlatiti, poplatinati i poswarovskikristaliti.

Fiat Punto zamijenio je Fiat Uno. Nikada nisam čuo da je netko plakao zbog toga. Ali ja ću plakati za Puntom. Jednom kada Punto nestane, kad ostane svega nekoliko tih simpatičnih limenih kutijica obloženih tvrdom, sivom plastikom, bit ću jako tužan. Moja mama ima Punta prve generacije i vjerojatno je petnaesti vlasnik po redu. Mislim da je to najbolji auto na svijetu. Za moju mamu, naravno. No, operirate li se od mrene uzrokovane jeftinoćom i masovnošću tog automobila(Punto prve generacije u Hrvatskoj je rašireniji od korupcije), vidjet ćete jedan jako lijep i jako dobro dizajniran automobil. Evo zašto:

Punto je malen! Malen poput socijalne osjetljivosti hrvatskog tajkuna. To vam je jako malo. No, unatoč tim minijaturnim dimenzijama, Punto iznutra daje dojam veličine i prozračnosti. Jednom kad se uvalite u tanka sjedala i zatvorite za sobom tanka vrata, okružit će vas mnoštvo zraka i svjetlosti. To vam je jako dobro. Naravno, osim ako ne uđete po noći. Izvana, također ako ne gledate po noći, vidjet ćete prednji dio auta s lijepim starinskim svjetlima koja datiraju još iz prošlog tisućljeća i najljepše izdanje legendarnog Fiatovog plavog znaka s četiri paralelograma. Straga su ogromna svjetla koja potpuno oblažu c-stup. Sve to spaja jedna neprekinuta, ravna linija koja kruži oko karoserije. Uživam gledati ga i otkrivati male tajne njegova izgleda. Hrđu i ne toliko.

Jednako kao i ljepota ljudi, ljepota se automobila ne može izmjeriti. Jednako kao i u poštivanju ljudi, lako je ne poštivati auto. Jednako kao i voljeti ljude, voljeti automobil pokraj sebe, bez obzira koliko neugledan ili nepopularan on bio, može samo pravi entuzijast. Jednako kao i u svemu, takvi su entuzijasti rijetki.

Baš poput kurve na kojoj je cijelo susjedstvo polagalo početnički tečaj, Fiat Punto ostat će u lijepom sjećanju - iako je mnogima prenio sifil… tetanus. 

Zakon brojeva

Postoje li zaista tučnjave na nogometnim stadionima? Tuku li se navijači Ferrarija protiv navijača Dacije? Zašto na sjevernoj tribini Spa Francorchampsa nikad nije zapaljena niti jedna baklja? Je li istina da neki nogometni navijači imaju dosjee s nasilnim zločinima?

U vrijeme kad je Palma, gradonačelnik Jagodine, još bio mali, Konfucije je izrekao jednu vrlo zanimljivu stvar – Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Dakle, čak i prije nego je izmišljen, nogomet je zauzimao važno mjesto u srcima ljudi. Zašto je to tako? Zašto je nogomet, kao razonoda, toliko popularan, a automobilizam, s druge strane, puno manje? Možda je to zato jer je automobilizam plemićka razonoda? Ne!

Navike teško umiru. Navike poput hranjenja ili spavanja, koje čovjek stekne u ranoj mladosti, većini ljudi ostaju cijeli život. Jednako tako nogomet, navika koju većina stekne također u ranoj mladosti, ostaje cijeli život. A razlog je vrlo jednostavan: djeca se vole poistovjećivati s odraslima. Poistovjetiti se s nogometašem vrlo je jednostavno. Sve što je potrebno majica su kratkih rukava, kratke hlače, čarape i patike. To je to. Mladi građanin svijeta, opremljen ovim rekvizitima koji su zapravo prerasli u narodnu nošnju današnjeg čovjeka, spreman je za svakodnevno uzvikivanje „MANDŽUKIIIIIIIIIĆ!!!“ ili „MESIIIIIIII!!!“ ili  „KOJI-GOD-VEĆ-NEZAMISLIVO-JAKO-PLAĆENI-LIK-SA-ZAŠILJENOM-FRIZUROM-I-MNOŠTVOM-BESMISLENIH-TETOVAŽAAAAAAAAA!!!“ Dok trče, nakon zabijenog gola, klinci viču imena svojih intelektualnih vršnjaka koje vide samo na teve ekranima. Sve je to vrlo jednostavno djetetu za ostvariti. Narodna je nošnja već dostupna, pozornica za izvođenje nalazi se svuda gdje postoji nekoliko kvadratnih metara ravne površine našeg planeta, a ono najvažnije – društveno prihvaćanje, dobivaju od gotovo svih u svojem okruženju. Voljeti nogomet zaista je jednostavno.

Komplikacije u životu, puno veće od onih ljubitelja nogometa, doživjet će ljubitelji automobilizma. Izvikivanje imena svojih junaka s teve ekrana njima ne donosi toliko zadovoljstva koliko to čini ljubiteljima muze režisera reklama za pivo. Objašnjenje je, dragi moj Watsone, jednostavno. I dok si klinci na biciklu smiju priuštiti izvikivanje „ŠUMAHEEEEER!!!“ ili „FETEEEEEEL!!!“ ili „KOJI-GOD-VEĆ-NEZAMISLIVO-JAKO-PLAĆENI-LIK-S-IZRAZOM-LICA-LEDENIJIM-OD-STEVENA-SEAGALA-DOK-PREKO-TELEFONA-PRIJETI-CHUCKU-NORRISU“, klinci s malo većim brojem godina na lageru to više ne smiju. Okolina će ih smatrati čudnima, a ženke izbjegavati u širokom luku ili, još gore, praviti se da uopće ne postoje. No osim vožnje bicikla šutke, prisiljeni su i prestati se igrati autićima, skupljati slike svojih heroja, zapravo, u potpunosti napustiti sve ono što vole, samo kako bi bili prihvaćeni – normalni. Kao trešnja na vrhu te opresivne torte, stoji još i odjeća. Junaci svijeta automobilizma koriste skupa vatrootporna odijela, kacige, rukavice i još mnoštvo ostalih, jednako nedostupnih sitnica koje si malci nikako ne mogu priuštiti, za razliku od plastičnih majica i gela za kosu ljubitelja nogometa. Naravno, ništa bolje nije ni onda kad si čovjek i može priuštiti svu tu opremu i igračke, jer zakon i susjedi kažu da nije prihvatljivo svojim automobilom  ili motociklom oponašati Fetla i Rosija na ulici ispred osnovne škole. Voljeti automobilizam stvarno nije jednostavno.

Iz ove dvije priče, može se zaključiti da je brojčani odnos između ljubitelja nogometa i ljubitelja automobilizma otprilike jednak odnosu broja hrvatskih političara sa školovanjem do srednje škole i onim iznad srednje škole. Zbog siromaštva, društva, cura, majanskog kalendara i tko zna kojih još razloga, društvo ljubitelja nogometa mnogo je veće od društva ljubitelja automobilizma. Upravo u tom odnosu krije se odogovor na pola, a možda čak i jedno cijelo pitanje s početka teksta.

Ne postoji razlika između nogometnih i automobilističkih navijača. Ne postoji razlika između nogometaša i automobilista. Svi su jednako nasilni i jednako miroljubivi. Jedino što je uistinu presudno u percepciji ljubitelja nogometa kao nasilnih ljudi, a ljubitelja automobilizma kao miroljubivih je brojnost. Postotak je jednak. No zakon brojeva kaže da je jedna desetina milijarde puno veći broj od jedne desetine milijuna. Jednako tako broj nogometnih huligana puno je veći od onih automobilističkih jednostavno jer – i nogometnih navijača ima više.

Molim? Automobilistički huligani ne postoje? Tvoj Fiat je talijansko smeće!

Sereš!

Ovo svjedočanstvo govori o jednom stvarnom događaju, a ujedno je i upozorenje svima da ne prekoračuju ograničenja brzine na našim cestama. Ovako nešto moglo bi se dogoditi bilo kome od vas!

Obožavam brzinu. Koristim svaku priliku da dostignem maksimalnu brzinu svojeg crnog, francuskog karavana. Brzina koju mi pruža opijajuća je. U trenutku postizanja maksimalne brzine, sav svijet pretvara se iz, brzinom zamrljane, mutne slike u jednu sitnu, gotovo nepostojeću, točku. Lažem, naravno. Trenutno me u vezi s mojim crnim, francuskim karavanom zanima jedino što niža potrošnja. Pretvorio sam to u sport, zapravo. Pa ipak, koliko god prisiljavao svoju svijest da bude nježna s papučicom gasa, da je radije miluje nego da je gazi, moja podsvijest, ta mračna sila koja mi je bušila kožu raznim šiljcima tijekom moje mladosti, koja mi je držala zapaljenu šibicu u prstima sve dok ne bi do kraja izgorjela, natjera ponekad i moju desnu nogu da čini onu nepromišljenu stvar i zavrti motor mog crnog francuskog karavana u sfere u kojima ga svijest ni ne pomišlja vidjeti. Upravo je ta mračna podsvijest jedne večeri stiskala gas sve više i više. Motor se vrtio brže i brže, kazaljka brzinomjera odšetala se daleko u područje troznamenkastih brojeva mojeg brzinomjera i nije pokazivala namjeru posustati.

Ni sam ne znam koliko sam točno brzo išao. Jedino što sam nakon zaustavljanja zapazio, bilo je da svi izgledaju nekako mlađe. Pa da! To je to! Sigurno sam išao brže od brzine svjetlosti jer je očito da sam se vratio kroz vrijeme. Opće je poznato da onaj tko putuje brže od svjetlosti – putuje u prošlost.*

Pred kućom mojih roditelja stajao je naš novi Yugo Koral 55. Moji prijatelji igrali su nogomet na ulici, kao i uvijek. Došao sam do njih i počeo igrati. Oduvijek smo bili podijeljeni u dvije ekipe i to prema umijeću igranja i starosti. Podijelili smo se tako da obje ekipe budu podjednake jačine. Pridružio sam se mojoj ekipi u našem uličnom El Clasicu. Nakon što smo izgubili s tri gola razlike, zbog želudčanih problema našeg golmana Ćose, najvjerojatnije uzrokovanih udruženim djelovanjem trešanja i straha od psa trešnjinog gazde, sjeli smo pred Žekinu kuću. Pred Žekinom kućom, na vječito naslaganim drvima, svake smo noći sjedili i pričali o temama koje su tada zaokupljale um jednog desetogodišnjaka. Te smo noći pričali o autima.

Miro, čiji je ujak radio u Njemačkoj, uvijek je pričao o najboljim autima. On je u stvarnosti vidio poršee, labordžinije, ferarije i mercedese. No, mercedese smo i mi ostali mogli vidjeti, s vremena na vrijeme dok bi prolazili kroz naše mjesto, i zato oni i nisu bili tako zanimljivi. Pa ipak, vožnja na zadnjem sjedalu jednog starog mercedesa zauvijek mi je ostala u sjećanju. Iako je trajala samo dvije minute i iako smo prešli samo dvjestotinjak metara, ostavila me zadivljenog veličinom tog auta, mekoćom i debljinom njegovih sjedala, izostankom mirisa jeftine gume na kojeg sam navikao u Yugu i Fići. Toga je dana Miro imao novi adut za naše otvaranje usta i širenje očiju u nevjerici – bemve koji može osjetiti kad naiđe na led!

I tek što je Miro započeo svoje izlaganje, prekinuo sam ga.

– To može i moj auto. – rekao sam glasnije od Mire.

– I ne samo to! - nastavio sam – Moj auto cijelo vrijeme mjeri temperaturu zraka izvan auta i unutar auta i onda kompjuter prema tome izračunava koliko treba uključiti hlađenje ili grijanje.

- Jooooj, sereeeeš! – bio je odgovor društva.

- Ma ozbiljno. Moj je auto pun kompjutera i stalno izračunavaju nešto. Na primjer, ako prejako zakočim, kompjuteri to osjete i onda mi se kočnice same popuštaju kako auto ne bi otklizao s ceste dok kočiš. Onda imaju kompjuteri koji mjere koliko daješ gasa. Ako previše daš, oni će ga sami smanjiti da ti kotači ne počnu proklizavati. Onda još ima kompjuter koji ti ugasi motor svaki put kad staneš negdje kako ne bi trošio gorivo dok stojiš na mjestu, kompjuteri koji osjete kad ćeš se sudariti s nečim i onda ti zategnu pojaseve i pripreme zračne jastuke.

