BAT – ŠPILJA

Znate li kako Batman zove Robina u Batmobil?

- Uđi Robine!

Na jednak ga način, vjerojatno, zove i u Bat - špilju.

Ah, taj Batman! Baš ima kul stvari. Naravno, u onoj lošoj seriji gdje je zvuk bio nacrtan, a tajice se nosile kao zadnji krik superjunačke mode, stvari su mu bile malo manje kul nego kod, recimo, Tima Burtona, ali svejedno su bile kul. Mislim da bi svako dijete za neki od rođendana trebalo dobiti svoju Bat- špilju. Tajice ne trebaju.

Svoju prvu Bat – špilju imao sam s tri ili četiri godine. Bio je to prostor ispod stolića u dnevnoj sobi malog stana mojih roditelja. U taj sam se majušni prostor povlačio i satima igrao. Sredinom osnovne škole moji su roditelji već imali kuću, a ja sam svoj prostor našao u podrumu. Za starim, drvenim stolarskim stolom mojeg, tada već rahmetli, djeda provodio sam većinu svojeg slobodnog vremena i pravio – avione. Bilo je to vrijeme ispunjeno raznim drvodjeljskim alatima, sasušenim grudicama drvofix ljepila, sitnim komadima jelovog drveta, komadićima platna koji mami više nisu bili potrebni, prstima izbodenima šivaćom iglom i srećom. Avione su u međuvremenu zamijenili bicikli, bicikle auti, aute motori…

Radionica majstora Tončija nešto je poput Batmanove špilje. Zidovi ukrašeni trkačkim odijelima, razni dijelovi, pa čak i cijeli motocikli ovješeni o zidove. Mnoštvo trofeja i slika prisiljava vas zamišljati sebe u glavnoj ulozi. Predivan osjećaj. Moj prvi posjet tome spomeniku motociklizma ostavio je upečatljiv dojam.

Gledajući stare, zrnate, amaterske filmove snimljene za vrijeme auto ili moto utrka, osjećaj da se „ne radi kao što se prije radilo“ meni je neizbježan. Današnja sterilnost i odvojenost čovjeka od njegova stroja potpuno je neprirodna. Kakvu li to tajnu proizvođači kriju da nas, vlasnike njihovih proizvoda, pokušavaju učiniti pukim promatračima. Gledanje svojeg ljubimca u servisu iza velikog stakla kojim je čekaonica odvojena od radionice previše podsjeća na neki loš znanstvenofantastični film. Zašto više ne smijemo sami „mrdati“ po svojim autima i motorima?

Fasciniran sam Tončijevom radionicom. Ispred omanje prostorije u kojoj je smješten servis, u dvorištu Ducatijevog prodajnog salona, uvijek se nalazi nekoliko ljepotana proizvedenih u Bologni. U unutrašnjosti radionice, iza običnih, industrijskih vrata ukrašenih raznim naljepnicama, nalazi se nekoliko motora zatečenih usred operacije. Doktor Tonči i njegov pomoćnik strpljivo, svojim pažljivim prstima prekrivenima tragovima motornog ulja, spajaju mnoštvo sitnih dijelova u predivne brzinske strojeve. Okruženi jednostavnim alatom i gomilom prljavih krpa, djeluju pomalo nestvarno. U njihovoj radionici vrijeme protječe sporo. Uz neizbježni macchiato i Cedevitu i za vas što već pijete, provest ćete nekoliko ugodnih sati u carstvu velikih i malih zupčanika, mirisa benzina i ulja i jedinstvenog osjećaja da tu pripadate. Doduše, to će vas zadovoljstvo koštati malo više no što bi koštalo negdje drugdje (čitaj: sterilnije), ali svakako je toga vrijedno.

Shvatio sam da i ja, zapravo, imam radionicu majstora Tončija. U mojoj malenoj, prljavoj garaži, naravno. Često provedem skoro cijeli dan okružen prljavim krpama, raznim razbacanim dijelovima bicikala i motocikala, pivom. Također sam shvatio da nisam u tome jedini. Netko možda nema kutak u kojem održava svoj motor, ali zasigurno ima jedno posebno mjesto. Na tome se mjestu događa nešto puno više od običnog podmazivanja i zatezanja vijaka. Mjesto je to gdje se događa – meditacija. (Nadam se da ste se prestali smijati) Ozbiljno! Pogledajte samo! Svi se ponekad izgubimo na nekoliko trenutaka. Svi ponekad nestanemo iz stvarnoga svijeta i odemo „čistiti lanac“, „peglati“, „zaliti cvijeće“. Razlika je jedino što neki to čine u slobodnim trenucima, dok su drugi uspjeli od toga učiniti svoju profesiju.

