Motor u guzici

Koljena su mi užarena. Dotičem ih neprestano svakih pet minuta, prekrijem ih dlanovima i uživam u toplini kojom zrače. Sigurno će boljet večeras.

Cijeli sam dan proveo na motoru. Moj stari, crveni Ducati premalen je za moja 192 ili 3 centimetra i toga se sjetim svaki put kad na njemu prijeđem stotinjak kilometara. Srećom, inženjer koji je projektirao rezervoar goriva, pravilno je predvidio da vozač tog prelijepog stroja može izdržati točno jedan sat vožnje, stoga je količina goriva koja stane u rezervoar dovoljna za točno jedan sat rada. Iako sam jedanput uspio sa samo jednim punjenjem goriva prijeći udaljenost koju u uobičajenim okolnostima prijeđem s tri ili čak četiri punjenja, sa sigurnošću mogu tvrditi da je jedan rezervoar dovoljan za jedan sat vožnje. A tad,tog nesretnog maratonskog dana, vozio sam prijatelja na leđima. Pošto sam ga prilikom jednog prijelaza željezničke pruge, koja se od Bihaća do Kostajnice neprestano križa s cestom uz rijeku Unu, skoro lansirao preko sebe nakon što je tvrdi zadnji kraj Ducatija poskočio i mom prijatelju na trenutak dao imunitet od zakona gravitacije, odlučio sam ne voziti motor onako kako su to predivno zamislili njegovi tvorci, nego voziti u skladu s ostatkom ljudskog roda na toj preuskoj i predivnoj cesti. Iznenadio sam se zbog postignute potrošnje od tri litre na sto kilometara, i zatim to nikada više ponovio. Bilo je to – protuprirodno.

Moj stari Ducati dolazi iz vremena kad je Tvornica proizvodila modele koji su, prema njihovom mišljenju, trebali kupcima. Zbog toga moj stari Ducati nema pokazivač količine goriva, niti automatski čok. Nema ni funkcionalno prednje svjetlo, niti uglađen rad motora. Tad su mislili – koji će im to klinac! Danas, Ducati sluša želje kupaca, sluša što mu šapće tržište i danas proizvodi motocikle koji imaju sve uređajčiće, ali, čini se, zbog mjesta kojeg su zauzeli svi ti zgodni uređajčići, nema više dovoljno mjesta za „ducati“. On i ja, moj stari, crveni Ducati i njegov još stariji, blijedi gazda, uživamo u tim jednosatnim vožnjama, uživamo sve dok meni koljena kažu da bi sad željela malo biti ispravljena, a Ducatijevo ulje da bi htjelo biti malo hladnije. Taj bi se odnos mogao opisati kao – sasvim  u redu.

Jutros sam se probudio poprilično rano, u pet i četrdeset. Nakon što sam se noć prije gotovo svečano pripremao za vožnju, spremivši opremu, terensku bilježnicu za tekstove, dodatnu vestu u slučaju da se zamrači sunce i temperatura iznenadno padne, sunčane naočale, kapu, časopis s člankom kojeg sam želio predati jednom dobrom čovjeku koji mi je taj članak pomogao istražiti, novac, dokumente i mobitel, probudio sam se i pričekao maminu kavu. Ducati je čekao pripremljen u garaži, s velikom torbom pričvršćenom na rezervoar. Trebao je još samo malo sredstva za podmazivanje na lancu kako bi sve bilo savršeno. Taj sam posao ostavio za neposredno prije kretanja, dok se ulje u motoru zagrijava. Prva se brzina svaki put uključi uz izražen trzaj motocikla i snažan, mehanički zvuk.

