Jesu li Hrvati stoka?

Da se Hrvati dijele na stoku sitnog i na stoku krupnog zuba, naučili smo još u devedesetima. Znači li to, dakle, da Hrvate, sve na hrpi, jednostavno zovemo – stoka?

Tih devedesetih, a to vam je bilo još u prošlom tisućljeću, bio sam blagoslovljen pohađanjem srednje škole. Gimnazija je to bila, i to matematička, da se pohvalim. Zato danas ovako lijepo pišem i lijepo znam gramatiku i pravopis. Baš poput svakog gimnazijalca. No, nastavimo dalje. Pošto je škola bila udaljena devet kilometara od roditeljskog gnijezda, do tog mjesta gdje sam naučio pušiti u veceu, popiti cijelo pivo i što je to retoričko pitanje, vozio me autobus. I to ne onaj žuti lijepi, starinski autobus iz američkih filmova, nego običan hrvatski autobus. Da, stvarno postoji nešto što se zove hrvatski autobus! Ne, ne misli se na autobuse proizvedene u TAZ-u ili gdjeveć. Osim hrvatskog autobusa, postoje još i hrvatski vlak, hrvatski tramvaj, hrvatsko sve javno. Pojasnimo malo te nazive.

Još uvijek u tim devedesetima, u drugom tisućljeću nakon Isusa*, Hrvati su za prijevoz svoje mladunčadi koristili stare TAM autobuse s otkinutim zvijezdama petokrakama iz znaka na prednjoj rešetki. Ne znam kako je Tomislav Karamarko stigao obići toliko autobusa, ali sigurno mu je trebalo nekoliko mjeseci. TAM je, vidite, proizveo podosta autobusa. Uglavnom, ti su autobusi bili loši, ofucani, neudobni, uvijek nakrenuti na jednu stranu, i još sve loše što se može o autobusu reći. Proizvodili su ih u Sloveniji. Ovo zadnje je dobra stvar. Zato je u odvojenoj rečenici. U to sam vrijeme mislio da nas Slovenci mrze, jer su nam dali tako loše autobuse, a sebi su, pritom, vjerojatno ostavili samo najbolje autobuse, one koji nisu nakrivljeni i u kojima preko ljeta nema stršljena, smrdljivih martina i podtlaka koji usisava ispušne plinove u putnički prostor. No prevario sam se. Slovenci nas mrze, ali nam nisu dali loše autobuse. Za to su se pobrinuli…

Nisu Srbi. U devedesetim godinama, tamo na koncu drugog tisućljeća, ako brojite vrijeme julijanskim kalendarom, ili u neko totalno drugačije vrijeme ako brojite vrijeme na drugačiji način, autobusno je poduzeće promijenilo, osim onog saobraćajnog dijela imena u prometno, i svoj vozni park. Došli su nam novi autobusi iz Njemačke. Došao je jedan MAN s automatskim mjenjačem(!), čupavim, kariranim sjedalima, klupama umjesto odvojenih sjedala i njemačkim reklamnim naljepnicama načičkanima po cijeloj unutrašnjosti. Došlo je i nekoliko Mercedesa**, također s niskim klupama umjesto odvojenih sjedala što su TAM-ovi imali, fejk kožom posvuda, s još više reklamnih naljepnica na njemačkom jeziku i gumbićima na kojima je pisalo STOP. Osim, naravno, što to nisu bili novi autobusi. Bili su to rabljeni primjerci uvezeni iz Faterlanda, ali u tako očuvanom stanju da je to zbunjivalo moj naivni mozak, skriven iza duge, masne kose i tri satnije bubuljica. Dizajn je govorio –staro, no očuvanost je govorila – novo.