Želim li postati sljedeći majstor Tonči ili sljedeći Shinya Kimura, japanski umjetnik izrade motocikala?

- Ne!

Učinim li svoje utočište, svoju Bat – špilju, mjestom svakodnevnog boravka, prestaje li to biti utočište? Odgovor mi je najbolje dao jedan mehaničar, zaposlen u brodogradilištu. Zagledajući u besprijekorno održavan motor njegovog Fiće, upitao sam ga uživa li u svome poslu. Na moje čuđenje, odgovorio je – Ne. Održavanje motora svojega Fiće pričinjavalo mu je zadovoljstvo. Isti posao u brodogradilištu činio mu se mukom.

Rijetki su ljudi koji su u potpunosti zadovoljeni jednom stvari u životu. Većini nas, potreban je neki, makar i lažni, osjećaj slobode, mjesto gdje prestaju pravila vanjskoga svijeta. Mene takvo mjesto prati cijeli život. Možda je mijenjalo oblik i ime, ali uvijek je bilo tu. Još uvijek osjećam potrebu zavući se pod stolić u dnevnoj sobi maloga stana. Razlika je jedino što se više u taj svijet ne povlačim sam.

Možda ljudi koji žive u svojoj radionici i žive za nju, ljudi poput Shinye Kimure, stvarno uživaju kao što kažu, a možda, potajno u dubini duše priželjkuju biti računovođe ili radnici na šalteru banke.

Ne želim suditi o prirodi veze Batmana i Robina, ali ja sam mislio na povlačenje u Bat – špilju sa svojom curom.

AUTI, MOTORI, SISE

Mnogi bi, čitajući naslov, mogli pomisliti kako će ovaj tekst govoriti o autima motorima i sisama. E pa, bili bi u pravu. Fenomen lijepljenja ženki uz mužjake blagoslovljene brzim motorima ili autima zaslužuje nekoliko minuta naših života. Kako vam te minute ne bi bile u potpunosti bačeno vrijeme, možete, kao i ja, kopati nos dok čitate.

Zahvaljujući osebujnom filmskom ukusu, jezdeći prostranstvima filmske produkcije označene nekim od slova abecede koja dolaze poslije B, primijetio sam kako se u filmovima često pojavljuju razni muškarci sa zanimljivim automobilima ili motorima. Gotovo uvijek, uz njih dolazi i pripadnica ljepšeg spola. Naravno, osim u slučaju Pobješnjelog Maxa gdje ljepota još nije bila u uporabi. Pošto filmovi, koliko god fantastični bili, ipak odražavaju sliku stvarnoga svijeta, zanimljivo je pogledati koliko je film karikirao život ili možda koliko je život karikirao film.

Filmske junake stvaraju profesionalci. Stvoriti lik koji je plošan, jednostavan, znači stvoriti lik koji je nezanimljiv. Filmski junak koji voli brze aute ili motore redovito ima i neku nepreboljenu ljubav iza sebe, neostvareni san, zatim neku duboku tajnu, probleme na poslu i štotijaznam. Nikada taj lik nije definiran samo kao čovjek koji voli brzinu i ništa više. Njegova nježnija prijateljica (osim u Pobješnjelom Maxu) nikad nije direktno privučena činjenicom da taj lik ima jako brz auto ili motocikl. Uvijek je to sporedna stvar. Uvijek je to kao članska iskaznica HDZ-a – potpuno nepotrebna bilo kome, ali svejedno je uvijek imate uza se. Vozilo je uvijek samo sredstvo, nikada cilj.

