Mi smo u garaži

...a vani je snijeg.

SS

SS? SS! Zanimljiv spoj dva obična slova, zar ne? Tako blijedo zvuče kad su sami, a tako moćno kad se upare, kad su u tandemu.

Što li je prva stvar na koju pomislite kad začujete ta dva glasa? Pomislite li na Mister Noa i njegovog kompanjona Krugera zvanog Eses? Pomislite li, možda, na plavokose, uredne mladiće, visoke najmanje 178 centimetara, s malenim, metalnim Jolly Rogerom na kapama?

Prije nego me prijavite policiji zbog širenja nacističke propagande, zastanite na trenutak i razmislite gdje ste još čuli za SS, osim u zastrašujućim pričama iz Drugog svjetskog rata. Konfucije bi rekao – Ne znam! Prestani kenjat i počni pisat o autima i motorima već jednom!

Pa dobro, dosta lekcije iz povijesti. Ono što me stvarno nagnalo na trošenje papira (Tekstove pišem drvenom olovkom u bilježnicu od žućkastog papira.) ta je magična kombinacija vijugavih slova u auto i moto svijetu.

Davati nazive automobilima i motociklima oduvijek je bio krvav posao. Nazvati svoj automobil maštovitim imenom bilo je teško jer, naravno, vlasnici su tadašnjih radionica ujedno bili i inženjeri i marketinški stručnjaci i dizajneri, a vjerojatno i sve ostalo nakon što bi ih žena napustila jer nisu izlazili iz radionice. Zbog takve situacije danas imamo automobile nazvane jezičnim draguljima poput T, A, B, C, F, K, N, R ili 2,3,4,5. Također je tijekom tog paleozoika automobilske industrije bilo uobičajeno imenovati svoje automobile ili motocikle i brojem konjskih snaga koje je vozilo imalo. Srećom, zahvaljujući ljudima poput Emila Jellineka, automobili su počeli dobivati ljudska, većinom ženska imena. U slučaju Emila Jellineka, automobil je dobio ime Mercedes.

Lijepa ženska imena pristaju pristaju lijepim ženskim automobilima i lijepim ženskim motociklima. Kako onda nazvati neko vozilo koje nema namjeru biti obično, lijepo, ili što već, nego je zamišljeno da bude posebno, brzo i opasno? Jednostavno, trebamo ga nazvati onako kako je vozilo i zamišljeno: posebno, brzo i opasno. Trebamo ga nazvati – SS.

Prolistate li na trenutak svoju auto moto enciklopediju koju tako vrijedno gradite u prostoru između tjemena, vrata i lijevog i desnog uha, shvatit ćete da su nazivom SS zvani samo najbolji od najboljih, samo creme de la menthe* svijeta na kotačima. Osim u slučaju Swallow Sidecar Companyja iz Coventryja, SS obično iza sebe krije riječi Super Sport. Ducati SS, Mercedes SS, Chevrolet Camaro, Chevelle, El Camino, Monte Carlo, Nova i Impala SS nose Super Sport naziv. Ford svoje najbolje modele često označava imenima povezanima sa zmijama pa tako novi Mustang Shelby GT500 krasi dodatak Super Snake, a Ferrari je na svoj 348 1992. godine nalijepio naziv Serie Speciale i tako označenog proizveo u 100 primjeraka. Jedino je onaj nesretni Swallow Sidecar Company, kasnije SS Cars, još kasnije Jaguar Cars, bio primoran odustati od svojeg imena jer je odjednom izgubilo svoje kul. Naime, bilo je nezgodno prodavati aute imena SS u Velikoj Britaniji. Pogotovo ako je vrijeme u pitanju bilo početak Drugog svjetskog rata. Zapravo, ne znam bi ste li mogli prodati i dimljenu kobasicu u Velikoj Britaniji u to vrijeme kad bi ste joj skratili naziv.

Što god značila, SS oznaka uspjela je sačuvati svoju nedodirljivost na tronu automobilskih oznaka. Čini se da je svaka GTI, GTS, RS, TT ili koja druga, nekada posebna, a danas obična sportska oznaka bila zloupotrebljena na neki način zbog zarade gramzivih proizvođača. Možda tu nedodirljivost SS oznake možemo zahvaliti upravo Schutzstaffelu Adolfa Hitlera koji je svojim SS znakom utjerao strah od slabe prodaje proizvođačima velikoserijskih vozila. Zaista, mislim da bi se Mazda 3 SS teško dokopala vodećeg mjesta na prodajnoj ljestvici u Izraelu, kao što je to napravio model bez Super Sport pridjeva.

* creme de la menthe – potražite „Del's Lingo“ na Googleu

Church of Choppers

Dobri ljudi iz Amerike poslali mi svoje naljeknice.
Church of Choppers

Steampunk?

Nastavak:

Vrijeme je...

...predivno


...za vožnju


...za mali odmor od pisanja

HH:MM:SS

06:58:42
Put usput

NA BENZINSKU PO – SOK

Uzrok su pojave grbe na leđima, uzrokuju neplodnost kod muškaraca, lome vam kosti, gule vam kožu, prosipaju znoj. Svejedno, velik ih broj ljudi bezrezervno voli. Velik broj ljudi izvan Hrvatske, zapravo. Naravno, riječ je o biciklima.

Na satu psihologije, za vrijeme studiranja, čuo sam kako je crtanje vještina koja nas većinom zanima samo u djetinjstvu. Rijetkost je da netko, uz igranje, zadrži potrebu za crtanjem. Kad „narastemo veliki“, razvijemo drugačije, odraslije zanimacije poput razvoda, gledanja sapunica, dizanja kredita. Gluposti poput igranja i crtanja ostavljamo iza sebe. Također, stvar koju većina ljudi ostavlja iza sebe skupa s djetinjstvom je – bicikl.

Bicikl je, osim ako niste sin nekog tajkuna, vjerojatno prvo prijevozno sredstvo koje ste željeli. Prva je to stvar koja vam je odlijepila noge od zemlje i podarila vam malo „kotrljajuće“ brzine. No, kao što se tako jarko želi, bicikl se isto tako brzo i temeljito zaboravi. Meni se to dogodilo početkom srednje škole – školski autobus, Dr. Martens čizme i pivo učinili su bicikl suvišnim u mom „odraslom“ životu. Srećom, bicikl sam, nakon puno vremena, ponovno otkrio.

Isprva mi je važno bilo samo da se kreće. Isluženi, plavi tricikl susjeda Saše savršeno je poslužio. Kasnije sam dobio UNISovu Violetu, zatim Rogov BMX, a na kraju, sredinom osnovne škole, neki talijanski mountain bike. Jednako kako su trendovi dolazili i prolazili, tako sam i ja mijenjao svoje bicikle. Danas sam opet na početku. Opet mi je važno samo da mogu, poput Gallilea, reći: Ipak se kreće! Moj ponovni ulazak u biciklistički svijet je polagan.

Bicikl je u sadašnje vrijeme gotovo u potpunosti izgubio funkciju primarnog prijevoznog sredstva. Za udaljenosti koje suvremeni čovjek danas svakodnevno prelazi, bicikl je prespor i preneudoban. U vožnji vas ostavlja nezaštićenima od hladnoće, kiše, vjetra, prašine i štotijaznam čega sve još. Zbrojimo li to s većom kupovnom moći običnog radnika, dobivamo vrlo dobar razlog za prelazak s bicikla u automobil. Ispred tvornica su nestala ona nepregledna lebdeća parkirališta za bicikle gdje vlasnik svoj stroj objesi prednjim kotačem o kuku. Ta su masovna vješališta zamijenjena još većim i nepreglednijim asfaltiranim prostranstvima, pravilno prošaranim bijelim crtama, do maksimuma ispunjenima malenim i jeftinim limenim kutijicama. Ne jeftinima poput bicikla, ali uz otplatu od sedam godina… Napokon, prirodno je čovjeku da se mijenja i stoga je prirodno da mijenja i svijet oko sebe, uključujući parkirališta. Suvremeni čovjek ima sve veću potrebu za kretanjem. U jednom danu vjerojatno posjeti više mjesta nego je čovjek prije pedeset godina posjetio u jednom tjednu. Živimo li na selu ili u nekom prigradskom naselju, vjerojatno je da bicikl neće zadovoljiti potrebe za brzim kretanjem između naših točaka interesa, poprilično udaljenih u takvim područjima. S druge strane, u gradskim sredinama, gdje gustoća naseljenosti može i po stotinu puta nadvećati gustoću naseljenosti sela, a udaljenosti su bitno manje, bicikl odjednom pokazuje izvanrednu brzinu i praktičnost. Zbog očitih nedostataka automobila i javnog prijevoza, kratke od-vrata-do-vrata rute u gradskim područjima postale su zadnje utočište nerekreativnog biciklizma. Uz pokojeg djeda ili baku koji na prastarim Partizanima jezde svojim selima, jedini ljudi koji kod nas voze bicikle su poštari, smetlari i poneki student. Iako je korištenje automobila u današnjem svakodnevnom prometu postala neophodnost, čini se da se automobil koristi i onda kad nije prijeko potreban.

Većina gradskih automobilista sjedi sama u svojim skupo plaćenim ljubimcima čekajući, u dugim kolonama, zeleno svjetlo. Prtljaga im se često sastoji od nekoliko papirića i poneke dodatne stvarčice. Količina je to koja savršeno pristaje u ruksak. Možda bi bilo zgodno, jednog sunčanog dana, svoje papire i pizdarijice staviti u ruksak, ostaviti odijelo i uštogljenost kod kuće, i krenuti, onako iz zajebancije, biciklom na posao.

Motor trenutno ne vozim. Rukavice i kožna jakna namijenjeni vožnji na dva kotača stoje mi zbog toga na klocnama iza kuće. Kako ne bi bilo pošteno da nagovaram vas nekoliko čitatelja da radite gluposti, a ja u isto vrijeme sjedim u toplini svojeg auta s otplatom na sedam godina i ne radim te gluposti o kojima pišem, na posao ću krenuti biciklom. Čim prestane kiša, naravno. Nisam Danac. Pošto je vrijeme trenutno malo hladnije, čini mi se da će od tih osam i pol kilometara putovanja na posao nastati jedna lijepa priča …i upala mjehura. Mislim da vrijedi pokušati.

Umjesto kupovanja novih automobila kojima bi manje štetili Majčici Zemlji dok stojimo u prometnim gužvama, možda bi bilo ljepše poticati korištenje bicikla i izbjegavati gužvu uopće. Možda bi bilo zanimljivo živjeti život naopako i na posao ići biciklom, a automobil ostaviti za rekreaciju vikendom. Možda bi bilo zanimljivo umjesto po benzin, otići na benzinsku po – sok.
…ili po coffee to go, nakon što Vindiju prodaju Mađarima i dignu trošarine na sok od naranče.

HH:MM:SS

04:44:42
Kiša, Autoput, Turčin

PREOBRAZBA …ali ne ona Kafkina

Proizveden je 1979. U Zapadnoj Njemačkoj, proživio je većinu svog tihog života na putu za vinograd ili u toploj garaži. Pred kraj je života dobio drugog vlasnika i veliku rupu od hrđe na zadnjem desnom blatobranu. Poput duha, nestao u jednoj od mnogih „staro za novo“ akcija nekog auto salona. Nestao je za sto maraka.