Vozili smo se tako, mi mladunčad hrvatska, jedan mjesec u tim lijepim „novim“ autobusima. Onda je fejk koža razrezana u tanke rezance poput onih na prosječnom Kawasakiju VN 900, karirana su čupava sjedala postala smeđa i skorena od plamena upaljača, na tipke sa znakom STOP zalijepljene su žvake. U takvim smo se autobusima vozili sljedeće četiri godine. Poput svinja koje se pokenjaju na pod čistog svinjca i onda uvaljani u to provedu ostatak dana, i mi Hrvati izdržali smo samo jedan mjesec, prije nego smo si preuredili te suhoparne, njemačke autobuse našem ukusu. U jednom svom romanu, Damir Karakaš opisuje vožnju hrvatskim vlakom. Opis je započeo sa – Unutra smrdi.

Jesu li Hrvati stoka? Paaaaa…

*Zašto se kod nas u narodu ne koristi ime Isus? Zašto je to uobičajeno u španjolskim sapunicama, a kod nas nije? Ako u Meksiku kažeš nekom da si upoznao Isusa na utakmici, pitaju te za koga navija. Ako u Hrvatskoj kažeš da si upoznao Isusa, pitaju te kakvo je vrijeme u Međugorju.

**Čita se: Marcedes.

NA BENZINSKU PO – SOK

Uzrok su pojave grbe na leđima, uzrokuju neplodnost kod muškaraca, lome vam kosti, gule vam kožu, prosipaju znoj. Svejedno, velik ih broj ljudi bezrezervno voli. Velik broj ljudi izvan Hrvatske, zapravo. Naravno, riječ je o biciklima.

Na satu psihologije, za vrijeme studiranja, čuo sam kako je crtanje vještina koja nas većinom zanima samo u djetinjstvu. Rijetkost je da netko, uz igranje, zadrži potrebu za crtanjem. Kad „narastemo veliki“, razvijemo drugačije, odraslije zanimacije poput razvoda, gledanja sapunica, dizanja kredita. Gluposti poput igranja i crtanja ostavljamo iza sebe. Također, stvar koju većina ljudi ostavlja iza sebe skupa s djetinjstvom je – bicikl.

Bicikl je, osim ako niste sin nekog tajkuna, vjerojatno prvo prijevozno sredstvo koje ste željeli. Prva je to stvar koja vam je odlijepila noge od zemlje i podarila vam malo „kotrljajuće“ brzine. No, kao što se tako jarko želi, bicikl se isto tako brzo i temeljito zaboravi. Meni se to dogodilo početkom srednje škole – školski autobus, Dr. Martens čizme i pivo učinili su bicikl suvišnim u mom „odraslom“ životu. Srećom, bicikl sam, nakon puno vremena, ponovno otkrio.

Isprva mi je važno bilo samo da se kreće. Isluženi, plavi tricikl susjeda Saše savršeno je poslužio. Kasnije sam dobio UNISovu Violetu, zatim Rogov BMX, a na kraju, sredinom osnovne škole, neki talijanski mountain bike. Jednako kako su trendovi dolazili i prolazili, tako sam i ja mijenjao svoje bicikle. Danas sam opet na početku. Opet mi je važno samo da mogu, poput Gallilea, reći: Ipak se kreće! Moj ponovni ulazak u biciklistički svijet je polagan.