Gledajući filmove iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, jasno se vidi razlika između likova iz dobrih filmova i likova iz onih lošijih. Kao da se povećava kontrast kojim su likovi stvarani, u lošijim filmovima sve postaje prenaglašeno. Sise su veće, zlikovci su zlijiji (morao sam ovo napisati :), tajanstveni su tajanstveniji, a jedino su u Pobješnjelom Maxu uvijek svi jednako ružni. Usporedite li film u kojem se pojavljuje Steve McQueen s nekim filmom redatelja Russa Meyera primijetit ćete veliku razliku u veličini i količini sisa u korist ovog drugog. Tim prenaglašavanjem pojednostavljuju se likovi i radnja. Film postaje jednostavan za pratiti (radnja je ionako manje važna kad vam Tura Satana zauzima cjelokupan kadar), ali postaje i plošniji – nekvalitetniji.

Današnji filmovi, čini se, uspješno žive po receptima filmova koji su se nekada mogli vidjeti samo na piratskim video kasetama ili u malim kinima ispred kojih je ulična svjetiljka razbijena. Sise postaju sve veće, auti postaju sve brži, boje postaju sve jarkije. Čini se da ljudi gube moć razmišljanja i moć stvaranja užitaka. Čekaju kako bi bili posluženi instant zadovoljstvima bez zahtijevanja ulaganja prevelikog truda. Nekadašnji filmski frajeri koji su širili kul gdje god bi prošli, a slučajno su imali i dobar auto ili motor, nestali su. Ti divni junaci satkani od bezbroj malih priča, bora i sjećanja zamijenjeni su nabildanim, sterilnim superjunacima koji nikad ne plaču, ne osjećaju bol, skaču dalje od Evil Knievela i imaju ženku s najvećim sisama koju, usput, nikad ne boli glava. Stevea McQueena zamijenili smo Tomom Cruiseom.

Događa li nam se i u stvarnome životu nešto slično? Pokušavamo li i mi od Paula Newmana postati neki od onih frikova iz Sumrak sage? Pokušavamo li se, kroz vožnju motora ili auta, definirati kao ljudi? Ljudsko je biće predivno upravo zbog svoje složenosti. Ograničiti svoje postojanje na Lika Koji Svoju Yamahu R1 Kroz Kvart Vozi Na Zadnjem prilično je – bljak. Umjesto da svoju životnu priču učinimo samo svojom, pokušavamo užicati mrvice kula kojeg je stvorio netko drugi. Paljenjem guma pred dokonom publikom na terasama kafića pokušavamo, valjda, biti Bullitt ili tko već. Takvo me ponašanje podsjeća na one cigančiće, s neke slike s interneta, koji su na svojeg prepravljenog Spačeka napisali – Pobesneo Maks.

Veliki su ljudi, velikim ulogama, učinili neke automobile velikima. Porsche 550 veliki dio svoje popularnosti vjerojatno duguje smrti Jamesa Deana. Gregory Peck je vjerojatno , vozeći Audrey Hepburn ulicama Rima, zacementirao ulogu Vespe kao ultimativnog galebarskog vozila. S druge strane, mali ljudi poput nas pokušavaju svoj život učiniti sličnim onome što im se potiho reklamira. Ocvali galebari prduckaju okolo na bolesno čistim vespicama, ćelavi likovi pecaju maloljetnice svojim umijećem opasne vožnje, a neki jednostavno preskaču svu tu tehničku stranu i žive svoj izmišljeni život lovačkim pričama.

Imamo li drugu šansu za život, ako zajebemo ovaj trenutni? Ne znam! Možda… možda da ipak ne riskiramo. Možda bi bilo dobro da ne budemo blijede kopije nekoga i postanemo stvarni ljudi? Ljudi od barem nekoliko tonova sive boje…

…osim onih likova iz Pobješnjelog Maksa. Oni su svi crno-bijeli

…i vjerojatno smrde

…jer se ne kupaju

…jer nemaju vode na bacanje

…jer su uvijek u pustinji

…osim u prvom nastavku.

PAJO I ČKALJA

Za vrijeme mojih jednoznamenkastih godina, život mi se vrtio oko nekoliko važnijih stvari. Svaki bih dan išao s tatom u trgovinu (Selo nije imalo birtiju, pa su ljudi pili na klupi pred trgovinom) i popio jedan gusti sok. Gotovo bi se svaki dan igrali Partizana i Engleza (Zapravo, igra je bila Partizana i Nijemaca, ali nitko nije htio biti Nijemac). Jedan od važnijih događaja bile su vježbe gađanja za osme razrede (Obožavao sam jugoslavenski obrazovni sustav), ali ipak, ono što sam najviše volio bilo je čekanje srijede. Taj dan bio je jako svečan. Poredani u vrstu, čekali smo, svake srijede, pred trgovinom. Naše su očice bile uprte niz prašnjavu cestu poput očiju lovačkih pasa kad nanjuše lovinu. Čekali smo – plavi FAP. Srijedom je dolazila nova roba u trgovinu i to redovito plavim FAPom s onim čudnim „antenama“ na prednjim blatobranima. Te bi „antene“ danas vjerojatno nazivali senzorima za parkiranje.