- Kakve jastuke?!? – pitao je Ćoso.

- Pa zračne jastuke. – odgovorim mu. – Moj auto u sebi ima ugrađene zračne jastuke koji se napušu kad se sudariš i onda ti udariš u njih, a ne u nešto tvrdo.

- Jooooj, sereeeeš! – bio je odgovor društva.

- Pa ne serem, ozbiljno vam kažem. – branio sam se. – Stvarno ima takav auto i ja ga stvarno imam. A to što sam nabrojao nije još ni pola od toga što taj auto ima.

- Pa što onda još ima taj tvoj auto? – podrugljivo su me upitali moji prijatelji i pogled okrenuli prema crvenom Yugu parkiranom na ulazu u garažu.

- ima još automatsko paljenje brisača čim se pojave kapi kiše na staklu, paljenje svjetala kad padne mrak, ima kamere kojima snima cestu ispred pa mi govori koji su sve znakovi na cesti, ima kompjuter koji u sebi ima sve karte na svijetu i onda mi govori gdje trebam ići, samo mu unesem adresu mjesta na koje želim doći. Ima kompjuter koji osjeti kad ti netko vozi u mrtvom kutu, koji sam zaključa vrata kad se počneš voziti, daljinski upravljač koji sam zaključa i otključa auto kad mu priđeš, kompjuter koji sam koči kako bi ti ispravio auto ako izgubiš kontrolu, radio na kojeg možeš snimiti tisuće pjesama, mali televizor za gledanje filmova i kompjuter kojem kažeš da se hoćeš parkirati i on ti sam odabere mjesto i sam okreće volan kako bi se najbolje parkirao, ti uopće ne diraš volan dok on to radi.

- Jooooj, sereeeeš! – bio je odgovor društva. – To ti neće izmisliti ni za sto godina još.

Miro je dovršio priču o svojem bemveu. Mrak je već bio gust i crn i uskoro smo morali krenuti kućama.

Baš me zanima, o čemu ću pričati svojim prijateljima iz djetinjstva ako se opet, 2033., godine, vratim u prošlost. Hoće li opet s nevjericom reći – sereš!

*Znam da bi mi Einstein zbog toga rekao da sam glupan, ali drugačije mi priča ne bi valjala. Također znam i da je čudno kako nitko od prijatelja nije primijetio da sam dvostruko viši od njih i da imam svoj auto, ali valjda sam imao sreće.

SILJČIDVKJDPSOO

Borna Držislav Horvat nedavno je umro. Nije se držao one stare narodne izreke koja kaže da će onaj tko sto godina jede juhu dugo živjeti – zato je i umro u šezdeset šestoj godini. Od sramote nije mogao otići na hitnu, nakon prekomjerne doze Viagre. No, unatoč svojim lošim gurmanskim sposobnostima, Borna Držislav imao je jednu sposobnost kojom se isticao među ostalima, kojom je bio toliko bolji od ostalih, da je bio potpuno neprimjetan.

Josip Neobazrijević nedavno je umro. Iako se držao one stare narodne izreke koja kaže da će onaj tko sto godina jede juhu dugo živjeti, umro je u šezdeset šestoj godini. Jeo je juhu svaki dan. Prije svake porcije janjetine koju je imao za ručak, Josip je, disciplinom njemačkog vojnika, jeo vrhom pun tanjur juhe. Ipak, dugačka drvena greda koja je stršala s traktorske prikolice, u gustom slavonskom mraku otkinula mu je glavu, nakon što se velikom brzinom svojim Audijem A8 zabio u traktor i prikolicu i gredu i malenog hrvatskog ovčara što je trčkarao uz traktor. Josip je imao jednu manu kojom se isticao među ostalima, kojom je bio toliko lošiji od ostalih, i zbog nje je postao lokalna zvijezda.

Ponašate li se poput Borne Držislava ili Josipa potpuno je svejedno, jer jednako ćete završiti – mrtvi. Jednom kad prijeđete u stanje mrtvoće, malo vam toga iz svijeta živih može priskrbiti zadovoljstvo ili muku. Novac, bio vaš životni budžet u suficitu ili deficitu, odjednom više nije problem niti rješenje problema. To je vrlo nezgodno kod smrti. Nekim se ljudima, naime, zna dogoditi da prije smrti nepažnjom ostave nešto novca nepotrošenim. Iako je u Hrvatskoj to rijedak slučaj, ipak se događa. Bilo bi lijepo kad bi se to događalo puno češće. Ne mislim na smrt, naravno, nego na višak love.

Vozite li automobil, motocikl ili bilo što drugo što zahtijeva registraciju, tehnički pregled i osiguranje, dat ćete jako puno novca državnom proračunu, osiguravajućim tvrtkama, stanicama za tehnički pregled i tko zna kome još. Najveći dio tog novca ipak ide osiguravajućim tvrtkama.

Posao je osiguravajuće tvrtke nadoknaditi štetu prouzročenu prometnom nesrećom. Dogodi li se nekom vozaču nesreća u prometu ili negdje drugdje, osiguravajuća će mu tvrtka isplatiti onoliko novca koliko je tom unesrećenom vozaču potrebno kako bi popravio štetu. Nekad će čak i isplatiti novac za tjelesne ozljede ili slične štete nastale kao posljedica prometne nesreće. Ideja je ta odlična, jer se na taj način vozači ne moraju brinuti o prikupljanju ogromnih količina novca koje su ponekad potrebne za namirivanje raznih prometnih šteta. No, ta ideja ima i jedan problem – neostvariva je.

Osiguravajuće tvrtke osnovane su s istim razlogom kao i sve ostale tvrtke na ovom svijetu. Razlog je, naravno, zarada. Jednom kad im predate svoj novac kako bi vas one čuvale u slučaju nezgode, prepušteni ste na milost i nemilost njihovim procjeniteljima. Zapravo, vrlo se često događa da procjenitelji oštećenom vozaču predlažu iznos puno manji od potrebnog. Često se događa da vozači pokušavaju prevariti osiguravajuću tvrtku prijavom nepostojeće štete. Često se događa, ironično, da vozač sam nadoknađuje svoju štetu, unatoč uplaćenom osiguranju, jer mu je tako jeftinije. Osim toga, uplaćeno osiguranje neće isto koštati u Zagrebu i u nekom selu iz Požeško-slavonske županije. Obojica su, Borna Držislav i Josip s početka priče, živjela u istom gradu. Nije bilo važno je li vozač nepažljiv i opasan poput Josipa u svojem direktorskom Audiju A8, ili poput Borne Držislava koji je bio toliko pažljiv, da za njega nitko nikada u odjelima za prijavu šteta osiguravajućih tvrtki nije čuo, svejedno su plaćali jednaku cijenu osiguranja. To je nepravedno.

Odlučite li se u život vozača zagaziti na način na koji je to učinio Borna Držislav, svake ćete godine plaćati osiguranje od automobilske odgovornosti i zatim se voziti u svojem automobilu trudeći se ne napraviti nešto krivo. Budete li imali sreće, uspjet ćete svoj vozački život odraditi bez nesreća i spokojno na kraju umiroviti svoju vozačku dozvolu. U pedesetak godina, koliko ste uplaćivali godišnju premiju osiguranja, poklonit ćete osiguravajućim tvrtkama stotinjak tisuća kuna. Na kraju prethodne rečenice možda bi trebao stajati uskličnik.

Jedini razlog zašto je osiguranje od automobilske odgovornosti obavezno, jest zbog zarade osiguravajućih tvrtki. Izgovor o pokrivanjima štete potpuno je besmislen, jer iznos kojeg predamo osiguranju, puno je veći od šteta koje smo za svojeg vozačkog života počinili. Ovo što slijedi moglo bi biti rješenje:

Osnovati Sindikat istinskih ljubitelja četverokotačnih i dvokotačnih vozila kojima je dosta plaćanja skupog obaveznog osiguranja, ili skraćeno – SILJČIDVKJDPSOO. Jednom kad se SILJČIDVKJDPSOO osnuje, svaki vozač koji želi postati članom morao bi uplatiti određenu količinu novca, otprilike kao jednu godišnju premiju osiguranja i – to je to. Novac skupljen u sindikatu na taj način omogućio bi pokrivanje nastalih šteta, a krvci za štetu novac bi sami nadoknadili. Čini se glupo? Ne, upravo suprotno. Vrlo je nevjerojatno da će svi članovi sindikata počiniti štete u prometu u isto vrijeme. Zbog toga je isto tako vrlo nevjerojatno da će Sindikat odjednom doći na prosjački štap i nemati novca za isplatu onih šteta koje su ipak nastale. Pošto bi vozači Sindikatu sami vraćali novac kojeg je Sindikat morao isplatiti kako bi pokrio njihovu štetu, vozači bi bili oprezniji i trudili se ne počiniti bilo kakav, i najmanji nestašluk. Time bi se ujedno izbjegla i diskriminacija vozača zbog njihovog mjesta stanovanja, njihovog zanimanja, starosti i tko zna čega još. Onaj tko počini štetu, nadoknadit će je kroz uplaćivanje godišnjih rata. Onaj tko ne počini štetu, ne bi imao što ni za uplatiti. Bez diskriminacije, svi bi bili jednaki pred Sindikatom i svi bi nosili jednaku odgovornost. Sindikat bi zapravo bio jedna vrsta štednje za svoje članove. Onaj tko je uplatio svoj novac za sudjelovanje u Sindikatu, jednom kad odluči da je dosta i svoje vozačke rukavice poželi ostaviti u ormaru, odmah pokraj pakiranja Viagr… pokraj pakiranja mentol bombona, sav bi uplaćeni novac dobio natrag, naravno, ako ga nije potrošio na pokrivanje šteta. Hmmm, sto tisuća kuna pred kraj života? Ja bih kupio zubnu protezu sa zlatnim zubima.

Hodamo po jajima

ili
'Ko je jamijo, jamijo je!


„Napredak je nezaustavljiv“ rekao bi Konfucije*. Zaista, prirodno je mijenjati se. Naravno, mijenjati se na bolje. Čak smo izmislili i naziv za tako što – evolucija. No zašto se čovjek onda toliko opire nečemu tako prirodnome poput evolucije. Ne govorim, naravno, o evoluciji čovjeka, nego općenito o evoluciji svega što nas okružuje. Otpor prema promjeni karakteristika je većine ljudi. Pa i ja, dok pišem ovaj tekst, imam podijeljene osjećaje o mijeni. Preciznije, imam podijeljene osjećaje o mijeni koja će se uskoro dogoditi u auto industriji.

Porsche je čaroban. Obožavam izgovarati to ime. Obožavam gledati slike Porscheovih automobila. Obožavam slušati zvukove Porscheovih motora, obožavam dodirivati lim Porscheovih automobila, obožavam posjedovati porschea. Nije mi, pri tome, važno je li koji model hlađen tekućinom ili zrakom, je li motor naprijed ili nazad, je li motor bokser ili redni. Svi su porschei stvoreni jednaki, kako bi to rekao Thomas Jefferson**. Čini mi se, zbog toga, da smo Thomas Jefferson i ja u manjini kad su u pitanju ljubitelji porschea.

Porsche je vjerojatno proizvođač automobila s najpodjeljenijim obožavateljima ikada. Jedna skupina obožavatelja pravim porscheima smatra samo rane inačice Porschea 911. Drugi opet pravim porscheima smatraju samo modele 911. Treći opet pravim porscheima smatraju samo zrakom hlađene modele. Četvrti, opet, misle da je pravi porsche samo onaj s motorom smještenim u zadnjem dijelu automobila, i tako u nedogled. Upravo zbog toga, neki Porscheovi modeli imaju nerealno visoke cijene kao rabljeni automobili. Nerealno, gledajući razumom.

Kroz svoju povijest, Porsche je imao nekoliko trenutaka kad je jako zajebao stvar. Nikad to nije bila proizvodnja automobila koji nije bio dobar, nego je uvijek u pitanju bilo oglašavanje, to jest – promidžba. Jedna od većih gluposti koje su napravili je da su, kako bi povećali prodaju modela 911, sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća odlučili osnovnom modelu tadašnje 911 serije dodati naziv Carrera. Riječ carrera dolazi iz španjolskog jezika i znači utrka, a Porsche ju je do tada koristio samo na cestovnim automobilima koji su bili osnova za trkaće modele ili su bili trkaći modeli prilagođeni cestovnoj upotrebi. Rezultat je tog poteza možda bila povećana prodaja, ali je ujedno i istopila značenje tog naziva na ostalim automobilima. Također, mnogi su ljudi, neupućeni u automobilski svijet, sve modele Porschea 911 zapamtili kao – Carrera. Iako se ne smatram automobilskim čistuncem, ovakvo prostituiranje imena nije mi drago.

