Motor u guzici

Koljena su mi užarena. Dotičem ih neprestano svakih pet minuta, prekrijem ih dlanovima i uživam u toplini kojom zrače. Sigurno će boljet večeras.

Cijeli sam dan proveo na motoru. Moj stari, crveni Ducati premalen je za moja 192 ili 3 centimetra i toga se sjetim svaki put kad na njemu prijeđem stotinjak kilometara. Srećom, inženjer koji je projektirao rezervoar goriva, pravilno je predvidio da vozač tog prelijepog stroja može izdržati točno jedan sat vožnje, stoga je količina goriva koja stane u rezervoar dovoljna za točno jedan sat rada. Iako sam jedanput uspio sa samo jednim punjenjem goriva prijeći udaljenost koju u uobičajenim okolnostima prijeđem s tri ili čak četiri punjenja, sa sigurnošću mogu tvrditi da je jedan rezervoar dovoljan za jedan sat vožnje. A tad,tog nesretnog maratonskog dana, vozio sam prijatelja na leđima. Pošto sam ga prilikom jednog prijelaza željezničke pruge, koja se od Bihaća do Kostajnice neprestano križa s cestom uz rijeku Unu, skoro lansirao preko sebe nakon što je tvrdi zadnji kraj Ducatija poskočio i mom prijatelju na trenutak dao imunitet od zakona gravitacije, odlučio sam ne voziti motor onako kako su to predivno zamislili njegovi tvorci, nego voziti u skladu s ostatkom ljudskog roda na toj preuskoj i predivnoj cesti. Iznenadio sam se zbog postignute potrošnje od tri litre na sto kilometara, i zatim to nikada više ponovio. Bilo je to – protuprirodno.

Moj stari Ducati dolazi iz vremena kad je Tvornica proizvodila modele koji su, prema njihovom mišljenju, trebali kupcima. Zbog toga moj stari Ducati nema pokazivač količine goriva, niti automatski čok. Nema ni funkcionalno prednje svjetlo, niti uglađen rad motora. Tad su mislili – koji će im to klinac! Danas, Ducati sluša želje kupaca, sluša što mu šapće tržište i danas proizvodi motocikle koji imaju sve uređajčiće, ali, čini se, zbog mjesta kojeg su zauzeli svi ti zgodni uređajčići, nema više dovoljno mjesta za „ducati“. On i ja, moj stari, crveni Ducati i njegov još stariji, blijedi gazda, uživamo u tim jednosatnim vožnjama, uživamo sve dok meni koljena kažu da bi sad željela malo biti ispravljena, a Ducatijevo ulje da bi htjelo biti malo hladnije. Taj bi se odnos mogao opisati kao – sasvim  u redu.

Jutros sam se probudio poprilično rano, u pet i četrdeset. Nakon što sam se noć prije gotovo svečano pripremao za vožnju, spremivši opremu, terensku bilježnicu za tekstove, dodatnu vestu u slučaju da se zamrači sunce i temperatura iznenadno padne, sunčane naočale, kapu, časopis s člankom kojeg sam želio predati jednom dobrom čovjeku koji mi je taj članak pomogao istražiti, novac, dokumente i mobitel, probudio sam se i pričekao maminu kavu. Ducati je čekao pripremljen u garaži, s velikom torbom pričvršćenom na rezervoar. Trebao je još samo malo sredstva za podmazivanje na lancu kako bi sve bilo savršeno. Taj sam posao ostavio za neposredno prije kretanja, dok se ulje u motoru zagrijava. Prva se brzina svaki put uključi uz izražen trzaj motocikla i snažan, mehanički zvuk.

Vožnja motociklom cestom kroz šumu iznimno je zanimljivo iskustvo. Mrlje tamnog asfalta obojanog tamom sjene i sjajno-sivi dijelovi asfalta osunčanog jutarnjim suncem, igraju igru Toplo-hladno. No, ja u toj igri ništa ne tražim. Samo se smrzavam na tamnoj strani ceste i zatim opuštam u ugodi topline onih sivih komadića ceste. Takvo nasilje nad toplinskim receptorima potpuno me zaokuplja i nasilno čupa iz motorističke meditacije koja nastupa zbog zajedničkog djelovanja vibracija motora, pulsiranja ovjesa i poštivanja ritma kojeg zadaje cesta. Jedino što radim je traženje odgovora na pitanje: „A kad će sunce?“

A sunce je ubrzo i došlo i dopratilo me do Zagreba. U međuvremenu me zlatnožuta žaruljica upozorila da vozim neprestano već cijeli sat i da je vrijeme zaustavit se, protegnut noge i napunit rezervoar. Drago mi je što ljudi još uvijek vole lijepa vozila. Postoji velika opasnost da čovjek ubrzo počne vozila shvaćati kao nešto uobičajeno i stoga mi je drago da još uvijek postoji interes za takve strojeve. Uživam u odgovaranju na pitanja o maksimalnoj brzini, starosti, održavanju i rado odgovaram. Ljudi koji rade na benzinskim postajama trebali bi taj entuzijazam širiti, pa i pod prijetnjom otkaza. Skupio sam koljena još jednom i otišao.