Vožnja motociklom cestom kroz šumu iznimno je zanimljivo iskustvo. Mrlje tamnog asfalta obojanog tamom sjene i sjajno-sivi dijelovi asfalta osunčanog jutarnjim suncem, igraju igru Toplo-hladno. No, ja u toj igri ništa ne tražim. Samo se smrzavam na tamnoj strani ceste i zatim opuštam u ugodi topline onih sivih komadića ceste. Takvo nasilje nad toplinskim receptorima potpuno me zaokuplja i nasilno čupa iz motorističke meditacije koja nastupa zbog zajedničkog djelovanja vibracija motora, pulsiranja ovjesa i poštivanja ritma kojeg zadaje cesta. Jedino što radim je traženje odgovora na pitanje: „A kad će sunce?“

A sunce je ubrzo i došlo i dopratilo me do Zagreba. U međuvremenu me zlatnožuta žaruljica upozorila da vozim neprestano već cijeli sat i da je vrijeme zaustavit se, protegnut noge i napunit rezervoar. Drago mi je što ljudi još uvijek vole lijepa vozila. Postoji velika opasnost da čovjek ubrzo počne vozila shvaćati kao nešto uobičajeno i stoga mi je drago da još uvijek postoji interes za takve strojeve. Uživam u odgovaranju na pitanja o maksimalnoj brzini, starosti, održavanju i rado odgovaram. Ljudi koji rade na benzinskim postajama trebali bi taj entuzijazam širiti, pa i pod prijetnjom otkaza. Skupio sam koljena još jednom i otišao.

Sedam godina u Porscheu 924

Nešto poput sedam godina u Tibetu, samo bez Tibeta i s Porscheom

Zanemarimo li činjenicu da je Porsche 924 totalno sranje, Porsche 924 odličan je automobil. U ovih sedam godina otkako sam ga, 2005. godine, kupio… u ovih deset godina otkako sam ga kupio, većinu je vremena proveo u garaži. Kupio sam ga od dječaka koji se Deve-dua-četvorke htio pod svaku cijenu riješiti jer je, zanemarimo li činjenicu da je Porsche 924 odličan automobil, Porsche 924 totalno sranje. Cijena za koju je želio da ga riješim muka bila je 2500 eura. Dobio je 2100. I izvadio je radio.

Porsche 924 ima naviku iznenadnog zaustavljanja. Poput Hrvata iz državne službe u pola tri petkom popodne, jednostavno kaže: „Ma jeb'o ovo!“ i prestane raditi. Nije mu uopće važno je li to na cesti pri brzini od 100 km/h, u gradu usred prometnog krkljanca ili vikendom u garaži – vražja stvar samo odjednom odbije raditi. Kad bih ga mogao upitati u čemu je problem, mislim da bi odgovor bio: „Znaš ti dobro u čemu je problem!“ Ali, ja stvarno ne znam u čemu je problem.

Dvije godine Porsche 924 iz 1984. godine bio je moj jedini prijevoz. Ako nije radio, ja nisam išao. To znači da često nikud nisam išao. Zbog problema s pregrijavanjem, morao sam satima sjediti uz rub ceste s podignutim poklopcem motora (to je na prednjem dijelu auta) i čekati da prestane krčkanje rashladne tekućine. Zbog problema s kvačilom, morao sam satima voziti u drugom stupnju prijenosa. No to ni nije bio posebno velik problem, jer kad imaš dobar auto, što Porsche 924 uistinu je, jednom kad zanemarimo činjenicu da je totalno sranje, onda auto moraš sporo voziti, kako bi ga svi stigli vidjeti. Nije li grozno kad automobil koji vam se sviđa samo prozuji pokraj vas i jedino što vam za uspomenu ostavi je mutna, crvena mrlja? Naravno da je. Zato sam se ja posebno pobrinuo da nikada ne riješim problem s kvačilom i tako priuštim gledalištu prizor dostojan gledanja i pamćenja. Uostalom, u drugom stupnju, pri određenoj brzini kretanja događala se neka čudna rezonanca, koja je stvarala tako dobar zvuk, tako dobre vibracije da je cijela unutrašnjost kabine vibrirala – više nego uobičajeno.