U današnjem je svijetu potrebno biti oprezan. Porsche je toga, izgleda, napokon postao svjestan. Nakon nekoliko šetnji po rubovima ponora propasti, igranja šaha sa Smrću, propalih pokušaja kupnje drugih proizvođača, Porsche je postao – dosadan. Ne žele više raditi stvari na svoj, porscheovski način. Izgleda da su se smekšali, otupjeli. Kako se to može zaključiti?

Devetstojedanaestica gubi korak s konkurencijom. Razvojem Porschea 911, koncept sportskog automobila s motorom u stražnjem dijelu doveden je do vrhunca mogućeg razvoja i dolazi vrijeme za novi koncept. Nije to nikakva novina. No, Porsche je tu javnu tajnu ipak odlučio predstaviti potiho, privikavajući narod postupno na ubijanje modela po kojem ga svi prepoznaju. Nema više iznenadnog predstavljanja automobila s motorom naprijed, automobila hlađenih tekućinom ili nečeg trećeg. Ubijanje Elfera krenulo je hvalom koncepta središnje postavljenog motora, objašnjavanjem prednosti takvog koncepta kod sportskih i trkaćih automobila i „priznanjem“ o količini ugode koju ima čini stvaranje automobila sa središnje smještenim motorom.

'Ko je jamijo, jamijo je? Nakon umorstva Devetstojedanaestice, cijene će rabljenih primjeraka vjerojatno skočiti u nebesa.

* Lažem, kao i obično kad citiram Konfucija.

** Ne, nema nikakve veze s bendom Jefferson Airplane. Ovdje se misli na Thomasa Jeffersona, prvog predsjednika SAD-a.

Iz tatinog krila

Ponekad je, najčešće kod birtijaških prepirki, potrebno pričati gluposti. Potrebno ih je pričati kako bi se pobijedilo u raspravama, svađama, preseravanjima i sličnim manifestacijama gdje su laganje i neprovjereni podaci glavno oružje. Iako trenutno ne sudjelujem ni u jednom događaju te kategorije, moram izvaliti jednu takvu, neprovjerljivu, nemjerljivu, sasvim nestručnu izjavu: Fangio je najbolji vozač ikada!

Priča o najboljem vozaču svih vremena lajtmotiv je, vjerojatno, svačijeg života. Krajem prošlog stoljeća, vješti su kršitelji ograničenja brzine seoskih cesta i gradskih ulica vozili „kao Lauda“. Lauda, taj vatrostalni Austrijanac, natjecao se, poput Fangia, u Formuli 1 i bio je, poput Fangia, svjetski prvak. Na mjestu „Voziš kao …“ junaka, smijenio ga je Michael Schumacher, beskrupulozni Nijemac. Poput Laude, vozio je Formulu 1 i, poput Laude, bio je svjetski prvak. Zašto je, onda, baš pokojni Argentinac Fangio najbolji vozač svih vremena? Što je to što ga čini boljim od Laude i Schumachera?

Razvoj u auto i moto industriji, koliko se god činio spor, napreduje zapravo vrlo velikim koracima. Čini mi se, sve brže i brže. Automobili i motocikli postaju sve brži, sposobniji i – pametniji. Postaju toliko pametni da su čak odlučili upravljanje sobom rezervirati samo za sebe: brojne elektronske stvarčice brinu se kako bi motocikl ili automobil ispravno skretao, ubrzavao i kočio. Uostalom, i s pravom to čine. Napredak u stvaranju novih vozila prebrz je za napredak kojim se stvaraju novi vozači. Razlika je tolika da se današnja vozila i ne proizvode bez elektronskih pomagala. ABS je postao obavezan na svakom novom automobilu, a postat će obaveznim dijelom i svakog novog motocikla. No, on je ionako stari poznanik. Pomaže pri kočenju već nekoliko desetljeća, uspješno spašavajući vozače malo teže desne noge. Također, uskoro će se ABS-u, u klubu obavezno ugrađenih zelenih tiskanih pločica, pridružiti i drugi stari igrači s teritorija „elektronske sigurnosti“ poput kontrole stabilnosti i kontrole proklizavanja. Vožnja će automobila i motocikala postati stvarno laka. Sve lakša i lakša, zapravo, zahvaljujući novim elektronskim pomagačima.

A novu generaciju elektronskih pomagala više i ne možemo nazivati pomagalima. Nisu to više naši mali pobočnici koji nam priskaču u pomoć kad napravimo krivi potez, poput pomoćnika Borisa Jeljcina koji bi priskakali kad bi ovaj otvorio koju bocu previše toga dana. Nisu to uređaji koji bi otpuštali kočnicu svaki put kad bi naša sve neosjetljivija noga prejako nagazila na kočnicu, ili koji bi otpuštali gas svaki put kad bi ista ta noga učinila nemilosrdno nagazila papučicu gasa. Uređaji nove generacije više ne pomažu, nego preuzimaju kontrolu: kočit će kad prepoznaju opasnost, izbjegavat će prepreke, korigirat će brzinu vožnje, čak će i voziti sami. Pitanje je dana, vrlo vjerojatno, kad će u registracijskim knjižicama vozila biti naveden samo broj sjedala za putnike. Vozač neće trebati sjedalo, on će biti ugrađen u tvornici.

Najčudnija je, s druge strane, ugradnja takvih pomagala u motocikle! Motocikli su većinom istinski vozački strojevi, do srži iskreni, i svako maskiranje te iskrenosti zapravo čini motocikle sve manje motociklima. Ugradnjom pomagala za kočenje, ubrzavanje, proklizavanje ili bilo čega drugog maskira tu iskrenost i pretvara svakog vozača motocikla u – lašca. Svaki put kad vozač motocikla onečišćenog „kontrolama“ prepriča kako je odvozio, nesvjesno će lagati. Svoju brzinu više neće dugovati samo svojoj vještini. Svoju brzinu postići će u suradnji s uređajima koji su neprimjetno ispravljali njegove pogreške i time utjecali na krajnji ishod. Vozač više nije bio jedini zapovjednik, bio je samo član tima koji je odradio upravljanje. Prosječni je kupac današnjih sportskih motocikala nesposoban sam kontrolirati ono što je kupio.

Pomoć pri kretanju s mjesta i kontrola dizanja prednjeg kotača zadnji su „modni“ krikovi s područja motociklističke ađutantske elektronike. Kawasaki i Aprilia prvi su uveli ove novotarije. Kontrola dizanja prednjeg kotača? Pa, ako već žele pomoći u tom pogledu, bio bih sretan da ugrade pomoć za dizanje prednjeg kotača, jer stvarno sam loš u tome. U slučaju da ne želim ostvariti erekciju prednjeg kotača, bit ću pažljiviji na gasu.

Zašto je Fangio najbolji vozač svih vremena? Vozio je „najčišći“ auto. Nije vozio iz „tatinog krila“ različitih pomagala i bio zadužen samo za okretanje volana. Vozio je – jedino on.

SS

SS? SS! Zanimljiv spoj dva obična slova, zar ne? Tako blijedo zvuče kad su sami, a tako moćno kad se upare, kad su u tandemu.

Što li je prva stvar na koju pomislite kad začujete ta dva glasa? Pomislite li na Mister Noa i njegovog kompanjona Krugera zvanog Eses? Pomislite li, možda, na plavokose, uredne mladiće, visoke najmanje 178 centimetara, s malenim, metalnim Jolly Rogerom na kapama?

Prije nego me prijavite policiji zbog širenja nacističke propagande, zastanite na trenutak i razmislite gdje ste još čuli za SS, osim u zastrašujućim pričama iz Drugog svjetskog rata. Konfucije bi rekao – Ne znam! Prestani kenjat i počni pisat o autima i motorima već jednom!

Pa dobro, dosta lekcije iz povijesti. Ono što me stvarno nagnalo na trošenje papira (Tekstove pišem drvenom olovkom u bilježnicu od žućkastog papira.) ta je magična kombinacija vijugavih slova u auto i moto svijetu.

Davati nazive automobilima i motociklima oduvijek je bio krvav posao. Nazvati svoj automobil maštovitim imenom bilo je teško jer, naravno, vlasnici su tadašnjih radionica ujedno bili i inženjeri i marketinški stručnjaci i dizajneri, a vjerojatno i sve ostalo nakon što bi ih žena napustila jer nisu izlazili iz radionice. Zbog takve situacije danas imamo automobile nazvane jezičnim draguljima poput T, A, B, C, F, K, N, R ili 2,3,4,5. Također je tijekom tog paleozoika automobilske industrije bilo uobičajeno imenovati svoje automobile ili motocikle i brojem konjskih snaga koje je vozilo imalo. Srećom, zahvaljujući ljudima poput Emila Jellineka, automobili su počeli dobivati ljudska, većinom ženska imena. U slučaju Emila Jellineka, automobil je dobio ime Mercedes.

Lijepa ženska imena pristaju pristaju lijepim ženskim automobilima i lijepim ženskim motociklima. Kako onda nazvati neko vozilo koje nema namjeru biti obično, lijepo, ili što već, nego je zamišljeno da bude posebno, brzo i opasno? Jednostavno, trebamo ga nazvati onako kako je vozilo i zamišljeno: posebno, brzo i opasno. Trebamo ga nazvati – SS.

Prolistate li na trenutak svoju auto moto enciklopediju koju tako vrijedno gradite u prostoru između tjemena, vrata i lijevog i desnog uha, shvatit ćete da su nazivom SS zvani samo najbolji od najboljih, samo creme de la menthe* svijeta na kotačima. Osim u slučaju Swallow Sidecar Companyja iz Coventryja, SS obično iza sebe krije riječi Super Sport. Ducati SS, Mercedes SS, Chevrolet Camaro, Chevelle, El Camino, Monte Carlo, Nova i Impala SS nose Super Sport naziv. Ford svoje najbolje modele često označava imenima povezanima sa zmijama pa tako novi Mustang Shelby GT500 krasi dodatak Super Snake, a Ferrari je na svoj 348 1992. godine nalijepio naziv Serie Speciale i tako označenog proizveo u 100 primjeraka. Jedino je onaj nesretni Swallow Sidecar Company, kasnije SS Cars, još kasnije Jaguar Cars, bio primoran odustati od svojeg imena jer je odjednom izgubilo svoje kul. Naime, bilo je nezgodno prodavati aute imena SS u Velikoj Britaniji. Pogotovo ako je vrijeme u pitanju bilo početak Drugog svjetskog rata. Zapravo, ne znam bi ste li mogli prodati i dimljenu kobasicu u Velikoj Britaniji u to vrijeme kad bi ste joj skratili naziv.

Što god značila, SS oznaka uspjela je sačuvati svoju nedodirljivost na tronu automobilskih oznaka. Čini se da je svaka GTI, GTS, RS, TT ili koja druga, nekada posebna, a danas obična sportska oznaka bila zloupotrebljena na neki način zbog zarade gramzivih proizvođača. Možda tu nedodirljivost SS oznake možemo zahvaliti upravo Schutzstaffelu Adolfa Hitlera koji je svojim SS znakom utjerao strah od slabe prodaje proizvođačima velikoserijskih vozila. Zaista, mislim da bi se Mazda 3 SS teško dokopala vodećeg mjesta na prodajnoj ljestvici u Izraelu, kao što je to napravio model bez Super Sport pridjeva.

* creme de la menthe – potražite „Del's Lingo“ na Googleu

NA BENZINSKU PO – SOK

Uzrok su pojave grbe na leđima, uzrokuju neplodnost kod muškaraca, lome vam kosti, gule vam kožu, prosipaju znoj. Svejedno, velik ih broj ljudi bezrezervno voli. Velik broj ljudi izvan Hrvatske, zapravo. Naravno, riječ je o biciklima.

Na satu psihologije, za vrijeme studiranja, čuo sam kako je crtanje vještina koja nas većinom zanima samo u djetinjstvu. Rijetkost je da netko, uz igranje, zadrži potrebu za crtanjem. Kad „narastemo veliki“, razvijemo drugačije, odraslije zanimacije poput razvoda, gledanja sapunica, dizanja kredita. Gluposti poput igranja i crtanja ostavljamo iza sebe. Također, stvar koju većina ljudi ostavlja iza sebe skupa s djetinjstvom je – bicikl.

