A što je s cetanima?

Oh, Bože! Ooooooooh, Bože! Oktanski sportovi, oktani u krvi, miris oktana(!), kraljica oktana. Oh, Bože!

Pojavi li se tekst u nekom časopisu koji u svojoj temi barem jednom sadrži riječ „auto“, gotovo je sigurno da će se u istom tekstu naći i riječ oktan. Zapravo, možda bi tekst o AUTOnomiji Vojvodine ostao pošteđen oktanskog terora, ali ne bih za to stavio ruku u vatru, ma čak ni iznad najhladnijeg dijela plamena bunsenovog plamenika. Naravno, nitko ne može znati sve, ali priglupost kovanica koje u sebi sadrže oktane, veća je od svemira.

Pojednostavljeno, oktanski broj, jedan od mnogih brojeva koji je povezan s tim famoznim oktanima, izračunava se kako bismo mi, ljubitelji automobila uronjeni u pisoarske vode [jesam ovo krivo napisao?], ljubitelji automobila izvan pisoarskih voda i oni ostali korisnici automobila koji svoje znanje o tim napravama koje voze ograničavaju na „ako natočim gorivo onda ide, ako ne natočim onda ne ide“ znali koje gorivo naš automobil treba. Oktanski broj govori koliko je neko gorivo otporno na samozapaljenje. To je važno, jer benzinski motori, nakon što pomiješaju benzin i zrak, u svojim cilindrima počinju stlačivat tu smjesu i baš onda kad je tlak na svom vrhuncu, iskra iz svjećice vrši opalenje. Dok se smjesa stlačuje, čestice zraka i benzina gibaju se u sve manjem prostoru i zbog smanjenog prostora sudaraju se sve češće. Zbog sve češćeg sudaranja čestica smjese benzina i zraka, smjesa se zagrijava i postoji opasnost da se smjesa sama zapali, prije svjećice i njenog opalenja – a to je jako loše. Što je oktanski broj benzina veći, ta će smjesa biti u manjoj opasnosti da se sama zapali. No postoje i drugačija goriva i drugačiji motori, zar ne?

U današnjem se motorsportu, ravnopravno benzinskim, koriste dizelski motori. Oni, za razliku od benzinskih, koriste baš taj nepoželjni efekt kod benzinskih motora – samozapaljenje. Zbog toga dizelska goriva trebaju biti lako samozapaljiva, a to se ne izražava oktanskom vrijednošću nego cetanskom. Dakle, današnji motorsport miriše na cetane jednako kao i na oktane. Ma, zapravo, Audi je svojim dizelskim motorima osvojio Le Mans, kraljevsku utrku ako mene pitate, otprilike kvadrazilijun puta zaredom. Dakle, današnji motorsport miriši više na cetane nego na oktane.

Dva naziva koja, u povijesti silovanja riječi „oktan“, jedina imaju smisla i mirišu na kreativnost su natpis na cisternama u setovima LEGO kockica i u kolumni Oktanski visovi, Dine Milića-Jakovlića (postoje knjiga i film koji se zovu Orkanski visovi).

I na kraju, kakav miris imaju elektroni trkaćih vozila koji koriste električnu struju? Ima li itko odgovor? Kako uopće pomirisati elektrone kad su, koliko čujem, jako brzi? Da je bar Konfucije živ.

Sereš!

Ovo svjedočanstvo govori o jednom stvarnom događaju, a ujedno je i upozorenje svima da ne prekoračuju ograničenja brzine na našim cestama. Ovako nešto moglo bi se dogoditi bilo kome od vas!

Obožavam brzinu. Koristim svaku priliku da dostignem maksimalnu brzinu svojeg crnog, francuskog karavana. Brzina koju mi pruža opijajuća je. U trenutku postizanja maksimalne brzine, sav svijet pretvara se iz, brzinom zamrljane, mutne slike u jednu sitnu, gotovo nepostojeću, točku. Lažem, naravno. Trenutno me u vezi s mojim crnim, francuskim karavanom zanima jedino što niža potrošnja. Pretvorio sam to u sport, zapravo. Pa ipak, koliko god prisiljavao svoju svijest da bude nježna s papučicom gasa, da je radije miluje nego da je gazi, moja podsvijest, ta mračna sila koja mi je bušila kožu raznim šiljcima tijekom moje mladosti, koja mi je držala zapaljenu šibicu u prstima sve dok ne bi do kraja izgorjela, natjera ponekad i moju desnu nogu da čini onu nepromišljenu stvar i zavrti motor mog crnog francuskog karavana u sfere u kojima ga svijest ni ne pomišlja vidjeti. Upravo je ta mračna podsvijest jedne večeri stiskala gas sve više i više. Motor se vrtio brže i brže, kazaljka brzinomjera odšetala se daleko u područje troznamenkastih brojeva mojeg brzinomjera i nije pokazivala namjeru posustati.