SS

SS? SS! Zanimljiv spoj dva obična slova, zar ne? Tako blijedo zvuče kad su sami, a tako moćno kad se upare, kad su u tandemu.

Što li je prva stvar na koju pomislite kad začujete ta dva glasa? Pomislite li na Mister Noa i njegovog kompanjona Krugera zvanog Eses? Pomislite li, možda, na plavokose, uredne mladiće, visoke najmanje 178 centimetara, s malenim, metalnim Jolly Rogerom na kapama?

Prije nego me prijavite policiji zbog širenja nacističke propagande, zastanite na trenutak i razmislite gdje ste još čuli za SS, osim u zastrašujućim pričama iz Drugog svjetskog rata. Konfucije bi rekao – Ne znam! Prestani kenjat i počni pisat o autima i motorima već jednom!

Pa dobro, dosta lekcije iz povijesti. Ono što me stvarno nagnalo na trošenje papira (Tekstove pišem drvenom olovkom u bilježnicu od žućkastog papira.) ta je magična kombinacija vijugavih slova u auto i moto svijetu.

Davati nazive automobilima i motociklima oduvijek je bio krvav posao. Nazvati svoj automobil maštovitim imenom bilo je teško jer, naravno, vlasnici su tadašnjih radionica ujedno bili i inženjeri i marketinški stručnjaci i dizajneri, a vjerojatno i sve ostalo nakon što bi ih žena napustila jer nisu izlazili iz radionice. Zbog takve situacije danas imamo automobile nazvane jezičnim draguljima poput T, A, B, C, F, K, N, R ili 2,3,4,5. Također je tijekom tog paleozoika automobilske industrije bilo uobičajeno imenovati svoje automobile ili motocikle i brojem konjskih snaga koje je vozilo imalo. Srećom, zahvaljujući ljudima poput Emila Jellineka, automobili su počeli dobivati ljudska, većinom ženska imena. U slučaju Emila Jellineka, automobil je dobio ime Mercedes.

Lijepa ženska imena pristaju pristaju lijepim ženskim automobilima i lijepim ženskim motociklima. Kako onda nazvati neko vozilo koje nema namjeru biti obično, lijepo, ili što već, nego je zamišljeno da bude posebno, brzo i opasno? Jednostavno, trebamo ga nazvati onako kako je vozilo i zamišljeno: posebno, brzo i opasno. Trebamo ga nazvati – SS.

Prolistate li na trenutak svoju auto moto enciklopediju koju tako vrijedno gradite u prostoru između tjemena, vrata i lijevog i desnog uha, shvatit ćete da su nazivom SS zvani samo najbolji od najboljih, samo creme de la menthe* svijeta na kotačima. Osim u slučaju Swallow Sidecar Companyja iz Coventryja, SS obično iza sebe krije riječi Super Sport. Ducati SS, Mercedes SS, Chevrolet Camaro, Chevelle, El Camino, Monte Carlo, Nova i Impala SS nose Super Sport naziv. Ford svoje najbolje modele često označava imenima povezanima sa zmijama pa tako novi Mustang Shelby GT500 krasi dodatak Super Snake, a Ferrari je na svoj 348 1992. godine nalijepio naziv Serie Speciale i tako označenog proizveo u 100 primjeraka. Jedino je onaj nesretni Swallow Sidecar Company, kasnije SS Cars, još kasnije Jaguar Cars, bio primoran odustati od svojeg imena jer je odjednom izgubilo svoje kul. Naime, bilo je nezgodno prodavati aute imena SS u Velikoj Britaniji. Pogotovo ako je vrijeme u pitanju bilo početak Drugog svjetskog rata. Zapravo, ne znam bi ste li mogli prodati i dimljenu kobasicu u Velikoj Britaniji u to vrijeme kad bi ste joj skratili naziv.

Što god značila, SS oznaka uspjela je sačuvati svoju nedodirljivost na tronu automobilskih oznaka. Čini se da je svaka GTI, GTS, RS, TT ili koja druga, nekada posebna, a danas obična sportska oznaka bila zloupotrebljena na neki način zbog zarade gramzivih proizvođača. Možda tu nedodirljivost SS oznake možemo zahvaliti upravo Schutzstaffelu Adolfa Hitlera koji je svojim SS znakom utjerao strah od slabe prodaje proizvođačima velikoserijskih vozila. Zaista, mislim da bi se Mazda 3 SS teško dokopala vodećeg mjesta na prodajnoj ljestvici u Izraelu, kao što je to napravio model bez Super Sport pridjeva.

* creme de la menthe – potražite „Del's Lingo“ na Googleu

BAT – ŠPILJA

Znate li kako Batman zove Robina u Batmobil?

- Uđi Robine!

Na jednak ga način, vjerojatno, zove i u Bat - špilju.

Ah, taj Batman! Baš ima kul stvari. Naravno, u onoj lošoj seriji gdje je zvuk bio nacrtan, a tajice se nosile kao zadnji krik superjunačke mode, stvari su mu bile malo manje kul nego kod, recimo, Tima Burtona, ali svejedno su bile kul. Mislim da bi svako dijete za neki od rođendana trebalo dobiti svoju Bat- špilju. Tajice ne trebaju.