Ali nije ni sve tako crno. Primjerice, unutrašnjost – smeđa je. Tamnosmeđa plastika, svijetlosmeđi skaj, svijetlosmeđi tepisi i vjerojatno najluđa tkanina sjedala koja je ikada ugrađena u automobil zapravo su jako lijepa kombinacija. Unatoč tome što je cijela unutrašnjost potrošenija od plaće hrvatskog radnika pred kraj mjeseca, to nije neudobno mjesto za život. Toliko je cijeli taj sustav instrumenata, polugica, spužve i plastike dobro ugođen, da mi je predstavljao jednak užitak upravljati tim Porscheovim automobilom iz prošlog tisućljeća, kao i najnovijim Boxsterom, Caymanom  ili Deve-jedajsicom. Nisko sjedalo koje jedva čeka da neka neoprezna guzica pogrešno ocijeni niskost i nespretno tresne u njega, osjećaj stavljanja vojne vreće s prtljagom u maleni prtljažnik u rano jutro i zatim odlazak na vožnju, pogled na prednje blatobrane i cestu kroz vjetrobran… sve je tu. Bilo je prije sedamdeset godina, bilo je prije trideset godina i sad je – naravno, i bit će. Jer to je Porsche.
…zanemarimo li činjenicu da je Audi.

SILJČIDVKJDPSOO

Borna Držislav Horvat nedavno je umro. Nije se držao one stare narodne izreke koja kaže da će onaj tko sto godina jede juhu dugo živjeti – zato je i umro u šezdeset šestoj godini. Od sramote nije mogao otići na hitnu, nakon prekomjerne doze Viagre. No, unatoč svojim lošim gurmanskim sposobnostima, Borna Držislav imao je jednu sposobnost kojom se isticao među ostalima, kojom je bio toliko bolji od ostalih, da je bio potpuno neprimjetan.

Josip Neobazrijević nedavno je umro. Iako se držao one stare narodne izreke koja kaže da će onaj tko sto godina jede juhu dugo živjeti, umro je u šezdeset šestoj godini. Jeo je juhu svaki dan. Prije svake porcije janjetine koju je imao za ručak, Josip je, disciplinom njemačkog vojnika, jeo vrhom pun tanjur juhe. Ipak, dugačka drvena greda koja je stršala s traktorske prikolice, u gustom slavonskom mraku otkinula mu je glavu, nakon što se velikom brzinom svojim Audijem A8 zabio u traktor i prikolicu i gredu i malenog hrvatskog ovčara što je trčkarao uz traktor. Josip je imao jednu manu kojom se isticao među ostalima, kojom je bio toliko lošiji od ostalih, i zbog nje je postao lokalna zvijezda.

Ponašate li se poput Borne Držislava ili Josipa potpuno je svejedno, jer jednako ćete završiti – mrtvi. Jednom kad prijeđete u stanje mrtvoće, malo vam toga iz svijeta živih može priskrbiti zadovoljstvo ili muku. Novac, bio vaš životni budžet u suficitu ili deficitu, odjednom više nije problem niti rješenje problema. To je vrlo nezgodno kod smrti. Nekim se ljudima, naime, zna dogoditi da prije smrti nepažnjom ostave nešto novca nepotrošenim. Iako je u Hrvatskoj to rijedak slučaj, ipak se događa. Bilo bi lijepo kad bi se to događalo puno češće. Ne mislim na smrt, naravno, nego na višak love.

Vozite li automobil, motocikl ili bilo što drugo što zahtijeva registraciju, tehnički pregled i osiguranje, dat ćete jako puno novca državnom proračunu, osiguravajućim tvrtkama, stanicama za tehnički pregled i tko zna kome još. Najveći dio tog novca ipak ide osiguravajućim tvrtkama.

Posao je osiguravajuće tvrtke nadoknaditi štetu prouzročenu prometnom nesrećom. Dogodi li se nekom vozaču nesreća u prometu ili negdje drugdje, osiguravajuća će mu tvrtka isplatiti onoliko novca koliko je tom unesrećenom vozaču potrebno kako bi popravio štetu. Nekad će čak i isplatiti novac za tjelesne ozljede ili slične štete nastale kao posljedica prometne nesreće. Ideja je ta odlična, jer se na taj način vozači ne moraju brinuti o prikupljanju ogromnih količina novca koje su ponekad potrebne za namirivanje raznih prometnih šteta. No, ta ideja ima i jedan problem – neostvariva je.