Ni sam ne znam koliko sam točno brzo išao. Jedino što sam nakon zaustavljanja zapazio, bilo je da svi izgledaju nekako mlađe. Pa da! To je to! Sigurno sam išao brže od brzine svjetlosti jer je očito da sam se vratio kroz vrijeme. Opće je poznato da onaj tko putuje brže od svjetlosti – putuje u prošlost.*

Pred kućom mojih roditelja stajao je naš novi Yugo Koral 55. Moji prijatelji igrali su nogomet na ulici, kao i uvijek. Došao sam do njih i počeo igrati. Oduvijek smo bili podijeljeni u dvije ekipe i to prema umijeću igranja i starosti. Podijelili smo se tako da obje ekipe budu podjednake jačine. Pridružio sam se mojoj ekipi u našem uličnom El Clasicu. Nakon što smo izgubili s tri gola razlike, zbog želudčanih problema našeg golmana Ćose, najvjerojatnije uzrokovanih udruženim djelovanjem trešanja i straha od psa trešnjinog gazde, sjeli smo pred Žekinu kuću. Pred Žekinom kućom, na vječito naslaganim drvima, svake smo noći sjedili i pričali o temama koje su tada zaokupljale um jednog desetogodišnjaka. Te smo noći pričali o autima.

Miro, čiji je ujak radio u Njemačkoj, uvijek je pričao o najboljim autima. On je u stvarnosti vidio poršee, labordžinije, ferarije i mercedese. No, mercedese smo i mi ostali mogli vidjeti, s vremena na vrijeme dok bi prolazili kroz naše mjesto, i zato oni i nisu bili tako zanimljivi. Pa ipak, vožnja na zadnjem sjedalu jednog starog mercedesa zauvijek mi je ostala u sjećanju. Iako je trajala samo dvije minute i iako smo prešli samo dvjestotinjak metara, ostavila me zadivljenog veličinom tog auta, mekoćom i debljinom njegovih sjedala, izostankom mirisa jeftine gume na kojeg sam navikao u Yugu i Fići. Toga je dana Miro imao novi adut za naše otvaranje usta i širenje očiju u nevjerici – bemve koji može osjetiti kad naiđe na led!

I tek što je Miro započeo svoje izlaganje, prekinuo sam ga.

– To može i moj auto. – rekao sam glasnije od Mire.

– I ne samo to! - nastavio sam – Moj auto cijelo vrijeme mjeri temperaturu zraka izvan auta i unutar auta i onda kompjuter prema tome izračunava koliko treba uključiti hlađenje ili grijanje.

- Jooooj, sereeeeš! – bio je odgovor društva.

- Ma ozbiljno. Moj je auto pun kompjutera i stalno izračunavaju nešto. Na primjer, ako prejako zakočim, kompjuteri to osjete i onda mi se kočnice same popuštaju kako auto ne bi otklizao s ceste dok kočiš. Onda imaju kompjuteri koji mjere koliko daješ gasa. Ako previše daš, oni će ga sami smanjiti da ti kotači ne počnu proklizavati. Onda još ima kompjuter koji ti ugasi motor svaki put kad staneš negdje kako ne bi trošio gorivo dok stojiš na mjestu, kompjuteri koji osjete kad ćeš se sudariti s nečim i onda ti zategnu pojaseve i pripreme zračne jastuke.

- Kakve jastuke?!? – pitao je Ćoso.

- Pa zračne jastuke. – odgovorim mu. – Moj auto u sebi ima ugrađene zračne jastuke koji se napušu kad se sudariš i onda ti udariš u njih, a ne u nešto tvrdo.

- Jooooj, sereeeeš! – bio je odgovor društva.

- Pa ne serem, ozbiljno vam kažem. – branio sam se. – Stvarno ima takav auto i ja ga stvarno imam. A to što sam nabrojao nije još ni pola od toga što taj auto ima.

- Pa što onda još ima taj tvoj auto? – podrugljivo su me upitali moji prijatelji i pogled okrenuli prema crvenom Yugu parkiranom na ulazu u garažu.