Svoju prvu Bat – špilju imao sam s tri ili četiri godine. Bio je to prostor ispod stolića u dnevnoj sobi malog stana mojih roditelja. U taj sam se majušni prostor povlačio i satima igrao. Sredinom osnovne škole moji su roditelji već imali kuću, a ja sam svoj prostor našao u podrumu. Za starim, drvenim stolarskim stolom mojeg, tada već rahmetli, djeda provodio sam većinu svojeg slobodnog vremena i pravio – avione. Bilo je to vrijeme ispunjeno raznim drvodjeljskim alatima, sasušenim grudicama drvofix ljepila, sitnim komadima jelovog drveta, komadićima platna koji mami više nisu bili potrebni, prstima izbodenima šivaćom iglom i srećom. Avione su u međuvremenu zamijenili bicikli, bicikle auti, aute motori…

Radionica majstora Tončija nešto je poput Batmanove špilje. Zidovi ukrašeni trkačkim odijelima, razni dijelovi, pa čak i cijeli motocikli ovješeni o zidove. Mnoštvo trofeja i slika prisiljava vas zamišljati sebe u glavnoj ulozi. Predivan osjećaj. Moj prvi posjet tome spomeniku motociklizma ostavio je upečatljiv dojam.

Gledajući stare, zrnate, amaterske filmove snimljene za vrijeme auto ili moto utrka, osjećaj da se „ne radi kao što se prije radilo“ meni je neizbježan. Današnja sterilnost i odvojenost čovjeka od njegova stroja potpuno je neprirodna. Kakvu li to tajnu proizvođači kriju da nas, vlasnike njihovih proizvoda, pokušavaju učiniti pukim promatračima. Gledanje svojeg ljubimca u servisu iza velikog stakla kojim je čekaonica odvojena od radionice previše podsjeća na neki loš znanstvenofantastični film. Zašto više ne smijemo sami „mrdati“ po svojim autima i motorima?

Fasciniran sam Tončijevom radionicom. Ispred omanje prostorije u kojoj je smješten servis, u dvorištu Ducatijevog prodajnog salona, uvijek se nalazi nekoliko ljepotana proizvedenih u Bologni. U unutrašnjosti radionice, iza običnih, industrijskih vrata ukrašenih raznim naljepnicama, nalazi se nekoliko motora zatečenih usred operacije. Doktor Tonči i njegov pomoćnik strpljivo, svojim pažljivim prstima prekrivenima tragovima motornog ulja, spajaju mnoštvo sitnih dijelova u predivne brzinske strojeve. Okruženi jednostavnim alatom i gomilom prljavih krpa, djeluju pomalo nestvarno. U njihovoj radionici vrijeme protječe sporo. Uz neizbježni macchiato i Cedevitu i za vas što već pijete, provest ćete nekoliko ugodnih sati u carstvu velikih i malih zupčanika, mirisa benzina i ulja i jedinstvenog osjećaja da tu pripadate. Doduše, to će vas zadovoljstvo koštati malo više no što bi koštalo negdje drugdje (čitaj: sterilnije), ali svakako je toga vrijedno.

Shvatio sam da i ja, zapravo, imam radionicu majstora Tončija. U mojoj malenoj, prljavoj garaži, naravno. Često provedem skoro cijeli dan okružen prljavim krpama, raznim razbacanim dijelovima bicikala i motocikala, pivom. Također sam shvatio da nisam u tome jedini. Netko možda nema kutak u kojem održava svoj motor, ali zasigurno ima jedno posebno mjesto. Na tome se mjestu događa nešto puno više od običnog podmazivanja i zatezanja vijaka. Mjesto je to gdje se događa – meditacija. (Nadam se da ste se prestali smijati) Ozbiljno! Pogledajte samo! Svi se ponekad izgubimo na nekoliko trenutaka. Svi ponekad nestanemo iz stvarnoga svijeta i odemo „čistiti lanac“, „peglati“, „zaliti cvijeće“. Razlika je jedino što neki to čine u slobodnim trenucima, dok su drugi uspjeli od toga učiniti svoju profesiju.

Želim li postati sljedeći majstor Tonči ili sljedeći Shinya Kimura, japanski umjetnik izrade motocikala?

- Ne!

Učinim li svoje utočište, svoju Bat – špilju, mjestom svakodnevnog boravka, prestaje li to biti utočište? Odgovor mi je najbolje dao jedan mehaničar, zaposlen u brodogradilištu. Zagledajući u besprijekorno održavan motor njegovog Fiće, upitao sam ga uživa li u svome poslu. Na moje čuđenje, odgovorio je – Ne. Održavanje motora svojega Fiće pričinjavalo mu je zadovoljstvo. Isti posao u brodogradilištu činio mu se mukom.

Rijetki su ljudi koji su u potpunosti zadovoljeni jednom stvari u životu. Većini nas, potreban je neki, makar i lažni, osjećaj slobode, mjesto gdje prestaju pravila vanjskoga svijeta. Mene takvo mjesto prati cijeli život. Možda je mijenjalo oblik i ime, ali uvijek je bilo tu. Još uvijek osjećam potrebu zavući se pod stolić u dnevnoj sobi maloga stana. Razlika je jedino što se više u taj svijet ne povlačim sam.