Priča o Escortu dide Nedjeljka, vjerujem, priča je o bezbroj limenih ljepotana koji su završili svoj životni put na jednak način. Zapravo, možda „završiti životni put“ nije baš najtočniji izraz. Možda bi bolje bilo reći „nastaviti životni put“,

Slično nekom hindusu koji je imao sreće da se, nakon spaljivanja na obali Gangesa, ponovno pojavi na ovome svijetu, ali sad u obliku tigra, ili onog manje sretnog koji se pojavio u nekom nezgodnom obliku u jednako nezgodnom trenutku, poput Muje kad je htio biti car, pa se pojavio kao Franjo Ferdinand u jutro 28. 6. 1914., moj je nesuđeni Escort na vrlo sličan način postao dijelom nekog novog automobila. Mercedesa, ako je imao sreće – Opela, ako nije. Renault sigurno nije postao. A možda je, kao i kod ljudi, doživio pretvorbu u neku drugu vrstu. Možda je on sad jedna desetina seta noževa kojeg dobijete ako nazovete odmah broj iz reklame s Nove TV, ili je sad, u obliku nekoliko kilograma čavala, zakucan u krov nečije kuće. Nikad ne znaš što ti je sudbina pripremila. Jednako kao što su kršćani „prah bili i u prah će se pretvoriti“ tako i automobili današnjice od sirovine nastaju i, najzad, u sirovinu se pretvaraju. Zanima me govori li to radnik na preši, pa makar i u šali, kad pokrene svoj stroj i pretvori staru Bubu, Moskviča ili Katricu u jedno obično geometrijsko tijelo. Možda bi trebali. Ipak, ja se ne sjećam vremena kad sam bio prah, tigar u zoološkom vrtu u Zagrebu vjerojatno se ne sjeća vremena kad je potajno radio na odcjepljenju Pakistana, a mamina „vešmašina“ ne pamti vrijeme kad je, klizeći bokom, prolazila zavoje i skupljala kazne za prebrzu vožnju. Dobro, za „vešmašinu“ i nisam siguran da se ne sjeća svoje relijaške prošlosti, jer kad se centrifuga uključi…

Recikliranje je potreba današnjeg svijeta. Ponovno korištenje materijala za proizvodnju novih vrijednih predmeta stvarno ima smisla. No, čini mi se da taj smisao opstaje samo kad je u pitanju recikliranje predmeta koji su svoju uporabnu, umjetničku ili bilo kakvu drugu vrijednost izgubili. Oduzimanje bića nečemu samo kako bi smo toj masi atoma izmiješali redoslijed i nazvali drugim imenom – nema smisla. Možda je to samo reklamni trik, možda je to živa istina, da su moderni automobili ekološki prihvatljiviji od starih. Pogledamo li automobil kao gotov proizvod, kao sustav svih dijelova spojenih u zajednicu nazvanu automobil, zamijetit ćemo puno veću masu, puno veći broj dijelova, na kraju – puno veću energiju potrebnu za proizvodnju. Čini mi se da sve „čišći“ motori koji pokreću naše moderne automobile i nemaju baš previše smisla zbrojimo li sve potrebno da bi se od potpune nule izgradio gotov automobil. Možda je sve to samo lijepo upakiran poziv kojeg nam upućuju proizvođači, vlade naših zemalja i tko zna tko još – da kupujemo. Na kraju, nije li ekološkije kupiti jednom jedan automobil, motocikl ili što već želite i koristiti to vozilo dugi niz godina, bez „ekološki“ motiviranih kupovina novijih i za okoliš prijateljskijih vozila?

Vjerojatno si dugo vremena ne bih kupio novi automobil da me tada, prije više od deset godina, pomazila sreća i darovala mi stari, s rupom od hrđe na zadnjem desnom blatobranu, Escort dide Nedjeljka. Stari Escort, proizveden 1979. u Zapadnoj Njemačkoj, bio je prvi automobil kojeg sam samostalno i polulegalno vozio. S ružičastom potvrdom o položenom vozačkom ispitu u pretincu s dokumentima, ali bez vozačke dozvole, uživao sam cijeli taj tjedan u, do tada, neviđenoj slobodi. Odlazak u školu pretvorio se, ma zapravo bilo koji odlazak bilo gdje, pretvarali su se u festival užitka i sreće. Bili su to osjećaji koji se, na taj isti način, više nikada neće ponoviti jer je „ekologija“ transformirala moj maleni san u nekoliko stotina kila kockaste metalne sirovine.

Nije li bolje brinuti se za čistoću našeg svijeta na neki besplatniji način od kupovine novih automobila? Nije li bolje voziti stari Ford Escort MK1 umjesto novog Fiat Punta napravljenog od recikliranog Escorta? Moj odgovor znate.

ESC

Je li vam se, kojim slučajem, dogodilo da vozite jako, jako brzo i da zbog toga, na vaše veliko iznenađenje, upadnete u škakljivu situaciju, možda čak i kanal kraj ceste? Meni, bome, je. Jeste li tada, onako na rubu plača, poželjeli da niste tu? Ja, bome, jesam.

Suvozačko sjedalo njegovog Golfa GTI nije, iz nekog razloga, prihvaćalo kopču sigurnosnog pojasa.
„Nije ni važno.“ pomislio sam.
Nekoliko trenutaka kasnije, kako bi to rekla Milka Babović, prekrasna je srebrna karoserija radila veličanstveni trostruki aksl na potpuno suhom asfaltu višestrukih zavoja, prelazeći u solidno izvedenog ritbergera nad baršunastom travom suhog, potočnog korita. Pod tirkiznim slavonskim nebom, uz karakterističan zvuk lomljenja kojeg je odmah potom naslijedila potpuna tišina, srebrna se karoserija graciozno zaustavila. Prekrivena metaliziranim lakom i nježnozelenom travom, podarila je svojim putnicima priliku da iziđu… Negdje u svemu ovome, poželio sam – nestati.

Štrajherova crna honda, crna jakna i crna kaciga stopile su se u veliku crnu mrlju koja je plesala pred mojim očima. Upustio sam se u gotovo savršeno sinkroniziran ples s tom brzom, mračnom figurom. Gotovo neprimjetno, crna figura koju sam tako revno pratio, počela se udaljavati. Puštao sam gas. Štrajher je polako odmicao, a ja sam bio na rubu ludila. Loše popravljena cesta, s bezbroj tankih, duguljastih, glatkih trakica neke crne mase, pretvorila je moj lijepi Monster u zastrašujuće čudovište. Odjednom sam imao osjećaj da sjedim na pobješnjelom pavijanu koji je, umjesto vitamina, uzeo ecstasy …i hoda po žeravici. Da ne ostane samo na vijuganju, motocikl se polako kretao i prema vanjskom rubu zavoja, prema ogradi. Kasnije me Štrajher pitao jesu li mi smetale te skliske trakice. Rekao sam da jesu. On mi je odvratio da ih je i on osjetio, ali da ih je morao „staviti na ignore“. Ja sam, s druge strane, usred svega toga poželio – nestati.

Honda Civic Type R vrištala je Grobničkom stazom. Vozio sam kao u nekom bunilu. Uska kaciga i sjedalo, ogromna količina buke, nekoliko dana s premalo sna i asfaltno prostranstvo koje se rasteglo pred mojim skromnim vozačkim sposobnostima preopteretili su mi osjetila. Na raspolaganju sam imao tri kruga. Moj je zadatak bio svojim umijećem zadiviti kontrolora na suvozačkom mjestu. Naravno, nisam ga zadivio. U jednom od krugova, u jednom od zavoja, trkaći se automobil usmjerio prema vanjskom dijelu zavoja, na travu. U djeliću sekunde, pred očima mi se pojavilo bezbroj katastrofičnih slika razbijenog trkaćeg auta, mene kako u nevjerici sjedim u tom razbijenom autu, kontrolora kako biranim psovkama opisuje moju vožnju. U sljedećem djeliću sekunde, trkaći je automobil nastavio poslušno grabiti Grobničkim asfaltom i vrištati svojim suludim motorom. Vidjevši da sam se usrao od straha, kontrolor je, između bilježenja minusa, odmjerenim pokretom lijeve ruke gurnuo volan i vratio automobil na ispravnu putanju. Vratio je Hondu Civic Type R s puta uništenja, a mene iz mrtvih. U tome trenutku, kontrolor je vjerojatno htio da je u birtiji umjesto da bilježi minuse nekom nesretniku. Ja, u tome trenutku, želio sam – nestati.

Svježe pečena vozačka još se dimila iz stražnjeg džepa mojih starih, izlizanih hlača, dok sam pričao priču.
„…i kolona ispred mene, a murija mi je sve bliže. Izletim ja u suprotnu traku, a kako sam bio ispred brda, nisam skužio da mi s druge strane dolazi Opel Frontera. I PAF! Frontalka! …ali stisnuo sam „iskejp“ i ponovio utrku.“
U društvu koje me slušalo dok smo prije škole razmjenjivali sinoćnja iskustva igranja prvog dijela Need for Speed serije (Da, toliko sam već ostario!), bio je i jedan prijatelj koji je problijedio. Nije, jadan, stigao na početak priče i mislio je da prepričavam stvaran događaj. Nije čak ni čuo dio kad sam, da izbjegnem sudar, pritiskom na tipku Esc („iskejp“) jednostavno nestao.

Pripadam jednoj od generacija virtualnih trkača. Ponekad, u stvarnom životu, poželim da imam u blizini neku Esc tipku i jednostavnim pokretom jednog prsta riješim problem - nestajanjem.
Poželim stisnuti Esc.

TIMEOUT

Ide vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok. Izgleda da je i gospon Šenoa imao problema s registracijom svojeg motora.

Odjavit ću motor! – zvučalo je poprilično radikalno. No, zapravo nemam izbora. Stanje* u koje sam dospio rezultat je nesretnih događanja u našoj maloj turobnoj državi. Smanjenje plaće umjesto povećanja, razni porezi i porezići iscrpljuju me poput nekog nastranog parazita u mojem probavnom sustavu. Potrebnog novca nemam. Odjavit ću motor!

Krajem 2008. godine, odlučio sam kupiti motocikl. Krajem 2009. godine odlučio sam početi pisati o životu svježeg vlasnika motocikla i sretnim i nesretnim pizdarijama koje se meni, svježem vlasniku motocikla, događaju. Sredinom 2010. odlučio sam pisati i o automobilima i cijeloj kulturi koja je oko ta dva predmeta nastala. Nažalost, krajem 2010. godine, prisiljen sam napraviti stanku u motociklističkoj vozačkoj karijeri. Pisat ću nastaviti. Za olovku i malenu bilježnicu ipak ne treba puno love.

Uživam u auto i moto kulturi, ali na svoj način, naravno. Iako se ponekad ne slažem s nekim filozofijama ili čak nešto i potajno prezirem, naučio sam da se ništa, baš kao i kontrola proklizavanja u Ferrariju Mladena Grdovića, ne smije potpuno isključiti. Svaki oblik izražavanja u svijetu koji miriši na ulje, gorivo i gumu ima svoju vrijednost i zbog toga ga moramo i poštivati. Kako vrijeme protječe, postajem sve uključeniji i sve zadivljeniji tim kotrljajućim pogledom na svijet. Hoće li mi zbog toga nedostajati vožnja motorom ovim „neregistriranim“ vremenima?

Nažalost, imam samo jedno tijelo. Tijelo Apolonovog izvanbračnog sina**, doduše, ali svejedno samo jedno. Zbog tog hendikepa ne mogu voziti više od jednog vozila u isto vrijeme. Osim motocikla, posjedujem i dva automobila, a jednog od njih sam čak i prestao voziti. Također, posjedujem i bicikle koje također treba ponekad provozati. Na posljetku, čovjekove su noge, barem tako Darwin kaže, uz upravljanje kvačilom, kočnicom i gasom, stvorene i za hodanje. Možda vam čudno zvuči što jedan tako veliki zaljubljenik u vožnju voli hodati, no meni je to velika zabava. Čak mi je planinarenje, jedan vid hodanja, bio presudan čimbenik pri odabiru novog auta. Neobično je to, ljubav prema vožnji iskazivati – nevožnjom.

Nema, u stvari, ništa neobično u iskazivanju ljubavi na neobičan način. Muževi iskazuju ljubav ženama premlaćujući i ubijajući ih, hrvatine iskazuju ljubav domovini pljačkajući je, a navijači iskazuju ljubav klubovima paleći im stadione. Iako nisam tako napredan kao spomenuti stupovi našeg društva, mislim da bih i ja mogao iskazati ljubav na neočekivan način. Mogao bih ljubav prema vožnji iskazati – pisanjem. Mogu pokazati koliko volim automobile i fotografiranjem. Mogu iskazati svoju zadivljenost na bezbroj načina. Ipak, voziti je stvarno veličanstven osjećaj. Nikakav surogat ne može pružiti iste doživljaje. Pa ipak, kako bi to rekao Konfucije, ne mogu jesti sarmu cijelo vrijeme. Jednako kao što se red piva reže jednom žestom, i ja režem red vožnje – nečim drugim.

Napisao sam žalopojku o kratkom prestanku vožnje motocikla, a stalno govorim kako mi nije žao. Iako motocikl svake godine spremim u garažu na nekoliko mjeseci, ovaj put osjećaj je težak zbog papirologije kojom je sve popraćeno. Zbog jako nazadnog zakona, ne mogu registrirati svoj motor samo za onaj period u kojem ga stvarno vozim. Vjerujem kako nisam jedini nesretnik u Hrvatskoj kojeg je slična situacija prisilila učiniti ovaj isti, nemili potez. Razmislim li malo, za cijenu registracije svojeg motocikla mogu kupiti staru Jawu 350 TS, upravo onu koju već dugo želim. Mogu je kupiti i počet se baviti također onim što već dugo želim. Mogu se baviti dirt trackom. Gdje? Nije važno, snaći ću se već.

Draga državo, hvala ti na nenormalnom zakonu. Hvala ti što si me primorala da odem u ilegalu i dala mi priliku da ostvarim jednu od svojih malenih želja. Hvala ti, također, što si me oslobodila besciljnih lutanja po cestama od nevješto pokrpanog asfalta, što si mi s duše skinula tisuće nevinih života kukaca koji bi skončali na viziru moje šarene kacige ili na kožnoj jakni pod jednim od mojih pazuha. Siguran sam da su ti zahvalni …ružno je izdahnut pod nečijim pazuhom.

Uskraćivanje jednog zadovoljstva vidim kao priliku za ostvarivanje nekog drugog, možda čak i većeg zadovoljstva. Čini mi se da je onaj renesansni homo universalis nestao u današnjem svijetu, da su ga zamijenili strogo specijalizirani homoi***. Mislim da je vrijeme da naučim nešto novo.