Bicikl je, osim ako niste sin nekog tajkuna, vjerojatno prvo prijevozno sredstvo koje ste željeli. Prva je to stvar koja vam je odlijepila noge od zemlje i podarila vam malo „kotrljajuće“ brzine. No, kao što se tako jarko želi, bicikl se isto tako brzo i temeljito zaboravi. Meni se to dogodilo početkom srednje škole – školski autobus, Dr. Martens čizme i pivo učinili su bicikl suvišnim u mom „odraslom“ životu. Srećom, bicikl sam, nakon puno vremena, ponovno otkrio.

Isprva mi je važno bilo samo da se kreće. Isluženi, plavi tricikl susjeda Saše savršeno je poslužio. Kasnije sam dobio UNISovu Violetu, zatim Rogov BMX, a na kraju, sredinom osnovne škole, neki talijanski mountain bike. Jednako kako su trendovi dolazili i prolazili, tako sam i ja mijenjao svoje bicikle. Danas sam opet na početku. Opet mi je važno samo da mogu, poput Gallilea, reći: Ipak se kreće! Moj ponovni ulazak u biciklistički svijet je polagan.

Bicikl je u sadašnje vrijeme gotovo u potpunosti izgubio funkciju primarnog prijevoznog sredstva. Za udaljenosti koje suvremeni čovjek danas svakodnevno prelazi, bicikl je prespor i preneudoban. U vožnji vas ostavlja nezaštićenima od hladnoće, kiše, vjetra, prašine i štotijaznam čega sve još. Zbrojimo li to s većom kupovnom moći običnog radnika, dobivamo vrlo dobar razlog za prelazak s bicikla u automobil. Ispred tvornica su nestala ona nepregledna lebdeća parkirališta za bicikle gdje vlasnik svoj stroj objesi prednjim kotačem o kuku. Ta su masovna vješališta zamijenjena još većim i nepreglednijim asfaltiranim prostranstvima, pravilno prošaranim bijelim crtama, do maksimuma ispunjenima malenim i jeftinim limenim kutijicama. Ne jeftinima poput bicikla, ali uz otplatu od sedam godina… Napokon, prirodno je čovjeku da se mijenja i stoga je prirodno da mijenja i svijet oko sebe, uključujući parkirališta. Suvremeni čovjek ima sve veću potrebu za kretanjem. U jednom danu vjerojatno posjeti više mjesta nego je čovjek prije pedeset godina posjetio u jednom tjednu. Živimo li na selu ili u nekom prigradskom naselju, vjerojatno je da bicikl neće zadovoljiti potrebe za brzim kretanjem između naših točaka interesa, poprilično udaljenih u takvim područjima. S druge strane, u gradskim sredinama, gdje gustoća naseljenosti može i po stotinu puta nadvećati gustoću naseljenosti sela, a udaljenosti su bitno manje, bicikl odjednom pokazuje izvanrednu brzinu i praktičnost. Zbog očitih nedostataka automobila i javnog prijevoza, kratke od-vrata-do-vrata rute u gradskim područjima postale su zadnje utočište nerekreativnog biciklizma. Uz pokojeg djeda ili baku koji na prastarim Partizanima jezde svojim selima, jedini ljudi koji kod nas voze bicikle su poštari, smetlari i poneki student. Iako je korištenje automobila u današnjem svakodnevnom prometu postala neophodnost, čini se da se automobil koristi i onda kad nije prijeko potreban.

Većina gradskih automobilista sjedi sama u svojim skupo plaćenim ljubimcima čekajući, u dugim kolonama, zeleno svjetlo. Prtljaga im se često sastoji od nekoliko papirića i poneke dodatne stvarčice. Količina je to koja savršeno pristaje u ruksak. Možda bi bilo zgodno, jednog sunčanog dana, svoje papire i pizdarijice staviti u ruksak, ostaviti odijelo i uštogljenost kod kuće, i krenuti, onako iz zajebancije, biciklom na posao.

Motor trenutno ne vozim. Rukavice i kožna jakna namijenjeni vožnji na dva kotača stoje mi zbog toga na klocnama iza kuće. Kako ne bi bilo pošteno da nagovaram vas nekoliko čitatelja da radite gluposti, a ja u isto vrijeme sjedim u toplini svojeg auta s otplatom na sedam godina i ne radim te gluposti o kojima pišem, na posao ću krenuti biciklom. Čim prestane kiša, naravno. Nisam Danac. Pošto je vrijeme trenutno malo hladnije, čini mi se da će od tih osam i pol kilometara putovanja na posao nastati jedna lijepa priča …i upala mjehura. Mislim da vrijedi pokušati.

Umjesto kupovanja novih automobila kojima bi manje štetili Majčici Zemlji dok stojimo u prometnim gužvama, možda bi bilo ljepše poticati korištenje bicikla i izbjegavati gužvu uopće. Možda bi bilo zanimljivo živjeti život naopako i na posao ići biciklom, a automobil ostaviti za rekreaciju vikendom. Možda bi bilo zanimljivo umjesto po benzin, otići na benzinsku po – sok.
…ili po coffee to go, nakon što Vindiju prodaju Mađarima i dignu trošarine na sok od naranče.

PREOBRAZBA …ali ne ona Kafkina

Proizveden je 1979. U Zapadnoj Njemačkoj, proživio je većinu svog tihog života na putu za vinograd ili u toploj garaži. Pred kraj je života dobio drugog vlasnika i veliku rupu od hrđe na zadnjem desnom blatobranu. Poput duha, nestao u jednoj od mnogih „staro za novo“ akcija nekog auto salona. Nestao je za sto maraka.

Priča o Escortu dide Nedjeljka, vjerujem, priča je o bezbroj limenih ljepotana koji su završili svoj životni put na jednak način. Zapravo, možda „završiti životni put“ nije baš najtočniji izraz. Možda bi bolje bilo reći „nastaviti životni put“,

Slično nekom hindusu koji je imao sreće da se, nakon spaljivanja na obali Gangesa, ponovno pojavi na ovome svijetu, ali sad u obliku tigra, ili onog manje sretnog koji se pojavio u nekom nezgodnom obliku u jednako nezgodnom trenutku, poput Muje kad je htio biti car, pa se pojavio kao Franjo Ferdinand u jutro 28. 6. 1914., moj je nesuđeni Escort na vrlo sličan način postao dijelom nekog novog automobila. Mercedesa, ako je imao sreće – Opela, ako nije. Renault sigurno nije postao. A možda je, kao i kod ljudi, doživio pretvorbu u neku drugu vrstu. Možda je on sad jedna desetina seta noževa kojeg dobijete ako nazovete odmah broj iz reklame s Nove TV, ili je sad, u obliku nekoliko kilograma čavala, zakucan u krov nečije kuće. Nikad ne znaš što ti je sudbina pripremila. Jednako kao što su kršćani „prah bili i u prah će se pretvoriti“ tako i automobili današnjice od sirovine nastaju i, najzad, u sirovinu se pretvaraju. Zanima me govori li to radnik na preši, pa makar i u šali, kad pokrene svoj stroj i pretvori staru Bubu, Moskviča ili Katricu u jedno obično geometrijsko tijelo. Možda bi trebali. Ipak, ja se ne sjećam vremena kad sam bio prah, tigar u zoološkom vrtu u Zagrebu vjerojatno se ne sjeća vremena kad je potajno radio na odcjepljenju Pakistana, a mamina „vešmašina“ ne pamti vrijeme kad je, klizeći bokom, prolazila zavoje i skupljala kazne za prebrzu vožnju. Dobro, za „vešmašinu“ i nisam siguran da se ne sjeća svoje relijaške prošlosti, jer kad se centrifuga uključi…

Recikliranje je potreba današnjeg svijeta. Ponovno korištenje materijala za proizvodnju novih vrijednih predmeta stvarno ima smisla. No, čini mi se da taj smisao opstaje samo kad je u pitanju recikliranje predmeta koji su svoju uporabnu, umjetničku ili bilo kakvu drugu vrijednost izgubili. Oduzimanje bića nečemu samo kako bi smo toj masi atoma izmiješali redoslijed i nazvali drugim imenom – nema smisla. Možda je to samo reklamni trik, možda je to živa istina, da su moderni automobili ekološki prihvatljiviji od starih. Pogledamo li automobil kao gotov proizvod, kao sustav svih dijelova spojenih u zajednicu nazvanu automobil, zamijetit ćemo puno veću masu, puno veći broj dijelova, na kraju – puno veću energiju potrebnu za proizvodnju. Čini mi se da sve „čišći“ motori koji pokreću naše moderne automobile i nemaju baš previše smisla zbrojimo li sve potrebno da bi se od potpune nule izgradio gotov automobil. Možda je sve to samo lijepo upakiran poziv kojeg nam upućuju proizvođači, vlade naših zemalja i tko zna tko još – da kupujemo. Na kraju, nije li ekološkije kupiti jednom jedan automobil, motocikl ili što već želite i koristiti to vozilo dugi niz godina, bez „ekološki“ motiviranih kupovina novijih i za okoliš prijateljskijih vozila?

Vjerojatno si dugo vremena ne bih kupio novi automobil da me tada, prije više od deset godina, pomazila sreća i darovala mi stari, s rupom od hrđe na zadnjem desnom blatobranu, Escort dide Nedjeljka. Stari Escort, proizveden 1979. u Zapadnoj Njemačkoj, bio je prvi automobil kojeg sam samostalno i polulegalno vozio. S ružičastom potvrdom o položenom vozačkom ispitu u pretincu s dokumentima, ali bez vozačke dozvole, uživao sam cijeli taj tjedan u, do tada, neviđenoj slobodi. Odlazak u školu pretvorio se, ma zapravo bilo koji odlazak bilo gdje, pretvarali su se u festival užitka i sreće. Bili su to osjećaji koji se, na taj isti način, više nikada neće ponoviti jer je „ekologija“ transformirala moj maleni san u nekoliko stotina kila kockaste metalne sirovine.

Nije li bolje brinuti se za čistoću našeg svijeta na neki besplatniji način od kupovine novih automobila? Nije li bolje voziti stari Ford Escort MK1 umjesto novog Fiat Punta napravljenog od recikliranog Escorta? Moj odgovor znate.

ESC

Je li vam se, kojim slučajem, dogodilo da vozite jako, jako brzo i da zbog toga, na vaše veliko iznenađenje, upadnete u škakljivu situaciju, možda čak i kanal kraj ceste? Meni, bome, je. Jeste li tada, onako na rubu plača, poželjeli da niste tu? Ja, bome, jesam.

Suvozačko sjedalo njegovog Golfa GTI nije, iz nekog razloga, prihvaćalo kopču sigurnosnog pojasa.
„Nije ni važno.“ pomislio sam.
Nekoliko trenutaka kasnije, kako bi to rekla Milka Babović, prekrasna je srebrna karoserija radila veličanstveni trostruki aksl na potpuno suhom asfaltu višestrukih zavoja, prelazeći u solidno izvedenog ritbergera nad baršunastom travom suhog, potočnog korita. Pod tirkiznim slavonskim nebom, uz karakterističan zvuk lomljenja kojeg je odmah potom naslijedila potpuna tišina, srebrna se karoserija graciozno zaustavila. Prekrivena metaliziranim lakom i nježnozelenom travom, podarila je svojim putnicima priliku da iziđu… Negdje u svemu ovome, poželio sam – nestati.

Štrajherova crna honda, crna jakna i crna kaciga stopile su se u veliku crnu mrlju koja je plesala pred mojim očima. Upustio sam se u gotovo savršeno sinkroniziran ples s tom brzom, mračnom figurom. Gotovo neprimjetno, crna figura koju sam tako revno pratio, počela se udaljavati. Puštao sam gas. Štrajher je polako odmicao, a ja sam bio na rubu ludila. Loše popravljena cesta, s bezbroj tankih, duguljastih, glatkih trakica neke crne mase, pretvorila je moj lijepi Monster u zastrašujuće čudovište. Odjednom sam imao osjećaj da sjedim na pobješnjelom pavijanu koji je, umjesto vitamina, uzeo ecstasy …i hoda po žeravici. Da ne ostane samo na vijuganju, motocikl se polako kretao i prema vanjskom rubu zavoja, prema ogradi. Kasnije me Štrajher pitao jesu li mi smetale te skliske trakice. Rekao sam da jesu. On mi je odvratio da ih je i on osjetio, ali da ih je morao „staviti na ignore“. Ja sam, s druge strane, usred svega toga poželio – nestati.