Možda ljudi koji žive u svojoj radionici i žive za nju, ljudi poput Shinye Kimure, stvarno uživaju kao što kažu, a možda, potajno u dubini duše priželjkuju biti računovođe ili radnici na šalteru banke.

Ne želim suditi o prirodi veze Batmana i Robina, ali ja sam mislio na povlačenje u Bat – špilju sa svojom curom.

SUZUKI, DUCATI, YAMMM… NE, NE, NE!

Ducati, Suzuki, MZ… ne, ne, ne! Uh! Ne mogu odlučiti koji mi se motor najviše sviđa, koji je drugi, treći… Kako da saznam koji je proizvođač najbolji na svijetu?

Često čitam o najboljih 10 motora ikada. Vidio sam čak i cijele dokumentarne emisije koje se bave tom temom. No, nikada nisam pokušao složiti svoj popis. Nikada čak nisam pokušao zamisliti koje bih sve aute ili motore imao u svojoj, mjestom i novcem, neograničenoj garaži. Kad biste me pitali da vam bez razmišljanja nabrojim deset najželjenijih vozila, vjerojatno bih rekao – Sve! Znam, odgovor je pomalo u stilu Chuck Norrisa, ali stvarno ne bih mogao izdvojiti određen broj strojeva, jer uvijek bih želio još samo onaj jedan… Ovakvo ponašanje zovem Gran Turismo sindrom. Taj naziv koristim jer sam primijetio da sam, igrajući prve verzije igre Gran Turismo, često dolazio u situaciju kad bih popunio svih sto mjesta u garaži i nakon toga jednostavno nisam znao koji bih automobil prodao kako bih napravio mjesta za neki novi. Jednostavno, želio sam ih sve.

Ipak, postoje proizvođači koje volim malo više od ostalih. Poput roditelja koji neku od svoje djece voli više od ostalih, uvijek bih stavio Porsche ispred Ferrarija, Suzuki ispred Honde. Najbolje od svega je to da za ovo nemam nikakav racionalni razlog. Porsche u školi nije bolji od Ferrarija, a Honda nije neposlušnija od Suzukija. Možda je raspored takav jer mi se više sviđa kako zvuči riječ Porsche nego riječ Ferrari (izgovaram ga „fa-ra-riiiii“ uz obavezno mahanje desnom rukom).

Kao klinac, navijao sam za Suzuki u Moto GP-u. Naravno, ne zato jer me impresionirao opaki RG s četiri ispuha ili jer mi je tata vozio suzukija. Jednostavno, volio sam izgovarati prezime Kevina Schwantza i volio sam piti Pepsi. Srećom sam počeo navijati za Suzuki baš za vrijeme sponzorstva Pepsija. Bio bih premalen za Lucky Strike. I tako, ljubav prema Suzukiju je ostala. Više ne trčkaram po selu i vičem „Švanc, Švanc, Švanc, Švanc“ ali Suzuki mi je još uvijek jako drag. Zapravo, da nisam kupio Ducatija, vjerojatno bih vam sad pisao upravo kao vlasnik Suzukija. Hm – kad malo razmislim, drago mi je i da mi starci nisu bili gastarbajteri.*

Moja priča o naklonosti prema nekom proizvođaču nije samo moja. Priča je to svih nas. Svatko ima neki razlog zašto je izabrao baš taj model motocikla, a razlog su nam dali sami proizvođači. Pitate se kako?

Cilj je svakog proizvođača prodati što više svojih proizvoda. Kako bi se povećala prodaja, proizvod se mora kvalitetnije reklamirati. Kod motocikala i automobila najbolja je reklama – pobjeda na utrci. Privjesak na ključu mojeg Ducatija podsjeća me na osvojen naslov prvaka 2007. godine. Boje posebnih izdanja Yamahinih motocikala podsjećaju nas da su osvojili svjetsko prvenstvo 2009. Čak i neki dio motora ili neka tehnologija ugrađena u motocikl vrišti kako je to upravo skinuto s njihovog pobjedničkog modela. To čini njihove proizvode popularnima. Plodna povijest je ono što kupcima daje osjećaj pripadnosti pobjedničkoj strani i uvjerava ih kako su kupnjom baš tog modela napravili jedini ispravan potez. Ostali su smeće! Ili možda…

Nisu! Vjerujem kako ne postoji i jedan proizvođač motocikala koji se ne može pohvaliti nekom gigantskom pobjedom na nekom natjecanju gdje su preživljavali samo najčvršći, najjači, najveći, najuporniji, najdlakaviji… najbolji. Dokaz su mojoj priči MZ i Jawa. Proizvođači omraženi kod većine motorista, a meni tako dragi. Razlog njihovoj omraženosti je što je u njihovim razvojnim odjelima netko zaboravio okretati listove na kalendaru. Tehnologija koju su do jučer koristili ti proizvođači odavno je zastarjela. Današnjim razmaženim korisnicima vozila na kotačima to jednostavno nije dovoljno dobro i to je razumljivo. Rijetko se tko danas želi voziti umazan motornim uljem i s hrpetinom alata privezanom za motocikl. No, jesu li zbog toga nekadašnji predvodnici razvoja u svijetu motociklizma i automobilizma osuđeni na propast? Srećom, ne.