* Slovo T u ovoj je riječi zamjenjivo slovom R
** Šalim se, naravno. Nemam pojma kako izgleda Apolonov izvanbračni sin.
*** Hihihihihi, napisao sam HOMO.

DRANG NACH OSTEN

OK, znam da je ovo njemački izraz, a u tekstu ću pisati o Talijanima, ali jednostavno ne znam niti jedan ekspanzionistički izraz na talijanskome. Okrivite za to naš školski sustav.

Ako talijanska vojska zauzme nečiju zemlju, sa sigurnošću možete računati na nekoliko stvari. Prva je da sigurno nije bilo nekog oružanog otpora okupaciji. Druga stvar na koju sa sigurnošću možete računati je da će okupacija trajati vrlo kratko, zbog kapitulacije Italije. Treća je stvar, nama najvažnija, da će stanovništvo zemlje nakon odlaska okupatora ostati zaluđeno auto i moto sportom. Vjerojatno je najbolji primjer za to Hrvatska. Pogledamo li čime se u slobodno vrijeme bavi stanovništvo kontinentalne Hrvatske, a čime stanovništvo primorskih krajeva, vrlo lako možemo dokučiti koji su bili pod okupacijom hrabre talijanske vojske. Ovo „hrabre“ nije sarkastično! I vi bi ste se tako ponašali da u ograđenom kampu ostave vas 300 same u mraku Hercegovine! Normalno da ćete pucati okolo cijelu noć. Dakle, lako je zaključiti u kojem su dijelu Hrvatske mačke bile na jelovnicima.

Već dugo želim posjetiti utrku u Buzetu. Svake godine pogledam kratko i nemaštovito izvješće na televiziji, kažem sam sebi da sljedeće godine sigurno idem – i onda opet ponavljam taj ritual sljedeće godine. Zašto baš Buzet? U kratkom izvješću koje bude prikazano na televiziji vidim ljude kako luduju u automobilskom raju, mnoštvo vozača koji svladavaju stazu, eldorado trkaćih i cestovnih automobila. Želim tamo vidjeti i sebe, eto zašto.

Živim u okruženju gdje automobilizam vrijedi vrlo malo. Nekolicina ljudi koja dijeli moju strast vjerojatno je isto uključena u društvo onih koji ne mare za brzinu, benzin i gedore. Prokleti Talijani! Nisu li mogli okupirati i komadić Slavonije? Sva događanja odvijaju se stotinama kilometara od mene. Naravno, postoji jedan događaj u mojoj blizini, ali nije mi previše zanimljiv. Riječ je o Streetraceu u Osijeku. Ljudi iz mojeg mjesta natječu se u tom sportu i čini mi se da uz sebe uvijek povedu još po nekoga. Možda je vrijeme da se počnem više družiti… mislim da nije. Način života kojim živim ne dopušta mi često posjećivanje takvih događaja. Vikendi su mi postali dragocjena roba, tako da potrošiti jedan cijeli vikend za odlazak na neku utrku jednostavno nije mogućnost. Priču o trkačkim događajima u mome kraju obično započinjem s „Bilo je prije…“

Pretpostavljam da je moj kraj oduvijek bio pomalo siromašan. Moto sport je uvijek bio skuplji oblik zabave pa stoga i razumijem zašto uvijek puno više zaljubljenika u automobile gleda utrke umjesto da ih vozi. No, ono što me čudi je da su automobili i motocikli danas dostupniji nego ikada, a omjer gledatelja i trkača uvijek ostaje isti. Možda svi imaju isti problem. Možda svi imaju manjak vremena.

Nedavno sam pričao s jednim starijim gospodinom. Gospodin zna da vozim motor, pa je započeo razgovor o spidveju koji se trebao prenositi na televiziji. Iznenadio sam se poput Madame Edith kad vidi svog Renea u zagrljaju konobarice.

Otkud on zna za spidvej? – proletjelo mi je kroz glavu.

Ooooo, pa gledao sam ja to u Osijeku na starom stadionu. – reče gospodin.

Volim ti ja njih gledati. – nastavi on.

Spidvej, danas gotovo zaboravljen sport kod mlađih ljudi, ipak živi u sjećanjima. Još uvijek nije gotova njegova priča. Novi, veliki stadion, sagrađen u Donjem Kraljevcu (ne znam gdje je to) doveo je Speedway Grand Prix u Hrvatsku. Velik je to događaj za našu malu, kopnenu auto-moto zajednicu. Nažalost, nisam uspio otići ove godine pogledati utrku, ali sljedeće godine sigurno hoću. Čini mi se da upravo imam déjà vu.

Od svoje male učiteljske plaće ne uspijevam u potpunosti plaćati svoju ljubav prema automobilizmu. Bavljenje utrkama za sad će biti ograničeno isključivo na kuckanje impresija po plastičnoj tipkovnici mojeg prastarog kompjutera. To je najbolje što trenutno mogu. Mislim da ću zbog toga zauvijek biti zavidan Talijanima. Kod njih nije sramota živjeti s mamom cijeli život. Zamislite samo koliko novaca od stanarine uštedite. Ipak, najveći sam šok doživio gledajući davno snimljen Castrolov reklamni film s utrke Targa Florio. Ravnatelj škole lokalni je vozački as. Polaže velike nade u pobjedu te godine, a kako bi pobijedio velike ekipe Porschea, Forda i mnoštva malih, danas davno propalih engleskih proizvođača, priuštio si je tvornički pripremljen Ferrarijev prototip. Ostao sam zapanjen. Na brzinu sam izračunao da bih trebao živjeti kod mame, brat-bratu, osamsto trideset godina kako bih na stanarini uštedio za takav trkaći stroj. Suludo.

Promislim li malo, dolazim do zaključka da možda i nije bitno pobijediti nekoga kako bih se utrkivao. Osim protiv štoperice, zahvaljujući ekonomskoj krizi, shvatio sam da se mogu utkivati i protiv potrošnje goriva. Također, mogu se utrkivati i protiv potrošnje guma i potrošnje kočnica. Nestašica novca naučila me novim vidovima utrkivanja. Svaki dan vozim nekakvu utrku, pustim li maštu na dovoljno dugačak lanac.

Živite li u Slavoniji, pomirite se s time da nemate sreće. Talijani nas nikada neće okupirati, preko zime ćete ostati zatrpani snijegom, preko proljeća blatom, preko ljeta prašinom, a preko jeseni peludi ambrozije. Zauvijek ćete se truckati na traktorima, polako obrađujući plodnu zemlju, a Amerikanci nas nikada neće asfaltirati kako bi opet išli bombardirati Njemačku. S druge strane, oni u primorju nastavit će u svim godišnjim dobima uživati u bezbroj natjecanja, susreta, izložbi automobila i motora, a novce će također nastavit zarađivati ležanjem na plaži. Život je stvarno grozan.

Ernest Hemingway jednom je rekao kako su borbe s bikovima, planinarenje i auto utrkivanje jedina tri sporta. Sve ostalo su samo igre. Mislim da bi me ubio da sazna da sam skinuo dosadašnji rekord na relaciji Požega – Zagreb za - pola litre.

…a sve zbog Talijana.

VREMENSKI BANDITI

Jednom davno, svaku sam noć šetao mračnim ulicama mojeg sela, s kanticom svježe pomuzenog mlijeka, kroz blato do koljena. Zapravo, velikog je blata bilo tek na nekim mjestima, jer je sve ulice mojeg malog sela odavno prekrio sivi asfalt. Večeras, dvadesetak godina kasnije, ne idem po mlijeko. Ne zato jer je mrak mračniji ili blato veće ili zato što pada kiša, nego zato jer baka od koje sam nosio mlijeko više nema kravu. Mraka također više nema jer razbija ga ulična rasvjeta, a blato će uskoro zamijeniti asfaltirani nogostupi. Kiša će, vjerujem, i dalje smjeti padati.

Moje je selo prije dvadesetak godina izgledalo bitno drugačije nego što izgleda danas. Puno se toga dogodilo i izmijenilo. Na slikama od prije stotinjak godina, selo je skoro neprepoznatljivo.

Često zamišljam kako je bilo živjeti u to davno vrijeme. U tim svojim misaonim putovanjima, lebdim poput duha širokim zemljanim ulicama, kraj niskih, starih kućica, promatrajući sav taj prošli svijet. No, nisam se ograničio samo na svoje malo mjesto. Na ovaj način putujem gotovo svim mjestima koja mi se u nekom trenutku pričine zanimljivima. Proputovao sam tako veliki broj zagrebačkih ulica, malih slavonskih sela, osamljenih cestica i tko zna još koječega. Pitanja koja sam si usput postavljao bila su uvijek ista: „Kako je ovo izgledalo prije asfalta?“ „Kakve li sve neznane priče krije ovo mjesto, ovaj kraj?“ „Zašto zamišljam sve u crno-bijelom?“ „Jesam li ovakav jer su mi roditelji koristili LSD na faksu?“ „Jesu li meni davali LSD?“ „Jesam li već stigao na odredište?“ „A sad?“ „A sad?“

Sve stare stvari imaju neku priču iza sebe. Jednako kao i stara mjesta ili stari predmeti, svoje priče imaju i automobili. Sjesti u automobil star četvrt stoljeća može biti sasvim nevažan događaj i većinom to i jest. No, sjesti u automobil star četvrt stoljeća može biti i nešto jako posebno. Može biti poput Proustovog gutljaja čaja i može nas u trenutku provesti svim tim godinama koje je taj limeni lik marljivo skupljao u svojoj prometnoj dozvoli. Bitan je, mislim, jedino naš pristup.

Ne znam točno koji sam po redu vlasnik svojem starom porscheu. Znam jedino da sam zadnji u dugome nizu. Njegov izgled govori o teškom životu kojim je živio. Malene pukotine u unutrašnjosti ili ostaci prastarih naljepnica nerijetko me potpuno zaokupe razmišljanjem o njihovom nastanku. Želim li to promijeniti? - Ne! Ne želim pokušati od starog auta, prepunog ožiljaka, činiti novi. Glupo je ubrizgavati botox u tu prelijepu pocinčanu karoseriju. Nevješto zamaskiran trag sudara na prednjem desnom blatobranu i desno svjetlo koje nikada nije dobro namješteno u svojem ležištu prije su mi jako smetali, ali danas na to gledam kao na simpatičan detalj, kao ožiljak na desnoj obrvi Dylana McKaya. Pa ipak, nešto ću u njegovoj povijesti ipak promijeniti. Potrošeni volan i ručica mjenjača ostavljaju ružne i prljave tragove na rukama vozača i trebalo bi ih promijeniti. Također, sjedala, nakon tko zna kakvih gadosti koje su pretrpjela, čeznu za novom tkaninom. Zapravo, tko zna kakve je sve gadosti pretrpjela i ručica mjenjača… bljak. Kako god bilo, njegovu ću priču, nadam se sretnu, nastavit pričati ja.

Nekad naše starce držimo jako blizu sebi, pazimo ih i ne dopuštamo im da se osjećaju ostavljenima. Nekad naše starce otpremimo, u vrhunskom stanju, na polagano i nevidljivo propadanje na neko daleko mjesto. Nekada naše starce jednostavno ostavimo da propadaju u samoći. Stari bicikl pronađen u sjeniku nakon nebrojeno mnogo godina, sigurno bi štošta ispričao, samo kad bi mogao. Volkswagenov kombi, ostavljen davno prije na livadi, također ima svoju priču. Nažalost, ne može je ispričati. No, uz svaki stari kombi, motocikl ili bicikl, dolazi i jedan jednako stari vlasnik. Oni mogu pričati svoje priče i često to jarko žele. Stari su ljudi prava vrela priča o vremenima s crno-bijelih slika, o vremenima kad stakla na kombiju s livade nisu bila razbijena. Stare fotografije i stara vozila pričaju svoje priče tek u našoj mašti. Živi ljudi pričaju žive priče i kuhaju pravu kavu. Znam da ste nedavno provjerili količinu ulja u motoru vašeg limenog starca i tlak u njegovim gumama, ali kad ste popili zadnju kavu s vašom bakom?

…ili rakiju s didom?

Dragi čitatelji!

...a znam da vas ima nekoliko redovitih :)
Ovaj tjedan, nažalost, nema priče. Od sljedeće srijede nastavljamo po rasporedu :D

BAT – ŠPILJA

Znate li kako Batman zove Robina u Batmobil?

- Uđi Robine!

Na jednak ga način, vjerojatno, zove i u Bat - špilju.

Ah, taj Batman! Baš ima kul stvari. Naravno, u onoj lošoj seriji gdje je zvuk bio nacrtan, a tajice se nosile kao zadnji krik superjunačke mode, stvari su mu bile malo manje kul nego kod, recimo, Tima Burtona, ali svejedno su bile kul. Mislim da bi svako dijete za neki od rođendana trebalo dobiti svoju Bat- špilju. Tajice ne trebaju.