Osiguravajuće tvrtke osnovane su s istim razlogom kao i sve ostale tvrtke na ovom svijetu. Razlog je, naravno, zarada. Jednom kad im predate svoj novac kako bi vas one čuvale u slučaju nezgode, prepušteni ste na milost i nemilost njihovim procjeniteljima. Zapravo, vrlo se često događa da procjenitelji oštećenom vozaču predlažu iznos puno manji od potrebnog. Često se događa da vozači pokušavaju prevariti osiguravajuću tvrtku prijavom nepostojeće štete. Često se događa, ironično, da vozač sam nadoknađuje svoju štetu, unatoč uplaćenom osiguranju, jer mu je tako jeftinije. Osim toga, uplaćeno osiguranje neće isto koštati u Zagrebu i u nekom selu iz Požeško-slavonske županije. Obojica su, Borna Držislav i Josip s početka priče, živjela u istom gradu. Nije bilo važno je li vozač nepažljiv i opasan poput Josipa u svojem direktorskom Audiju A8, ili poput Borne Držislava koji je bio toliko pažljiv, da za njega nitko nikada u odjelima za prijavu šteta osiguravajućih tvrtki nije čuo, svejedno su plaćali jednaku cijenu osiguranja. To je nepravedno.

Odlučite li se u život vozača zagaziti na način na koji je to učinio Borna Držislav, svake ćete godine plaćati osiguranje od automobilske odgovornosti i zatim se voziti u svojem automobilu trudeći se ne napraviti nešto krivo. Budete li imali sreće, uspjet ćete svoj vozački život odraditi bez nesreća i spokojno na kraju umiroviti svoju vozačku dozvolu. U pedesetak godina, koliko ste uplaćivali godišnju premiju osiguranja, poklonit ćete osiguravajućim tvrtkama stotinjak tisuća kuna. Na kraju prethodne rečenice možda bi trebao stajati uskličnik.

Jedini razlog zašto je osiguranje od automobilske odgovornosti obavezno, jest zbog zarade osiguravajućih tvrtki. Izgovor o pokrivanjima štete potpuno je besmislen, jer iznos kojeg predamo osiguranju, puno je veći od šteta koje smo za svojeg vozačkog života počinili. Ovo što slijedi moglo bi biti rješenje:

Osnovati Sindikat istinskih ljubitelja četverokotačnih i dvokotačnih vozila kojima je dosta plaćanja skupog obaveznog osiguranja, ili skraćeno – SILJČIDVKJDPSOO. Jednom kad se SILJČIDVKJDPSOO osnuje, svaki vozač koji želi postati članom morao bi uplatiti određenu količinu novca, otprilike kao jednu godišnju premiju osiguranja i – to je to. Novac skupljen u sindikatu na taj način omogućio bi pokrivanje nastalih šteta, a krvci za štetu novac bi sami nadoknadili. Čini se glupo? Ne, upravo suprotno. Vrlo je nevjerojatno da će svi članovi sindikata počiniti štete u prometu u isto vrijeme. Zbog toga je isto tako vrlo nevjerojatno da će Sindikat odjednom doći na prosjački štap i nemati novca za isplatu onih šteta koje su ipak nastale. Pošto bi vozači Sindikatu sami vraćali novac kojeg je Sindikat morao isplatiti kako bi pokrio njihovu štetu, vozači bi bili oprezniji i trudili se ne počiniti bilo kakav, i najmanji nestašluk. Time bi se ujedno izbjegla i diskriminacija vozača zbog njihovog mjesta stanovanja, njihovog zanimanja, starosti i tko zna čega još. Onaj tko počini štetu, nadoknadit će je kroz uplaćivanje godišnjih rata. Onaj tko ne počini štetu, ne bi imao što ni za uplatiti. Bez diskriminacije, svi bi bili jednaki pred Sindikatom i svi bi nosili jednaku odgovornost. Sindikat bi zapravo bio jedna vrsta štednje za svoje članove. Onaj tko je uplatio svoj novac za sudjelovanje u Sindikatu, jednom kad odluči da je dosta i svoje vozačke rukavice poželi ostaviti u ormaru, odmah pokraj pakiranja Viagr… pokraj pakiranja mentol bombona, sav bi uplaćeni novac dobio natrag, naravno, ako ga nije potrošio na pokrivanje šteta. Hmmm, sto tisuća kuna pred kraj života? Ja bih kupio zubnu protezu sa zlatnim zubima.