Bicikl je u sadašnje vrijeme gotovo u potpunosti izgubio funkciju primarnog prijevoznog sredstva. Za udaljenosti koje suvremeni čovjek danas svakodnevno prelazi, bicikl je prespor i preneudoban. U vožnji vas ostavlja nezaštićenima od hladnoće, kiše, vjetra, prašine i štotijaznam čega sve još. Zbrojimo li to s većom kupovnom moći običnog radnika, dobivamo vrlo dobar razlog za prelazak s bicikla u automobil. Ispred tvornica su nestala ona nepregledna lebdeća parkirališta za bicikle gdje vlasnik svoj stroj objesi prednjim kotačem o kuku. Ta su masovna vješališta zamijenjena još većim i nepreglednijim asfaltiranim prostranstvima, pravilno prošaranim bijelim crtama, do maksimuma ispunjenima malenim i jeftinim limenim kutijicama. Ne jeftinima poput bicikla, ali uz otplatu od sedam godina… Napokon, prirodno je čovjeku da se mijenja i stoga je prirodno da mijenja i svijet oko sebe, uključujući parkirališta. Suvremeni čovjek ima sve veću potrebu za kretanjem. U jednom danu vjerojatno posjeti više mjesta nego je čovjek prije pedeset godina posjetio u jednom tjednu. Živimo li na selu ili u nekom prigradskom naselju, vjerojatno je da bicikl neće zadovoljiti potrebe za brzim kretanjem između naših točaka interesa, poprilično udaljenih u takvim područjima. S druge strane, u gradskim sredinama, gdje gustoća naseljenosti može i po stotinu puta nadvećati gustoću naseljenosti sela, a udaljenosti su bitno manje, bicikl odjednom pokazuje izvanrednu brzinu i praktičnost. Zbog očitih nedostataka automobila i javnog prijevoza, kratke od-vrata-do-vrata rute u gradskim područjima postale su zadnje utočište nerekreativnog biciklizma. Uz pokojeg djeda ili baku koji na prastarim Partizanima jezde svojim selima, jedini ljudi koji kod nas voze bicikle su poštari, smetlari i poneki student. Iako je korištenje automobila u današnjem svakodnevnom prometu postala neophodnost, čini se da se automobil koristi i onda kad nije prijeko potreban.

Većina gradskih automobilista sjedi sama u svojim skupo plaćenim ljubimcima čekajući, u dugim kolonama, zeleno svjetlo. Prtljaga im se često sastoji od nekoliko papirića i poneke dodatne stvarčice. Količina je to koja savršeno pristaje u ruksak. Možda bi bilo zgodno, jednog sunčanog dana, svoje papire i pizdarijice staviti u ruksak, ostaviti odijelo i uštogljenost kod kuće, i krenuti, onako iz zajebancije, biciklom na posao.

Motor trenutno ne vozim. Rukavice i kožna jakna namijenjeni vožnji na dva kotača stoje mi zbog toga na klocnama iza kuće. Kako ne bi bilo pošteno da nagovaram vas nekoliko čitatelja da radite gluposti, a ja u isto vrijeme sjedim u toplini svojeg auta s otplatom na sedam godina i ne radim te gluposti o kojima pišem, na posao ću krenuti biciklom. Čim prestane kiša, naravno. Nisam Danac. Pošto je vrijeme trenutno malo hladnije, čini mi se da će od tih osam i pol kilometara putovanja na posao nastati jedna lijepa priča …i upala mjehura. Mislim da vrijedi pokušati.

Umjesto kupovanja novih automobila kojima bi manje štetili Majčici Zemlji dok stojimo u prometnim gužvama, možda bi bilo ljepše poticati korištenje bicikla i izbjegavati gužvu uopće. Možda bi bilo zanimljivo živjeti život naopako i na posao ići biciklom, a automobil ostaviti za rekreaciju vikendom. Možda bi bilo zanimljivo umjesto po benzin, otići na benzinsku po – sok.
…ili po coffee to go, nakon što Vindiju prodaju Mađarima i dignu trošarine na sok od naranče.

VOZI, JAMES!

Svako je putovanje izazov. Iako jako volim motocikle i automobile, krenuo sam na putovanje prepušten na milost i nemilost drugima. Ovoga puta, ja nisam bio za kormilom.

[TEKST NAPISAN IZ DVA PUTA, U PIJANSTVU]

Utorak je bio težak dan. Ljetne su se vrućine, nakon kratkog zatišja, vratile u punoj snazi. Utorak nije bio savršen dan za putovanje.