Postoji dovoljno velik broj ljudi koji zna zašto pojedini modeli MZ motocikala imaju one predivne čepove rezervoara s nekoliko ugraviranih godina na njima, zašto mehaničari u spidveju za kvarove kažu: „To ni tak strašny“ i zašto je Volkswagen godinama morao slati novce u češke planine. Problem kod motocikala koji više nisu popularni nije u tim motociklima, nego u ljudima koji ih ne vole. Svatko je imao svojih petnaest minuta slave na moto sceni. Prisjetite se toga.

„Što sad ljubav ima s tim?“ rekao bi Konfucije…

*Proguglajte što na njemačkome znači „Schwanz“

COFFEE AND CIGARETTES …I MOKRA KRPA

„Kako čistiš motor?“ priupita me vrijedni majstor pričvršćujući posljednje dijelove mojeg motora nakon obavljenog servisa.

„Spužvom i krpom.“ odgovorim u čudu.

„Dobro je. Ne vole baš pranje pod velikim pritiskom.“ reče majstor, povlačeći zadnji dim svoje cigarete.

Bio sam ponosan na svoj odgovor. Izgleda da, na kraju, ipak nisam na putu da postanem jedan od onih koji svoje metalne ljubimce drže u spavaćim sobama, dok žena spava u kuhinji na kauču. Nisam postao stidna uš, kako bi se to stručno reklo. Bio sam potpuno normalan vlasnik koji se primjereno brine za svoj motor. Veliko olakšanje. Toliko veliko, da sam sa zadovoljstvom nastavio dugotrajne procese skidanja blata, kočničke prašine i ostalih neprijatelja sjaja mojeg crvenog Monstera. Kako sam počeo? Jednostavno.

Kupivši motor dok još nisam imao položen vozački ispit kategorije A, jedina stvar koja mi je preostala bila je gledanje u parkiran crveni stroj na sredini moje garaže. Prijatelj koji mi je motor dovezao bio je jako nepažljiv tijekom puta iz Zagreba do sela mojeg na brdašcu. Nije se trudio izbjegavati mušice, leptire i ostala leteća stvorenja i nakupio ih je popriličnu količinu po mojem tek kupljenom stroju. Lagano odrađujući sate vožnje u autoškoli, vraćao sam se kući i gledao u crveno, talijansko stratište hrvatske zrakoplovne faune. Prijatelji su, naravno, dolazili pogledati moj novi motor, ali redovito je prvi komentar bio o – mušicama. Prekipjelo mi je! Uzeo sam malo tople vode, šampona za aute, krpu i krenuo na posao. Posao, koji se pokazao puno većim nego se činilo na prvi pogled. Vruć, ljetni dan i dolazak prijatelja uzrokovali su otvaranje piva i nastavak čišćenja uz ugodan razgovor. Slijedila je cigareta, pa kava, opet cigareta i prošao je cijeli dan. Jako ugodan dan, primijetio sam.

Prva vožnja po kiši dovela me do očaja. Blato, pijesak i, naravno, mušice, okovali su moj motor još jednom. Ovaj put bio je to teži slučaj. Poučen iskustvom da uz otvoreno pivo uvijek netko „slučajno“ naiđe, parkirao sam motor, otvorio pivo i započeo čišćenje. Krilca za hlađenje cilindara vapila su za jakim mlazom vode koji bi ih oslobodio blatne napasti. Moji pivski sugovornici nisu bili od prevelike pomoći, a i malena spužvica polako je posustajala u svojim naporima. Nisam se pokolebao. Čišćenje je trajalo dva dana. Bilo je mukotrpno i prljavo, ali uspio sam. Motor je ponovno bio kao i moj bankovni račun – očišćen. No, zašto sve ovo pišem?

Vrijeme je zime. „Sretnici“ koji, kao i ja, žive u Slavoniji i posjeduju cestovne motore, spremaju svoje ljubimce na hibernaciju, zimski san. Da bi naši motori, zajedno s prvim visibabama i jaglacima, na proljeće mogli vedri i odmorni izići van iz mračnih garaža, potrebno je znati i kako ih pravilno pripremiti. Svježi bajkeri, poput mene, to ne znaju. No, sve se hoće, kad se može, rekao bi Konfucije.

Vjerovali ili ne, najveći prijatelj novopečenim bajkerima s novim motorima je malena knjižica koju dobijete uz motor. Njezino je ime Priručnik i sasvim je ugodno štivo. Priručnik će vam pomoći puno više i stručnije nego Onaj-Lik-S-Foruma-Što-Zna-Sve. Vjerujem da sam, kao i većina, otkrio to na teži način.

Moje se znanje o spremanju motocikla preko zime sastojalo od toga da motor mora biti čist i da bi ga bilo dobro podići u zrak. Neki su još i rekli kako bi bilo dobro napuniti rezervoar goriva do vrha i motor nečime i prekriti. Motor sam već očistio. Postao sam vrlo vješt u tome, a prazna pivska gajba je to i potvrđivala. Prednji i zadnji sam stalak za motor, popularne „štendere“, već dulje vrijeme planirao nabaviti, a sad je i pravi trenutak za to. Natočio sam rezervoar do vrha, postavio motor na „štendere“ i zadovoljan zaključao garažu. Pa ipak, zadovoljstvo je brzo nestalo. Zanimalo me moram li prekriti motor, može li nastati kakva šteta ako motor stoji nepokriven u grijanoj garaži ili će samo biti prašnjav. Sjetio sam se Priručnika.