Svoju prvu Bat – špilju imao sam s tri ili četiri godine. Bio je to prostor ispod stolića u dnevnoj sobi malog stana mojih roditelja. U taj sam se majušni prostor povlačio i satima igrao. Sredinom osnovne škole moji su roditelji već imali kuću, a ja sam svoj prostor našao u podrumu. Za starim, drvenim stolarskim stolom mojeg, tada već rahmetli, djeda provodio sam većinu svojeg slobodnog vremena i pravio – avione. Bilo je to vrijeme ispunjeno raznim drvodjeljskim alatima, sasušenim grudicama drvofix ljepila, sitnim komadima jelovog drveta, komadićima platna koji mami više nisu bili potrebni, prstima izbodenima šivaćom iglom i srećom. Avione su u međuvremenu zamijenili bicikli, bicikle auti, aute motori…

Radionica majstora Tončija nešto je poput Batmanove špilje. Zidovi ukrašeni trkačkim odijelima, razni dijelovi, pa čak i cijeli motocikli ovješeni o zidove. Mnoštvo trofeja i slika prisiljava vas zamišljati sebe u glavnoj ulozi. Predivan osjećaj. Moj prvi posjet tome spomeniku motociklizma ostavio je upečatljiv dojam.

Gledajući stare, zrnate, amaterske filmove snimljene za vrijeme auto ili moto utrka, osjećaj da se „ne radi kao što se prije radilo“ meni je neizbježan. Današnja sterilnost i odvojenost čovjeka od njegova stroja potpuno je neprirodna. Kakvu li to tajnu proizvođači kriju da nas, vlasnike njihovih proizvoda, pokušavaju učiniti pukim promatračima. Gledanje svojeg ljubimca u servisu iza velikog stakla kojim je čekaonica odvojena od radionice previše podsjeća na neki loš znanstvenofantastični film. Zašto više ne smijemo sami „mrdati“ po svojim autima i motorima?

Fasciniran sam Tončijevom radionicom. Ispred omanje prostorije u kojoj je smješten servis, u dvorištu Ducatijevog prodajnog salona, uvijek se nalazi nekoliko ljepotana proizvedenih u Bologni. U unutrašnjosti radionice, iza običnih, industrijskih vrata ukrašenih raznim naljepnicama, nalazi se nekoliko motora zatečenih usred operacije. Doktor Tonči i njegov pomoćnik strpljivo, svojim pažljivim prstima prekrivenima tragovima motornog ulja, spajaju mnoštvo sitnih dijelova u predivne brzinske strojeve. Okruženi jednostavnim alatom i gomilom prljavih krpa, djeluju pomalo nestvarno. U njihovoj radionici vrijeme protječe sporo. Uz neizbježni macchiato i Cedevitu i za vas što već pijete, provest ćete nekoliko ugodnih sati u carstvu velikih i malih zupčanika, mirisa benzina i ulja i jedinstvenog osjećaja da tu pripadate. Doduše, to će vas zadovoljstvo koštati malo više no što bi koštalo negdje drugdje (čitaj: sterilnije), ali svakako je toga vrijedno.

Shvatio sam da i ja, zapravo, imam radionicu majstora Tončija. U mojoj malenoj, prljavoj garaži, naravno. Često provedem skoro cijeli dan okružen prljavim krpama, raznim razbacanim dijelovima bicikala i motocikala, pivom. Također sam shvatio da nisam u tome jedini. Netko možda nema kutak u kojem održava svoj motor, ali zasigurno ima jedno posebno mjesto. Na tome se mjestu događa nešto puno više od običnog podmazivanja i zatezanja vijaka. Mjesto je to gdje se događa – meditacija. (Nadam se da ste se prestali smijati) Ozbiljno! Pogledajte samo! Svi se ponekad izgubimo na nekoliko trenutaka. Svi ponekad nestanemo iz stvarnoga svijeta i odemo „čistiti lanac“, „peglati“, „zaliti cvijeće“. Razlika je jedino što neki to čine u slobodnim trenucima, dok su drugi uspjeli od toga učiniti svoju profesiju.

Želim li postati sljedeći majstor Tonči ili sljedeći Shinya Kimura, japanski umjetnik izrade motocikala?

- Ne!

Učinim li svoje utočište, svoju Bat – špilju, mjestom svakodnevnog boravka, prestaje li to biti utočište? Odgovor mi je najbolje dao jedan mehaničar, zaposlen u brodogradilištu. Zagledajući u besprijekorno održavan motor njegovog Fiće, upitao sam ga uživa li u svome poslu. Na moje čuđenje, odgovorio je – Ne. Održavanje motora svojega Fiće pričinjavalo mu je zadovoljstvo. Isti posao u brodogradilištu činio mu se mukom.

Rijetki su ljudi koji su u potpunosti zadovoljeni jednom stvari u životu. Većini nas, potreban je neki, makar i lažni, osjećaj slobode, mjesto gdje prestaju pravila vanjskoga svijeta. Mene takvo mjesto prati cijeli život. Možda je mijenjalo oblik i ime, ali uvijek je bilo tu. Još uvijek osjećam potrebu zavući se pod stolić u dnevnoj sobi maloga stana. Razlika je jedino što se više u taj svijet ne povlačim sam.

Možda ljudi koji žive u svojoj radionici i žive za nju, ljudi poput Shinye Kimure, stvarno uživaju kao što kažu, a možda, potajno u dubini duše priželjkuju biti računovođe ili radnici na šalteru banke.

Ne želim suditi o prirodi veze Batmana i Robina, ali ja sam mislio na povlačenje u Bat – špilju sa svojom curom.

AUTI, MOTORI, SISE

Mnogi bi, čitajući naslov, mogli pomisliti kako će ovaj tekst govoriti o autima motorima i sisama. E pa, bili bi u pravu. Fenomen lijepljenja ženki uz mužjake blagoslovljene brzim motorima ili autima zaslužuje nekoliko minuta naših života. Kako vam te minute ne bi bile u potpunosti bačeno vrijeme, možete, kao i ja, kopati nos dok čitate.

Zahvaljujući osebujnom filmskom ukusu, jezdeći prostranstvima filmske produkcije označene nekim od slova abecede koja dolaze poslije B, primijetio sam kako se u filmovima često pojavljuju razni muškarci sa zanimljivim automobilima ili motorima. Gotovo uvijek, uz njih dolazi i pripadnica ljepšeg spola. Naravno, osim u slučaju Pobješnjelog Maxa gdje ljepota još nije bila u uporabi. Pošto filmovi, koliko god fantastični bili, ipak odražavaju sliku stvarnoga svijeta, zanimljivo je pogledati koliko je film karikirao život ili možda koliko je život karikirao film.

Filmske junake stvaraju profesionalci. Stvoriti lik koji je plošan, jednostavan, znači stvoriti lik koji je nezanimljiv. Filmski junak koji voli brze aute ili motore redovito ima i neku nepreboljenu ljubav iza sebe, neostvareni san, zatim neku duboku tajnu, probleme na poslu i štotijaznam. Nikada taj lik nije definiran samo kao čovjek koji voli brzinu i ništa više. Njegova nježnija prijateljica (osim u Pobješnjelom Maxu) nikad nije direktno privučena činjenicom da taj lik ima jako brz auto ili motocikl. Uvijek je to sporedna stvar. Uvijek je to kao članska iskaznica HDZ-a – potpuno nepotrebna bilo kome, ali svejedno je uvijek imate uza se. Vozilo je uvijek samo sredstvo, nikada cilj.

Gledajući filmove iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, jasno se vidi razlika između likova iz dobrih filmova i likova iz onih lošijih. Kao da se povećava kontrast kojim su likovi stvarani, u lošijim filmovima sve postaje prenaglašeno. Sise su veće, zlikovci su zlijiji (morao sam ovo napisati :), tajanstveni su tajanstveniji, a jedino su u Pobješnjelom Maxu uvijek svi jednako ružni. Usporedite li film u kojem se pojavljuje Steve McQueen s nekim filmom redatelja Russa Meyera primijetit ćete veliku razliku u veličini i količini sisa u korist ovog drugog. Tim prenaglašavanjem pojednostavljuju se likovi i radnja. Film postaje jednostavan za pratiti (radnja je ionako manje važna kad vam Tura Satana zauzima cjelokupan kadar), ali postaje i plošniji – nekvalitetniji.

Današnji filmovi, čini se, uspješno žive po receptima filmova koji su se nekada mogli vidjeti samo na piratskim video kasetama ili u malim kinima ispred kojih je ulična svjetiljka razbijena. Sise postaju sve veće, auti postaju sve brži, boje postaju sve jarkije. Čini se da ljudi gube moć razmišljanja i moć stvaranja užitaka. Čekaju kako bi bili posluženi instant zadovoljstvima bez zahtijevanja ulaganja prevelikog truda. Nekadašnji filmski frajeri koji su širili kul gdje god bi prošli, a slučajno su imali i dobar auto ili motor, nestali su. Ti divni junaci satkani od bezbroj malih priča, bora i sjećanja zamijenjeni su nabildanim, sterilnim superjunacima koji nikad ne plaču, ne osjećaju bol, skaču dalje od Evil Knievela i imaju ženku s najvećim sisama koju, usput, nikad ne boli glava. Stevea McQueena zamijenili smo Tomom Cruiseom.

Događa li nam se i u stvarnome životu nešto slično? Pokušavamo li i mi od Paula Newmana postati neki od onih frikova iz Sumrak sage? Pokušavamo li se, kroz vožnju motora ili auta, definirati kao ljudi? Ljudsko je biće predivno upravo zbog svoje složenosti. Ograničiti svoje postojanje na Lika Koji Svoju Yamahu R1 Kroz Kvart Vozi Na Zadnjem prilično je – bljak. Umjesto da svoju životnu priču učinimo samo svojom, pokušavamo užicati mrvice kula kojeg je stvorio netko drugi. Paljenjem guma pred dokonom publikom na terasama kafića pokušavamo, valjda, biti Bullitt ili tko već. Takvo me ponašanje podsjeća na one cigančiće, s neke slike s interneta, koji su na svojeg prepravljenog Spačeka napisali – Pobesneo Maks.

Veliki su ljudi, velikim ulogama, učinili neke automobile velikima. Porsche 550 veliki dio svoje popularnosti vjerojatno duguje smrti Jamesa Deana. Gregory Peck je vjerojatno , vozeći Audrey Hepburn ulicama Rima, zacementirao ulogu Vespe kao ultimativnog galebarskog vozila. S druge strane, mali ljudi poput nas pokušavaju svoj život učiniti sličnim onome što im se potiho reklamira. Ocvali galebari prduckaju okolo na bolesno čistim vespicama, ćelavi likovi pecaju maloljetnice svojim umijećem opasne vožnje, a neki jednostavno preskaču svu tu tehničku stranu i žive svoj izmišljeni život lovačkim pričama.

Imamo li drugu šansu za život, ako zajebemo ovaj trenutni? Ne znam! Možda… možda da ipak ne riskiramo. Možda bi bilo dobro da ne budemo blijede kopije nekoga i postanemo stvarni ljudi? Ljudi od barem nekoliko tonova sive boje…

…osim onih likova iz Pobješnjelog Maksa. Oni su svi crno-bijeli

…i vjerojatno smrde

…jer se ne kupaju

…jer nemaju vode na bacanje

…jer su uvijek u pustinji

…osim u prvom nastavku.

PAJO I ČKALJA

Za vrijeme mojih jednoznamenkastih godina, život mi se vrtio oko nekoliko važnijih stvari. Svaki bih dan išao s tatom u trgovinu (Selo nije imalo birtiju, pa su ljudi pili na klupi pred trgovinom) i popio jedan gusti sok. Gotovo bi se svaki dan igrali Partizana i Engleza (Zapravo, igra je bila Partizana i Nijemaca, ali nitko nije htio biti Nijemac). Jedan od važnijih događaja bile su vježbe gađanja za osme razrede (Obožavao sam jugoslavenski obrazovni sustav), ali ipak, ono što sam najviše volio bilo je čekanje srijede. Taj dan bio je jako svečan. Poredani u vrstu, čekali smo, svake srijede, pred trgovinom. Naše su očice bile uprte niz prašnjavu cestu poput očiju lovačkih pasa kad nanjuše lovinu. Čekali smo – plavi FAP. Srijedom je dolazila nova roba u trgovinu i to redovito plavim FAPom s onim čudnim „antenama“ na prednjim blatobranima. Te bi „antene“ danas vjerojatno nazivali senzorima za parkiranje.

Što li je to tako posebno u starom, plavom FAPu koji dovozi nove zalihe Životinjskog carstva, Kinderlade i keksa na vaganje? Bio je to jedini kamion na kojeg smo, mi djeca, mogli računati u tom malenom, zabačenom selu.