Honda Civic Type R vrištala je Grobničkom stazom. Vozio sam kao u nekom bunilu. Uska kaciga i sjedalo, ogromna količina buke, nekoliko dana s premalo sna i asfaltno prostranstvo koje se rasteglo pred mojim skromnim vozačkim sposobnostima preopteretili su mi osjetila. Na raspolaganju sam imao tri kruga. Moj je zadatak bio svojim umijećem zadiviti kontrolora na suvozačkom mjestu. Naravno, nisam ga zadivio. U jednom od krugova, u jednom od zavoja, trkaći se automobil usmjerio prema vanjskom dijelu zavoja, na travu. U djeliću sekunde, pred očima mi se pojavilo bezbroj katastrofičnih slika razbijenog trkaćeg auta, mene kako u nevjerici sjedim u tom razbijenom autu, kontrolora kako biranim psovkama opisuje moju vožnju. U sljedećem djeliću sekunde, trkaći je automobil nastavio poslušno grabiti Grobničkim asfaltom i vrištati svojim suludim motorom. Vidjevši da sam se usrao od straha, kontrolor je, između bilježenja minusa, odmjerenim pokretom lijeve ruke gurnuo volan i vratio automobil na ispravnu putanju. Vratio je Hondu Civic Type R s puta uništenja, a mene iz mrtvih. U tome trenutku, kontrolor je vjerojatno htio da je u birtiji umjesto da bilježi minuse nekom nesretniku. Ja, u tome trenutku, želio sam – nestati.

Svježe pečena vozačka još se dimila iz stražnjeg džepa mojih starih, izlizanih hlača, dok sam pričao priču.
„…i kolona ispred mene, a murija mi je sve bliže. Izletim ja u suprotnu traku, a kako sam bio ispred brda, nisam skužio da mi s druge strane dolazi Opel Frontera. I PAF! Frontalka! …ali stisnuo sam „iskejp“ i ponovio utrku.“
U društvu koje me slušalo dok smo prije škole razmjenjivali sinoćnja iskustva igranja prvog dijela Need for Speed serije (Da, toliko sam već ostario!), bio je i jedan prijatelj koji je problijedio. Nije, jadan, stigao na početak priče i mislio je da prepričavam stvaran događaj. Nije čak ni čuo dio kad sam, da izbjegnem sudar, pritiskom na tipku Esc („iskejp“) jednostavno nestao.

Pripadam jednoj od generacija virtualnih trkača. Ponekad, u stvarnom životu, poželim da imam u blizini neku Esc tipku i jednostavnim pokretom jednog prsta riješim problem - nestajanjem.
Poželim stisnuti Esc.

TIMEOUT

Ide vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok. Izgleda da je i gospon Šenoa imao problema s registracijom svojeg motora.

Odjavit ću motor! – zvučalo je poprilično radikalno. No, zapravo nemam izbora. Stanje* u koje sam dospio rezultat je nesretnih događanja u našoj maloj turobnoj državi. Smanjenje plaće umjesto povećanja, razni porezi i porezići iscrpljuju me poput nekog nastranog parazita u mojem probavnom sustavu. Potrebnog novca nemam. Odjavit ću motor!

Krajem 2008. godine, odlučio sam kupiti motocikl. Krajem 2009. godine odlučio sam početi pisati o životu svježeg vlasnika motocikla i sretnim i nesretnim pizdarijama koje se meni, svježem vlasniku motocikla, događaju. Sredinom 2010. odlučio sam pisati i o automobilima i cijeloj kulturi koja je oko ta dva predmeta nastala. Nažalost, krajem 2010. godine, prisiljen sam napraviti stanku u motociklističkoj vozačkoj karijeri. Pisat ću nastaviti. Za olovku i malenu bilježnicu ipak ne treba puno love.

Uživam u auto i moto kulturi, ali na svoj način, naravno. Iako se ponekad ne slažem s nekim filozofijama ili čak nešto i potajno prezirem, naučio sam da se ništa, baš kao i kontrola proklizavanja u Ferrariju Mladena Grdovića, ne smije potpuno isključiti. Svaki oblik izražavanja u svijetu koji miriši na ulje, gorivo i gumu ima svoju vrijednost i zbog toga ga moramo i poštivati. Kako vrijeme protječe, postajem sve uključeniji i sve zadivljeniji tim kotrljajućim pogledom na svijet. Hoće li mi zbog toga nedostajati vožnja motorom ovim „neregistriranim“ vremenima?

Nažalost, imam samo jedno tijelo. Tijelo Apolonovog izvanbračnog sina**, doduše, ali svejedno samo jedno. Zbog tog hendikepa ne mogu voziti više od jednog vozila u isto vrijeme. Osim motocikla, posjedujem i dva automobila, a jednog od njih sam čak i prestao voziti. Također, posjedujem i bicikle koje također treba ponekad provozati. Na posljetku, čovjekove su noge, barem tako Darwin kaže, uz upravljanje kvačilom, kočnicom i gasom, stvorene i za hodanje. Možda vam čudno zvuči što jedan tako veliki zaljubljenik u vožnju voli hodati, no meni je to velika zabava. Čak mi je planinarenje, jedan vid hodanja, bio presudan čimbenik pri odabiru novog auta. Neobično je to, ljubav prema vožnji iskazivati – nevožnjom.

Nema, u stvari, ništa neobično u iskazivanju ljubavi na neobičan način. Muževi iskazuju ljubav ženama premlaćujući i ubijajući ih, hrvatine iskazuju ljubav domovini pljačkajući je, a navijači iskazuju ljubav klubovima paleći im stadione. Iako nisam tako napredan kao spomenuti stupovi našeg društva, mislim da bih i ja mogao iskazati ljubav na neočekivan način. Mogao bih ljubav prema vožnji iskazati – pisanjem. Mogu pokazati koliko volim automobile i fotografiranjem. Mogu iskazati svoju zadivljenost na bezbroj načina. Ipak, voziti je stvarno veličanstven osjećaj. Nikakav surogat ne može pružiti iste doživljaje. Pa ipak, kako bi to rekao Konfucije, ne mogu jesti sarmu cijelo vrijeme. Jednako kao što se red piva reže jednom žestom, i ja režem red vožnje – nečim drugim.

Napisao sam žalopojku o kratkom prestanku vožnje motocikla, a stalno govorim kako mi nije žao. Iako motocikl svake godine spremim u garažu na nekoliko mjeseci, ovaj put osjećaj je težak zbog papirologije kojom je sve popraćeno. Zbog jako nazadnog zakona, ne mogu registrirati svoj motor samo za onaj period u kojem ga stvarno vozim. Vjerujem kako nisam jedini nesretnik u Hrvatskoj kojeg je slična situacija prisilila učiniti ovaj isti, nemili potez. Razmislim li malo, za cijenu registracije svojeg motocikla mogu kupiti staru Jawu 350 TS, upravo onu koju već dugo želim. Mogu je kupiti i počet se baviti također onim što već dugo želim. Mogu se baviti dirt trackom. Gdje? Nije važno, snaći ću se već.

Draga državo, hvala ti na nenormalnom zakonu. Hvala ti što si me primorala da odem u ilegalu i dala mi priliku da ostvarim jednu od svojih malenih želja. Hvala ti, također, što si me oslobodila besciljnih lutanja po cestama od nevješto pokrpanog asfalta, što si mi s duše skinula tisuće nevinih života kukaca koji bi skončali na viziru moje šarene kacige ili na kožnoj jakni pod jednim od mojih pazuha. Siguran sam da su ti zahvalni …ružno je izdahnut pod nečijim pazuhom.

Uskraćivanje jednog zadovoljstva vidim kao priliku za ostvarivanje nekog drugog, možda čak i većeg zadovoljstva. Čini mi se da je onaj renesansni homo universalis nestao u današnjem svijetu, da su ga zamijenili strogo specijalizirani homoi***. Mislim da je vrijeme da naučim nešto novo.

* Slovo T u ovoj je riječi zamjenjivo slovom R
** Šalim se, naravno. Nemam pojma kako izgleda Apolonov izvanbračni sin.
*** Hihihihihi, napisao sam HOMO.

DRANG NACH OSTEN

OK, znam da je ovo njemački izraz, a u tekstu ću pisati o Talijanima, ali jednostavno ne znam niti jedan ekspanzionistički izraz na talijanskome. Okrivite za to naš školski sustav.

Ako talijanska vojska zauzme nečiju zemlju, sa sigurnošću možete računati na nekoliko stvari. Prva je da sigurno nije bilo nekog oružanog otpora okupaciji. Druga stvar na koju sa sigurnošću možete računati je da će okupacija trajati vrlo kratko, zbog kapitulacije Italije. Treća je stvar, nama najvažnija, da će stanovništvo zemlje nakon odlaska okupatora ostati zaluđeno auto i moto sportom. Vjerojatno je najbolji primjer za to Hrvatska. Pogledamo li čime se u slobodno vrijeme bavi stanovništvo kontinentalne Hrvatske, a čime stanovništvo primorskih krajeva, vrlo lako možemo dokučiti koji su bili pod okupacijom hrabre talijanske vojske. Ovo „hrabre“ nije sarkastično! I vi bi ste se tako ponašali da u ograđenom kampu ostave vas 300 same u mraku Hercegovine! Normalno da ćete pucati okolo cijelu noć. Dakle, lako je zaključiti u kojem su dijelu Hrvatske mačke bile na jelovnicima.

Već dugo želim posjetiti utrku u Buzetu. Svake godine pogledam kratko i nemaštovito izvješće na televiziji, kažem sam sebi da sljedeće godine sigurno idem – i onda opet ponavljam taj ritual sljedeće godine. Zašto baš Buzet? U kratkom izvješću koje bude prikazano na televiziji vidim ljude kako luduju u automobilskom raju, mnoštvo vozača koji svladavaju stazu, eldorado trkaćih i cestovnih automobila. Želim tamo vidjeti i sebe, eto zašto.

Živim u okruženju gdje automobilizam vrijedi vrlo malo. Nekolicina ljudi koja dijeli moju strast vjerojatno je isto uključena u društvo onih koji ne mare za brzinu, benzin i gedore. Prokleti Talijani! Nisu li mogli okupirati i komadić Slavonije? Sva događanja odvijaju se stotinama kilometara od mene. Naravno, postoji jedan događaj u mojoj blizini, ali nije mi previše zanimljiv. Riječ je o Streetraceu u Osijeku. Ljudi iz mojeg mjesta natječu se u tom sportu i čini mi se da uz sebe uvijek povedu još po nekoga. Možda je vrijeme da se počnem više družiti… mislim da nije. Način života kojim živim ne dopušta mi često posjećivanje takvih događaja. Vikendi su mi postali dragocjena roba, tako da potrošiti jedan cijeli vikend za odlazak na neku utrku jednostavno nije mogućnost. Priču o trkačkim događajima u mome kraju obično započinjem s „Bilo je prije…“

Pretpostavljam da je moj kraj oduvijek bio pomalo siromašan. Moto sport je uvijek bio skuplji oblik zabave pa stoga i razumijem zašto uvijek puno više zaljubljenika u automobile gleda utrke umjesto da ih vozi. No, ono što me čudi je da su automobili i motocikli danas dostupniji nego ikada, a omjer gledatelja i trkača uvijek ostaje isti. Možda svi imaju isti problem. Možda svi imaju manjak vremena.

Nedavno sam pričao s jednim starijim gospodinom. Gospodin zna da vozim motor, pa je započeo razgovor o spidveju koji se trebao prenositi na televiziji. Iznenadio sam se poput Madame Edith kad vidi svog Renea u zagrljaju konobarice.

Otkud on zna za spidvej? – proletjelo mi je kroz glavu.

Ooooo, pa gledao sam ja to u Osijeku na starom stadionu. – reče gospodin.

Volim ti ja njih gledati. – nastavi on.

Spidvej, danas gotovo zaboravljen sport kod mlađih ljudi, ipak živi u sjećanjima. Još uvijek nije gotova njegova priča. Novi, veliki stadion, sagrađen u Donjem Kraljevcu (ne znam gdje je to) doveo je Speedway Grand Prix u Hrvatsku. Velik je to događaj za našu malu, kopnenu auto-moto zajednicu. Nažalost, nisam uspio otići ove godine pogledati utrku, ali sljedeće godine sigurno hoću. Čini mi se da upravo imam déjà vu.