Muda

Čvrsta muda, čelična muda, bikova muda, velika muda, muda od labuda – sve su to vrste muda iz hrvatskog govornog eldorada. Ne, nisam gej. Neka su muda jača od drugih, naravno. Na primjer, puno je bolje imati velika muda nego muda od labuda. Zapravo, bolje je imati bilo kakva muda nego imati labudovih muda, jer muda od labuda označavaju nešto što – ne postoji. Među svim tim bogatstvom muda, ne, nisam gej, jedna se muda posebno ističu: muda koja imaju vozači cestovnih utrka. Vozači motociklističkih cestovnih utrka, da budem precizniji. Nisam gej.

Ljudsko tijelo nije previše otporno na vanjske utjecaje. Suprotstavite ga nekom oštrijem predmetu, betonskom zidu ili čak malo povišenijoj temperaturi i ono kukavički predaje bitku. Pametno bi, stoga, bilo ne baviti se onim aktivnostima što mogu uzrokovati prestanak funkcioniranja tijela. Čak je i poznati padač, a još poznatiji trkač, Mick Doohan, snimio video upozorenja u kojem ukazuje na opasnosti cestovnih utrka. Doohanova je reklama apelirala na vozače u svakodnevnom prometu, doduše, a ne na trkače na organiziranim cestovnim događajima. A ti organizirani cestovni događaji vjerojatno su i prvi organizirani oblici motosporta uopće. Razlika između ondašnjeg vremena i današnjeg je u tome što se kvaliteta cesta bitno povećala, a sposobnosti motocikala su također poboljšane i to nekoliko puta više nego što su ceste uspjele. Jedina karika koja sve više slabi u tome lancu je – čovjek. Evolucija se ne može znatno ubrzati. Naravno, evolucija vozača malo je brža od evolucije čovjeka, ali svejedno, vozač je taj koji je najkrhkiji, najugroženiji. Brzine kojima se utrkuju danas se kreću do 300 km/h, a to je velika razlika u odnosu na prvobitnih stotinjak kilometara na sat početkom dvadesetog stoljeća.

Najpoznatije cestovne utrke danas su Man TT, na otoku Man u Velikoj Britaniji i Velika nagrada Macaua, tj. Macau Grand Prix. Obje uživaju veliku popularnost u svijetu i obje su popraćene velikim zanimanjem medija i obožavatelja motociklizma. No, i među njima postoji razlika. Dok je Macau GP prava cestovna staza, s pravim ogradama, signalizacijom i svim što pravu utrku treba pratiti, s druge strane tu je TT. Vjerojatno najopasnije što čovjek može napraviti u životu, a da ne uključuje rad u centru za obuku bombaša samoubojica na radnom mjestu „demonstrator“, je voziti TT. Malene seoske cestice s brdašcima koja uzrokuju skokove ono je što služi kao staza. Umjesto betonskim ili ogradama koje bi apsorbirale udarac, na otoku Man stazu su obilježili žutom trakom na kojoj piše „POZOR PLIN“ ili „POLICIJA“, na onim mjestima gdje je nestalo trake za plin. Ostatak ograda čine živice, kuće, bale slame i drveni plotovi. Najveća prosječna brzina ostvarena na TT utrci iznosi 211.754 km/h, a to je poprilično ozbiljna brzina za vozit kroz selo. Usprkos svemu, ljudi iznova dolaze riskirat život na taj veličanstveni događaj. Usprkos pogibiji dvjestotinjak vozača tijekom održavanja, Man TT svake je godine sve popularniji i sve veći.