Što li je to tako posebno u starom, plavom FAPu koji dovozi nove zalihe Životinjskog carstva, Kinderlade i keksa na vaganje? Bio je to jedini kamion na kojeg smo, mi djeca, mogli računati u tom malenom, zabačenom selu.

Kad si malen, kamioni su ti jako važni. Uvijek dolaziš pogledati kad se susjedu istovaruju drva, dovozi pijesak, kad onom drugom susjedu pauk diže auto – sve vezano uz kamione postaje zanimljivo. Čak su mi i ona dva lika iz naslova ostala u sjećanju upravo jer su bili kamiondžije. No, što se događa s tom fascinacijom kad djetinjstvo prođe, a nekadašnji dječaci koji su s divljenjem gledali prolazak Rábe Turbo ili znali napamet sva vozila iz Konvoja, počnu uzimati djelomični kasko zbog oštećenja stakla na svojim preplaćenim limenim ljubimcima?

Moja dječačka ljubav prema kamionima, pretvorila se tijekom vremena u neku čudnu mješavinu poštovanja i mržnje prema vozačima kamiona. Poštovanja i mržnje?

Na početku mojeg života u prometu, nerješiv mi je problem predstavljalo prestizanje dugačkih kamiona na zavojitim cestama. Nisam znao što me čeka iz tog ogromnog tijela ispred mene i to me užasavalo. No, ubrzo sam shvatio nešto vrlo važno – onaj desni žmigavac koji se povremeno palio na kamionima ispred mene nije bio znak vozačevog ludila ili vode u kutiji s osiguračima. Bio je to znak da slobodno mogu prestizati. Moja je sigurnost od toga dana skočila u nebeske visine, a vozači tih velikih šlepera i cisterni postali su mi najdraži ljudi koje sam susretao na cesti.

Na nesreću, nedugo za tim, primijetio sam još jednu stvar. Zahvaljujući životu u blizini kamenoloma, imam priliku često susresti kamione koji voze pijesak. Čini mi se da je životni moto tih ljudi „Za kubik više“. Uvijek pretovareni, uvijek u razgovoru na mobitelu ili u pisanju poruka, uvijek parkirani ispred neke seoske birtije, uvijek u prekoračenju brzine, ti su vozači postali prava napast na cesti. Ponekad mi se čini da su oni tu samo da – smetaju. Zbog prljavštine koju donose na cestu, moj auto nije bio čist preko dvije godine, a susjeda Đuru napustila je žena. Poput hrvatskih političara, ti kamioni donose samo štetu.

Naravno, ne želim potaknuti bijes nedužnih vozača kamiona i riskirati bušenje očiju na vudu lutkici mene. Nisu svi vozači neoprezni i opasni. Ipak, upravljanje vozilom koje je veće od svega na što može naići iziskuje povećan oprez. Zbog kamiona koji prelaze na suprotnu stranu, zbog vozača koji ne gledaju gdje voze jer se dopisuju preko mobitela, počeo sam nositi smeđe donje rublje – jednostavnije se opere.

Je li želja za zaradom pretvorila vozače kamiona u bezobzirne manijake na cestama? Je li možda nedostatak osjetljivosti u društvu pogodovao ovakvom razvoju situacije? Je li sutra četvrtak? Odgovore na ova pitanja ne znam, ali mogu pokušati odgovoriti. Mislim da bi smo svi trebali krenuti od svoje prometne kulture i sljedeći put strpljivo propustiti pješaka na pješačkom prijelazu. Pripaziti na bicikliste i poštivati njihovu prednost prolaska također bi bio lijep znak. Ne trebamo čekati gorući grm kako bi nam rekao da trebamo biti dobri.

Paje i Čkalje odavno nema. Čini se, nekako, da je s tim vremenom umrla i naša prometna kultura. Je li netko za oživljavanje?