Od svoje male učiteljske plaće ne uspijevam u potpunosti plaćati svoju ljubav prema automobilizmu. Bavljenje utrkama za sad će biti ograničeno isključivo na kuckanje impresija po plastičnoj tipkovnici mojeg prastarog kompjutera. To je najbolje što trenutno mogu. Mislim da ću zbog toga zauvijek biti zavidan Talijanima. Kod njih nije sramota živjeti s mamom cijeli život. Zamislite samo koliko novaca od stanarine uštedite. Ipak, najveći sam šok doživio gledajući davno snimljen Castrolov reklamni film s utrke Targa Florio. Ravnatelj škole lokalni je vozački as. Polaže velike nade u pobjedu te godine, a kako bi pobijedio velike ekipe Porschea, Forda i mnoštva malih, danas davno propalih engleskih proizvođača, priuštio si je tvornički pripremljen Ferrarijev prototip. Ostao sam zapanjen. Na brzinu sam izračunao da bih trebao živjeti kod mame, brat-bratu, osamsto trideset godina kako bih na stanarini uštedio za takav trkaći stroj. Suludo.

Promislim li malo, dolazim do zaključka da možda i nije bitno pobijediti nekoga kako bih se utrkivao. Osim protiv štoperice, zahvaljujući ekonomskoj krizi, shvatio sam da se mogu utkivati i protiv potrošnje goriva. Također, mogu se utrkivati i protiv potrošnje guma i potrošnje kočnica. Nestašica novca naučila me novim vidovima utrkivanja. Svaki dan vozim nekakvu utrku, pustim li maštu na dovoljno dugačak lanac.

Živite li u Slavoniji, pomirite se s time da nemate sreće. Talijani nas nikada neće okupirati, preko zime ćete ostati zatrpani snijegom, preko proljeća blatom, preko ljeta prašinom, a preko jeseni peludi ambrozije. Zauvijek ćete se truckati na traktorima, polako obrađujući plodnu zemlju, a Amerikanci nas nikada neće asfaltirati kako bi opet išli bombardirati Njemačku. S druge strane, oni u primorju nastavit će u svim godišnjim dobima uživati u bezbroj natjecanja, susreta, izložbi automobila i motora, a novce će također nastavit zarađivati ležanjem na plaži. Život je stvarno grozan.

Ernest Hemingway jednom je rekao kako su borbe s bikovima, planinarenje i auto utrkivanje jedina tri sporta. Sve ostalo su samo igre. Mislim da bi me ubio da sazna da sam skinuo dosadašnji rekord na relaciji Požega – Zagreb za - pola litre.

…a sve zbog Talijana.

VREMENSKI BANDITI

Jednom davno, svaku sam noć šetao mračnim ulicama mojeg sela, s kanticom svježe pomuzenog mlijeka, kroz blato do koljena. Zapravo, velikog je blata bilo tek na nekim mjestima, jer je sve ulice mojeg malog sela odavno prekrio sivi asfalt. Večeras, dvadesetak godina kasnije, ne idem po mlijeko. Ne zato jer je mrak mračniji ili blato veće ili zato što pada kiša, nego zato jer baka od koje sam nosio mlijeko više nema kravu. Mraka također više nema jer razbija ga ulična rasvjeta, a blato će uskoro zamijeniti asfaltirani nogostupi. Kiša će, vjerujem, i dalje smjeti padati.

Moje je selo prije dvadesetak godina izgledalo bitno drugačije nego što izgleda danas. Puno se toga dogodilo i izmijenilo. Na slikama od prije stotinjak godina, selo je skoro neprepoznatljivo.

Često zamišljam kako je bilo živjeti u to davno vrijeme. U tim svojim misaonim putovanjima, lebdim poput duha širokim zemljanim ulicama, kraj niskih, starih kućica, promatrajući sav taj prošli svijet. No, nisam se ograničio samo na svoje malo mjesto. Na ovaj način putujem gotovo svim mjestima koja mi se u nekom trenutku pričine zanimljivima. Proputovao sam tako veliki broj zagrebačkih ulica, malih slavonskih sela, osamljenih cestica i tko zna još koječega. Pitanja koja sam si usput postavljao bila su uvijek ista: „Kako je ovo izgledalo prije asfalta?“ „Kakve li sve neznane priče krije ovo mjesto, ovaj kraj?“ „Zašto zamišljam sve u crno-bijelom?“ „Jesam li ovakav jer su mi roditelji koristili LSD na faksu?“ „Jesu li meni davali LSD?“ „Jesam li već stigao na odredište?“ „A sad?“ „A sad?“

Sve stare stvari imaju neku priču iza sebe. Jednako kao i stara mjesta ili stari predmeti, svoje priče imaju i automobili. Sjesti u automobil star četvrt stoljeća može biti sasvim nevažan događaj i većinom to i jest. No, sjesti u automobil star četvrt stoljeća može biti i nešto jako posebno. Može biti poput Proustovog gutljaja čaja i može nas u trenutku provesti svim tim godinama koje je taj limeni lik marljivo skupljao u svojoj prometnoj dozvoli. Bitan je, mislim, jedino naš pristup.

Ne znam točno koji sam po redu vlasnik svojem starom porscheu. Znam jedino da sam zadnji u dugome nizu. Njegov izgled govori o teškom životu kojim je živio. Malene pukotine u unutrašnjosti ili ostaci prastarih naljepnica nerijetko me potpuno zaokupe razmišljanjem o njihovom nastanku. Želim li to promijeniti? - Ne! Ne želim pokušati od starog auta, prepunog ožiljaka, činiti novi. Glupo je ubrizgavati botox u tu prelijepu pocinčanu karoseriju. Nevješto zamaskiran trag sudara na prednjem desnom blatobranu i desno svjetlo koje nikada nije dobro namješteno u svojem ležištu prije su mi jako smetali, ali danas na to gledam kao na simpatičan detalj, kao ožiljak na desnoj obrvi Dylana McKaya. Pa ipak, nešto ću u njegovoj povijesti ipak promijeniti. Potrošeni volan i ručica mjenjača ostavljaju ružne i prljave tragove na rukama vozača i trebalo bi ih promijeniti. Također, sjedala, nakon tko zna kakvih gadosti koje su pretrpjela, čeznu za novom tkaninom. Zapravo, tko zna kakve je sve gadosti pretrpjela i ručica mjenjača… bljak. Kako god bilo, njegovu ću priču, nadam se sretnu, nastavit pričati ja.

Nekad naše starce držimo jako blizu sebi, pazimo ih i ne dopuštamo im da se osjećaju ostavljenima. Nekad naše starce otpremimo, u vrhunskom stanju, na polagano i nevidljivo propadanje na neko daleko mjesto. Nekada naše starce jednostavno ostavimo da propadaju u samoći. Stari bicikl pronađen u sjeniku nakon nebrojeno mnogo godina, sigurno bi štošta ispričao, samo kad bi mogao. Volkswagenov kombi, ostavljen davno prije na livadi, također ima svoju priču. Nažalost, ne može je ispričati. No, uz svaki stari kombi, motocikl ili bicikl, dolazi i jedan jednako stari vlasnik. Oni mogu pričati svoje priče i često to jarko žele. Stari su ljudi prava vrela priča o vremenima s crno-bijelih slika, o vremenima kad stakla na kombiju s livade nisu bila razbijena. Stare fotografije i stara vozila pričaju svoje priče tek u našoj mašti. Živi ljudi pričaju žive priče i kuhaju pravu kavu. Znam da ste nedavno provjerili količinu ulja u motoru vašeg limenog starca i tlak u njegovim gumama, ali kad ste popili zadnju kavu s vašom bakom?

…ili rakiju s didom?

BAT – ŠPILJA

Znate li kako Batman zove Robina u Batmobil?

- Uđi Robine!

Na jednak ga način, vjerojatno, zove i u Bat - špilju.

Ah, taj Batman! Baš ima kul stvari. Naravno, u onoj lošoj seriji gdje je zvuk bio nacrtan, a tajice se nosile kao zadnji krik superjunačke mode, stvari su mu bile malo manje kul nego kod, recimo, Tima Burtona, ali svejedno su bile kul. Mislim da bi svako dijete za neki od rođendana trebalo dobiti svoju Bat- špilju. Tajice ne trebaju.

Svoju prvu Bat – špilju imao sam s tri ili četiri godine. Bio je to prostor ispod stolića u dnevnoj sobi malog stana mojih roditelja. U taj sam se majušni prostor povlačio i satima igrao. Sredinom osnovne škole moji su roditelji već imali kuću, a ja sam svoj prostor našao u podrumu. Za starim, drvenim stolarskim stolom mojeg, tada već rahmetli, djeda provodio sam većinu svojeg slobodnog vremena i pravio – avione. Bilo je to vrijeme ispunjeno raznim drvodjeljskim alatima, sasušenim grudicama drvofix ljepila, sitnim komadima jelovog drveta, komadićima platna koji mami više nisu bili potrebni, prstima izbodenima šivaćom iglom i srećom. Avione su u međuvremenu zamijenili bicikli, bicikle auti, aute motori…

Radionica majstora Tončija nešto je poput Batmanove špilje. Zidovi ukrašeni trkačkim odijelima, razni dijelovi, pa čak i cijeli motocikli ovješeni o zidove. Mnoštvo trofeja i slika prisiljava vas zamišljati sebe u glavnoj ulozi. Predivan osjećaj. Moj prvi posjet tome spomeniku motociklizma ostavio je upečatljiv dojam.

Gledajući stare, zrnate, amaterske filmove snimljene za vrijeme auto ili moto utrka, osjećaj da se „ne radi kao što se prije radilo“ meni je neizbježan. Današnja sterilnost i odvojenost čovjeka od njegova stroja potpuno je neprirodna. Kakvu li to tajnu proizvođači kriju da nas, vlasnike njihovih proizvoda, pokušavaju učiniti pukim promatračima. Gledanje svojeg ljubimca u servisu iza velikog stakla kojim je čekaonica odvojena od radionice previše podsjeća na neki loš znanstvenofantastični film. Zašto više ne smijemo sami „mrdati“ po svojim autima i motorima?

Fasciniran sam Tončijevom radionicom. Ispred omanje prostorije u kojoj je smješten servis, u dvorištu Ducatijevog prodajnog salona, uvijek se nalazi nekoliko ljepotana proizvedenih u Bologni. U unutrašnjosti radionice, iza običnih, industrijskih vrata ukrašenih raznim naljepnicama, nalazi se nekoliko motora zatečenih usred operacije. Doktor Tonči i njegov pomoćnik strpljivo, svojim pažljivim prstima prekrivenima tragovima motornog ulja, spajaju mnoštvo sitnih dijelova u predivne brzinske strojeve. Okruženi jednostavnim alatom i gomilom prljavih krpa, djeluju pomalo nestvarno. U njihovoj radionici vrijeme protječe sporo. Uz neizbježni macchiato i Cedevitu i za vas što već pijete, provest ćete nekoliko ugodnih sati u carstvu velikih i malih zupčanika, mirisa benzina i ulja i jedinstvenog osjećaja da tu pripadate. Doduše, to će vas zadovoljstvo koštati malo više no što bi koštalo negdje drugdje (čitaj: sterilnije), ali svakako je toga vrijedno.

Shvatio sam da i ja, zapravo, imam radionicu majstora Tončija. U mojoj malenoj, prljavoj garaži, naravno. Često provedem skoro cijeli dan okružen prljavim krpama, raznim razbacanim dijelovima bicikala i motocikala, pivom. Također sam shvatio da nisam u tome jedini. Netko možda nema kutak u kojem održava svoj motor, ali zasigurno ima jedno posebno mjesto. Na tome se mjestu događa nešto puno više od običnog podmazivanja i zatezanja vijaka. Mjesto je to gdje se događa – meditacija. (Nadam se da ste se prestali smijati) Ozbiljno! Pogledajte samo! Svi se ponekad izgubimo na nekoliko trenutaka. Svi ponekad nestanemo iz stvarnoga svijeta i odemo „čistiti lanac“, „peglati“, „zaliti cvijeće“. Razlika je jedino što neki to čine u slobodnim trenucima, dok su drugi uspjeli od toga učiniti svoju profesiju.

Želim li postati sljedeći majstor Tonči ili sljedeći Shinya Kimura, japanski umjetnik izrade motocikala?

- Ne!