Krenuo sam pješice. Put nije dug, a šetnja je danas ionako zaboravljena umjetnost. Skrenuo sam, usput, kod bake kako bih se pozdravio. Jadna, uvijek se brine kad negdje odlazim. Ubrzo sam nastavio. Moja stara, plava košulja i stare, crne hlače marljivo su upijale znoj. Na ramenu, u mojoj dvadesetak godina staroj vojnoj torbi, nosio sam tek nekoliko komada odjeće i dva – tri sendviča. Vlatka Pokos bi se pitala koji mi je kurac. Jednostavno, na ovo sam putovanje krenuo vlakom. Pomalo romantično, u današnje vrijeme.

Na put od 1500 kilometara krenuo sam u svojim najstarijim patikama. Toliko su potrošene da svakog trenutka očekujem pojavljivanje rupe na potplatu one desne. Doduše, ni lijeva ne izgleda puno bolje. Mislim da je odabir obuće primjeren ovom „epskom“ putovanju.

Putovanja vlakom zaista imaju neki romantičarski prizvuk. Scene iz starih filmova u kojima se pojavljuje Orient Express uvijek mi se motaju glavom pri pomisli na vlak. Bilo je tako i ovaj put. Zapravo, bilo je tako sve dok moji suputnici u kupeu drugog razreda, jedna slovačka obitelj, nisu prešli u novi stadij ustajalosti. Jadničci, tijekom cijelog našeg druženja nisu se ni pomakli. Iscrpljeni od borbe s brojnim kilometrima, smrdjeli su poprilično jako. Pred jutro je postalo nepodnošljivo, pa sam izišao u hodnik oko jedan sat prije dolaska u Veneciju. Stajao sam na kraju vlaka, u društvu nekih pijanih Zagrepčana, i gledao kroz prozor.

Od željezničkog kolodvora do aerodroma, vozio sam se autobusom.

Aerodromsko je iskustvo nešto posebno. Jedanaest sati čekanja je nešto što bih preporučio svima za jačanje karaktera. Srećom, na parkiralištu za motore aerodromskog osoblja, našao sam Ducati Monster S4R. Razgledao sam ga dvaput, išao pišati četiri ili pet puta, jednom se presvukao, dva puta pio kavu, dva puta išao jesti sendviče, tri puta išao na „tuširanje“ vlažnim maramicama, i još mi je ostalo oko šest sati čistog sjedenja. I onda, nekoliko minuta prije predviđenog dolaska našeg aviona, let je otkazan.

Sljedeće sam se jutro probudio zamotan oko naslona za ruke velike, metalne aerodromske klupe. Objašnjavao sam kasnije takav način spavanja paru gej Talijana i nisu mi vjerovali. Vjerojatno se ne savijaju na taj način. „Tuširanje“ sam ovog puta izveo u društvu gej Talijana – ja sam brisao svoj, tri dana star, znoj, a oni su peglali kosu. Poslije toga su negdje otišli i više ih nisam viđao. Let iskupljenja zakazan mi je u 21:50, pa vrijeme prikraćujem na isti način kao i prošli dan.

Sranje! Zaboravio sam šiljilo, a olovka mi je već jako tupa. Sjetio sam se Internet kafića. Odlazim!

Naravno, uz kartu povijesne jezgre Trevisa iz turističkog ureda i oznake ulica na zgradama u gradu, imate velike šanse da se izgubite. Teškom sam mukom našao mjesta na kojima se nalaze „Internet kafići“. Samo sam prošao kraj njih. Uostalom, ako vam je Internet toliko potreban, nosite laptop. Access pointovi su na svakom koraku. Srećom, lutanje starom jezgrom Trevisa dovelo me do jedne pivnice. Da je Paulaner nogometni klub, oni bi bili njihovi najveći navijači. Izvana samo mala, starinska svjetiljka, iznutra sve u bojama minhenskog piva. Ljubazni ljudi koji tamo rade, smiju se mojim lošim pokušajima talijanskog i vrlo su uslužni. Obožavam pisati pizdarije za stolom neke birtije.