Kad si malen, kamioni su ti jako važni. Uvijek dolaziš pogledati kad se susjedu istovaruju drva, dovozi pijesak, kad onom drugom susjedu pauk diže auto – sve vezano uz kamione postaje zanimljivo. Čak su mi i ona dva lika iz naslova ostala u sjećanju upravo jer su bili kamiondžije. No, što se događa s tom fascinacijom kad djetinjstvo prođe, a nekadašnji dječaci koji su s divljenjem gledali prolazak Rábe Turbo ili znali napamet sva vozila iz Konvoja, počnu uzimati djelomični kasko zbog oštećenja stakla na svojim preplaćenim limenim ljubimcima?

Moja dječačka ljubav prema kamionima, pretvorila se tijekom vremena u neku čudnu mješavinu poštovanja i mržnje prema vozačima kamiona. Poštovanja i mržnje?

Na početku mojeg života u prometu, nerješiv mi je problem predstavljalo prestizanje dugačkih kamiona na zavojitim cestama. Nisam znao što me čeka iz tog ogromnog tijela ispred mene i to me užasavalo. No, ubrzo sam shvatio nešto vrlo važno – onaj desni žmigavac koji se povremeno palio na kamionima ispred mene nije bio znak vozačevog ludila ili vode u kutiji s osiguračima. Bio je to znak da slobodno mogu prestizati. Moja je sigurnost od toga dana skočila u nebeske visine, a vozači tih velikih šlepera i cisterni postali su mi najdraži ljudi koje sam susretao na cesti.

Na nesreću, nedugo za tim, primijetio sam još jednu stvar. Zahvaljujući životu u blizini kamenoloma, imam priliku često susresti kamione koji voze pijesak. Čini mi se da je životni moto tih ljudi „Za kubik više“. Uvijek pretovareni, uvijek u razgovoru na mobitelu ili u pisanju poruka, uvijek parkirani ispred neke seoske birtije, uvijek u prekoračenju brzine, ti su vozači postali prava napast na cesti. Ponekad mi se čini da su oni tu samo da – smetaju. Zbog prljavštine koju donose na cestu, moj auto nije bio čist preko dvije godine, a susjeda Đuru napustila je žena. Poput hrvatskih političara, ti kamioni donose samo štetu.

Naravno, ne želim potaknuti bijes nedužnih vozača kamiona i riskirati bušenje očiju na vudu lutkici mene. Nisu svi vozači neoprezni i opasni. Ipak, upravljanje vozilom koje je veće od svega na što može naići iziskuje povećan oprez. Zbog kamiona koji prelaze na suprotnu stranu, zbog vozača koji ne gledaju gdje voze jer se dopisuju preko mobitela, počeo sam nositi smeđe donje rublje – jednostavnije se opere.

Je li želja za zaradom pretvorila vozače kamiona u bezobzirne manijake na cestama? Je li možda nedostatak osjetljivosti u društvu pogodovao ovakvom razvoju situacije? Je li sutra četvrtak? Odgovore na ova pitanja ne znam, ali mogu pokušati odgovoriti. Mislim da bi smo svi trebali krenuti od svoje prometne kulture i sljedeći put strpljivo propustiti pješaka na pješačkom prijelazu. Pripaziti na bicikliste i poštivati njihovu prednost prolaska također bi bio lijep znak. Ne trebamo čekati gorući grm kako bi nam rekao da trebamo biti dobri.

Paje i Čkalje odavno nema. Čini se, nekako, da je s tim vremenom umrla i naša prometna kultura. Je li netko za oživljavanje?

(Znam da vas zanima. Đurina je žena pobjegla s likom koji je popravljao i čistio cestu)

VOZI, JAMES!

Svako je putovanje izazov. Iako jako volim motocikle i automobile, krenuo sam na putovanje prepušten na milost i nemilost drugima. Ovoga puta, ja nisam bio za kormilom.

[TEKST NAPISAN IZ DVA PUTA, U PIJANSTVU]

Utorak je bio težak dan. Ljetne su se vrućine, nakon kratkog zatišja, vratile u punoj snazi. Utorak nije bio savršen dan za putovanje.

Krenuo sam pješice. Put nije dug, a šetnja je danas ionako zaboravljena umjetnost. Skrenuo sam, usput, kod bake kako bih se pozdravio. Jadna, uvijek se brine kad negdje odlazim. Ubrzo sam nastavio. Moja stara, plava košulja i stare, crne hlače marljivo su upijale znoj. Na ramenu, u mojoj dvadesetak godina staroj vojnoj torbi, nosio sam tek nekoliko komada odjeće i dva – tri sendviča. Vlatka Pokos bi se pitala koji mi je kurac. Jednostavno, na ovo sam putovanje krenuo vlakom. Pomalo romantično, u današnje vrijeme.

Na put od 1500 kilometara krenuo sam u svojim najstarijim patikama. Toliko su potrošene da svakog trenutka očekujem pojavljivanje rupe na potplatu one desne. Doduše, ni lijeva ne izgleda puno bolje. Mislim da je odabir obuće primjeren ovom „epskom“ putovanju.

Putovanja vlakom zaista imaju neki romantičarski prizvuk. Scene iz starih filmova u kojima se pojavljuje Orient Express uvijek mi se motaju glavom pri pomisli na vlak. Bilo je tako i ovaj put. Zapravo, bilo je tako sve dok moji suputnici u kupeu drugog razreda, jedna slovačka obitelj, nisu prešli u novi stadij ustajalosti. Jadničci, tijekom cijelog našeg druženja nisu se ni pomakli. Iscrpljeni od borbe s brojnim kilometrima, smrdjeli su poprilično jako. Pred jutro je postalo nepodnošljivo, pa sam izišao u hodnik oko jedan sat prije dolaska u Veneciju. Stajao sam na kraju vlaka, u društvu nekih pijanih Zagrepčana, i gledao kroz prozor.

Od željezničkog kolodvora do aerodroma, vozio sam se autobusom.

Aerodromsko je iskustvo nešto posebno. Jedanaest sati čekanja je nešto što bih preporučio svima za jačanje karaktera. Srećom, na parkiralištu za motore aerodromskog osoblja, našao sam Ducati Monster S4R. Razgledao sam ga dvaput, išao pišati četiri ili pet puta, jednom se presvukao, dva puta pio kavu, dva puta išao jesti sendviče, tri puta išao na „tuširanje“ vlažnim maramicama, i još mi je ostalo oko šest sati čistog sjedenja. I onda, nekoliko minuta prije predviđenog dolaska našeg aviona, let je otkazan.

Sljedeće sam se jutro probudio zamotan oko naslona za ruke velike, metalne aerodromske klupe. Objašnjavao sam kasnije takav način spavanja paru gej Talijana i nisu mi vjerovali. Vjerojatno se ne savijaju na taj način. „Tuširanje“ sam ovog puta izveo u društvu gej Talijana – ja sam brisao svoj, tri dana star, znoj, a oni su peglali kosu. Poslije toga su negdje otišli i više ih nisam viđao. Let iskupljenja zakazan mi je u 21:50, pa vrijeme prikraćujem na isti način kao i prošli dan.

Sranje! Zaboravio sam šiljilo, a olovka mi je već jako tupa. Sjetio sam se Internet kafića. Odlazim!

Naravno, uz kartu povijesne jezgre Trevisa iz turističkog ureda i oznake ulica na zgradama u gradu, imate velike šanse da se izgubite. Teškom sam mukom našao mjesta na kojima se nalaze „Internet kafići“. Samo sam prošao kraj njih. Uostalom, ako vam je Internet toliko potreban, nosite laptop. Access pointovi su na svakom koraku. Srećom, lutanje starom jezgrom Trevisa dovelo me do jedne pivnice. Da je Paulaner nogometni klub, oni bi bili njihovi najveći navijači. Izvana samo mala, starinska svjetiljka, iznutra sve u bojama minhenskog piva. Ljubazni ljudi koji tamo rade, smiju se mojim lošim pokušajima talijanskog i vrlo su uslužni. Obožavam pisati pizdarije za stolom neke birtije.

Vratio sam se nazad na aerodrom. Skužio sam, napokon, grad i sad uživam, za stolom jedne od aerodromskih kantina, u razgovoru Argentinaca o politici. Iako razumijem vrlo malo riječi, čujem da pričaju o politici. Ne lokalnoj plitici, već nekoj globalnoj španjolskoj politici. Čujem riječi poput: Franco, Maradona, Che, Europa… Uživam! Dvojica Indijaca lutaju oko stolova. Klinac radi moonwalk.

Ne znam što je to tako privlačno u tome, ali sviđa mi se biti komadić leda u divljem moru. Sviđa mi se kad me svijet natjera da vidim koliko sam zapravo malen, koliko sam nemoćan.

Omamljen alkoholom, u stranoj zemlji, promatram taj ljudski mozaik i divim mu se. Tako daleki, a opet tako bliski, ljudi funkcioniraju. Osnovni, životinjski instinkti upravljaju ljudima različitih jezika u međusobnom kontaktu. Očaran sam.

Možda je, ipak, ponekad potrebno napustiti izolaciju vlastitog automobila i jednostavno uroniti u svijet, pustiti da vas ponese struja. Možda ovo piše pivo u meni.

Poput svih velikih mahera, od ove ću priče napraviti dvije
…da se zaradi dvaput :)

[POVRATAK KUĆI]

Izbjegao sam prvi park zbog sumnjivog društva koje je boravilo u njemu. Jutro u Mestreu poprilično je dosadno. Željeznički kolodvor i blizina aerodroma u Trevisu učinili su od ovoga mjesta u blizini Venecije ogromnu spavaonicu.

U pažljivo odabranom parku, pišem pizdarije u svoju malenu bilježnicu i pijem pivo iz limenke od jedne litre. Limenka izgleda kao kanta. Obožavam pisati u ovu bilježnicu, Silvijin poklon. Također sam i zašiljio olovku dok sam bio kod nje.

Moja kanta piva privlači dosta pozornosti. Smjestio sam se u hlad, pokraj šarolikog parkovskog društva. Svi pijemo pivo iz limenki, a moja je najveća. U društvu pokraj su: Luđak sa Štakom, Nindža, Lik s Dlakavom Guzicom, Gusar, Njegova Žena Što Pljuje, Baba Što Samo Spava, iPodMan i na kraju Lik Koji Se Ni Po Čemu Ne Ističe. Namjerno prolaze oko mene i usput mi nešto trkeljaju. Lik Koji Se Ni Po Čemu Ne Ističe mi je dobacio: „Bon apetit, Capo!“ Došao je i Nindža i govorio nešto u vezi s Frankfurtom i mojom kantom piva, ali ništa nisam razumio. Ljutit, bacio je skoro do kraja popijenu limenku i nastavio se tući protiv zraka. Na kraju su došli Gusar i Njegova Žena Što Pljuje. On je nešto promrmljao na gusarskome, a ona je pljunula. Svi nose japanke i imaju prljave noge. Luđak sa štapom prestaje galamiti i odlazi. Park odjednom postaje dosadno pust. Odlazim.

Nakon prošlogodišnjeg putovanja na Monsteru i ovogodišnjeg korištenja javnog prijevoza, postalo mi je jasno kako želim putovati. Najbolje sredstvo za putovanje je – bilo koje. Sloboda koju nudi vlastito vozilo odlična je stvar, ali putovanjem javnim prijevozom srećeš zanimljivije ljude. Potpunim isključivanjem bilo kojeg od prijevoznih sredstava gubimo puno. Putovanje vlakom, autobusom i avionom jako je iscrpljujuće i ne bih ga ponovio jako brzo, no pitate li me isto pitanje za nekoliko godina…

Za vrijeme cijelog ovog putovanja, morilo me jedno pitanje. Nisam uspio pronaći odgovor. Zanimalo me: Gdje su živjeli golubovi prije nastanka gradova?

SJEKAČI

Ne znam zašto, ali postoji jedan mali, slavonski grad poznat po svojoj prometnoj kulturi. Poznat po ljubavi njegovih stanovnika prema svemu automobilskome, poznat po najsporijem gradskom prometu na svijetu.

Na jednom tradicionalnom skupu automobilskih zaljubljenika u tome gradu, sjećam se, prelazio sam ulicu preko pješačkog prijelaza. Dva starija gospodina našla su se pokraj mene u trenutku kad je jedan automobil, ne propustivši nas, neoprezno prešao ispred nas. Mogao sam ih čuti kako međusobno, s čuđenjem, komentiraju događaj. Naravno, automobil koji nas nije propustio nije bio iz toga kraja.

Prometna je kultura u tome kraju vrlo cijenjena. Ljubav prema automobilima kod njih očito uključuje i poštivanje drugih sudionika u prometu. No, čini mi se, samo kod njih, jer u okolici mjesta gdje živim postoji jedna drugačija sorta ljudi. U mom kraju postoje – sjekači.

Sjekači su ljudi koji ne poznaju prometnu kulturu. Oni nisu, iako imaju isti naziv, jedni od onih negativaca iz Nindža kornjača, nego ljudi koji vam ugrožavaju život na cesti. Sjekači su, vjerojatno, najopasniji vozači koje možete susresti.