Učinim li svoje utočište, svoju Bat – špilju, mjestom svakodnevnog boravka, prestaje li to biti utočište? Odgovor mi je najbolje dao jedan mehaničar, zaposlen u brodogradilištu. Zagledajući u besprijekorno održavan motor njegovog Fiće, upitao sam ga uživa li u svome poslu. Na moje čuđenje, odgovorio je – Ne. Održavanje motora svojega Fiće pričinjavalo mu je zadovoljstvo. Isti posao u brodogradilištu činio mu se mukom.

Rijetki su ljudi koji su u potpunosti zadovoljeni jednom stvari u životu. Većini nas, potreban je neki, makar i lažni, osjećaj slobode, mjesto gdje prestaju pravila vanjskoga svijeta. Mene takvo mjesto prati cijeli život. Možda je mijenjalo oblik i ime, ali uvijek je bilo tu. Još uvijek osjećam potrebu zavući se pod stolić u dnevnoj sobi maloga stana. Razlika je jedino što se više u taj svijet ne povlačim sam.

Možda ljudi koji žive u svojoj radionici i žive za nju, ljudi poput Shinye Kimure, stvarno uživaju kao što kažu, a možda, potajno u dubini duše priželjkuju biti računovođe ili radnici na šalteru banke.

Ne želim suditi o prirodi veze Batmana i Robina, ali ja sam mislio na povlačenje u Bat – špilju sa svojom curom.

AUTI, MOTORI, SISE

Mnogi bi, čitajući naslov, mogli pomisliti kako će ovaj tekst govoriti o autima motorima i sisama. E pa, bili bi u pravu. Fenomen lijepljenja ženki uz mužjake blagoslovljene brzim motorima ili autima zaslužuje nekoliko minuta naših života. Kako vam te minute ne bi bile u potpunosti bačeno vrijeme, možete, kao i ja, kopati nos dok čitate.

Zahvaljujući osebujnom filmskom ukusu, jezdeći prostranstvima filmske produkcije označene nekim od slova abecede koja dolaze poslije B, primijetio sam kako se u filmovima često pojavljuju razni muškarci sa zanimljivim automobilima ili motorima. Gotovo uvijek, uz njih dolazi i pripadnica ljepšeg spola. Naravno, osim u slučaju Pobješnjelog Maxa gdje ljepota još nije bila u uporabi. Pošto filmovi, koliko god fantastični bili, ipak odražavaju sliku stvarnoga svijeta, zanimljivo je pogledati koliko je film karikirao život ili možda koliko je život karikirao film.

Filmske junake stvaraju profesionalci. Stvoriti lik koji je plošan, jednostavan, znači stvoriti lik koji je nezanimljiv. Filmski junak koji voli brze aute ili motore redovito ima i neku nepreboljenu ljubav iza sebe, neostvareni san, zatim neku duboku tajnu, probleme na poslu i štotijaznam. Nikada taj lik nije definiran samo kao čovjek koji voli brzinu i ništa više. Njegova nježnija prijateljica (osim u Pobješnjelom Maxu) nikad nije direktno privučena činjenicom da taj lik ima jako brz auto ili motocikl. Uvijek je to sporedna stvar. Uvijek je to kao članska iskaznica HDZ-a – potpuno nepotrebna bilo kome, ali svejedno je uvijek imate uza se. Vozilo je uvijek samo sredstvo, nikada cilj.

Gledajući filmove iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, jasno se vidi razlika između likova iz dobrih filmova i likova iz onih lošijih. Kao da se povećava kontrast kojim su likovi stvarani, u lošijim filmovima sve postaje prenaglašeno. Sise su veće, zlikovci su zlijiji (morao sam ovo napisati :), tajanstveni su tajanstveniji, a jedino su u Pobješnjelom Maxu uvijek svi jednako ružni. Usporedite li film u kojem se pojavljuje Steve McQueen s nekim filmom redatelja Russa Meyera primijetit ćete veliku razliku u veličini i količini sisa u korist ovog drugog. Tim prenaglašavanjem pojednostavljuju se likovi i radnja. Film postaje jednostavan za pratiti (radnja je ionako manje važna kad vam Tura Satana zauzima cjelokupan kadar), ali postaje i plošniji – nekvalitetniji.

Današnji filmovi, čini se, uspješno žive po receptima filmova koji su se nekada mogli vidjeti samo na piratskim video kasetama ili u malim kinima ispred kojih je ulična svjetiljka razbijena. Sise postaju sve veće, auti postaju sve brži, boje postaju sve jarkije. Čini se da ljudi gube moć razmišljanja i moć stvaranja užitaka. Čekaju kako bi bili posluženi instant zadovoljstvima bez zahtijevanja ulaganja prevelikog truda. Nekadašnji filmski frajeri koji su širili kul gdje god bi prošli, a slučajno su imali i dobar auto ili motor, nestali su. Ti divni junaci satkani od bezbroj malih priča, bora i sjećanja zamijenjeni su nabildanim, sterilnim superjunacima koji nikad ne plaču, ne osjećaju bol, skaču dalje od Evil Knievela i imaju ženku s najvećim sisama koju, usput, nikad ne boli glava. Stevea McQueena zamijenili smo Tomom Cruiseom.

Događa li nam se i u stvarnome životu nešto slično? Pokušavamo li i mi od Paula Newmana postati neki od onih frikova iz Sumrak sage? Pokušavamo li se, kroz vožnju motora ili auta, definirati kao ljudi? Ljudsko je biće predivno upravo zbog svoje složenosti. Ograničiti svoje postojanje na Lika Koji Svoju Yamahu R1 Kroz Kvart Vozi Na Zadnjem prilično je – bljak. Umjesto da svoju životnu priču učinimo samo svojom, pokušavamo užicati mrvice kula kojeg je stvorio netko drugi. Paljenjem guma pred dokonom publikom na terasama kafića pokušavamo, valjda, biti Bullitt ili tko već. Takvo me ponašanje podsjeća na one cigančiće, s neke slike s interneta, koji su na svojeg prepravljenog Spačeka napisali – Pobesneo Maks.

Veliki su ljudi, velikim ulogama, učinili neke automobile velikima. Porsche 550 veliki dio svoje popularnosti vjerojatno duguje smrti Jamesa Deana. Gregory Peck je vjerojatno , vozeći Audrey Hepburn ulicama Rima, zacementirao ulogu Vespe kao ultimativnog galebarskog vozila. S druge strane, mali ljudi poput nas pokušavaju svoj život učiniti sličnim onome što im se potiho reklamira. Ocvali galebari prduckaju okolo na bolesno čistim vespicama, ćelavi likovi pecaju maloljetnice svojim umijećem opasne vožnje, a neki jednostavno preskaču svu tu tehničku stranu i žive svoj izmišljeni život lovačkim pričama.

Imamo li drugu šansu za život, ako zajebemo ovaj trenutni? Ne znam! Možda… možda da ipak ne riskiramo. Možda bi bilo dobro da ne budemo blijede kopije nekoga i postanemo stvarni ljudi? Ljudi od barem nekoliko tonova sive boje…

…osim onih likova iz Pobješnjelog Maksa. Oni su svi crno-bijeli

…i vjerojatno smrde

…jer se ne kupaju

…jer nemaju vode na bacanje

…jer su uvijek u pustinji

…osim u prvom nastavku.

PAJO I ČKALJA

Za vrijeme mojih jednoznamenkastih godina, život mi se vrtio oko nekoliko važnijih stvari. Svaki bih dan išao s tatom u trgovinu (Selo nije imalo birtiju, pa su ljudi pili na klupi pred trgovinom) i popio jedan gusti sok. Gotovo bi se svaki dan igrali Partizana i Engleza (Zapravo, igra je bila Partizana i Nijemaca, ali nitko nije htio biti Nijemac). Jedan od važnijih događaja bile su vježbe gađanja za osme razrede (Obožavao sam jugoslavenski obrazovni sustav), ali ipak, ono što sam najviše volio bilo je čekanje srijede. Taj dan bio je jako svečan. Poredani u vrstu, čekali smo, svake srijede, pred trgovinom. Naše su očice bile uprte niz prašnjavu cestu poput očiju lovačkih pasa kad nanjuše lovinu. Čekali smo – plavi FAP. Srijedom je dolazila nova roba u trgovinu i to redovito plavim FAPom s onim čudnim „antenama“ na prednjim blatobranima. Te bi „antene“ danas vjerojatno nazivali senzorima za parkiranje.

Što li je to tako posebno u starom, plavom FAPu koji dovozi nove zalihe Životinjskog carstva, Kinderlade i keksa na vaganje? Bio je to jedini kamion na kojeg smo, mi djeca, mogli računati u tom malenom, zabačenom selu.

Kad si malen, kamioni su ti jako važni. Uvijek dolaziš pogledati kad se susjedu istovaruju drva, dovozi pijesak, kad onom drugom susjedu pauk diže auto – sve vezano uz kamione postaje zanimljivo. Čak su mi i ona dva lika iz naslova ostala u sjećanju upravo jer su bili kamiondžije. No, što se događa s tom fascinacijom kad djetinjstvo prođe, a nekadašnji dječaci koji su s divljenjem gledali prolazak Rábe Turbo ili znali napamet sva vozila iz Konvoja, počnu uzimati djelomični kasko zbog oštećenja stakla na svojim preplaćenim limenim ljubimcima?

Moja dječačka ljubav prema kamionima, pretvorila se tijekom vremena u neku čudnu mješavinu poštovanja i mržnje prema vozačima kamiona. Poštovanja i mržnje?

Na početku mojeg života u prometu, nerješiv mi je problem predstavljalo prestizanje dugačkih kamiona na zavojitim cestama. Nisam znao što me čeka iz tog ogromnog tijela ispred mene i to me užasavalo. No, ubrzo sam shvatio nešto vrlo važno – onaj desni žmigavac koji se povremeno palio na kamionima ispred mene nije bio znak vozačevog ludila ili vode u kutiji s osiguračima. Bio je to znak da slobodno mogu prestizati. Moja je sigurnost od toga dana skočila u nebeske visine, a vozači tih velikih šlepera i cisterni postali su mi najdraži ljudi koje sam susretao na cesti.

Na nesreću, nedugo za tim, primijetio sam još jednu stvar. Zahvaljujući životu u blizini kamenoloma, imam priliku često susresti kamione koji voze pijesak. Čini mi se da je životni moto tih ljudi „Za kubik više“. Uvijek pretovareni, uvijek u razgovoru na mobitelu ili u pisanju poruka, uvijek parkirani ispred neke seoske birtije, uvijek u prekoračenju brzine, ti su vozači postali prava napast na cesti. Ponekad mi se čini da su oni tu samo da – smetaju. Zbog prljavštine koju donose na cestu, moj auto nije bio čist preko dvije godine, a susjeda Đuru napustila je žena. Poput hrvatskih političara, ti kamioni donose samo štetu.

Naravno, ne želim potaknuti bijes nedužnih vozača kamiona i riskirati bušenje očiju na vudu lutkici mene. Nisu svi vozači neoprezni i opasni. Ipak, upravljanje vozilom koje je veće od svega na što može naići iziskuje povećan oprez. Zbog kamiona koji prelaze na suprotnu stranu, zbog vozača koji ne gledaju gdje voze jer se dopisuju preko mobitela, počeo sam nositi smeđe donje rublje – jednostavnije se opere.

Je li želja za zaradom pretvorila vozače kamiona u bezobzirne manijake na cestama? Je li možda nedostatak osjetljivosti u društvu pogodovao ovakvom razvoju situacije? Je li sutra četvrtak? Odgovore na ova pitanja ne znam, ali mogu pokušati odgovoriti. Mislim da bi smo svi trebali krenuti od svoje prometne kulture i sljedeći put strpljivo propustiti pješaka na pješačkom prijelazu. Pripaziti na bicikliste i poštivati njihovu prednost prolaska također bi bio lijep znak. Ne trebamo čekati gorući grm kako bi nam rekao da trebamo biti dobri.

Paje i Čkalje odavno nema. Čini se, nekako, da je s tim vremenom umrla i naša prometna kultura. Je li netko za oživljavanje?

(Znam da vas zanima. Đurina je žena pobjegla s likom koji je popravljao i čistio cestu)

VOZI, JAMES!

Svako je putovanje izazov. Iako jako volim motocikle i automobile, krenuo sam na putovanje prepušten na milost i nemilost drugima. Ovoga puta, ja nisam bio za kormilom.

[TEKST NAPISAN IZ DVA PUTA, U PIJANSTVU]

Utorak je bio težak dan. Ljetne su se vrućine, nakon kratkog zatišja, vratile u punoj snazi. Utorak nije bio savršen dan za putovanje.