Vozači cestovnih utrka poseban su soj. Čini se kako ih ništa ne može ustrašiti. Naravno, to je samo privid. Mnogi su odustali nakon preživljenih nesreća. Ali ono što fascinira je i da još veći broj ostaje, nakon preživljenih nesreća, i vraćaju se utrkivanju s još većim žarom. Primjer nesreće britanskog trkača Guya Martina, 2010. godine, savršeno to opisuje. Nakon pretrpljene teške nesreće u kojoj je gorio, razbio se, izgubio sjećanje na trenutak, odležao je nekoliko dana u bolnici i čim prije vratio se utrkivanju. Od siline udarca, njegova se honda raspala i zapalila, a razlog zbog kojeg se nesreća dogodila Guy jednostavno – ne zna. Nije ni čudno, uzimajući u obzir da se kretao brzinom preko 300 km/h.

Ima li u Hrvatskoj ljudi s takvim mudima? Vjerojatno ima. Hrvatska je verzija TT-a i Macaua bila opasna staza Preluk. Nažalost zatvorena je prije tridesetak godina. Zanimljivo je da su nadimci koje su toj cestovnoj stazi kod Rijeke vozači nadijevali, često sadržavali riječ – smrt.

Još jednom za kraj – muda.

TIMEOUT

Ide vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok. Izgleda da je i gospon Šenoa imao problema s registracijom svojeg motora.

Odjavit ću motor! – zvučalo je poprilično radikalno. No, zapravo nemam izbora. Stanje* u koje sam dospio rezultat je nesretnih događanja u našoj maloj turobnoj državi. Smanjenje plaće umjesto povećanja, razni porezi i porezići iscrpljuju me poput nekog nastranog parazita u mojem probavnom sustavu. Potrebnog novca nemam. Odjavit ću motor!

Krajem 2008. godine, odlučio sam kupiti motocikl. Krajem 2009. godine odlučio sam početi pisati o životu svježeg vlasnika motocikla i sretnim i nesretnim pizdarijama koje se meni, svježem vlasniku motocikla, događaju. Sredinom 2010. odlučio sam pisati i o automobilima i cijeloj kulturi koja je oko ta dva predmeta nastala. Nažalost, krajem 2010. godine, prisiljen sam napraviti stanku u motociklističkoj vozačkoj karijeri. Pisat ću nastaviti. Za olovku i malenu bilježnicu ipak ne treba puno love.

Uživam u auto i moto kulturi, ali na svoj način, naravno. Iako se ponekad ne slažem s nekim filozofijama ili čak nešto i potajno prezirem, naučio sam da se ništa, baš kao i kontrola proklizavanja u Ferrariju Mladena Grdovića, ne smije potpuno isključiti. Svaki oblik izražavanja u svijetu koji miriši na ulje, gorivo i gumu ima svoju vrijednost i zbog toga ga moramo i poštivati. Kako vrijeme protječe, postajem sve uključeniji i sve zadivljeniji tim kotrljajućim pogledom na svijet. Hoće li mi zbog toga nedostajati vožnja motorom ovim „neregistriranim“ vremenima?

Nažalost, imam samo jedno tijelo. Tijelo Apolonovog izvanbračnog sina**, doduše, ali svejedno samo jedno. Zbog tog hendikepa ne mogu voziti više od jednog vozila u isto vrijeme. Osim motocikla, posjedujem i dva automobila, a jednog od njih sam čak i prestao voziti. Također, posjedujem i bicikle koje također treba ponekad provozati. Na posljetku, čovjekove su noge, barem tako Darwin kaže, uz upravljanje kvačilom, kočnicom i gasom, stvorene i za hodanje. Možda vam čudno zvuči što jedan tako veliki zaljubljenik u vožnju voli hodati, no meni je to velika zabava. Čak mi je planinarenje, jedan vid hodanja, bio presudan čimbenik pri odabiru novog auta. Neobično je to, ljubav prema vožnji iskazivati – nevožnjom.