Tko su sjekači? Noćna mora motociklista, bezglavi jurišnici, loši vozači – objašnjenja su koja savršeno odgovaraju. Sjekači su, naime, vozači koji zavoje redovito prolaze trakom za suprotni smjer. Zbog svojih loših vozačkih sposobnosti ili krajnjeg bezobrazluka, prilikom prolaska kroz zavoj, prelaze na vašu stranu i užasavaju vas. Prisiljavaju vas na nagla kočenja, nagle pokrete volanom i obilato prolijevanje znoja. Zaista, ne mogu smisliti niti jednu stvar u prometu koja bi me mogla užasnuti više od prizora nekog lokalnog šumahera kako mi, u svojoj „uljepšanoj“ Opel Calibri ili svom spuštenom golfu, dolazi u susret – mojom stranom ceste. Neki od tih susreta prilično su stravični. Ponekad poželim jednostavno nestati s ceste. Zašto li to rade?

Mislim da postoje dva glavna razloga za izigravanje kamikaze.
Naravno, na prvome je mjestu nedovoljna vozačka sposobnost: zbog brzine koja je našim šumaherima prevelika za normalno svladavanje zavoja, prelaze na suprotnu stranu ceste kako bi si izravnali put i izbjegli jubilarno, deseto izvlačenje iz jarka. Prepoznajem ih po karakterističnom položaju za volanom: previše položen naslon sjedala, tijelo nagnuto prema sredini automobila i samo jedna, na vrh smještena, ruka na volanu. Također, moram spomenuti i velik broj žena, s volanom utisnutim u prsni koš, kako na isti način krstari suprotnim stranama naših prometnica. Srećom, lijek je za ovakve vozače vrlo jednostavan – smanjite brzinu.

Druga je skupina malo teži slučaj. Razlog njihovog prisvajanja vašeg „lebensrauma“ je što, u njihovim očima, vi ne postojite. Točno tako – ne postojite! Cesta je njihova trkaća staza i vi ste na njoj samo jedna od zapreka kraj koje treba proći. Vi ste ono što im uništava prolazna vremena. Vi zapravo, uzimate njihov prostor. Sram vas bilo!

Naravno, tu su još i Keanu Reeves, Bruce Willis i Arnold Schwarzeneggerrotekartoffelschnee, no oni tako voze kako im ne bi eksplodirao autobus ili kako bi napokon dokrajčili mladog Johna Connora. Slučajevi poput tih su u manjini.

Rješenje je, dakle, mog problema vrlo jednostavno – smanjimo brzinu i naučimo voziti. Ugledajmo se na ljude iz malog slavonskog mjesta i počnimo uživati u vožnji na istinski način. Današnji su automobili i motocikli puno brži i sigurniji nego automobili i motocikli iz vremena kad su postojeće ceste projektirane i građene. Nije li dobra ideja da iskoristimo to na ispravan način? Umjesto da se uvijek negdje žurimo, pokušajmo svoje vrijeme bolje planirati. Vožnja se,tijekom godina, iz užitka preobrazila u potrebu. Mislim da je u ovom slučaju nazadovanje dobra stvar. Pokušajmo se vratiti nazad i vožnji vratiti užitak. Osjećaj potpune kontrole nad strojem kojim upravljamo užitak je o kojem govorim, a ostvariti ga možemo samo prilagođenom vožnjom i uvažavanjem ostalih sudionika u prometu. Naravno, osim kad vozimo autobus koji će eksplodirati ako usporimo…

Hit the Road Jack!

Dragi čitatelji - ako vas ima :)
Poput Luke Bebića, odlazim na put u bijeli svijet. Postovi možda budu kasnili malo...

PARTIZANSKA ESKADRILA

Jeste li ikada imali osjećaj da ste – teška sirotinja?

Upišete li u Google „driving on airfields“ dobit ćete cijelu prvu stranicu rezultata čije će adrese biti iz Velike Britanije. Ovaj pokus mota mi se po glavi već godinama, sve od vremena kad sam čuo da je veliki Silverstone nastao na – vojnome aerodromu. Naravno ne bilo kakvome vojnome aerodromu nego vojnome aerodromu za bombardere. Velika Britanija je, naime, tijekom druge polovine Drugog svjetskog rata služila kao ogromni nosač aviona za savezničke napade na Njemačku. Danas u Velikoj Britaniji postoji blizu dvije tisuće aerodroma. Za to vrijeme, ako je vjerovati filmovima, Bata Živoinović i Ljubiša Samardžić letjeli su nebom okupirane nam Jugoslavije i branili partizane od iznenadnih napada Luftwaffeovih lovaca. Nažalost, za razliku od sretnih Britanaca kojima su Amerikanci zbog svojih velikih B-17 bombardera asfaltirali pola otoka, nama su Nijemci donijeli samo malene lovce i ništa veće Stuka bombardere. Naravno, pošto je Partizanska eskadrila imala samo dva lovca, Nijemci nisu imali potrebe za aerodromom u svakome selu. Da stvar bude gora, partizani su sa svoja dva dvokrilca polijetali s običnih livada. Zašto pišem sve ove gluposti o aerodromima?

Završetkom Drugog svjetskog rata, Amerikanci odlaze kući i ostavljaju britanskim farmerima mnogobrojna asfaltirana polja. Pošto ovce i krave nisu veliki ljubitelji asfalta, a ni biljkama nije drag, jedina mogućnost za iskorištavanje tih površina je – auto moto sport. Mogućnost bombardiranja Njemačke u doba mira jednostavno je glupa.

Sreća s viškom asfalta koju su Britanci imali samo je dio onoga što je zaslužno za razvoj njihovog auto i moto sporta. Gradnja velikih stvari zahtijeva i velika ulaganja, pogotovo u zemlji poput naše. Srećom postoji i jeftiniji, američki način. Njihove poznate „utrke s četiri zavoja“ direktno su nasljeđe jednog od izvornih oblika utrkivanja. Slično onome iz Ben Hura.

Ono čime Amerika obiluje je – prostor. Sve je u Americi veliko, pa tako i slobodan prostor. Jednako kao Britanci koji su iskoristili bogatstvo nekorištenog asfalta, Amerikanci su iskoristili bogatstvo nekorištene zemlje i stvorili dirt track. Vjerojatno najjeftiniji oblik utrkivanja, a zahtijeva samo jednu veliku praznu površinu.

Zašto se ovakve stvari ne događaju kod nas?

Ponekad mi se čini da je Kafka napisao Proces nakon posjeta Hrvatskoj. Glupost birokracije koja valjda oduvijek vlada ovim prostorom nenadmašna je. Gušenje svake svježe ideje nekako je postala sasvim normalna, pa ljudi valjda ni ne pokušavaju razmišljati na neki novi način. Izgleda da samo živimo, razmnožavamo se i kukamo kako nemamo sreće. No, sreća u životu ima jako malo značaja i zapravo, stvaramo je sami. Pogledamo li malo oko sebe, shvatit ćemo da i u našoj blizini postoje napušteni poljoprivredni aerodromi. Pogledamo li na drugu stranu, vidjet ćemo da postoje i nekorištene zemljane i travnate površine. Jedino, pogledamo li još malo oko sebe, osim što ćemo vjerojatno slomiti vrat, nećemo vidjeti one britance i amerikance spremne te stvari iskoristiti.

Nažalost, ponekad se osjećam kao prava sirotinja. Posjedujem stari sportski automobil kojeg ne mogu voziti onako kako bih htio, jer nemam novca za odlazak na trkaću stazu. Posjedujem motocikl kojeg ne mogu voziti kako bih htio, jer nemam novca za odlazak na trkaću stazu. Jednostavno, stvari mi izgledaju beznadno. No zapravo, jako sam glup. Način na koji gledam svijet oko sebe jednostavno nije dovoljno dobar i trebam ga promijeniti. Ne mogu čekati Amerikance da mi asfaltiraju dvorište i da se, nakon bombardiranja Njemačke, utrkujem s prijateljima. Ne mogu čekati da mi Amerikanci nacrtaju veliki krug u prašini i da se, nakon bombardiranja Njemačke, vozim u krug. Ono što mogu je – promijeniti način razmišljanja.

Ako ne postoje staze po kojima se mogu voziti supersportski automobili i motocikli, onda se tim sportom neću ni baviti. Ono što bih trebao napraviti je pogledati što mi je dostupno i koji je sport koji bi odgovarao mojim uvjetima. Izgradnja staze za dirt track vjerojatno nije skuplja od izgradnje nogometnog igrališta. Zapravo, vjerojatno je i jeftinija, jer nam ne trebaju golovi.

Najvažniji je sastojak, za pokretanje bilo čega, volja. Živjeti ustajalim, sigurnim životom vrlo je lako. Oni trenutci kad vidimo da je trava kod susjeda zelenija ionako brzo prođu. Nama je potrebna revolucija. Revolucija misli i revolucija djela. Želimo li istinski baviti se auto ili moto sportom, to ćemo i učiniti. Želimo li pokrenuti bilo što, moramo najprije pokrenuti sebe. Potrebno je vrlo malo novaca za to. Pokrenite se, potražite što bi ste mogli napraviti i jednostavno to napravite!

A sad ću, jer je benzin skup, sjesti na bicikl i otići izvidjeti situaciju. Imam plan kako se zabaviti automobilom ove zime.

Konfucije, „Potpuno sam te zaboravio!“ što bi rekao ti.

Déjà vu?

Imam osjećaj kao da sam ovo već pročitao
Pepeljara nestaje, ručna kočnica se mijenja

...negdje kaoooo
OVDJE

SUZUKI, DUCATI, YAMMM… NE, NE, NE!

Ducati, Suzuki, MZ… ne, ne, ne! Uh! Ne mogu odlučiti koji mi se motor najviše sviđa, koji je drugi, treći… Kako da saznam koji je proizvođač najbolji na svijetu?

Često čitam o najboljih 10 motora ikada. Vidio sam čak i cijele dokumentarne emisije koje se bave tom temom. No, nikada nisam pokušao složiti svoj popis. Nikada čak nisam pokušao zamisliti koje bih sve aute ili motore imao u svojoj, mjestom i novcem, neograničenoj garaži. Kad biste me pitali da vam bez razmišljanja nabrojim deset najželjenijih vozila, vjerojatno bih rekao – Sve! Znam, odgovor je pomalo u stilu Chuck Norrisa, ali stvarno ne bih mogao izdvojiti određen broj strojeva, jer uvijek bih želio još samo onaj jedan… Ovakvo ponašanje zovem Gran Turismo sindrom. Taj naziv koristim jer sam primijetio da sam, igrajući prve verzije igre Gran Turismo, često dolazio u situaciju kad bih popunio svih sto mjesta u garaži i nakon toga jednostavno nisam znao koji bih automobil prodao kako bih napravio mjesta za neki novi. Jednostavno, želio sam ih sve.

Ipak, postoje proizvođači koje volim malo više od ostalih. Poput roditelja koji neku od svoje djece voli više od ostalih, uvijek bih stavio Porsche ispred Ferrarija, Suzuki ispred Honde. Najbolje od svega je to da za ovo nemam nikakav racionalni razlog. Porsche u školi nije bolji od Ferrarija, a Honda nije neposlušnija od Suzukija. Možda je raspored takav jer mi se više sviđa kako zvuči riječ Porsche nego riječ Ferrari (izgovaram ga „fa-ra-riiiii“ uz obavezno mahanje desnom rukom).

Kao klinac, navijao sam za Suzuki u Moto GP-u. Naravno, ne zato jer me impresionirao opaki RG s četiri ispuha ili jer mi je tata vozio suzukija. Jednostavno, volio sam izgovarati prezime Kevina Schwantza i volio sam piti Pepsi. Srećom sam počeo navijati za Suzuki baš za vrijeme sponzorstva Pepsija. Bio bih premalen za Lucky Strike. I tako, ljubav prema Suzukiju je ostala. Više ne trčkaram po selu i vičem „Švanc, Švanc, Švanc, Švanc“ ali Suzuki mi je još uvijek jako drag. Zapravo, da nisam kupio Ducatija, vjerojatno bih vam sad pisao upravo kao vlasnik Suzukija. Hm – kad malo razmislim, drago mi je i da mi starci nisu bili gastarbajteri.*

Moja priča o naklonosti prema nekom proizvođaču nije samo moja. Priča je to svih nas. Svatko ima neki razlog zašto je izabrao baš taj model motocikla, a razlog su nam dali sami proizvođači. Pitate se kako?