Vratio sam se nazad na aerodrom. Skužio sam, napokon, grad i sad uživam, za stolom jedne od aerodromskih kantina, u razgovoru Argentinaca o politici. Iako razumijem vrlo malo riječi, čujem da pričaju o politici. Ne lokalnoj plitici, već nekoj globalnoj španjolskoj politici. Čujem riječi poput: Franco, Maradona, Che, Europa… Uživam! Dvojica Indijaca lutaju oko stolova. Klinac radi moonwalk.

Ne znam što je to tako privlačno u tome, ali sviđa mi se biti komadić leda u divljem moru. Sviđa mi se kad me svijet natjera da vidim koliko sam zapravo malen, koliko sam nemoćan.

Omamljen alkoholom, u stranoj zemlji, promatram taj ljudski mozaik i divim mu se. Tako daleki, a opet tako bliski, ljudi funkcioniraju. Osnovni, životinjski instinkti upravljaju ljudima različitih jezika u međusobnom kontaktu. Očaran sam.

Možda je, ipak, ponekad potrebno napustiti izolaciju vlastitog automobila i jednostavno uroniti u svijet, pustiti da vas ponese struja. Možda ovo piše pivo u meni.

Poput svih velikih mahera, od ove ću priče napraviti dvije
…da se zaradi dvaput :)

[POVRATAK KUĆI]

Izbjegao sam prvi park zbog sumnjivog društva koje je boravilo u njemu. Jutro u Mestreu poprilično je dosadno. Željeznički kolodvor i blizina aerodroma u Trevisu učinili su od ovoga mjesta u blizini Venecije ogromnu spavaonicu.

U pažljivo odabranom parku, pišem pizdarije u svoju malenu bilježnicu i pijem pivo iz limenke od jedne litre. Limenka izgleda kao kanta. Obožavam pisati u ovu bilježnicu, Silvijin poklon. Također sam i zašiljio olovku dok sam bio kod nje.

Moja kanta piva privlači dosta pozornosti. Smjestio sam se u hlad, pokraj šarolikog parkovskog društva. Svi pijemo pivo iz limenki, a moja je najveća. U društvu pokraj su: Luđak sa Štakom, Nindža, Lik s Dlakavom Guzicom, Gusar, Njegova Žena Što Pljuje, Baba Što Samo Spava, iPodMan i na kraju Lik Koji Se Ni Po Čemu Ne Ističe. Namjerno prolaze oko mene i usput mi nešto trkeljaju. Lik Koji Se Ni Po Čemu Ne Ističe mi je dobacio: „Bon apetit, Capo!“ Došao je i Nindža i govorio nešto u vezi s Frankfurtom i mojom kantom piva, ali ništa nisam razumio. Ljutit, bacio je skoro do kraja popijenu limenku i nastavio se tući protiv zraka. Na kraju su došli Gusar i Njegova Žena Što Pljuje. On je nešto promrmljao na gusarskome, a ona je pljunula. Svi nose japanke i imaju prljave noge. Luđak sa štapom prestaje galamiti i odlazi. Park odjednom postaje dosadno pust. Odlazim.

Nakon prošlogodišnjeg putovanja na Monsteru i ovogodišnjeg korištenja javnog prijevoza, postalo mi je jasno kako želim putovati. Najbolje sredstvo za putovanje je – bilo koje. Sloboda koju nudi vlastito vozilo odlična je stvar, ali putovanjem javnim prijevozom srećeš zanimljivije ljude. Potpunim isključivanjem bilo kojeg od prijevoznih sredstava gubimo puno. Putovanje vlakom, autobusom i avionom jako je iscrpljujuće i ne bih ga ponovio jako brzo, no pitate li me isto pitanje za nekoliko godina…

Za vrijeme cijelog ovog putovanja, morilo me jedno pitanje. Nisam uspio pronaći odgovor. Zanimalo me: Gdje su živjeli golubovi prije nastanka gradova?