- ima još automatsko paljenje brisača čim se pojave kapi kiše na staklu, paljenje svjetala kad padne mrak, ima kamere kojima snima cestu ispred pa mi govori koji su sve znakovi na cesti, ima kompjuter koji u sebi ima sve karte na svijetu i onda mi govori gdje trebam ići, samo mu unesem adresu mjesta na koje želim doći. Ima kompjuter koji osjeti kad ti netko vozi u mrtvom kutu, koji sam zaključa vrata kad se počneš voziti, daljinski upravljač koji sam zaključa i otključa auto kad mu priđeš, kompjuter koji sam koči kako bi ti ispravio auto ako izgubiš kontrolu, radio na kojeg možeš snimiti tisuće pjesama, mali televizor za gledanje filmova i kompjuter kojem kažeš da se hoćeš parkirati i on ti sam odabere mjesto i sam okreće volan kako bi se najbolje parkirao, ti uopće ne diraš volan dok on to radi.

- Jooooj, sereeeeš! – bio je odgovor društva. – To ti neće izmisliti ni za sto godina još.

Miro je dovršio priču o svojem bemveu. Mrak je već bio gust i crn i uskoro smo morali krenuti kućama.

Baš me zanima, o čemu ću pričati svojim prijateljima iz djetinjstva ako se opet, 2033., godine, vratim u prošlost. Hoće li opet s nevjericom reći – sereš!

*Znam da bi mi Einstein zbog toga rekao da sam glupan, ali drugačije mi priča ne bi valjala. Također znam i da je čudno kako nitko od prijatelja nije primijetio da sam dvostruko viši od njih i da imam svoj auto, ali valjda sam imao sreće.

SILJČIDVKJDPSOO

Borna Držislav Horvat nedavno je umro. Nije se držao one stare narodne izreke koja kaže da će onaj tko sto godina jede juhu dugo živjeti – zato je i umro u šezdeset šestoj godini. Od sramote nije mogao otići na hitnu, nakon prekomjerne doze Viagre. No, unatoč svojim lošim gurmanskim sposobnostima, Borna Držislav imao je jednu sposobnost kojom se isticao među ostalima, kojom je bio toliko bolji od ostalih, da je bio potpuno neprimjetan.

Josip Neobazrijević nedavno je umro. Iako se držao one stare narodne izreke koja kaže da će onaj tko sto godina jede juhu dugo živjeti, umro je u šezdeset šestoj godini. Jeo je juhu svaki dan. Prije svake porcije janjetine koju je imao za ručak, Josip je, disciplinom njemačkog vojnika, jeo vrhom pun tanjur juhe. Ipak, dugačka drvena greda koja je stršala s traktorske prikolice, u gustom slavonskom mraku otkinula mu je glavu, nakon što se velikom brzinom svojim Audijem A8 zabio u traktor i prikolicu i gredu i malenog hrvatskog ovčara što je trčkarao uz traktor. Josip je imao jednu manu kojom se isticao među ostalima, kojom je bio toliko lošiji od ostalih, i zbog nje je postao lokalna zvijezda.

Ponašate li se poput Borne Držislava ili Josipa potpuno je svejedno, jer jednako ćete završiti – mrtvi. Jednom kad prijeđete u stanje mrtvoće, malo vam toga iz svijeta živih može priskrbiti zadovoljstvo ili muku. Novac, bio vaš životni budžet u suficitu ili deficitu, odjednom više nije problem niti rješenje problema. To je vrlo nezgodno kod smrti. Nekim se ljudima, naime, zna dogoditi da prije smrti nepažnjom ostave nešto novca nepotrošenim. Iako je u Hrvatskoj to rijedak slučaj, ipak se događa. Bilo bi lijepo kad bi se to događalo puno češće. Ne mislim na smrt, naravno, nego na višak love.

Vozite li automobil, motocikl ili bilo što drugo što zahtijeva registraciju, tehnički pregled i osiguranje, dat ćete jako puno novca državnom proračunu, osiguravajućim tvrtkama, stanicama za tehnički pregled i tko zna kome još. Najveći dio tog novca ipak ide osiguravajućim tvrtkama.

Posao je osiguravajuće tvrtke nadoknaditi štetu prouzročenu prometnom nesrećom. Dogodi li se nekom vozaču nesreća u prometu ili negdje drugdje, osiguravajuća će mu tvrtka isplatiti onoliko novca koliko je tom unesrećenom vozaču potrebno kako bi popravio štetu. Nekad će čak i isplatiti novac za tjelesne ozljede ili slične štete nastale kao posljedica prometne nesreće. Ideja je ta odlična, jer se na taj način vozači ne moraju brinuti o prikupljanju ogromnih količina novca koje su ponekad potrebne za namirivanje raznih prometnih šteta. No, ta ideja ima i jedan problem – neostvariva je.