Cilj je svakog proizvođača prodati što više svojih proizvoda. Kako bi se povećala prodaja, proizvod se mora kvalitetnije reklamirati. Kod motocikala i automobila najbolja je reklama – pobjeda na utrci. Privjesak na ključu mojeg Ducatija podsjeća me na osvojen naslov prvaka 2007. godine. Boje posebnih izdanja Yamahinih motocikala podsjećaju nas da su osvojili svjetsko prvenstvo 2009. Čak i neki dio motora ili neka tehnologija ugrađena u motocikl vrišti kako je to upravo skinuto s njihovog pobjedničkog modela. To čini njihove proizvode popularnima. Plodna povijest je ono što kupcima daje osjećaj pripadnosti pobjedničkoj strani i uvjerava ih kako su kupnjom baš tog modela napravili jedini ispravan potez. Ostali su smeće! Ili možda…

Nisu! Vjerujem kako ne postoji i jedan proizvođač motocikala koji se ne može pohvaliti nekom gigantskom pobjedom na nekom natjecanju gdje su preživljavali samo najčvršći, najjači, najveći, najuporniji, najdlakaviji… najbolji. Dokaz su mojoj priči MZ i Jawa. Proizvođači omraženi kod većine motorista, a meni tako dragi. Razlog njihovoj omraženosti je što je u njihovim razvojnim odjelima netko zaboravio okretati listove na kalendaru. Tehnologija koju su do jučer koristili ti proizvođači odavno je zastarjela. Današnjim razmaženim korisnicima vozila na kotačima to jednostavno nije dovoljno dobro i to je razumljivo. Rijetko se tko danas želi voziti umazan motornim uljem i s hrpetinom alata privezanom za motocikl. No, jesu li zbog toga nekadašnji predvodnici razvoja u svijetu motociklizma i automobilizma osuđeni na propast? Srećom, ne.

Postoji dovoljno velik broj ljudi koji zna zašto pojedini modeli MZ motocikala imaju one predivne čepove rezervoara s nekoliko ugraviranih godina na njima, zašto mehaničari u spidveju za kvarove kažu: „To ni tak strašny“ i zašto je Volkswagen godinama morao slati novce u češke planine. Problem kod motocikala koji više nisu popularni nije u tim motociklima, nego u ljudima koji ih ne vole. Svatko je imao svojih petnaest minuta slave na moto sceni. Prisjetite se toga.

„Što sad ljubav ima s tim?“ rekao bi Konfucije…

*Proguglajte što na njemačkome znači „Schwanz“

PORSCHE GROFA ROSSIJA

Porsche 917 jedan je od najvažnijih automobila u povijesti automobilističkog utrkivanja. Isprva nestabilan i ne tako brz, preko noći se pretvorio u nedodirljivog pobjednika. Ovu preobrazbu Porsche 917 može zahvaliti – magli. Možda čudno zvuči, ali vozači su otkrili, za vrijeme jednog testiranja po maglovitom vremenu, da je automobil na stražnjem kraju potpuno suh. Nekoliko aluminijskih ploča kasnije, porsche 917 pretvorio se u zastrašujuće brzinsko čudovište, kakvim ga danas poznajemo. Naravno, u plavo – narančastoj Gulf odori.

Posjedovati automobil poput Porschea 917 san je kojeg sam ostvario vrlo rano. Već s dvije ili tri godine dobio sam prekrasnog, narančastog Porschea 917, sa zlatnim, petokrakim kotačima i potpuno bijelim vozačem koji je s obje ruke grčevito držao upravljač. Često sam zamišljao kako sam ja taj bijeli čiko iza plavičastog stakla i kako se ja grčevito držim za taj mali plastični upravljač. Nažalost, moj san o posjedovanju Porschea 917 ostao je na narančastoj igrački na baterije. Jedan se drugi san o Porscheu 917, međutim, ostvario.

Grof Teofilo Guiscardo Rossi di Montelera otkupio je jedan trkaći 917, obojen u boje grofove tvrtke Martini. Automobil je iza sebe imao samo jednu utrku. Želja mu je bila koristiti svoj 917 – na cesti. Potpuno ogoljen trkaći automobil serijskog broja 030, dobio je unutrašnjost presvučenu kožom, dva sjedala, prigušeni ispuh, rezervni kotač i svu potrebnu signalizaciju. No, nije imao sreće. Takav automobil nije mogao registrirati nigdje u Europi. Na posljetku je uspio automobil registrirati u SAD-u u državi Alabami. Država čiji zakoni ne dopuštaju vožnju s povezom na očima, ne dopuštaju nošenje lažnih brkova u crkvi niti otvaranje kišobrana na cesti, ipak dopušta ljubiteljima automobila malo slobode …sve dok ne igraju domino nedjeljom ili ne tuku žene štapom debljim od svoga palca.

Grofu Rossiju je u ovoj avanturici nesumnjivo pomogao mount everest novčanica. No, kako da i mi, s hrpom love veličine krtičnjaka, dođemo do ostvarenja svojih snova. Možemo li i mi imati svoj trkaći automobil za šepurenje na cesti? Naravno da možemo.

„Nije bogat onaj koji nema, nego onaj koji ima.“ rekao bi Konfucije. Pa ipak, i mi koji stojimo na onim jadnim hrpicama love, ostvarujemo svoje automobilističke snove. Stvar je samo u drukčijem pristupu. Grof Rossi jedan je od rijetkih ljudi koji su mogli uzeti trkaći auto i pretvoriti ga u cestovni. Nesumnjivo skup i kompliciran postupak. Većina nas kreće s druge strane. Naše svakodnevne, umiljate i umjerene autiće pokušavamo učiniti – trkaćima. U mojem slučaju, radi se o volanu koji se koristio u trkaćim Porscheima. Kako kod kupnje mojeg 924 nisam dobio originalni volan, odlučio sam ugraditi volan koji se, između ostalih, koristio i u modelu 917. Naravno, naljepnica proizvođača ulja na prozoru nikad nije na odmet.

Potrebu za polulegalnim cestovnim automobilima uvidjela je i autoindustrija. Proizvođači automobila nude razne dodatke za naše limenke. Sportski modeli automobila uvijek se mogu još malo poboljšati dodatnom tvorničkom opremom. Svakodnevne, obične autiće možemo učiniti opakima stavljanjem tvorničkih, plastičnih dodataka i naljepnica. Glupost tog načina prodaje najviše dolazi do izražaja kad proizvođač obuče svoj sasvim običan automobil u neku posebnu „trkaću“ boju i zatim ga u ograničenoj seriji prodaje, naravno, po skupljoj cijeni. Osim tvorničkih dodataka, tu je i bezbroj malenih proizvođača opreme za „poboljšanje“ automobila. Za određenu količinu novca učinit će naš automobil novim McLarenom F1, a nas Steveom McQueenom ili tko bi ste već željeli biti. No, ne kažu nam, pri tome, da ćemo i dalje odlaziti na posao na isti način, odlaziti u kupovinu na isti način, vozati se od birtije do birtije na isti način. Ništa se neće promijeniti, osim debljine našeg novčanika.

Vozači imaju potrebu za lijepim i brzim automobilima. Pojam brzoga konstantno se mijenja. Svakodnevno izlaze sve brži i bolji automobili. Davno, u vrijeme industrijske revolucije i nastanka željeznice, razmatralo se može li ljudsko tijelo izdržati brzinu od 100km/h. Tada se to činilo nemoguće. U današnje vrijeme gotovo svakodnevno bivamo obaviješteni o nekom novom automobilu koji je probio granicu od 400km/h. Također, čini mi se da današnji automobili i motocikli nekako prebrzo stare. Uobičajeno je reći da su automobili nekada bili trajniji po ljepoti i kvaliteti izrade. To je vjerojatno i istina, barem što se ljepote tiče. Društvo u kojem živimo prisiljava nas da pratimo modu, tj. da se odijevamo i da izgledamo kako je u određenom trenutku poželjno. Prošlogodišnja odjeća danas izgleda ružno, a slično se događa i s automobilima. Jeste li se ikada zapitali zašto skupi automobili, poput Aston Martina, Rolls Roycea, Bugattija i drugih imaju tu bezvremensku ljepotu, dok automobili poput Golfa, Focusa ili Astre, s druge strane, zastarijevaju već nakon nekoliko godina? Možda je razlog „lošeg“ dizajna upravo – moda?

Ponekad čujem kako današnji elektronički uređaji imaju određen vijek trajanja. Obično će vam se uređaj pokvariti ubrzo nakon isteka garancije. Događa li se slično i s izgledom automobila? Je li već unaprijed određeno kad će nam se automobil prestati sviđati?

Nemam pojma do kad će trajati ovakav razvoj automobilizma. Zapravo, ni ne razmišljam o tome. Moj pojam lijepoga i moj pojam brzoga odredio sam sam. Brzo je dovoljno brzo onda kad nakon vožnje na gaćama ostavite smeđi trag, a ne onda kad vam kaže reklama na televiziji. Lijepo je dovoljno lijepo… e tu pažljivo izaberite. Čisti oblici i jednostavne linije nikada neće poružnjeti. Mnoštvo ukrasa i slične gluposti sigurno hoće.

Grof Rossi napravio je sebi auto po želji. Nije bio prisiljen nikakvom reklamom niti tuđim željama. Razlika između njega i nas, običnih vozača, je samo u smjeru kojim smo krenuli do prema cilju. Ionako se svi moramo zaustaviti na pola puta između trkaćeg i cestovnog. Jedino što me zanima je: je li vizija razvoja našeg automobila istinski – naša?

Konfucije, zvučiš li ti to poput Grunfa?

RAIN MAN

Uuuuuuu , kako dobar naslov! Sigurno se iza ovakvoga naslova krije bomba od priče. Samo su najveći nosili ovakav nadimak: Senna, jer je po kiši još više odskakao od ostalih. Dustin Hoffman, jer je glumio retardiranog genijalca (?) u istoimenom filmu. Konfucije, jer je najbolje misli imao za vrijeme kiše. Ja sam se, s druge strane, prozvao tako jer sam – pokisnuo.

Došlo je vrijeme servisa za Ducatija. Zapravo, vrijeme servisa bilo je još prije dva mjeseca, ali zbog nezgodne kombinacije radnog vremena i meteorološkog vremena nisam imao vremena otići na servis. Nestrpljivost se polako pojačavala. Vremenska prognoza tamo nekih norveških druida s interneta kazivala je da bi jedan dan bio iznimno povoljan za pohod u Zagreb u radionicu Majstora Tončija. Čvrsto sam odlučio otići taj dan. Zapravo, bilo bi točnije da sam rekao norveški godiji umjesto norveški druidi, jer vikinški se vračevi nazivaju godijima, a pretpostavljam da su ti Norvežani potomci Vikinga. Mislim da i ja imam vikinške krvi jer mi je jedan pramen brade crvenkaste boje.

S posla sam došao rano, prije deset ujutro. Motor sam za put pripremio dan ranije. Izvezao sam ga iz garaže, upalio da se zagrije na radnu temperaturu i otišao se presvući. Mirisalo je na kišu. Do Zagreba ima dvjestotinjak kilometara, pa odlučujem putovati autocestom zbog „liberalnijeg“ ograničenja brzine.

Naravno, promrzao sam odmah po kretanju. Do obližnje benzinske je, za razliku od prošlogodišnjeg puta, bilo umjereno hladno. Ovaj me put od hladnoće, kiše i vjetra štitila torba na rezervoaru. No, koljena su mi bila potpuno izložena i već nakon desetak minuta vožnje počela su osjećati oštru hladnoću. Požalio sam što nemam opremu za hladnije dane.

Kupovinu opreme za vožnju motora pokušao sam ograničiti na ono istinski potrebno. Motor rijetko vozim po vremenu koje nije sunčano i suho, pa sam stoga i minimalno opremljen. Razne oklope, štitnike, obuću i štotijaznam nisam pomišljao kupiti, jer mislim da je najbolja sigurnosna oprema za motociklista – mozak. Pri velikim brzinama i nepromišljenoj vožnji, ne pomaže ni da se oklopiš kao Lancelot. Jedino mi se kupovina pothlača neprestano motala po glavi. Ponekad bi me dio tijela ispod ekvatora znao podsjetiti da čezne za nekim oblikom zaštite od vjetra. Naravno, cijena te stvarčice uvijek bi prevagnula protiv kupnje. Toga sam dana pothlače trebao.

Kiša mi se priključila odmah nakon izlaska iz Požege. Prije toga sam samo jednom vozio po mokroj cesti, ali nikad i po kiši. Nadao sam se da mi ovaj Prvi put neće biti popraćen prosipanjem krvi. Oprezno vozim i ostajem začuđen dobrim upravljanjem po mokroj cesti. Sitna mi se kapljice sudaraju s kacigom, a vizir se lijepo čisti strujanjem zraka.

„Pa i nije toliko strašno“ pomišljam, dok se približavam ulazu na autocestu.
Začuđujuće sam suh, s obzirom na vrijeme koje sam proveo u društvu kiše. Jedino su mi koljena, odlično zaštićena slojem prastarih samtenih hlača i slojem neizostavnog dijela bajkerske opreme – vojnih dugih gaća, malo mokra. S mukom spremam glupi listić za cestarinu u džep jakne i krećem. Kiša na nekim dijelovima prestaje, na nekima ponovno počinje, a na nekima prelazi u prave pljuskove. Pošto mi je ovo prvi izlazak na autocestu na leđima motora, malo sam napet i stalno me hvata treskavica. Naravno, uzrokovana je hladnoćom. Tijelo mi se nesvjesno koči i trese, pa se prisiljavam biti opušten. Čini se da to uspješno poništava trešnju mojeg tijela i motora.

