četvrtak, 6. veljače 2014.

Zakon brojeva

Postoje li zaista tučnjave na nogometnim stadionima? Tuku li se navijači Ferrarija protiv navijača Dacije? Zašto na sjevernoj tribini Spa Francorchampsa nikad nije zapaljena niti jedna baklja? Je li istina da neki nogometni navijači imaju dosjee s nasilnim zločinima?

U vrijeme kad je Palma, gradonačelnik Jagodine, još bio mali, Konfucije je izrekao jednu vrlo zanimljivu stvar – Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Dakle, čak i prije nego je izmišljen, nogomet je zauzimao važno mjesto u srcima ljudi. Zašto je to tako? Zašto je nogomet, kao razonoda, toliko popularan, a automobilizam, s druge strane, puno manje? Možda je to zato jer je automobilizam plemićka razonoda? Ne!

Navike teško umiru. Navike poput hranjenja ili spavanja, koje čovjek stekne u ranoj mladosti, većini ljudi ostaju cijeli život. Jednako tako nogomet, navika koju većina stekne također u ranoj mladosti, ostaje cijeli život. A razlog je vrlo jednostavan: djeca se vole poistovjećivati s odraslima. Poistovjetiti se s nogometašem vrlo je jednostavno. Sve što je potrebno majica su kratkih rukava, kratke hlače, čarape i patike. To je to. Mladi građanin svijeta, opremljen ovim rekvizitima koji su zapravo prerasli u narodnu nošnju današnjeg čovjeka, spreman je za svakodnevno uzvikivanje „MANDŽUKIIIIIIIIIĆ!!!“ ili „MESIIIIIIII!!!“ ili  „KOJI-GOD-VEĆ-NEZAMISLIVO-JAKO-PLAĆENI-LIK-SA-ZAŠILJENOM-FRIZUROM-I-MNOŠTVOM-BESMISLENIH-TETOVAŽAAAAAAAAA!!!“ Dok trče, nakon zabijenog gola, klinci viču imena svojih intelektualnih vršnjaka koje vide samo na teve ekranima. Sve je to vrlo jednostavno djetetu za ostvariti. Narodna je nošnja već dostupna, pozornica za izvođenje nalazi se svuda gdje postoji nekoliko kvadratnih metara ravne površine našeg planeta, a ono najvažnije – društveno prihvaćanje, dobivaju od gotovo svih u svojem okruženju. Voljeti nogomet zaista je jednostavno.

Komplikacije u životu, puno veće od onih ljubitelja nogometa, doživjet će ljubitelji automobilizma. Izvikivanje imena svojih junaka s teve ekrana njima ne donosi toliko zadovoljstva koliko to čini ljubiteljima muze režisera reklama za pivo. Objašnjenje je, dragi moj Watsone, jednostavno. I dok si klinci na biciklu smiju priuštiti izvikivanje „ŠUMAHEEEEER!!!“ ili „FETEEEEEEL!!!“ ili „KOJI-GOD-VEĆ-NEZAMISLIVO-JAKO-PLAĆENI-LIK-S-IZRAZOM-LICA-LEDENIJIM-OD-STEVENA-SEAGALA-DOK-PREKO-TELEFONA-PRIJETI-CHUCKU-NORRISU“, klinci s malo većim brojem godina na lageru to više ne smiju. Okolina će ih smatrati čudnima, a ženke izbjegavati u širokom luku ili, još gore, praviti se da uopće ne postoje. No osim vožnje bicikla šutke, prisiljeni su i prestati se igrati autićima, skupljati slike svojih heroja, zapravo, u potpunosti napustiti sve ono što vole, samo kako bi bili prihvaćeni – normalni. Kao trešnja na vrhu te opresivne torte, stoji još i odjeća. Junaci svijeta automobilizma koriste skupa vatrootporna odijela, kacige, rukavice i još mnoštvo ostalih, jednako nedostupnih sitnica koje si malci nikako ne mogu priuštiti, za razliku od plastičnih majica i gela za kosu ljubitelja nogometa. Naravno, ništa bolje nije ni onda kad si čovjek i može priuštiti svu tu opremu i igračke, jer zakon i susjedi kažu da nije prihvatljivo svojim automobilom  ili motociklom oponašati Fetla i Rosija na ulici ispred osnovne škole. Voljeti automobilizam stvarno nije jednostavno.

Iz ove dvije priče, može se zaključiti da je brojčani odnos između ljubitelja nogometa i ljubitelja automobilizma otprilike jednak odnosu broja hrvatskih političara sa školovanjem do srednje škole i onim iznad srednje škole. Zbog siromaštva, društva, cura, majanskog kalendara i tko zna kojih još razloga, društvo ljubitelja nogometa mnogo je veće od društva ljubitelja automobilizma. Upravo u tom odnosu krije se odogovor na pola, a možda čak i jedno cijelo pitanje s početka teksta.

Ne postoji razlika između nogometnih i automobilističkih navijača. Ne postoji razlika između nogometaša i automobilista. Svi su jednako nasilni i jednako miroljubivi. Jedino što je uistinu presudno u percepciji ljubitelja nogometa kao nasilnih ljudi, a ljubitelja automobilizma kao miroljubivih je brojnost. Postotak je jednak. No zakon brojeva kaže da je jedna desetina milijarde puno veći broj od jedne desetine milijuna. Jednako tako broj nogometnih huligana puno je veći od onih automobilističkih jednostavno jer – i nogometnih navijača ima više.

Molim? Automobilistički huligani ne postoje? Tvoj Fiat je talijansko smeće!