Krenuo sam pješice. Put nije dug, a šetnja je danas ionako zaboravljena umjetnost. Skrenuo sam, usput, kod bake kako bih se pozdravio. Jadna, uvijek se brine kad negdje odlazim. Ubrzo sam nastavio. Moja stara, plava košulja i stare, crne hlače marljivo su upijale znoj. Na ramenu, u mojoj dvadesetak godina staroj vojnoj torbi, nosio sam tek nekoliko komada odjeće i dva – tri sendviča. Vlatka Pokos bi se pitala koji mi je kurac. Jednostavno, na ovo sam putovanje krenuo vlakom. Pomalo romantično, u današnje vrijeme.

Na put od 1500 kilometara krenuo sam u svojim najstarijim patikama. Toliko su potrošene da svakog trenutka očekujem pojavljivanje rupe na potplatu one desne. Doduše, ni lijeva ne izgleda puno bolje. Mislim da je odabir obuće primjeren ovom „epskom“ putovanju.

Putovanja vlakom zaista imaju neki romantičarski prizvuk. Scene iz starih filmova u kojima se pojavljuje Orient Express uvijek mi se motaju glavom pri pomisli na vlak. Bilo je tako i ovaj put. Zapravo, bilo je tako sve dok moji suputnici u kupeu drugog razreda, jedna slovačka obitelj, nisu prešli u novi stadij ustajalosti. Jadničci, tijekom cijelog našeg druženja nisu se ni pomakli. Iscrpljeni od borbe s brojnim kilometrima, smrdjeli su poprilično jako. Pred jutro je postalo nepodnošljivo, pa sam izišao u hodnik oko jedan sat prije dolaska u Veneciju. Stajao sam na kraju vlaka, u društvu nekih pijanih Zagrepčana, i gledao kroz prozor.

Od željezničkog kolodvora do aerodroma, vozio sam se autobusom.

Aerodromsko je iskustvo nešto posebno. Jedanaest sati čekanja je nešto što bih preporučio svima za jačanje karaktera. Srećom, na parkiralištu za motore aerodromskog osoblja, našao sam Ducati Monster S4R. Razgledao sam ga dvaput, išao pišati četiri ili pet puta, jednom se presvukao, dva puta pio kavu, dva puta išao jesti sendviče, tri puta išao na „tuširanje“ vlažnim maramicama, i još mi je ostalo oko šest sati čistog sjedenja. I onda, nekoliko minuta prije predviđenog dolaska našeg aviona, let je otkazan.

Sljedeće sam se jutro probudio zamotan oko naslona za ruke velike, metalne aerodromske klupe. Objašnjavao sam kasnije takav način spavanja paru gej Talijana i nisu mi vjerovali. Vjerojatno se ne savijaju na taj način. „Tuširanje“ sam ovog puta izveo u društvu gej Talijana – ja sam brisao svoj, tri dana star, znoj, a oni su peglali kosu. Poslije toga su negdje otišli i više ih nisam viđao. Let iskupljenja zakazan mi je u 21:50, pa vrijeme prikraćujem na isti način kao i prošli dan.

Sranje! Zaboravio sam šiljilo, a olovka mi je već jako tupa. Sjetio sam se Internet kafića. Odlazim!

Naravno, uz kartu povijesne jezgre Trevisa iz turističkog ureda i oznake ulica na zgradama u gradu, imate velike šanse da se izgubite. Teškom sam mukom našao mjesta na kojima se nalaze „Internet kafići“. Samo sam prošao kraj njih. Uostalom, ako vam je Internet toliko potreban, nosite laptop. Access pointovi su na svakom koraku. Srećom, lutanje starom jezgrom Trevisa dovelo me do jedne pivnice. Da je Paulaner nogometni klub, oni bi bili njihovi najveći navijači. Izvana samo mala, starinska svjetiljka, iznutra sve u bojama minhenskog piva. Ljubazni ljudi koji tamo rade, smiju se mojim lošim pokušajima talijanskog i vrlo su uslužni. Obožavam pisati pizdarije za stolom neke birtije.

Vratio sam se nazad na aerodrom. Skužio sam, napokon, grad i sad uživam, za stolom jedne od aerodromskih kantina, u razgovoru Argentinaca o politici. Iako razumijem vrlo malo riječi, čujem da pričaju o politici. Ne lokalnoj plitici, već nekoj globalnoj španjolskoj politici. Čujem riječi poput: Franco, Maradona, Che, Europa… Uživam! Dvojica Indijaca lutaju oko stolova. Klinac radi moonwalk.

Ne znam što je to tako privlačno u tome, ali sviđa mi se biti komadić leda u divljem moru. Sviđa mi se kad me svijet natjera da vidim koliko sam zapravo malen, koliko sam nemoćan.

Omamljen alkoholom, u stranoj zemlji, promatram taj ljudski mozaik i divim mu se. Tako daleki, a opet tako bliski, ljudi funkcioniraju. Osnovni, životinjski instinkti upravljaju ljudima različitih jezika u međusobnom kontaktu. Očaran sam.

Možda je, ipak, ponekad potrebno napustiti izolaciju vlastitog automobila i jednostavno uroniti u svijet, pustiti da vas ponese struja. Možda ovo piše pivo u meni.

Poput svih velikih mahera, od ove ću priče napraviti dvije
…da se zaradi dvaput :)

[POVRATAK KUĆI]

Izbjegao sam prvi park zbog sumnjivog društva koje je boravilo u njemu. Jutro u Mestreu poprilično je dosadno. Željeznički kolodvor i blizina aerodroma u Trevisu učinili su od ovoga mjesta u blizini Venecije ogromnu spavaonicu.

U pažljivo odabranom parku, pišem pizdarije u svoju malenu bilježnicu i pijem pivo iz limenke od jedne litre. Limenka izgleda kao kanta. Obožavam pisati u ovu bilježnicu, Silvijin poklon. Također sam i zašiljio olovku dok sam bio kod nje.

Moja kanta piva privlači dosta pozornosti. Smjestio sam se u hlad, pokraj šarolikog parkovskog društva. Svi pijemo pivo iz limenki, a moja je najveća. U društvu pokraj su: Luđak sa Štakom, Nindža, Lik s Dlakavom Guzicom, Gusar, Njegova Žena Što Pljuje, Baba Što Samo Spava, iPodMan i na kraju Lik Koji Se Ni Po Čemu Ne Ističe. Namjerno prolaze oko mene i usput mi nešto trkeljaju. Lik Koji Se Ni Po Čemu Ne Ističe mi je dobacio: „Bon apetit, Capo!“ Došao je i Nindža i govorio nešto u vezi s Frankfurtom i mojom kantom piva, ali ništa nisam razumio. Ljutit, bacio je skoro do kraja popijenu limenku i nastavio se tući protiv zraka. Na kraju su došli Gusar i Njegova Žena Što Pljuje. On je nešto promrmljao na gusarskome, a ona je pljunula. Svi nose japanke i imaju prljave noge. Luđak sa štapom prestaje galamiti i odlazi. Park odjednom postaje dosadno pust. Odlazim.

Nakon prošlogodišnjeg putovanja na Monsteru i ovogodišnjeg korištenja javnog prijevoza, postalo mi je jasno kako želim putovati. Najbolje sredstvo za putovanje je – bilo koje. Sloboda koju nudi vlastito vozilo odlična je stvar, ali putovanjem javnim prijevozom srećeš zanimljivije ljude. Potpunim isključivanjem bilo kojeg od prijevoznih sredstava gubimo puno. Putovanje vlakom, autobusom i avionom jako je iscrpljujuće i ne bih ga ponovio jako brzo, no pitate li me isto pitanje za nekoliko godina…

Za vrijeme cijelog ovog putovanja, morilo me jedno pitanje. Nisam uspio pronaći odgovor. Zanimalo me: Gdje su živjeli golubovi prije nastanka gradova?

SJEKAČI

Ne znam zašto, ali postoji jedan mali, slavonski grad poznat po svojoj prometnoj kulturi. Poznat po ljubavi njegovih stanovnika prema svemu automobilskome, poznat po najsporijem gradskom prometu na svijetu.

Na jednom tradicionalnom skupu automobilskih zaljubljenika u tome gradu, sjećam se, prelazio sam ulicu preko pješačkog prijelaza. Dva starija gospodina našla su se pokraj mene u trenutku kad je jedan automobil, ne propustivši nas, neoprezno prešao ispred nas. Mogao sam ih čuti kako međusobno, s čuđenjem, komentiraju događaj. Naravno, automobil koji nas nije propustio nije bio iz toga kraja.

Prometna je kultura u tome kraju vrlo cijenjena. Ljubav prema automobilima kod njih očito uključuje i poštivanje drugih sudionika u prometu. No, čini mi se, samo kod njih, jer u okolici mjesta gdje živim postoji jedna drugačija sorta ljudi. U mom kraju postoje – sjekači.

Sjekači su ljudi koji ne poznaju prometnu kulturu. Oni nisu, iako imaju isti naziv, jedni od onih negativaca iz Nindža kornjača, nego ljudi koji vam ugrožavaju život na cesti. Sjekači su, vjerojatno, najopasniji vozači koje možete susresti.

Tko su sjekači? Noćna mora motociklista, bezglavi jurišnici, loši vozači – objašnjenja su koja savršeno odgovaraju. Sjekači su, naime, vozači koji zavoje redovito prolaze trakom za suprotni smjer. Zbog svojih loših vozačkih sposobnosti ili krajnjeg bezobrazluka, prilikom prolaska kroz zavoj, prelaze na vašu stranu i užasavaju vas. Prisiljavaju vas na nagla kočenja, nagle pokrete volanom i obilato prolijevanje znoja. Zaista, ne mogu smisliti niti jednu stvar u prometu koja bi me mogla užasnuti više od prizora nekog lokalnog šumahera kako mi, u svojoj „uljepšanoj“ Opel Calibri ili svom spuštenom golfu, dolazi u susret – mojom stranom ceste. Neki od tih susreta prilično su stravični. Ponekad poželim jednostavno nestati s ceste. Zašto li to rade?

Mislim da postoje dva glavna razloga za izigravanje kamikaze.
Naravno, na prvome je mjestu nedovoljna vozačka sposobnost: zbog brzine koja je našim šumaherima prevelika za normalno svladavanje zavoja, prelaze na suprotnu stranu ceste kako bi si izravnali put i izbjegli jubilarno, deseto izvlačenje iz jarka. Prepoznajem ih po karakterističnom položaju za volanom: previše položen naslon sjedala, tijelo nagnuto prema sredini automobila i samo jedna, na vrh smještena, ruka na volanu. Također, moram spomenuti i velik broj žena, s volanom utisnutim u prsni koš, kako na isti način krstari suprotnim stranama naših prometnica. Srećom, lijek je za ovakve vozače vrlo jednostavan – smanjite brzinu.

Druga je skupina malo teži slučaj. Razlog njihovog prisvajanja vašeg „lebensrauma“ je što, u njihovim očima, vi ne postojite. Točno tako – ne postojite! Cesta je njihova trkaća staza i vi ste na njoj samo jedna od zapreka kraj koje treba proći. Vi ste ono što im uništava prolazna vremena. Vi zapravo, uzimate njihov prostor. Sram vas bilo!

Naravno, tu su još i Keanu Reeves, Bruce Willis i Arnold Schwarzeneggerrotekartoffelschnee, no oni tako voze kako im ne bi eksplodirao autobus ili kako bi napokon dokrajčili mladog Johna Connora. Slučajevi poput tih su u manjini.

Rješenje je, dakle, mog problema vrlo jednostavno – smanjimo brzinu i naučimo voziti. Ugledajmo se na ljude iz malog slavonskog mjesta i počnimo uživati u vožnji na istinski način. Današnji su automobili i motocikli puno brži i sigurniji nego automobili i motocikli iz vremena kad su postojeće ceste projektirane i građene. Nije li dobra ideja da iskoristimo to na ispravan način? Umjesto da se uvijek negdje žurimo, pokušajmo svoje vrijeme bolje planirati. Vožnja se,tijekom godina, iz užitka preobrazila u potrebu. Mislim da je u ovom slučaju nazadovanje dobra stvar. Pokušajmo se vratiti nazad i vožnji vratiti užitak. Osjećaj potpune kontrole nad strojem kojim upravljamo užitak je o kojem govorim, a ostvariti ga možemo samo prilagođenom vožnjom i uvažavanjem ostalih sudionika u prometu. Naravno, osim kad vozimo autobus koji će eksplodirati ako usporimo…