Potpuno sam polegnut na torbu na rezervoaru. Pruža mi odličnu zaštitu od vjetra i kiše i ujedno služi kao prilično dobar jastuk. Guzicu sam potpuno pomakao prema kraju sjedala, a noge postavio visoko i priljubio uz motor. Udobno mi je. Prolazim kraj nekoliko auta brzinom od 156 km/h. Razmišljam o tome kako izgledam tim ljudima pokraj kojih prolazim. Pa, vjerojatno kao kreten. Vrijeme mi sve više postaje neprijatelj, stoga povećavam brzinu na 170. Nakon minutu ili dvije spuštam brzinu, jer otkrivam zašto sportski motori imaju ugrađene amortizere upravljača, a i temperatura ulja u mojem zrakom hlađenom stroju polako dolazi do maksimuma. Prolazim pokraj još nekoliko automobila, izgledam kao kreten i napokon dolazim u Zagreb.

Put kući bio je kul.

Još sam jednom preživio taj veličanstveni odlazak na servis. Proveo sam nekoliko veličanstvenih sati u maloj radionici, okružen veličanstvenim motorima. Koljena, jedini dijelovi tijela koje sam smočio, brzo su opet bila suha. Strah od kišne vožnje nestao je, a novo iskustvo pažljivo pohranjeno u bazu vozačkog znanja. Shvatio sam, napokon, da razloga za vožnju i razloga protiv vožnje uvijek ima. Bitno je, zapravo, što više želimo. Ja, na primjer, želim kupiti zaštitu od vjetra za noge jer sam se toliko smrzao da sam htio plakati. Također, shvatio sam i da što brže ideš – manje pokisneš. Do nekih stvari u životu dolaziš, valjda, na teži način.

Stvarno ne znam zašto je Konfucije bolje mislio po kiši. Meteoropat, valjda.

KRUŠKE I JABUKE …i lubenice i jagode i breskve

„Meni su cafe raceri kul.“ rekao sam prijatelju. Zajedno smo gledali slike motocikala koje bih mogao kupiti.

„Što ti je to?“ upita prijatelj.

„Pa to su ti kao oni stari trkaći motori.“ rekoh mu.

„I to ti se sviđa?!?“ pita prijatelj u nevjerici…

Da! Sviđaju mi se stari motori. Zapravo, sviđaju mi se motori koji barem izgledaju staro. Puno ljudi kaže da se motori ne kupuju glavom nego srcem, ali mnogi kod kupovine gledaju različite mjere motocikla, pregršt sitnih brojeva, znakova i mjernih jedinica. Gledaju u isplativost nečega što je - neisplativo. Moj motor nije kupljen glavom, srcem, slezenom, pa čak ni gušteračom. Moj motor kupljen je okom. Izgled motora meni je vrlo važan – važniji i od potrošnje, lakoće održavanja i okretnog momenta kojim raspolaže na niskim okretajima. „Izgled je ono na što padam!“ rekao bi Konfucije. Stvarno, u čemu je smisao posjedovanja najbrže pile u okolici, ako je ta pila poput Severine – možda dobra za vožnju, ali ne želite je ujutro vidjeti u svojoj blizini. Motore zbog toga prerađujemo. Kako postoji jako puno stilova prepravljanja motora, zanima me - koji je, onda, pravi motor?

Na jednom velikom hrvatskom motorističkom forumu, povela se rasprava o razlikama među raznim vrstama motocikala. Rasprava koja je privukla moju pozornost bila je o razlikama između cafe racera i streetfightera. Neki nisu vidjeli razliku, neki su je vidjeli na krivi način, a neki su, opet, bili bliski mojim razmišljanjima. Ti su poznavali legendu o cafe racerima. Upravo tako – legendu.

Priča o cafe racerima kaže da su motori toga stila gradnje nastali u poslijeratnoj Velikoj Britaniji. Svatko s pristupom internetu može to doznati. No, nedavno sam pročitao dva članka, dvojice uglednih engleskih novinara, koji su mi dali materijala za razmišljanje. Prvi je članak reagiranje Garyja Inmana na objavljivanje slike motora nekog moto graditelja i svrstavanje tog motora među cafe racere. Razlog je reagiranja bio što je prikazani motor izgledom stvarno podsjećao na cafe racera, ali kompleksnost izrade, mnogobrojnost nepotrebnih detalja i masa samoga vozila činili su ga bližim nekoj preradi Honde Goldwing nego bilo čemu drugom. Zaista, cafe raceri u svojoj srži imaju samo dvije smjernice: brzina i ležanje. Šminka je bila u drugom planu. Drugi članak, autora Stevea Berryja, govori o legendi vezanoj uz cafe racere. Kažem legendi, jer to uistinu i jest. Autor stavlja u pitanje priče o neustrašivim junacima koji bi se utrkivali od parkirališta nekog kafića do neke unaprijed odabrane točke i nazad, a sve to za vrijeme trajanja jedne pjesme, puštene iz džuboksa kako bi označila početak utrke. Utrka trajanja jedne pjesme?

Za dvije - tri minute, koliko traje prosječna pjesma, ne vjerujem da se može odvesti ni krug oko parkirališta, a ne upaliti motor, krenuti, okrenuti se i zatim zapaliti nazad do birtije. Priča ima smisla jedino ako su slušali prog rock.

Uz današnje moderne jurilice, performanse cafe racera postale su nedovoljne za ono zbog čega su motori te sorte bili građeni. Danas su samo šminka, točnije, motori koji odražavaju stil života vlasnika, a taj mi se stil sviđa. Streetfighteri, s druge strane, poprilično su mi ružni motori. Njihova priča kaže kako su nastali skidanjem oplata sa sportskih motora i, jednako kao i kod cafe racera, ostalih nepotrebnih dijelova zbog uštede na masi motocikla. Razlika između cafe racera i streetfightera nekad je bila u motociklima korištenima za gradnju. Cafe raceri, prvotno građeni u Velikoj Britaniji, koristili su britanske šasije i britanske motore. Streetfighteri su, opet, koristili japanske šasije i, također japanske, redne četverocilindraše za pogon. Ponovnim zamahom gradnje cafe racera ova se podjela izgubila, ali ostala je razlika u izgledu. Iako mi se smjer razvoja streetfightera uopće ne sviđa, poštujem onu izvornu ideju takvog motocikla. Sviđa mi se zamisao o laganom i snažnom motoru za gradske ceste. No, smjer gradnje streetfightera, pa čak i cafe racera, krenuo je nekim čudnim tokom. Čini mi se da je industrija prerada toliko ovladala našim umovima, da cafe racere pretvaramo iz perolakih junaka u debele svinje, a oštre i snažne streetfightere u pokretne kič izložbe „majstora“ paintbrusha i nefunkcionalnih dodataka. Možemo li u isti koš trpati nakinđurena, jedva pokretna „umjetnička djela“ s onim izvornim, čistim i funkcionalnim strojevima?

„Biti poseban“, „Voziti nešto jedinstveno“, fraze su koje često čujem u društvu motorista. Priznajem da i sam često razmišljam o malenim modifikacijama svojeg motora, ali cilj mi nije biti drugačiji od drugih pod svaku cijenu. „Drugačiji od drugih“ efekt samo je posljedica prilagođavanja motora svojem vozaču.

Ne želim voziti hrpu nekih „kul dijelova“ na kotačima u isto tako „kul opremi“. Ne želim voziti klaunski motor i izgledati poput klauna samo zato jer mogu.

Trebamo li popustiti? Trebamo li dopustiti da nam kažu što nam se sviđa?

Konfucije, ja također padam na izgled.

MODERNA VREMENA

Ah, taj božanstveni veo koji me obavija. Ta predivna figura koja se izvija oko mene…

Slika koju ste si stvorili bila je dio moje svakodnevice. Naime, bio sam pušač i, u skladu s tom lijepom navikom, cijelo vrijeme okružen vitkim stupićima cigaretnog dima, koji su neumorno plesali oko mene. Naravno, tako je bilo i u automobilu.

Sreća je htjela da u vrijeme mojeg pušenja vozim automobil dizajniran početkom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Još uvijek zlatno doba za pušače uvjetovalo je smještanje pepeljare na savršeno mjesto. Vožnja i uživanje u 256 kancerogenih sastojaka cigarete išlo je tako lijepo zajedno, poput kruha i masti, poput vina i kole, poput nogometa i nasilja. Život je bio lijep.

No, vrijeme nesreće potom dođe i prenu me iz te moje vozačke nirvane – moj se voljeni, prastari, savršeno dizajnirani auto počeo kvariti. Vrijeme nesreće bilo je Vrijeme za novi auto.

Uz brdo nepotrebne opreme koju vam uvale pri kupovini novoga automobila, imao sam sreću da me prodavač upitao želim li pepeljaru. Pitanje me, priznajem, malo zateklo. Moje se čuđenje vjerojatno moglo očitati s izraza lica jer je odmah slijedilo prodavačevo objašnjenje. Pepeljara je, izgleda, postala dodatna oprema, ali ne košta ništa. Sastoji se od upaljača koji dolazi u automobilsku utičnicu za struju i malene kutijice u obliku čaše s poklopcem. Potpuno istu pepeljaru vidio sam u nekoliko godina starijem prijateljevom autu. Sjećam se da sam mu se smijao tada…

„Zar je već dotle došlo?!?“ pitao sam se.

Od automobila iz sedamdesetih, s ergonomski savršeno postavljenom pepeljarom, preko automobila iz devedesetih s minijaturnim pepeljaricama redovito postavljenima na najnepristupačnijim mjestima, došli smo, napokon, do vremena u kojemu pepeljare više ne postoje. Od nekadašnjih kromiranih hramova duhanskog pepela došli smo do plastičnih minijatura za koje morate posebno moliti. Upravo tako! Danas za pepeljaru morate moliti, jer potpuno je besplatna. Ne kupujete je, nego vam je daju… jer ste pušač… i bolesni ste… i proizvođači vas automobila pokušavaju time izliječiti.

Pušiti sam prestao. Opojni je dim raspleo svoj veo, spakirao ga u kofer, kupio kartu za vlak u jednom smjeru i malo sam se previše raspisao u ovoj rečenici. No, uzrok prestanka pušenja nije bio veliki francuski proizvođač automobila. Njihove nezgodno postavljene i poklonjene pepeljare nisu imale ni najmanjeg utjecaja na to. Jednostavno, prestao sam pušiti jer mi pušenje nije odgovaralo više. U tome, vjerujem, nisam jedini. Zapravo, ne vjerujem da postoji jedna osoba na svijetu koju je automobil potakao da prestane pušiti.

Cijeli je svijet u kampanji protiv pušenja. To je sasvim u redu. No, nekako mislim da bi proizvođači automobila, uz sve zaštite putnika, pješaka, sustave pomoći pri vožnji, trebali vratiti pepeljaru na njeno staro, počasno mjesto. Čemu sav trud inženjera zaduženih za sigurnost, ako vozač prouzroči nesreću jer je gledao „gdje je, dovraga, pepeljara“ umjesto da gleda – gdje vozi. Čini mi se da smo došli u vremena Modernih vremena. Poput Charlija Chaplina koji očajnički pokušava živjeti u vremenu koje postaje premoderno, presuludo, tako i današnji vozači pokušavaju živjeti u automobilima koji pokušavaju biti nešto što ne trebaju, oplemenjeni pri tome gomilom nepotrebnih pomagala, „poklonjenih“ standardnih stvari, jednoličnih interijera, „sigurnosti“ za pješake i tko zna čega sve još na što sam se zaboravio žaliti. Sjeća li se itko onih prelijepih BMWovih interijera koji su okruživali vozača? Sjeća li se tko kad je zadnji puta viđen novi velikoserijski automobil interijera sličnom onima starih BMWa ili barem interijera gdje je Vozač zamijenio Uštedu na mjestu prioriteta? Vjerojatno se ni Konfucije ne bi mogao sjetiti.

Tako malen detalj, poput pepeljare, prilično dobro pokazuje smjer kojim se vodi autoindustrija. Cilj je proizvođača automobila smanjiti troškove proizvodnje, a ne odvići ljude raznih poroka. Pepeljara, u današnjem nepušačkome svijetu, lako prolazi neopažena ako se ne ugradi. I tako, vi ćete otresati pepeo kroz prozor, jedna je multinacionalna kompanija zaradila 49 centi više, a vaša će pepeljara tužno čekati da bude poklonjena.

Na kraju, iako sam nepušač, nespretna mi pepeljara opet smeta - jer negdje moram odložiti papiriće i žvakaće gume.

Konfucije, nisam mislio da ti je sjećanje slabo. Stvar je u tome da su automobili došli poslije tvoga vremena.