Ducati Monster 695 ima plastični rezervoar za gorivo. Ispod rezervoara se nalazi akumulator, kojeg priručnik preporučuje izvaditi ako motor dulje vrijeme stoji. Pun rezervoar goriva ne može se podići i osloboditi put do crne kutijice koja čuva struju.
„Lijepo sam započeo.“ pomislih. Također, shvatio sam i da plastični rezervoari za gorivo ne mogu zahrđati čak i ako su prazni. Svašta čovjek nauči, možda bi rekao Konfucije.

Ove sam godine pametniji. Priručnik sam pročitao od prve do zadnje stranice. Nakon savjeta s vrijednim majstorom iz servisa, spremio sam motor prema postupku iz Priručnika, ali uz nekoliko mračnih tajni koje mi je vrijedni majstor odao. Provjerio sam tlak u gumama, podmazao sve što se podmazati mora, provjerio sva crijeva, žice i spojeve. Naravno, motor sam prethodno očistio, prazna pivska gajba to potvrđuje. Na kraju, poželio sam motor i prekriti nečim kako bi ostao sjajan sve do proljeća. Kupovina cerade ili nekog drugog tvorničkog prekrivača činila mi se pretjeranim za motor koji stoji u grijanoj garaži, pa sam rješenje potražio drugdje. Našao sam ga u poljoprivrednoj apoteci u vidu nekog prozračnog materijala poput umjetno stvorene paučine. Činio mi se odličnim. Zrak je nesmetano prolazio kroz njega, a bio je neusporedivo jeftiniji od najjeftinijeg prekrivala za motore. Jednostavno sam izrezao potrebne dimenzije i prekrio motor tom najlaganijom dekicom na svijetu. „E tako se pravilno sprema motor.“ rekoh sam sebi. „Prvo se pravilno informiraj, a onda radi.“

Mjesec kasnije, pročitao sam, na vrećici u kojoj je „paučina“ došla, kako služi za izradu plastenika za povrće i kako odlično zadržava vlagu.
Nadam se da na proljeće neće osvanuti priča naslova „Ducati boje kawasakija“
Konfucije, isprika ako sam što krivo naveo.

ODMAH IZA BRDA

Čini se da „oni dani“ dolaze, zapravo, svima, a ne samo njima. Jedina je razlika u rasporedu, tj. vremenskim intervalima u kojima „oni dani“ dolaze. Nekome ti dani dolaze svaki mjesec, nekome su svaki dan, nekome dolaze dva puta godišnje, a nekima, opet, samo jednom u godini. Motoristi najčešće spadaju u posljednje dvije kategorije (iako mislim da ih se određen postotak prepoznaje i u onoj prvoj). Naravno, govorim o redovnim servisima naših ljubimaca.

Oni sretnici koji vole vožnju, a voze motore čiji su servisi i dijelovi povoljniji, svoje pile vjerojatno servisiraju dva puta godišnje. Mislim na motore kojima je propisani servisni interval 6000 kilometara. No postoje i motori koji dolaze s nešto višom prodajnom cijenom, nešto višom cijenom servisa i rezervnih dijelova, ali zahtijevaju tretman kod vašeg najdražeg servisera samo jednom godišnje. Uzrok tome je servisni interval koji je obično od 10000, pa i do 12000 kilometara kod nekih proizvođača. Pripadam, srećom, u skupinu od 12000 kilometara. Zgodno, zar ne.

Prilikom kupovine motora, važemo puno bitnih stvari. Nekome je važna cijena motocikla, nekome servisna mreža, nekome cijena održavanja, nekome izgled, a nekome je važno hoće li susjed biti zavidan. Nedostupnost i udaljenost servisa može predstavljati veliki problem, ali može biti, kao u mome slučaju, razlog za cjelodnevnu feštu.

Približio mi se dan prvoga servisa. Pod crnim nogama mojeg crvenog brundavca prošlo je oko 700 kilometara i bilo je vrijeme za obaviti ono što se obaviti mora. Moje malo, slavonsko selo poprilično je udaljeno od velikog Zagreba, mjesta jedinog ovlaštenog servisa u Hrvatskoj. Srećom, posao kojim se bavim ostavlja mi svake godine, pred početak moto sezone, nekoliko slobodnih dana. Naravno, servis sam planirao obaviti u to vrijeme. No, izgleda da gospodin Vakula i gospodin Sijerković nisu bili svjesni da mojem dvokotaču treba malo njege i ljubavi. Cijeli su taj tjedan najavljivali kišu i hladno vrijeme. - Pih! Kao da me malo vode i hladnoga zraka može spriječiti da odjašem preko brda, na 200 kilometarski put. Na kraju, pa potičem s Kupresa. Mi preziremo hladnoću.