Nema, u stvari, ništa neobično u iskazivanju ljubavi na neobičan način. Muževi iskazuju ljubav ženama premlaćujući i ubijajući ih, hrvatine iskazuju ljubav domovini pljačkajući je, a navijači iskazuju ljubav klubovima paleći im stadione. Iako nisam tako napredan kao spomenuti stupovi našeg društva, mislim da bih i ja mogao iskazati ljubav na neočekivan način. Mogao bih ljubav prema vožnji iskazati – pisanjem. Mogu pokazati koliko volim automobile i fotografiranjem. Mogu iskazati svoju zadivljenost na bezbroj načina. Ipak, voziti je stvarno veličanstven osjećaj. Nikakav surogat ne može pružiti iste doživljaje. Pa ipak, kako bi to rekao Konfucije, ne mogu jesti sarmu cijelo vrijeme. Jednako kao što se red piva reže jednom žestom, i ja režem red vožnje – nečim drugim.

Napisao sam žalopojku o kratkom prestanku vožnje motocikla, a stalno govorim kako mi nije žao. Iako motocikl svake godine spremim u garažu na nekoliko mjeseci, ovaj put osjećaj je težak zbog papirologije kojom je sve popraćeno. Zbog jako nazadnog zakona, ne mogu registrirati svoj motor samo za onaj period u kojem ga stvarno vozim. Vjerujem kako nisam jedini nesretnik u Hrvatskoj kojeg je slična situacija prisilila učiniti ovaj isti, nemili potez. Razmislim li malo, za cijenu registracije svojeg motocikla mogu kupiti staru Jawu 350 TS, upravo onu koju već dugo želim. Mogu je kupiti i počet se baviti također onim što već dugo želim. Mogu se baviti dirt trackom. Gdje? Nije važno, snaći ću se već.

Draga državo, hvala ti na nenormalnom zakonu. Hvala ti što si me primorala da odem u ilegalu i dala mi priliku da ostvarim jednu od svojih malenih želja. Hvala ti, također, što si me oslobodila besciljnih lutanja po cestama od nevješto pokrpanog asfalta, što si mi s duše skinula tisuće nevinih života kukaca koji bi skončali na viziru moje šarene kacige ili na kožnoj jakni pod jednim od mojih pazuha. Siguran sam da su ti zahvalni …ružno je izdahnut pod nečijim pazuhom.

Uskraćivanje jednog zadovoljstva vidim kao priliku za ostvarivanje nekog drugog, možda čak i većeg zadovoljstva. Čini mi se da je onaj renesansni homo universalis nestao u današnjem svijetu, da su ga zamijenili strogo specijalizirani homoi***. Mislim da je vrijeme da naučim nešto novo.

* Slovo T u ovoj je riječi zamjenjivo slovom R
** Šalim se, naravno. Nemam pojma kako izgleda Apolonov izvanbračni sin.
*** Hihihihihi, napisao sam HOMO.

PAJO I ČKALJA

Za vrijeme mojih jednoznamenkastih godina, život mi se vrtio oko nekoliko važnijih stvari. Svaki bih dan išao s tatom u trgovinu (Selo nije imalo birtiju, pa su ljudi pili na klupi pred trgovinom) i popio jedan gusti sok. Gotovo bi se svaki dan igrali Partizana i Engleza (Zapravo, igra je bila Partizana i Nijemaca, ali nitko nije htio biti Nijemac). Jedan od važnijih događaja bile su vježbe gađanja za osme razrede (Obožavao sam jugoslavenski obrazovni sustav), ali ipak, ono što sam najviše volio bilo je čekanje srijede. Taj dan bio je jako svečan. Poredani u vrstu, čekali smo, svake srijede, pred trgovinom. Naše su očice bile uprte niz prašnjavu cestu poput očiju lovačkih pasa kad nanjuše lovinu. Čekali smo – plavi FAP. Srijedom je dolazila nova roba u trgovinu i to redovito plavim FAPom s onim čudnim „antenama“ na prednjim blatobranima. Te bi „antene“ danas vjerojatno nazivali senzorima za parkiranje.