(Znam da vas zanima. Đurina je žena pobjegla s likom koji je popravljao i čistio cestu)

VOZI, JAMES!

Svako je putovanje izazov. Iako jako volim motocikle i automobile, krenuo sam na putovanje prepušten na milost i nemilost drugima. Ovoga puta, ja nisam bio za kormilom.

[TEKST NAPISAN IZ DVA PUTA, U PIJANSTVU]

Utorak je bio težak dan. Ljetne su se vrućine, nakon kratkog zatišja, vratile u punoj snazi. Utorak nije bio savršen dan za putovanje.

Krenuo sam pješice. Put nije dug, a šetnja je danas ionako zaboravljena umjetnost. Skrenuo sam, usput, kod bake kako bih se pozdravio. Jadna, uvijek se brine kad negdje odlazim. Ubrzo sam nastavio. Moja stara, plava košulja i stare, crne hlače marljivo su upijale znoj. Na ramenu, u mojoj dvadesetak godina staroj vojnoj torbi, nosio sam tek nekoliko komada odjeće i dva – tri sendviča. Vlatka Pokos bi se pitala koji mi je kurac. Jednostavno, na ovo sam putovanje krenuo vlakom. Pomalo romantično, u današnje vrijeme.

Na put od 1500 kilometara krenuo sam u svojim najstarijim patikama. Toliko su potrošene da svakog trenutka očekujem pojavljivanje rupe na potplatu one desne. Doduše, ni lijeva ne izgleda puno bolje. Mislim da je odabir obuće primjeren ovom „epskom“ putovanju.

Putovanja vlakom zaista imaju neki romantičarski prizvuk. Scene iz starih filmova u kojima se pojavljuje Orient Express uvijek mi se motaju glavom pri pomisli na vlak. Bilo je tako i ovaj put. Zapravo, bilo je tako sve dok moji suputnici u kupeu drugog razreda, jedna slovačka obitelj, nisu prešli u novi stadij ustajalosti. Jadničci, tijekom cijelog našeg druženja nisu se ni pomakli. Iscrpljeni od borbe s brojnim kilometrima, smrdjeli su poprilično jako. Pred jutro je postalo nepodnošljivo, pa sam izišao u hodnik oko jedan sat prije dolaska u Veneciju. Stajao sam na kraju vlaka, u društvu nekih pijanih Zagrepčana, i gledao kroz prozor.

Od željezničkog kolodvora do aerodroma, vozio sam se autobusom.

Aerodromsko je iskustvo nešto posebno. Jedanaest sati čekanja je nešto što bih preporučio svima za jačanje karaktera. Srećom, na parkiralištu za motore aerodromskog osoblja, našao sam Ducati Monster S4R. Razgledao sam ga dvaput, išao pišati četiri ili pet puta, jednom se presvukao, dva puta pio kavu, dva puta išao jesti sendviče, tri puta išao na „tuširanje“ vlažnim maramicama, i još mi je ostalo oko šest sati čistog sjedenja. I onda, nekoliko minuta prije predviđenog dolaska našeg aviona, let je otkazan.

Sljedeće sam se jutro probudio zamotan oko naslona za ruke velike, metalne aerodromske klupe. Objašnjavao sam kasnije takav način spavanja paru gej Talijana i nisu mi vjerovali. Vjerojatno se ne savijaju na taj način. „Tuširanje“ sam ovog puta izveo u društvu gej Talijana – ja sam brisao svoj, tri dana star, znoj, a oni su peglali kosu. Poslije toga su negdje otišli i više ih nisam viđao. Let iskupljenja zakazan mi je u 21:50, pa vrijeme prikraćujem na isti način kao i prošli dan.

Sranje! Zaboravio sam šiljilo, a olovka mi je već jako tupa. Sjetio sam se Internet kafića. Odlazim!

Naravno, uz kartu povijesne jezgre Trevisa iz turističkog ureda i oznake ulica na zgradama u gradu, imate velike šanse da se izgubite. Teškom sam mukom našao mjesta na kojima se nalaze „Internet kafići“. Samo sam prošao kraj njih. Uostalom, ako vam je Internet toliko potreban, nosite laptop. Access pointovi su na svakom koraku. Srećom, lutanje starom jezgrom Trevisa dovelo me do jedne pivnice. Da je Paulaner nogometni klub, oni bi bili njihovi najveći navijači. Izvana samo mala, starinska svjetiljka, iznutra sve u bojama minhenskog piva. Ljubazni ljudi koji tamo rade, smiju se mojim lošim pokušajima talijanskog i vrlo su uslužni. Obožavam pisati pizdarije za stolom neke birtije.