Osiguravajuće tvrtke osnovane su s istim razlogom kao i sve ostale tvrtke na ovom svijetu. Razlog je, naravno, zarada. Jednom kad im predate svoj novac kako bi vas one čuvale u slučaju nezgode, prepušteni ste na milost i nemilost njihovim procjeniteljima. Zapravo, vrlo se često događa da procjenitelji oštećenom vozaču predlažu iznos puno manji od potrebnog. Često se događa da vozači pokušavaju prevariti osiguravajuću tvrtku prijavom nepostojeće štete. Često se događa, ironično, da vozač sam nadoknađuje svoju štetu, unatoč uplaćenom osiguranju, jer mu je tako jeftinije. Osim toga, uplaćeno osiguranje neće isto koštati u Zagrebu i u nekom selu iz Požeško-slavonske županije. Obojica su, Borna Držislav i Josip s početka priče, živjela u istom gradu. Nije bilo važno je li vozač nepažljiv i opasan poput Josipa u svojem direktorskom Audiju A8, ili poput Borne Držislava koji je bio toliko pažljiv, da za njega nitko nikada u odjelima za prijavu šteta osiguravajućih tvrtki nije čuo, svejedno su plaćali jednaku cijenu osiguranja. To je nepravedno.

Odlučite li se u život vozača zagaziti na način na koji je to učinio Borna Držislav, svake ćete godine plaćati osiguranje od automobilske odgovornosti i zatim se voziti u svojem automobilu trudeći se ne napraviti nešto krivo. Budete li imali sreće, uspjet ćete svoj vozački život odraditi bez nesreća i spokojno na kraju umiroviti svoju vozačku dozvolu. U pedesetak godina, koliko ste uplaćivali godišnju premiju osiguranja, poklonit ćete osiguravajućim tvrtkama stotinjak tisuća kuna. Na kraju prethodne rečenice možda bi trebao stajati uskličnik.

Jedini razlog zašto je osiguranje od automobilske odgovornosti obavezno, jest zbog zarade osiguravajućih tvrtki. Izgovor o pokrivanjima štete potpuno je besmislen, jer iznos kojeg predamo osiguranju, puno je veći od šteta koje smo za svojeg vozačkog života počinili. Ovo što slijedi moglo bi biti rješenje:

Osnovati Sindikat istinskih ljubitelja četverokotačnih i dvokotačnih vozila kojima je dosta plaćanja skupog obaveznog osiguranja, ili skraćeno – SILJČIDVKJDPSOO. Jednom kad se SILJČIDVKJDPSOO osnuje, svaki vozač koji želi postati članom morao bi uplatiti određenu količinu novca, otprilike kao jednu godišnju premiju osiguranja i – to je to. Novac skupljen u sindikatu na taj način omogućio bi pokrivanje nastalih šteta, a krvci za štetu novac bi sami nadoknadili. Čini se glupo? Ne, upravo suprotno. Vrlo je nevjerojatno da će svi članovi sindikata počiniti štete u prometu u isto vrijeme. Zbog toga je isto tako vrlo nevjerojatno da će Sindikat odjednom doći na prosjački štap i nemati novca za isplatu onih šteta koje su ipak nastale. Pošto bi vozači Sindikatu sami vraćali novac kojeg je Sindikat morao isplatiti kako bi pokrio njihovu štetu, vozači bi bili oprezniji i trudili se ne počiniti bilo kakav, i najmanji nestašluk. Time bi se ujedno izbjegla i diskriminacija vozača zbog njihovog mjesta stanovanja, njihovog zanimanja, starosti i tko zna čega još. Onaj tko počini štetu, nadoknadit će je kroz uplaćivanje godišnjih rata. Onaj tko ne počini štetu, ne bi imao što ni za uplatiti. Bez diskriminacije, svi bi bili jednaki pred Sindikatom i svi bi nosili jednaku odgovornost. Sindikat bi zapravo bio jedna vrsta štednje za svoje članove. Onaj tko je uplatio svoj novac za sudjelovanje u Sindikatu, jednom kad odluči da je dosta i svoje vozačke rukavice poželi ostaviti u ormaru, odmah pokraj pakiranja Viagr… pokraj pakiranja mentol bombona, sav bi uplaćeni novac dobio natrag, naravno, ako ga nije potrošio na pokrivanje šteta. Hmmm, sto tisuća kuna pred kraj života? Ja bih kupio zubnu protezu sa zlatnim zubima.