Ugovorio sam termin. Sutra, u 6 ujutro, krećem na put. Krećem rano, jer nikad nisam tom cestom samostalno prošao, a računam da bih se jednom trebao i odmoriti. Moje vozačke vještine još su bile na zavidno niskoj razini i vožnja me jako umarala. Spremio sam si bocu vode, servisnu knjižicu, buket bijelog luka za jednu mladu damu koju sam također trebao posjetiti toga dana (da, znam, čudan ukus ima) i kutiju cigareta. Bio sam spreman.

Nisam bio spreman. Put do obližnje benzinske je jako kratak, a ja sam već promrzao. Zatvoren u kacigu, dah mi se kondenzirao po viziru i slijevao u velikim kapljicama. Nije bilo dobro. Svaki mi je komadić hlada na cesti predstavljao instant sibirsko iskustvo. Cestom sam išao kao Ivica Kostelić, u slalomu tražeći mršave tračke sunca. Kako li će samo luk reagirati na ove skokove temperatura, stalno mi je prolazilo kroz glavu. No, trajalo je samo pola sata. Sunce je već poprilično visoko na nebu i počelo je grijati. Vozim se bez grozničave drhtavice. Krajolik je prelijep. Zavojita me cesta vodi kroz veliku šumu, a maleni nas potok prati u stopu. Lagano vozim i pokušavam odraditi prolaske kroz zavoje najbolje što mogu. Cesta je prazna i jednostavno je kao stvorena za učenje.

Neugoda u sjedećem dijelu mojeg tijela upozorava me da bih trebao napraviti pauzu. Mislim da sam prešao pola puta. Luk u ruksaku još uvijek dobro izgleda, pa palim cigaretu i naručujem piće. Provjeravam motor, oblačim opremu i nastavljam put. Natočio sam i goriva, jer nemam pojma koliko sam potrošio, koliko će mi još trebati. Dobro je da sam to napravio. Radovi na cesti skreću me na neke sporedne, neoznačene ceste. Skrećem za Sisak i vozim pola sata u krivom smjeru…

Servis je prošao dobro. Glavni je majstor polako pregledao cijeli motor, otklonio sitne nepravilnosti, upoznao me s pravilnim održavanjem i nekim tajnama koje pozna, a sve to kroz nekoliko sati provedenih uz piće, dim cigareta i ugodan razgovor. Dan se polako primicao kraju, a ja još nisam posjetio mladu damu s početka priče. Provjeravam luk. Nažalost, oluja koja se primicala i dvjesto kilometara do sigurnosti moje garaže, nagnalo me da mladoj dami otkažem, a buket svježeg, mladog bijelog luka vratim kući.

Na kraju, nakon priče o luku, Kupresu i borbi čovjeka s prirodnim elementima, mogu zaključiti da sam se odlično proveo. Naučio sam mnogo toga taj dan. Neke od naučenih stvari bile su čak i korisne. No, ono najvažnije što sam spoznao toga dana je da nije važno je li vam servis jako blizu ili je vrlo udaljen. Nije bitno ono što vas okružuje, nego ono što vi učinite kako bi ste iz toga izvukli najbolje. Bitna je volja. Odlazak na relativno udaljen servis, pretvorio sam u jednu lijepu vožnju, u jedan lijepi dan. Taj dan ne mora, kao u mojem slučaju, biti usred tjedna. Servisi rade i subotom. Cijene, troškovi i dostupnost održavanja bitne su točke kod kupnje motocikla, ali ne moraju biti i presudne.

Konfucije je jednom rekao kako svaka budala ima svoje veselje. Svatko od nas ima razloge za svoje postupke kod odlučivanja o svojem bajkerskom životu. Bitno je da nam oni budu više zvijezda vodilja, nego kamen opterećenja. Mislim da bi užitak vožnje trebao odnijeti prevagu na bajkerskoj „za i protiv“ klackalici. Konfucije, ispričavam se zbog lažnog citata.

PRIJEĆI NA TAMNU STRANU

Kazaljka okretomjera polako je prošla broj 7. Ulazi u područje koje ne posjećuje tako često. Nemam pojma koliko brzo idem! Nemam pojma u kojem je mjenjač stupnju. Zapravo, jedino što u tome trenutku znam je da dugačka uzbrdica polako postaje sve kraća, a moj se ducati vrti kao nikada do sad. Tresem se…

Dragi čitatelju, upravo si proživio zadnju sekundu prije dostizanja maksimalnog broja okretaja motora mojeg Ducati Monstera 695. Iznenadan pad snage i prestanak ubrzanja, crni Hornet 600 polako prolazi kraj mene i odjednom neki čudan mir. Nastavljamo put kao da se ništa nije dogodilo. Kao da se sekundama ranije nije događala prava erupcija adrenalina. Nikad u životu ne bih mogao zamisliti nešto slično. Zašto? Odgovor je vrlo jednostavan.