Što li je to tako posebno u starom, plavom FAPu koji dovozi nove zalihe Životinjskog carstva, Kinderlade i keksa na vaganje? Bio je to jedini kamion na kojeg smo, mi djeca, mogli računati u tom malenom, zabačenom selu.

Kad si malen, kamioni su ti jako važni. Uvijek dolaziš pogledati kad se susjedu istovaruju drva, dovozi pijesak, kad onom drugom susjedu pauk diže auto – sve vezano uz kamione postaje zanimljivo. Čak su mi i ona dva lika iz naslova ostala u sjećanju upravo jer su bili kamiondžije. No, što se događa s tom fascinacijom kad djetinjstvo prođe, a nekadašnji dječaci koji su s divljenjem gledali prolazak Rábe Turbo ili znali napamet sva vozila iz Konvoja, počnu uzimati djelomični kasko zbog oštećenja stakla na svojim preplaćenim limenim ljubimcima?

Moja dječačka ljubav prema kamionima, pretvorila se tijekom vremena u neku čudnu mješavinu poštovanja i mržnje prema vozačima kamiona. Poštovanja i mržnje?

Na početku mojeg života u prometu, nerješiv mi je problem predstavljalo prestizanje dugačkih kamiona na zavojitim cestama. Nisam znao što me čeka iz tog ogromnog tijela ispred mene i to me užasavalo. No, ubrzo sam shvatio nešto vrlo važno – onaj desni žmigavac koji se povremeno palio na kamionima ispred mene nije bio znak vozačevog ludila ili vode u kutiji s osiguračima. Bio je to znak da slobodno mogu prestizati. Moja je sigurnost od toga dana skočila u nebeske visine, a vozači tih velikih šlepera i cisterni postali su mi najdraži ljudi koje sam susretao na cesti.

Na nesreću, nedugo za tim, primijetio sam još jednu stvar. Zahvaljujući životu u blizini kamenoloma, imam priliku često susresti kamione koji voze pijesak. Čini mi se da je životni moto tih ljudi „Za kubik više“. Uvijek pretovareni, uvijek u razgovoru na mobitelu ili u pisanju poruka, uvijek parkirani ispred neke seoske birtije, uvijek u prekoračenju brzine, ti su vozači postali prava napast na cesti. Ponekad mi se čini da su oni tu samo da – smetaju. Zbog prljavštine koju donose na cestu, moj auto nije bio čist preko dvije godine, a susjeda Đuru napustila je žena. Poput hrvatskih političara, ti kamioni donose samo štetu.

Naravno, ne želim potaknuti bijes nedužnih vozača kamiona i riskirati bušenje očiju na vudu lutkici mene. Nisu svi vozači neoprezni i opasni. Ipak, upravljanje vozilom koje je veće od svega na što može naići iziskuje povećan oprez. Zbog kamiona koji prelaze na suprotnu stranu, zbog vozača koji ne gledaju gdje voze jer se dopisuju preko mobitela, počeo sam nositi smeđe donje rublje – jednostavnije se opere.

Je li želja za zaradom pretvorila vozače kamiona u bezobzirne manijake na cestama? Je li možda nedostatak osjetljivosti u društvu pogodovao ovakvom razvoju situacije? Je li sutra četvrtak? Odgovore na ova pitanja ne znam, ali mogu pokušati odgovoriti. Mislim da bi smo svi trebali krenuti od svoje prometne kulture i sljedeći put strpljivo propustiti pješaka na pješačkom prijelazu. Pripaziti na bicikliste i poštivati njihovu prednost prolaska također bi bio lijep znak. Ne trebamo čekati gorući grm kako bi nam rekao da trebamo biti dobri.

Paje i Čkalje odavno nema. Čini se, nekako, da je s tim vremenom umrla i naša prometna kultura. Je li netko za oživljavanje?

(Znam da vas zanima. Đurina je žena pobjegla s likom koji je popravljao i čistio cestu)

Hit the Road Jack!

Dragi čitatelji - ako vas ima :)
Poput Luke Bebića, odlazim na put u bijeli svijet. Postovi možda budu kasnili malo...

HH:MM:SS

06:06:30
Kiša...