Vratio sam se nazad na aerodrom. Skužio sam, napokon, grad i sad uživam, za stolom jedne od aerodromskih kantina, u razgovoru Argentinaca o politici. Iako razumijem vrlo malo riječi, čujem da pričaju o politici. Ne lokalnoj plitici, već nekoj globalnoj španjolskoj politici. Čujem riječi poput: Franco, Maradona, Che, Europa… Uživam! Dvojica Indijaca lutaju oko stolova. Klinac radi moonwalk.

Ne znam što je to tako privlačno u tome, ali sviđa mi se biti komadić leda u divljem moru. Sviđa mi se kad me svijet natjera da vidim koliko sam zapravo malen, koliko sam nemoćan.

Omamljen alkoholom, u stranoj zemlji, promatram taj ljudski mozaik i divim mu se. Tako daleki, a opet tako bliski, ljudi funkcioniraju. Osnovni, životinjski instinkti upravljaju ljudima različitih jezika u međusobnom kontaktu. Očaran sam.

Možda je, ipak, ponekad potrebno napustiti izolaciju vlastitog automobila i jednostavno uroniti u svijet, pustiti da vas ponese struja. Možda ovo piše pivo u meni.

Poput svih velikih mahera, od ove ću priče napraviti dvije
…da se zaradi dvaput :)

[POVRATAK KUĆI]

Izbjegao sam prvi park zbog sumnjivog društva koje je boravilo u njemu. Jutro u Mestreu poprilično je dosadno. Željeznički kolodvor i blizina aerodroma u Trevisu učinili su od ovoga mjesta u blizini Venecije ogromnu spavaonicu.

U pažljivo odabranom parku, pišem pizdarije u svoju malenu bilježnicu i pijem pivo iz limenke od jedne litre. Limenka izgleda kao kanta. Obožavam pisati u ovu bilježnicu, Silvijin poklon. Također sam i zašiljio olovku dok sam bio kod nje.

Moja kanta piva privlači dosta pozornosti. Smjestio sam se u hlad, pokraj šarolikog parkovskog društva. Svi pijemo pivo iz limenki, a moja je najveća. U društvu pokraj su: Luđak sa Štakom, Nindža, Lik s Dlakavom Guzicom, Gusar, Njegova Žena Što Pljuje, Baba Što Samo Spava, iPodMan i na kraju Lik Koji Se Ni Po Čemu Ne Ističe. Namjerno prolaze oko mene i usput mi nešto trkeljaju. Lik Koji Se Ni Po Čemu Ne Ističe mi je dobacio: „Bon apetit, Capo!“ Došao je i Nindža i govorio nešto u vezi s Frankfurtom i mojom kantom piva, ali ništa nisam razumio. Ljutit, bacio je skoro do kraja popijenu limenku i nastavio se tući protiv zraka. Na kraju su došli Gusar i Njegova Žena Što Pljuje. On je nešto promrmljao na gusarskome, a ona je pljunula. Svi nose japanke i imaju prljave noge. Luđak sa štapom prestaje galamiti i odlazi. Park odjednom postaje dosadno pust. Odlazim.

Nakon prošlogodišnjeg putovanja na Monsteru i ovogodišnjeg korištenja javnog prijevoza, postalo mi je jasno kako želim putovati. Najbolje sredstvo za putovanje je – bilo koje. Sloboda koju nudi vlastito vozilo odlična je stvar, ali putovanjem javnim prijevozom srećeš zanimljivije ljude. Potpunim isključivanjem bilo kojeg od prijevoznih sredstava gubimo puno. Putovanje vlakom, autobusom i avionom jako je iscrpljujuće i ne bih ga ponovio jako brzo, no pitate li me isto pitanje za nekoliko godina…

Za vrijeme cijelog ovog putovanja, morilo me jedno pitanje. Nisam uspio pronaći odgovor. Zanimalo me: Gdje su živjeli golubovi prije nastanka gradova?