Motor sam kupio krajem sezone 2008. godine. Nikad prije nisam sjeo na motor. Naravno, tu ne pribrajam vožnju tatinog prastarog Puch mopeda, tamo sredinom osnovne škole. Jednostavno, motore sam potpuno zaboravio. Zapravo, ono što me oduvijek istinski zanimalo bili su auti. Stari, novi, brzi, spori, veliki i mali auti. Sve sam ih volio. No, jednoga dana došao mi je prijatelj s viješću da kupuje motor, a uskoro je došao i s viješću da je motor i kupio. Polako me uvlačio u svijet s dvostruko manje kotača nego bi trebalo biti. Počeo sam sa zanimanjem gledati tu njegovu hondu. Počeo sam odlaziti na moto susrete. Počeo sam čitati moto časopise. No, ono najvažnije, počeo sam opet sanjati o Emzi! MZ ETZ 251 bio je vrhunac mojeg života u osnovnoj školi. Bio je kul, bio je brz, bio je predivan, crven, skup, smrdljiv, velik, bio je sve ono što će mi ikada trebati. Naravno, ovo je potpuno normalno razmišljanje za frajera iz četvrtog be, ali kad o tome ponovno počne razmišljati neki lik koji ima skoro tri banke… e, to je već materijal za psihoanalizu. Ili možda nije?

Postao sam novopečeni bajker. U procesu transformacije običnog mene u mene bajkera, dogodio se bezbroj smiješnih situacija, pogrešaka, sretnih trenutaka, tužnih trenutaka. U nekima sam od tih trenutaka poželio odustati od svega, u nekima sam bio najsretniji na svijetu. Nažalost, Emzu si još nisam pribavio. Umjesto njega, garažu mi krasi jedan drugi, zrakom hlađeni, crveni ljepotan. Naravno, još uvijek sam u potrazi za tim savršenim, originalnim, neoskvrnjenim primjerkom istočnonjemačke motoindustrije. No sad, kako privodim kraju prvu godinu bajkerskog staža i otkrivam svu veličinu i sve pravce moto svijeta, krug sam želja proširio i na Jawu 350 TS, Cagivu Elefant…

Cijeli jedan potpuno novi svijet otvorio mi je internet. Dao mi je uvid u neke nove, kod nas, egzotične pravce motociklizma. Pokazao mi je da je motocikl održao veliki dio one mistike i karizme koju su imali strojevi pogonjeni motorima s unutarnjim sagorijevanjem, tamo na samim početcima. Za razliku od automobila, koji su postali samo još jedan od kućanskih aparata, motocikl je ostao prijevozno sredstvo prvenstveno okrenuto užitku. I dok automobil svojeg vozača pokušava što više udaljiti i isključiti iz procesa voženja koristeći sve svoje izolacije, sigurnosne sustave i ostala neuzbudljiva čuda, motocikl od vas traži da se priljubite uz njega, da ga osjetite, da se stopite u jedno. Taj prvi, svjesni osjećaj razlike u vožnji automobila i motocikla nikada neću zaboraviti. Bio sam oduševljen količinom posla koju sam morao obaviti kako bih pravilno prošao zavoj. Međugas kod prebacivanja u niži stupanj i redoviti, tihi pucanj iz dvije serijske ispušne cijevi svaki me put pretvarao u malo dijete koje je željelo još, još i još. Najbolje je od svega što se sve ovo događa na najnormalnijoj cesti, držeći se propisanih ograničenja brzine. Zamislite samo što bi se događalo na trkaćoj stazi.

Trkaćih staza za motore imamo samo dvije vrste: one velike i asfaltirane i one razrovane, što idu uzbrdo. Naravno, ovako sam mislio prije nego sam se upustio u svijet motora i njima pripadajućeg djelića interneta. Otkrio sam, naime, postojanje motociklističkog sporta koji se naziva flat track. Sport, koji je vjerojatno najjeftiniji sport povezan s motociklima ikada izmišljen, potpuno me zaokupio. Retro izgled i jednostavnost tih strojeva me fascinirala. Ovalna staza, po kojoj se trkači voze u smjeru suprotnom od kazaljki na satu, savršeni je spoj jeftine izgradnje i još jeftinijeg održavanja. Sport, koji je u Europi još u povojima, čini mi se odličnom zabavom i vrlo pristupačnom ulaznicom u svijet moto natjecanja, svijet moto zabave.

Motocikli su zauzeli jedno od direktorskih mjesta među mojim interesima. Fasciniranost tim svijetom, koji mi je do nedavno bio potpuno stran, raste svakim danom. Potraga za onim Emzom s početka priče još uvijek traje, a nadam se da će i jednoga dana završiti, naravno, kupovinom upravo onog savršenog primjerka kojeg sam toliko željno sanjao. Vjerujem da će nekima moja želja za vožnjom starog, potrošenog motocikla biti pomalo čudna, ali postoji jedna rečenica koja taj poriv savršeno objašnjava. Našao sam je kao naslov teme u jednom odličnom, malom moto časopisu, specijaliziranom upravo za onaj flat track, koji me toliko opčinio.

Jesam li pogriješio što sam prešao na Tamnu stranu? Hoću li pogriješiti ako kupim Emzu? Hoće li itko pogriješiti ako zajaši bilo kakav, pa i najlošiji motor? Mislim da je odgovor na sva pitanja: Ne. Ona rečenica, koja sve to opravdava, zbog koje ostaješ bajker i u dobru i u zlu, kaže:

„Nije važno ono što voziš, nego kako to voziš“